sjećanje srdžbe, očaja i tuge nije me napuštalo nekoliko dana protekle sedmice. Razlog je bilo harvardsko predavanje novog jugoslavenskog ambasadora u Washingtonu Milana Protića. Čovjek je mlad, šarmantan i ima, za američku publiku, neophodnu dozu opuštenosti koju je stekao godinama predavajući historiju na kalifornijskom Univerzitetu Santa Barbara. Upoznali smo se prije dvije godine na jednoj konferenciji u Engleskoj i promijenio se utoliko što je Miloševićev kraj odnio tada lako prepoznatljivu frustriranost srbijanskih opozicionara zbog osjećaja da je Vožd neranjiv. U svom izlaganju bio je ubjedljiv, duhovit i dovoljno tolerantan da smireno prihvati i stavove iz publike potpuno drugačije od njegovih. Iako ne dijelim njegove poglede povodom nekoliko aktuelnih događaja na Balkanu, sa predavanja sam izišao impresioniran načinom na koji je ambasador Protić predstavio svoju zemlju. Iako smo se prethodnog dana dogovorili za kafu i intervju nakon predavanja, odustao sam. Bilo mi je žao da remetim njegovo ugodno, "zemljačko" ćaskanje sa harvardskim studentima, koji nisu mogli sakriti oduševljenje što napokon njihova zemlja ima ambasadora kakvim se s pravom mogu ponositi i na Harvardu.

Nakon predavanja sam razmišljao o tome kako bi bilo divno da i moja zemlja ima ambasadora u Americi kojim bi se ovdašnji Bosanci i Hercegovci mogli ponositi. To razmišljanje je u meni stvorilo ljubomoru prema mojim harvardskim kolegama iz Srbije, koja je plod činjenice da znam ko Bosnu i Hercegovinu danas predstavlja u Americi. U Washingtonu je to Igor Davidović, čije su kvalifikacije to što je, valjda, bio šef kabineta Milorada Dodika. Zaposleni u našoj ambasadi su mi pričali kako prije potpisivanja zvanične korespondencije ambasade strogo vodi računa da se nekome ne potkrade greška, da mu ne "podvali", i Bosnu i Hercegovinu nazove državom. Poslije me uopće nije iznenadilo kada nije reagirao na poznati tekst Thomasa Friedmana u New York Timesu, kojim se pozivalo na rasturanje države koju, kao, predstavlja u američkoj prijestonici. Srećom, Bosna i Hercegovina ima i Roberta Barryja i Wolfganga Petritscha, koji su svojim pismom New York Timesu i tekstom u Wall Street Journalu reagirali onako kako bi u sličnoj prilici reagirao ambasador svake zemlje u Washingtonu.

Sjećam se scene sa prošlogodišnje konferencije o Bosni i Hercegovini u Daytonu, kada je ambasador Davidović napustio konferencijsku salu ljut kao ris. Učinio je to kada je shvatio da je organizator njegov govor planirao tek nakon govora dvadesetak njegovih kolega diplomata, ali i predstavnika različitih bjelosvjetskih nevladinih organizacija koje se bave Bosnom. Njegova diplomatska sujeta je s pravom bila povrijeđena. No, ne vjerujem da je uzrok javnog poniženja potražio u sebi, to jest u dobroj informiranosti Amerikanaca o tome kako on, ustvari, predstavlja, ipak, državu Bosnu i Hercegovinu.

Da se uklopi u Dodikove kriterije diplomatskog predstavljanja Bosne, pobrinuo se svojih zadnjih dana pretpenzionerskog života i Alija Izetbegović slanjem Huseina Živalja u Ujedinjene nacije u New Yorku. Kako od spremnosti nove vlasti da se uhvati ukoštac sa kriminalom perjanica Izetbegovićeve halke zavisi i da li će Živalj tokom narednih mjeseci imati puno posla sa sarajevskim istražnim organima, to, izgleda, Alija nije želio nepotrebno riskirati. Poučen neslavnim krajem Živaljevog prethodnika, svog nekadašnjeg ljubimca Muhameda Šaćirbegovića, to je na East River poslao još jednog čovjeka čija se kuća i porodica, s jedne, i sarajevski sudovi, s druge, nalaze na različitim obalama Atlantskog okeana. No, da ostavim istražnim organima da rade svoj posao. Ono što hoću da kažem jeste potpuna diplomatska nedoraslost Živalja, kojoj sam se osvjedočio upravo na pomenutoj konferenciji u Engleskoj na kojoj sam upoznao Protića. Naime, on ne samo da je diplomatski inferioran u odnosu na svoje zapadne profesionalce već su i rezultati poređenja njegovih istupa sa svim tada prisutnim diplomatama sa Balkana, po njega (ali i po Bosnu!), jednostavno porazni. Ne znam je li više nego skromno vladanje engleskim jezikom praosnov izgubljenosti ovog "Osmana Brke bh. diplomacije", ali znam da je onaj (znate i vi koji) što je omogućio da Bosnu predstavlja ambasador koji se u potpunosti uklapa u zapadne predrasude o Bosni i Bošnjacima, tri puta odgovorniji od samog Živalja.

Ipak, svoj prošlonedjeljni jad liječio sam prisjećanjem na trenutke ponosa što sam iz Bosne nakon prošlogodišnjeg predavanja Zlatka Lagumdžije u uglednom vašingtonskom Institutu za mir. Zlatko je bio jednostavno briljantan. Prije dva dana sam, nakon nedavnog predavanja na Univerzitetu Columbia u New Yorku, održao predavanje o aktuelnoj situaciji u Bosni i na Harvardu. Iskoristio sam priliku i organizatoru iz Centra za evropske studije i Programa za jugoistočnu Evropu predložio da novog bh. ministra vanjskih poslova pozovu da održi predavanje na Harvardu naredne školske godine. Već mi je žao što neću biti tu, jer bi bio red da i ja malo uživam u ljubomori kolega iz bivše zajedničke države.

Koliko je značajno diplomatsko predstavljanje Bosne u Americi, protekla vlast nije bila svjesna. Ili možda i jeste, pa su baš zato tu diplomate poput Davidovića i Živalja. Ako novi članovi Predsjedništva BiH ne mogu uticati na personalne promjene u srpskoj kvoti bh. diplomacije, ne postoji nijedan razlog da Alijansa ne počisti MIP od Antinih i Alijinih "diplomata". Zlatko Lagumdžija je sjajno rješenje za ministra vanjskih poslova i, s obzirom na snagu SDP-a, po prvi put je u prilici da napravi ozbiljnu bh. diplomaciju. No, to će mu poći za rukom samo ukoliko se ne bude služio kadrovskim kriterijem po kojem je, u funkciji autoritarnog predsjednika SDP-a, ustoličio aktuelnog gradonačelnika Sarajeva: što je on bezličniji, to sam ja upečatljiviji.

Sve donedavno sam se čudio kako to da me Stanko Cerović, urednik RFI-evog programa na srpsko-hrvatskom jeziku, nije nikada nazvao da se izvini zbog načina na koji je njegov zamjenik Frane Cetinić prekinuo saradnju njihovog programa sa mnom. Naime, svojevremeno sam prihvatio Stankovu molbu i otprilike godinu dana sam svake sedmice pisao duge komentare i analize aktuelnih političkih događanja u Bosni i Hercegovini. No, sa početkom NATO intervencije u Jugoslaviji, Stanko se našao u Beogradu, dok je njegov zamjenik Cetinić preko noći histerično počeo praviti program u najboljoj tradiciji tadašnje RTV Srbije. Nezadovoljan načinom na koji su Dani i splitski Feral Tribune pratili NATO intervenciju, on je meni otkazao daljnju saradnju sa programom, prekidajući istovremeno vlastiti urednički angažman u uređivanju "Feralove" biblioteke. Kolege koje rade u redakciji RFI-a slali su mi mailove izvinjenja zbog Cetinićevog gesta, objašnjavajući mi da je redakcija potpuno zbunjena, sluđena i postiđena programom koji u Stankovoj odsutnosti kreira Cetinić i koji se sedmicama nije razlikovao od programa medija pod kontrolom Miloševićevog režima. Dijelio sam njihovo uvjerenje da "RFI-ev Kalajić" koristi Stankovu odsutnost i da će stvari doći na svoje mjesto čim se on vrati u Pariz.

No, ni mjesecima poslije povratka u Pariz, Stanko se nije javljao, a od prije nekoliko dana znam i zašto. Tačnije, od trenutka kada sam pročitao dijelove njegove knjige U kandžama humanista, feljtonizirane u beogradskom Ninu. Knjiga je prvo objavljena u Francuskoj pod naslovom Dans les griffes des humanistes i redakcija beogradskog nedjeljnika ju je predstavlja kao djelo komplementarno Huxleyevom Vrlom novom svijetu.

("…Valjalo bi ga preporučiti kao priručnik pred put u 'svetlu budućnost', a možda i besplatno deliti svakom pismenom građaninu. Dotad, naša javnost bi mogla pokazati više interesovanja za knjige poput ove Stanka Cerovića…", jer "…ta svojevrsna anatomija civilizacijske destruktivnosti obrađuje tužni slučaj bombardovanja Jugoslavije od pre dve godine…")

Već skoro dvije godine nisam u prilici da slušam sjajne komentare onog Stanka Cerovića kojeg ja znam i možda se radi, jednostavno, o mojoj neupućenosti. No, da mi je neko ponudio na čitanje dijelove njegove knjige koju je feljtonizirao Nin, bio bih spreman položiti velike pare u opkladu da autor ne može biti Stanko, već neko iz brojne plejade autora koji "raskrinkavaju novi svetski poredak", ako ne i sam Kalajić. Stvarno, kako vjerovati da je Stanko autor više opservacija tipa: "…Već dvjesta godina na Zapadu svi pisci i filozofi očajnički traže izlaze iz moralne krize društva, završavaju u beznadežnim revolucijama, drogama i samoubistvima… Trebalo se usuditi na propagandu koja je u tolikom raskoraku sa realnošću. To su omogućili najmoćniji planetarni mediji Si-En-En i Bi-Bi-Si… Upalo se u potpuno nelegalnu akciju, za koju nema nijednog opravdanja… Zapad je ugrozila njegova politička elita, a ne Milošević… Nemojte se čuditi što u ovakvom svijetu onda krv lije i caruje nasilje ne samo u politici i ekonomiji nego i u privatnom životu, u odnosima između djece i roditelja, ili između muškaraca i žena. I nemojte se čuditi što u ovakvom svijetu ne postoji umjetnost… U Vrlom novom svijetu svaka individua spontano dodaje svoju strast na laži i besmislice… Srpska televizija se manje plašila istine nego Bi-Bi-Si! Milošević manje nego Klinton!…U najgorem periodu nacionalizma u Jugoslaviji svakodnevni život u Beogradu odvijao se u uobičajenoj toleranciji koja je u tom gradu uvijek izuzetna… Istina zapadnog društva koja me je porazila u ovom ratu jeste da je sloboda mišljenja na Zapadu manja nego igdje na svijetu… Tako je cijela evropska diplomatija morala da prikriva brutalnost Medlin Olbrajt, i da bi spasila Sjedinjene Države i da bi sakrila pred svojim javnim mnjenjem realnost svog položaja prema Vašingtonu… Bler je pretvorio parlamentarnu demokratiju, prvi put u istoriji Engleske, ako se ne varam, u neposredni populizam… Sadašnje zapadno društvo nas uči novim formama fundamentalizma i možda najopasnijim oblicima totalitarizma…"

Pa hajde ti sad vjeruj da se Nin ne sveti Stanku Ceroviću za sve ono što je pisao u zadnjih deset godina i da njegovim imenom ne potpisuje neobjavljene dnevničke zapise Mire Marković!

No, šalu na stranu, čini mi se da dokučujem duboko ljudske uzroke šokantnog nerazumijevanja nužnosti epiloga u odnosima između Zapada i režima zločinca kojem je srpski narod, duže od decenije, na izborima davao legitimitet. Prije svega, saznanje da pod bombama nestaje most ili zgrada u gradu u kojem živiš, ili za koji te vežu drage uspomene, boli vjerovatno isto bez obzira da li je nalogodavac Radovan Karadžić ili lideri najdemokratskijih država svijeta.

Drugo, malobrojnim ljudima u Srbiji koji su dobru deceniju svog života potrošili javno se boreći protiv fašističkog ludila sredine, štiteći svoj visoki moralni integritet, nije nimalo lako pomiriti se sa činjenicom o kojoj je u ovom magazinu prije nekoliko mjeseci govorio Srđa Popović: nisu Miloševića srušili ni srpska opozicija, ni nezavisni mediji, ni "Otpor", već Amerika i NATO bombardovanje. Ova činjenica pomućuje radost zbog Miloševićevog kraja mnogima koji su činili protiv njega sve što su mogli kada je to bilo i teško i rizično, kao što je to činio Stanko, i koji su ga doživljavali na način na koji ga je on doživljavao: "… On je dželat mog svijeta, ne vjerujem da je uništio drugima više nego nekolicini Jugoslovena, naročito onima koji su mu se odupirali, koji su se borili protiv njega toliko dugo i uzaludno ga mrzjeli da im je bez ostatka zagorčao bar jednu deceniju života…" Ozlojeđenost zbog vlastite nemoći protiv Miloševića, ljudi poput Stanka sada projektuju prema Zapadu. Idu čak i dotle da pojedini, poput komentatora beogradskog nedjeljnika Vreme Stojana Cerovića, Stankovog brata, dijele stavove o Haškom tribunalu sa ruskim ministarstvom vanjskih poslova i Antom Đapićem ("Haški tribunal je destabilizirajući faktor za države bivše Jugoslavije").

Bolno surovo jeste, ali srpski intelektualci poput braće Cerović ne mogu se pomiriti sa istinom da jednostavno nema toliko nesrba na Balkanu koliko su oni sjajnih tekstova o zločinačkoj prirodi Miloševićeve vladavine još mogli napisati. Nažalost, godinama zakašnjelo bombardovanje se pokazalo puno efikasnijim.

Iz onih dijelova knjige koje je Nin objavio, izvukao sam i jedan iznenađujući i jedan poražavajući zaključak o Stanku Ceroviću. Prvi je taj da je vlastite iluzije o humanizmu Zapada, sa kojima se srdito razračunava svojom knjigom, izgubio tek sa NATO- -ovim bombardovanjem Jugoslavije. Moja greška! Bio sam uvjeren da se to dogodilo već tokom rata u Bosni, etničkog čišćenja, logora, ubijanja Sarajeva, Srebrenice…

Drugi je, sada pričamo ozbiljno, činjenica da je u svom neuspjelom, nategnutom i za njega stilski neuobičajeno tankom "rasturanju" Zapada, počeo koristiti i vrlo rasističku argumentaciju toliko odomaćenu kod srpskog intelektualnog establishmenta posljednje decenije, koji je i sam sjajno sve ove godine raskrinkavao. Naime, Stanko na jednom mjestu osuđuje dvoličnost truhlog Zapada ukazujući na zaista sramnu činjenicu da taj isti Zapad decenijama toleriše turski teror nad kurdskom manjinom. Vjerovatno je piščeva golema srdžba učinila da se pokušaj ukazivanja na nemoralnu dvoličnost Zapada vrati kao bumerang i razgoliti dvoličnost autora. "Zašto Srbi ne bi mogli tretirati Albance onako kako Turci tretiraju Kurde, dakle nekažnjeno", kao da pita razočarani Cerović, iako odgovor odlično zna.

Stanku Ceroviću, očito, nije lako, i to se vidi i po njegovoj knjizi. U to ime opraštam mu i što se nije javio i što je obustavio isplatu honorara za moje priloge koje je njegov program emitirao prije nego što je njegov zamjenik otkrio da sam i ja tek samo jedan od agenata Novog svjetskog poretka.

Arhiva Dani
204