Snaga doživljaja nije nužno uslovljena neposrednim učestvovanjem u događaju. Istog trena sam shvatio da je u pitanju ksenofopska posesivnost onog koji je preživio rat, s obje ruke sam tu misao izgurao iz glave i, na sasvim poseban način, bio utješen susretom sa sebi sličnim čovjekom, bratu po iskustvu; utješen zbog saznanja da je cijeli svijet jednost

TRANSATLANTIK
Miles Davis je rođen na ovaj majski dan

ad bih trebao opisati šta je za mene svijet u kojem danas živimo, u taj opis bih vjerovatno ugradio sljedeći događaj: kad smo stigli u ulicu Dolores Terrace, ispostavilo se da smo zaboravili broj kuće u kojoj stanuje pjesnik Duncan McNaughton. Istini za volju, stajali smo pred samim vratima koja nam je Duncan otvorio držeći telefonsku slušalicu na uhu, jer ga je Ammiel pozvao mobitelom. Dok smo ulazili, njih dvojica su još uvijek razgovarali služeći se telefonima, tako da je i u razmaku od dva metra posrednik u komunikaciji bio satelit. Slika tog svijeta jest začudna: potrebno je izići izvan atmosferskog pojasa da bi ustanovio da si tu.

Ali, satelitska udaljenost između nas se vrtoglavo počela smanjivati kad sam shvatio da, u kući, mogu zapaliti cigaretu. Duncan je spravljao kafu, mirno obrazlažući svoju zdravstvenu, zapravo, psihotičku sliku. Otkad je sasvim odustao od narkotika, ima te napade melankolije, zbog čega se obratio svom ljekaru, a ovaj mu propisao prozac. To se desilo jučer. U toku večeri je uzeo jednu, kako kaže, "dječiju dozu", a to je proizvelo takve čulne efekte da se zabrinuo, i sad, sasvim iskreno, nama prenosi tu svoju zabrinutost. Gledao sam u pjesnika, jer samo pjesnik - čini mi se - može naivno tvrditi kako se teški sedativi propisuju u "dječijim dozama".

Kafu je spravljao u onom mesinganom aparatu, kakvi su se kod nas pojavili krajem osamdesetih, kad je naglo narastao interes za švercovanu robu iz Mađarske. O Duncanu sam dotad znao samo ono što su mi sugerirali prijatelji: još kao mladić, pravio je intervju sa Kerouacom (što se, u krajnjem slučaju, treba shvatiti kao dio lokalne mitologije), a njegova poezija mi je bila nepoznata. U prvi mah sam imao dojam "satelitske" udaljenosti naših svjetova; u toku razgovora, međutim, postao sam svjestan jedne otmenosti u načinu na koji je on pristupao mojoj prošlosti, jer je priču o ratu - koja ga je očito zanimala - zaobilazio, izbjegavajući izravna pitanja, već je veoma sugestivno opisivao odjeke rata u Bosni, onako kako su do njega stizali. Tih godina je, naime, živio u Nikoziji i imao priliku vidjeti kako srbijanska mafija, u jednom brzom procesu, osvaja grad. Podijeljenost između otoka i svijeta rata kojeg su mračni tipovi reprezentirali, bila je - kaže - toliko prisutna da je sasvim zasjenila administrativnu, dakle "kultiviranu", podjelu između turskog i grčkog svijeta. Duncan je plastično opisivao ulične pucnjave, noćna ubistva, naličje rata koje je i samo njegova tačna slika. Mi smo, znači, dijelili iskustvo istog događaja.

Mjesto s kojeg je McNaughton gledao rat u Bosni podsjetilo me na jednu "endemnu" navijačku pojavu koju sam otkrio istog dana. Mogao bih sada, na internetu, pronaći kako se zove bejzbol tim iz San Franciska, ali da to sad unesem ovdje - bilo bi čista laž, jer ja nikada u životu nisam gledao ni jednu njihovu utakmicu, pravila ove američke igre su mi nepoznata, osim da je najveće postignuće: udarcem palice loptu izbaciti iz kruga igrališta. Stadion bejzbol tima u San Francisku (na dvije milje od kuće McNaughtonovih) smješten je uz sam zaliv, a u vrijeme utakmice, s ove strane zida, u moru se gurkaju čamci krcati ljudima koji ne vide šta se na terenu događa, ali koncentrirano čekaju loptu koja će preletjeti zid u njihovom smjeru. Biti vlasnikom lopte koja je najvažniji trenutak u igri i najpouzdanije sjećanje na događaj, razlog je što ti ljudi u skupim jahtama - čekaju. Možda zbog toga što su mi pravila igre nepoznata, pogled onih koji vide dresove igrača na polju manje mi je zanimljiv od perspektive čamdžija. Ja sam na strani njihove strasti. Imajući to na umu, međutim, skoro da me uplašila misao koja iz toga proizlazi: snaga doživljaja nije nužno uslovljena neposrednim učestvovanjem u događaju. Istog trena sam shvatio da je u pitanju ksenofopska posesivnost onog koji je preživio rat, s obje ruke sam tu misao izgurao iz glave i, na sasvim poseban način, bio utješen susretom sa sebi sličnim čovjekom, bratu po iskustvu; utješen zbog saznanja da je cijeli svijet jednost.

I poslije, listajući knjigu Duncana McNaughtona koja se zove Valparaiso, nipošto se nisam iznenadio njegovoj pjesmi - prenosim je ovdje, na kraju, kao produžetak tog podnevnog razgovora - koja se zove Music For Bosnian Lovers:

Miles Davis je rođen na ovaj majski dan
Slušam na radiju priču o njemu - o tom: kako se
Jedne noći popeo na stage i pozajmio saksofon
Clifforda Browna, samo da bi odsvirao
"My Funny Valentine", na kraju vratio je
Instrument vlasniku, izišao van, a
Mali Brown je plakao, na radiju
Nije rečeno zašto. Možda što je u Milesovoj
Muzici ljepota udružena
S razočaranjem usamljenog
A možda sam pogrešno čuo priču,
kasno je sad
Jer digao se vjetar i vrijeme naglo izmijenilo
I fotografija u današnjim novinama - pogrešna je:
Lice mladog Srbina u vlastitoj krvi
I bosanska cura što je narasla dovoljno
Da svojim tijelom
Pokrije tijelo umirućeg, dva mrtva tijela
Kojim se ne može prići
Jer, snajperist, kurvin sin, on
Ne spava. On je sad poznat, pogledaj njegovo
Nasmijano lice u svakom ogledalu svijeta

Arhiva Dani
204