ojim su putem davne 1291. godine pripadnici prosjačkog reda Mala braća, nakon što su se sa Umbrije, najljepšeg dijela Italije, rasuli po svijetu poslije smrti svetog Franje (1219. godine), došli do Bobovca, kule bosanskih kraljeva, nije poznato. Danas, nekih sedamsto godina poslije, u Bobovac, srednjovjekovnu bosansku prijestonicu, i Kraljevu Sutjesku vodi jedan jedini put, više primjeren prohujalim vijekovima nego potrebama motorizovanog putnika namjernika.

Iz Kaknja, kome bi bolje odgovaralo da se zove Maglaj, gdje zbog cementare (i sa filterima) najbolje posluju auto-praonice, stidljivo se odvaja jedan krak puta koji, po kazivanju upitanih prolaznika, vodi za Kraljevu Sutjesku. Tek se u neka doba, na nekakvoj raskrsnici, ukaže putokaz sa smjernicama. Jedan kraj se odvaja za Ričicu, ali je neko bezobrazan sa znaka sastrugao nogu od R pa je toponim poprimio sasvim drugo, neželjeno značenje. Tim putem, definitivno, nećemo, nego onim uz rijeku Trstionicu. Asfaltirana je samo jedna traka, dok druga nikako i ne postoji. Operacije križanje i preticanje je skoro nemoguće realizovati bez da se vrše po okolnim baščama.

Svjetovna problematika Kraljeva Sutjeska je mjesto koje ima sve što čini grad: prodavnicu, stanicu milicije, staru bosanska drvenu kuću sa doksatom i izblijedjelom tablom na kojoj piše da je spomenik pod zaštitom države, franjevački samostan - najstariju instituciju u BiH, džamiju za koju će također reći da je najstarija džamija u BiH i da je podignuta na mjestu na kome je sultan Murat šator podigao. Tu su još jedan kafić i jedna kafana, u kojoj, po priznanju gazde Zlatka, koji tvrdi da su on i Ivica Šarić prvi rođaci, inventar nije mijenjan od 1972. godine. A i što bi ga mijenjao kad se u Kraljevoj Sutjesci ništa ne dešava. A i ljudi je sve manje i manje. I ovi koji su ostali kao da ne znaju šta bi sa sobom. Ono što je sigurno jeste da im se ne ide nigdje.

Stanovnici mjesta su oduvjek držali do obrazovanja, pa je normalno u Kraljevoj Sutjesci sresti nekog znanog iz studentskih dana s kim se derala klupa ili u čitaonici ili u "Steleksu". Preostali mještani pozive kako domovine Hrvatske, tako i domovine Hercegovine, ignorišu. Njima je i ova dobra. Od predratnih 12.000, koliko je sa okolnim selima brojala župa, ostalo je nekih 2.000 duša. Danas se samo za blagdane svi okupljaju. A blagdani su nekada u Kraljevoj Sutjesci slavljeni od jutra do mraka. Bilo ih je i neobičnih. Mladenci su se vjenčavali samo jedan dan u godini i to iza Božića, deset dana pred korizmu. Znalo ih je biti i po sedamdeset na dan. Franjevački samostan je bio meeting point ovoga kraja.

Ženski svijet je, kao nigdje u Bosni, imao svoje specifične karakteristike. Pored bijelih tkanih odora, sa vezenim motivima specifičnim samo za ovaj kraj, nošena je, u znak žalosti za kraljicom Katarinom, i crna marama. Starije žene su na rukama imale istetovirane križeve. Taj detalj je ostao u tradiciji iz turskog vakta i objašnjava se preventivnim razlozima. Djevojka koja bi imala istetoviran križ na vidljivom mjestu nije se bojala da bi mogla biti odvedena u harem.

Duhovno uzdizanje Namjernik sit svjetovne problematike vrlo brzo smiraj potraži u duhovnom ozračju samostana. Samo, što ni samostan svjetovna problematika vazda burnog okruženja nikada nije mogla zaobići. Sve što bi se dešavalo u Bosni odražavalo bi se i na njega. Tako na samim ulaznim vratima stoji ožiljak nanesen projektilom ispaljenim iz zolje i to nedavne 1997. godine, kad se mislilo da je prošla sezona granatiranja.

Samostan je u svojoj dugoj povijesti rušen u više navrata. Zabilježeno je da je 1689. godine spaljen za odmazdu zbog turskog poraza pod Bečom. Mada njegov današnji izgled datira iz 1890. godine, u njegovim stijenama zvone vijekovi i vijekovi. I koliko god da je imao neprijatelja, imao je i prijatelja. Svaki ozbiljan istraživač evropske povijesti, pa i historije umjetnosti, u samostanu će, uz nesebičnu pomoć gvardijana i fratara, otkriti neslućeno blago koje se krije u koricama knjiga iz samostanske biblioteke, kao i u ramovima slika i drugih eksponata tamošnje galerije i muzeja. Ista ta povijest je fratre naučila da budu obazrivi i kada su prijatelji u pitanju.

Predanje kaže da je biskup Josip Juraj Strossmayer samostanu poklonio orgulje koje vrijede za najstarije u BiH. One su u Kraljevu Sutjesku na konjima donesene iz Đakova. Nije poznato je li poštovani biskup iz samostana na tim istim konjima, ili nekako drugačije, odnio, da više nikad ne vrati, pet najvrednijih ikona. One će navodno biti vraćene kada u Bosnu dođu malo bolja vremena. A pošto malo bolja vremena u Bosnu, evo vijekovima, ne dolaze, dabogda da ikone više ikada iko u Bosni vidi. Do nas je.

Fra Pavo u ostacima ljetnog kraljevskog dvorca

Ispod crkve u kojoj se nalaze orgulje je kripta sa posmrtnim ostacima bosanskog kralja Stjepana Tomaša, koji je ovdje i umro. Kraljica Katarina je pred navalom Turaka uspjela pobjeći u Rim i tamo je i umrla. Od inicijative da se njeni posmrtni ostaci vrate u BiH, za sada još nema ništa. Pored najbogatije zbirke inkunabula (knjiga štampanih do 1500. godine) na Balkanu, fratri samostana su posebno ponosni na djela domaćih autora kao što su Besjede i Nauk krstjanski fra Matije Divkovića, koje je ovaj štampao u Veneciji, sam u olovu izlijevajući slova bosančice.

Pored Divkovića, cijenjeni autor je i slikar Stjepan Dragojlović, čije će dvije slike - Bezgriješno začeće, nastalo 1621. godine, i Raspeće Kristovo, iz 1597, obje rađene u Veneciji, domaćin fra Pavo namjerniku s ponosom pokazati. Talijanski majstori nepoznatih imena su autori većine ostalih djela. Također vas neće pustiti da tek tako prođete mimo portreta fra Filipa Lastrića, koji kao prvi pisac Povijesti Bosne slovi kao otac bosanskohercegovačke historiografije. Lani je obilježeno 300 godina od njegovog rođenja u obližnjoj Očeviji.

Fra Pavo će pokazati i knjige pisane na turskom i arapskom jeziku. Ta djela, kao i mnoga druga iz samostanske riznice, još uvijek nisu naučno verificirana. Bilo je slučajeva da dođe stručnjak koji zna čitati orijentalnie jezike, da bi onda sa njegovim odlaskom nečujno otišla i djela za koja je pokazivao interes. Jednog su svog brata bili poslali da uči orijentalne jezike, samo se ovaj vratio bez svršena nauka. Bilo teško, kaže. Teško, brate, jašta je nego teško.

Tu je i zvono izliveno u bronci sa Bobovca iz 15. vijeka, nađeno pod zidinama grada.

I za ovakav, letimičan obilazak samostana i njegovog blaga, namjerniku treba barem pet sati. Tom vremenu obavezno treba dodati još jedan u hladu ostataka ljetnog dvora kraljeva Kotromanića, koje je tamo sedamdesetih godina dvadesetog vijeka pronašao i otkopao u neposrednoj blizini samostana najveći bosanski arheolog Pavo Anđelić.

Ono što svakako na kraju treba dodati jeste da samostan danas kuburi sa strujom, koje malo ima, malo nema. A struju su imali kad je niko imao nije. Dobijali su je sa vlastite minijaturne hidrocentrale, koja je na rječici Trstionici postojala do 1945. godine. Slična situacija je i sa telefonom. U Kraljevoj Sutjesci, u kojoj sve ima miris starine, ni telefonski impulsi nisu zaobiđeni. Vjeruje se da je ovdašnja telefonska centrala iz 19. vijeka.

Arhiva Dani
204