Milo Đukanović: U politici je sve moguće, ali je na nivou političkog mazohizma praviti koaliciju s neautentičnom partijom

ajveća tekovina crnogorskih izbora očituje se u prostoj činjenici da pred ozbiljnim procentom Crnogoraca koji bi da se raziđu od Srbije gotovo da nema više nikoga u Beogradu spremnog da postavi uobičajeno deset godina staro debilno pitanje: "A može li ta Crna Gora da preživi bez nas?" Istina, pred gotovo jednakim procentom zagovornika zajedničke države sa Srbijom, jedva da je i u Podgorici ostalo spremnih da uzvrate: "A kad je mogla Slovenija, što, vala, ne bismo i mi." Da se ništa drugo nije dogodilo na crnogorskim izborima, eto tekovine koja je i jednima i drugima predizbornu megalomaniju zamijenila zasluženim postizbornim mamurlukom.

Sve ostalo je loše: Srbija će i dalje čekati da svoj državni okvir definiše u zavisnosti od rezultata dogovora ili bitke (na isto mu dođe) između južnih ljubitelja gusala i američkog marlbora. Crna Gora, opet, ostat će država kojoj petinu budžeta pune stranci u znak sjećanja na istorijsko ne Slobodanu Miloševiću i čiji glavni resurs čine pregrijane političke izjave i profesionalno hladni šverc.

Ali mnogo više od toga, postizborno rješenje pitanja Crne Gore zavisit će od sklonosti, ambicija i snage trojice najmoćnijih Jugoslovena: Vojislava Koštunice, Zorana Đinđića i Mila Đukanovića. Geostrateški (uh!) i ini argumenti, koji se potežu - ako se Crna Gora otcijepi, Srbija će ostati bez Kosova; ili Beograd će izgubiti izlaz na more; ili, sa druge strane, crnogorska samostalnost spasit će Podgoricu teške srpske ratne hipoteke; ili Crna Gora će sama lakše u Evropu - ne igraju niti su kada igrali nikakvu ulogu i predstavljaju samo žvaku lokalnih intelektualaca na državnoj sinekuri, zabavljenih hiperprodukcijom argumenata. Jer Crna Gora je, više od svega, pitanje ličnih kombinacija pomenute trojke, i te kombinacije idu toliko daleko da je još samo ostalo da im iz Centralnog zatvora Milošević uputi otvoreno pismo: "Čestitam, gospodo, ja sam za vas bio amater."

Prokletstvo Mila Đukanovića Krenimo od Đukanovića. Nije to više onaj momak kome je koliko juče godilo poređenje lojalnih novinara sa Njegošem; nema tu više ni traga političkom desetercu; nema tu više one montanjarske riješenosti da se poturice očiste ili da se bude očišćen. Umjesto toga, Đukanović danas optužuje svoje političke protivnike za eksjugoslovenske ratove i, dok ga čovjek sluša, učini mu se da je taj čovjek zapravo sve vrijeme sjedio u Helsinškom komitetu strahujući za "našu multietničku demokratiju". "I da nije bilo trpeljivosti, mudrosti i razuma svih građana Crne Gore i mudrosti državne politike Crne Gore, i ona bi (Crna Gora) gorjela u plamenu vjerskih i etničkih sukoba, onako kao što su gorjele Bosna, Hrvatska i Kosovo", kaže danas Đukanović.

Naravno, taj NGO-vokabular bio je tekovina Đukanovićeve borbe protiv Miloševića, ali ta borba imala je i cijenu. Kada se tučeš protiv Miloševića, posljednja stvar o kojoj razmišljaš je (nažalost, opravdano) demokratija: povećaš broj policajaca toliko da tako gotovo riješiš pitanje nezaposlenosti, sve državne finansije uzmeš pod svoje jer, Bože moj, lova ne curi zato što ti nešto radiš, već zato što si protiv Slobe, uzmeš medije pod punu kontrolu, prisluškuješ protivnike i - odupreš se. Onda Milošević padne, a svi oko tebe upru prstom i, nepravedno koliko i istinito, graknu: Milo je posljednji živi Milošević. I takav Milo, da bi ostao na vlasti, mora da se ogradi od Srbije ne zato što vjeruje da u njoj još spava neman hegemonije, već što je tamo probuđen jedan virus koji prijeti da i u Crnoj Gori počisti sve ono što opasno liči na Miloševića, a nije se na vrijeme sjetilo da se maskira. I tada, naravno, izbori pokažu da od prošlogodišnjeg oktobra pada Đukanovićev rejting i da njega na vlasti spašava samo nezavisna Crna Gora.

Zato je Đukanović na pragu svog najrizičnijeg poteza u karijeri, rizičnijeg čak i od onog kada je svom političkom ocu rekao ne. Riječ je o koaliciji sa liberalima, vrlo ekstremnom grupom crnogorskih nacionalista i pobornika nezavisnosti. Ukoliko uđe u tu koaliciju, a na pragu je toga, to će značiti da je Đukanović opet na liniji Miloševićeve pragmatične iracionalnosti, koja glasi: Vozi, Miško. Drugim riječima, on će nastaviti put ka crnogorskoj samostalnosti, bez obzira što mu ni prosta računica ni stranci, koji imaju dosta uticaja na crnogorsku politiku, ne sugerišu drugačije. I zaista, Đukanovićeva računica odviše podsjeća na Miloševića: ili će pobijediti prostu političku logiku (utoliko gore po činjenice) ili će završiti kao Milošević. Ili će poslušati svog najboljeg beogradskog prijatelja Zorana Đinđića.

Amoralni advertajzing Zorana Đinđića Riječ je o onom Đinđiću, novom međunarodnom favoritu Zapada u Beogradu, koga njegov amoralni politički advertajzing (ne nemoralni), koji mu nalaže da se pitanje ratnih zločina i Haaga obračunava brojem nula u državnoj kasi, legitimiše u interpretaciji Međunarodne krizne grupe kao lidera "male elite proevropski i reformski orijentisanih snaga". Takav Đinđić zainteresovan je za nemoguću misiju - da spasi Jugoslaviju, ali i Đukanovića. A sad, što je njegov prijedlog Đukanoviću bizaran, drugi je problem.

Naime, srpski premijer predložio je svom podgoričkom prijatelju da ne ulazi u rizičnu koaliciju sa liberalima, nego sa svojim najvećim neprijateljima, prosrpski orijentisanim Predragom Bulatovićem i Zoranom Žižićem. "Ja sam ga (Đukanovića) savjetovao da nađe jedno stabilnije rješenje, da ne pokušava da formira vladu tek da bi se formirala vlada, nego da pokuša da pomiri tu podjelu koja je nastala u Crnoj Gori, a to je moguće jedino ako se napravi dogovor između dvije najveće političke grupacije", kaže Đinđić.

"U politici je sve moguće, ali je na nivou političkog mazohizma praviti koaliciju s neautentičnom partijom", bio je Đukanovićev odgovor Đinđiću, prema riječima Miodraga Vukovića, neformalnog portparola crnogorskog predsjednika. Đukanović je tako otkačio Đinđićev prijedlog, ali ne i Đinđića, kome je u Beogradu napravio velike probleme imenujući ga za "čovjeka budućnosti", sa kojim ima smisla razgovarati, za razliku od Koštunice, koji je za Đukanovića "čovjek prošlosti".

Gde je tu Đinđićeva računica? Pa u tome što on, koji se uoči crnogorskih izbora zalagao da Đukanović proglasi trogodišnji moratorijum na otcjepljenje i zadrži status quo, zna da će crnogorski predsjednik u koaliciji sa Bulatovićem i Žižićem blokirati ovu dvojicu Koštuničinih prosrpskih drugara. A i da će oni blokirati Đukanovića. Bit će to za Đinđića dovoljno vremena da zadrži postojeće nedefinisano stanje, koje mu odgovara. Jer, Koštunica, koji za račun Đinđića gubi od svog međunarodnog položaja, ostat će do konačnog obračuna sa amoralnim menadžerima slabi predsjednik nepostojeće države. Ukoliko se Crna Gora otcijepi, Srbija će biti primorana da raspiše izbore, na kojima bi popularni Koštunica ne samo postao predsjednik Srbije nego bi vjerovatno i srušio Đinđića sa čela vlade. Ukoliko Crna Gora odluči da ostane, slijede savezni izbori na kojima Koštunica vraća legitimitet sebi i zajedničkoj državi i ulazi ojačan u konačni obračun sa Đinđićem.

Žurba Vojislava Koštunice Koštunica, čiji nacionalizam proizlazi manje iz odanosti naciji, a više iz anahronog 19-vjekovnog shvatanja države kao društvene zajednice koja postoji za sebe, zato poručuje Đukanoviću: uradi šta god hoćeš, samo to uradi odmah. "Srbija nema više vremena da čeka Crnu Goru dok ne odluči da li želi da ide separatnim putem ili da ostane u zajedničkoj državi", kaže Milorad Jovanović, Koštuničin partijski portparol. I pri tome daje Đukanoviću nemoguć rok: "Najkasnije za mjesec dana mora se riješiti budućnost Jugoslavije." Obećavajući (treba mu vjerovati) da "Srbija prihvata bilo kakvo rješenje, ali ono mora da se donese brzo", Jovanović taj stav pravda tako što se na donatorskoj konferenciji za SRJ, koja slijedi u maju, "neće znati kome treba da se uputi pomoć od milijardu dolara".

Tako je Koštunica, koji je tri meseca čuvao Radomira Markovića, zloglasnog Miloševićevog šefa tajne policije, pravdajući se da u promjene treba ući polako i oprezno, postao naprasno zagovornik brzih promena. Sumnjivo? Naravno, jugoslovenski predsjednik, suočen sa gubitkom uticaja, želi dvije stvari: da do kraja porazi Đinđićevog Đukanovića, koga je definisao kao glavnu prepreku postojanja zajedničke države Srbije i Crne Gore. I da što prije dobije izbore, jedino mjesto koje mu, za sada, obezbjeđuje da će tući Đinđića, koji je polako uspostavio kontrolu nad većim dijelom državnog aparata - od policije, javne i tajne, preko dobre većine medija, do blaženih finansija.

Za šta god se Đukanović izjasni u narednih mjesec ili čak nešto duže, ima dobre pretpostavke da bude donji. Ako odustane od nezavisnosti, pitat će ga šta je onda svirao posljednje tri godine; ako ode na referendum, ima dobre šanse da bude poražen. A tada Koštunica trijumfalno ulazi u izbore - savezne ako Crnogorci ostanu, republičke ako se otcijepe, pobjeđuje Đinđića i postaje glavni gazda.

Zato Đukanović ne samo da se neće izjasniti u zadatom roku nego će otvoriti pregovore sa svojim neprijateljima unutar Crne Gore, naravno, ne da bi pravio koaliciju s njima, već da bi pričao i pričao. Poslije će, kad se ispričaju, pričati na nivou državnih delegacija. Tu će pričati i Đinđić, a on to zna kad treba, i to bez prestanka. Koštunica će se za to vrijeme mrštiti i iz savezne države zahtijevati da Srbija definiše svoj državni status uprkos Crnogorcima. I tako će se nastaviti trend pravljenja i razgrađivanja balkanskih država: sjednu tri čovjeka, i kao u Kovačevićevim Maratoncima, legitimno delegiraju pitanje: A gdje sam tu ja?

Arhiva Dani
204