aveli ste Vaš zahtjev za ulazak posmatrača ICRC-a u Srebrenicu od 15. jula. Da li ste između februara i jula mogli proslijediti informaciju do gospodina Boutrosa Ghalija? Da li ste mogli preuzeti inicijative? Tražiti ranije to što ste tražili 15. jula, tj. da ICRC uđe u sigurnu zonu? Drugim riječima, šta se dešavalo između februara i jula, što je još više istaklo neprihvatljivu situaciju u Srebrenici i želju da se stanovništvo pod opsadom izgladni i fizički uništi?

AKASHI: Situacija u Srebrenici je, kao što kažete, bila nemoguća i mnogo prije tragedije koja se desila u julu 1995. godine. Ali, situacija nije bila teška samo u Srebrenici već i u Sarajevu i u Bihaću. I prije smo preživljavali mnoge krize. Ja ne potcjenjujem teškoće iz Srebrenice, ali je i Goražde, u kojem smo imali samo osam vojnih posmatrača, imalo tešku sudbinu. Snabdijevanje hranom u Srebrenici je bilo izuzetno teško. Imali smo veoma teške pregovore sa Srbima u vezi sa snabdijevanjem holandskih vojnika. I kao što sam rekao u svojoj uvodnoj izjavi, holandski vojnici su oslabili jer nisu imali redovno snabdijevanje. Već ih je bilo napustilo 150 ljudi, pa su i ostali željeli napustiti Srebrenicu što je moguće prije. Kontaktirali smo nekoliko skandinavskih vlada da vidimo da li su spremne da zamijene Holanđane, ali nismo imali uspjeha. Nijedna zemlja nije bila spremna na to. Zbog toga ne treba kriviti Holanđane. Mi smo beskrajno dugo pregovarali sa Srbima da nam olakšaju pristup Srebrenici i da smanje broj napada na taj grad. Ali više nego bilo gdje drugdje u Bosni, Srebrenica je bila zona sa mnogo napada i protunapada, i mislim da je to teritorija gdje je Mladić imao dosta gubitaka. Uprkos teškoj situaciji, ne mogu reći da je Srebrenica bila u mnogo težoj situaciji nego neki ostali dijelovi zemlje. UN tu nije imao poseban vojni mandat. Prije početka jula nismo ništa znali o srpskim namjerama. Zapravo, veliki broj mojih generala misli da Mladić najvjerovatnije u početku i nije imao namjeru da napadne i zauzme Srebrenicu, sve dok nije osjetio da je otpor veoma slab. Bosanski komandanti su otišli u Sarajevo, tako da je ostalo samo tri do četiri hiljade ljudi sa oslabljenim komandnim kadrom. To je za njega predstavljalo priliku koju nije želio propustiti, iako mu to možda nije bila prvobitna namjera.

- Pukovnik Karremans nam je prošle sedmice izjavio da je početkom juna 1995. godine, saznao da se srpske snage koncentriraju i pripremaju napasti sigurnosnu zonu. Da li ste o tome bili obaviješteni i kakve ste odluke donijeli?

AKASHI: Nisam upućen u svjedočenje komandanta Karremansa. Komandant snaga, ako se dobro sjećam, nije mi rekao za neke planove i određene namjere o organiziranim napadima na Srebrenicu od jula 1994. godine, kako vi to kažete. To nikada nisam saznao za vrijeme naših internih sastanaka. Svako jutro sam imao sastanak sa svojim najodgovornijim ljudima, vojnim i civilnim licima. Uvijek smo imali istu sliku o situaciji na terenu, bilo da se radilo o političkom ili vojnom planu. I ne sjećam se da sam čuo da se priča o napadu na Srebrenicu.

- General Nikolai i pukovnik Karremans su nam prošle sedmice izjavili da "bi se možda izbjegla ova tragedija da je zračna podrška širih razmjera bila pružena već od prvog dana srpske ofanzive". Šta mislite o tome?

AKASHI: I to je zapravo pretpostavka. Kao što znate, postoje dvije kategorije zračne podrške. Postoji ograničena akcija, to je podrška namijenjena za određene ciljeve zaštite, u svrhu osiguranja našeg ljudstva. Mi šaljemo kontrole na teren kako bismo znali da li postoji naoružanje i fizički napadi na naše ljude. To se zove bliska zračna podrška. Što se tiče zračnih udara, to je drugi vid zračne podrške, sa političkim ciljem da se kazni neprijatelj na terenu ili snage koje nas sprečavaju u vršenju naše misije. Kao što sam već rekao, 11. jula 1995. godine od mene je zatražena bliska zračna podrška i ja sam u roku od deset minuta odobrio zahtjev generala Janviera. Da je ova zračna podrška bila zatražena ranije, recimo 9. ili 10. jula, da li mislite da bi situacija bila drugačija? To je pitanje koje mi postavljate, ali ja u to sumnjam. Međutim, kada govorimo o zračnoj podršci širih razmjera, to je sasvim druga priča. Jer, ono što se dogodilo krajem augusta i početkom septembra, bio je veći napad koji je otvorio put Dejtonskom sporazumu. Ali i taj žestoki napad koji je trajao oko deset dana nije bio jedina metoda zaustavljanja Srba. Do tog napada je došlo u isto vrijeme kada su i hrvatske snage napredovale u blizini Bihaća, što je uznemirilo srpske snage. Možda se sjećate američke ponude koja je dovela do Daytona. Zračni napad širih razmjera, zajedno sa žestokim napadom na terenu protiv Srba, bio je praćen diplomatskim aktivnostima koje su pokazale fleksibilnost i dopustile kompromis u pogledu Srba. Bez prisustva drugih političkih mjera, zar mislite da bi samo zračni napad mogao zaustaviti napade na Srebrenicu? I u ovom slučaju je nemoguće znati šta bi se dogodilo, i oko ovog pitanja postoje samo različita mišljenja.

- General Nikolai je izjavio: "General Smith je bio za žešće napade na zemlji, sa zračnom podrškom, ali nikada u to nije uspio ubijediti generala Janviera i gospodina Akashija. Zbog toga se on držao naređenja svojih nadređenih." Šta Vi mislite o ovoj izjavi generala Nikolaija?

Yasushi Akashi: "Jako sam ponosan što mogu reći da su svi moji podređeni, Francuzi, Britanci ili ljudi bilo koje nacionalnosti, bili posvećeni krajnjem cilju međunarodnog mira, ostavljajući po strani vlastite nacionalne interese. I vjerujem da je to u interesu cijelog čovječanstva"

AKASHI: Generali u Zagrebu su imali globalniju viziju svih operacija, dok su naši generali u BiH, u Sarajevu, imali više taktičku sliku situacije, jedan direktniji susret sa bosanskim snagama. Dakle, postojale su određene razlike u procjenjivanju situacije i u političkim mjerama koje je trebalo usvojiti. Očito, te razlike su neizbježne i mi smo sve učinili da ih uskladimo. Naprimjer, kada je riječ o masivnom zračnom napadu od 25. i 26. maja, svi smo radili zajedno. Bili smo složni na scenariju. I u većini slučajeva uspjeli smo ostvariti suradnju. Možete imati strateško slaganje na nivou visoke uprave, dok taktično slaganje ne postoji uvijek na liniji fronta. Mislim da je bilo važno za komandanta snaga generala Janviera da sagleda tu globalnu viziju da bi mogao pregovarati sa vođama, Karadžićem, Mladićem i ostalima. Smithov prethodnik Rose je izgubio sposobnost pregovaranja sa bosanskim Srbima. Ja lično u početku nisam mogao pregovarati sa Karadžićem, pa su Stoltenberg i lord Owen ubijedili Miloševića, a onda posredstvom Miloševića i Karadžića, pa su mi dopustili da ga idem vidjeti. Ali Karadžić nije dopustio generalu Roseu da me prati. Rekao je: "On je vojnik. Ne želim s njim govoriti. Govorit ću samo sa civilnim licem iz UN-a." Na taj način smo zapravo igrali malo drugačije uloge od onih koje su uobičajene za Ujedinjene nacije, ali u skladu sa globalnim i jedinstvenim scenarijem. Kao posljedica toga, mislim da ne treba preuveličavati te razlike.

- Znate da su se Janvier i Mladić susreli tri puta. Četvrtog juna je general Mladić pripremio, prema izvještaju UN-a, dogovor kojim bi se uspostavila veza između oslobođenja talaca i zračnih snaga. General Janvier nije potpisao ovaj dogovor, ali je generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, i to na njegov zahtjev, o tome obavijestio tek 11 dana kasnije. Vjerujem uostalom da je gospodin Kofi Annan, koji je tada bio šef operacija za održavanje mira, od Vas tražio 15. juna istragu. Kako objašnjavate ovo kašnjenje?

AKASHI: Sjedište Ujedinjenih nacija je, kao što znate, u New Yorku i zbog toga veoma vodimo računa o tome šta piše američka štampa. Često, umjesto da odgovaramo na upite iz sjedišta UN-a, mi smo morali odgovarati na upite New York Timesa i Washington Posta. Da je sjedište UN-a u Parizu, vjerovatno bismo tada od sjedišta dobivali zahtjeve u vezi sa pitanjima postavljenim u francuskoj štampi. Bilo je priča u američkoj štampi o tajnim sporazumima između generala Janviera i Mladića, kao što ste i vi na neki način spomenuli. Privilegija novinara je da se upuštaju u razne špekulacije, a naša misija je, naprotiv, bila da razjasnimo situaciju.

- Međutim, mi znamo da Vam je i sam generalni sekretar NATO-a 21. juna postavio isto pitanje.

AKASHI: Ali, generalni sekretar ne bi postavio to pitanje da mu štampa nije dala tu ideju. Čvrsto sam ubijeđen da ni on sam nije imao nikakvih sumnji u vezi sa onim što sam mu govorio.

- Da li postoje izvještaji o druga dva susreta koji su 17. i 29. juna održani između generala Mladića i Janviera? Da li su ti izvještaju poslani u New York i da li su dostupni?

AKASHI: Nemam informacije u vezi sa sadržajima ovih susreta, ne znam da li je New York o njima obaviješten. Ukoliko su oni za vas značajni, mislim da ih možete dobiti.

- Kada su nam davala izjavu dva holandska ministra, Van Mierlo i Voohroeve, oni su se požalili da ih prije 10. jula niko nije konsultirao. Isto tako se možemo zapitati zašto oni nisu Vas konsultirali. Kako objašnjavate to odsustvo kontakata između odgovornih ljudi u UN-u i Holanđana koji su bili zaduženi za holandski kontingent u enklavi?

AKASHI: Ja znam da je general Janvier možda preko svojih podređenih konsultirao holandske vlasti u Haagu, ali prije 11. jula ja nisam imao kontakata sa visokim i odgovornim ličnostima holandske vlade. A kontakte 11. jula su inicirali sami Holanđani. Uvijek sam cijenio posjete visokih ličnosti iz zemalja koje su davale trupe za UN, ali za vrijeme samih operacija održavanja mira koje je vodio UN, te trupe se nalaze pod autoritetom Savjeta bezbjednosti i djeluju na osnovu mandata koji im je dat od strane savjeta i mog direktnog nadređenog, samog generalnog sekretara, dok i ja sam primam naredbe samo od njega. Jako sam ponosan da mogu reći da su svi moji podređeni, Francuzi, Britanci ili ljudi bilo koje nacionalnosti, bili posvećeni krajnjem cilju međunarodnog mira, ostavljajući po strani vlastite nacionalne interese. I vjerujem da je to u interesu cijelog čovječanstva.

(Prevela: Lajla Zaimović)

Dopisnice iz groba

Piše: Emir Suljagić

Između njihove smrti i našeg opstanka nema nikakve razlike, jer smo ostali da živimo u svijetu koji je trajno, nepovratno, obilježila njihova smrt. Izabrao sam da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usuđujem dolaziti, kao što sam se samo tamo usuđivao uputiti u vrijeme kada nigdje drugdje nisam. Mjesto rođenja nevažno je u poređenju sa mjestom smrti. Prvo o nama ne govori ništa - to je tek puki geografski podatak; mjesto smrti kazuje sve o našim ubjeđenjima, vjerovanjima, izborima koje smo napravili i držali ih se sve do kraja. Možda je sve ovo pogrešno, možda čovjek ipak ne može birati mjesto smrti, kao što ne može birati niti mjesto rođenja. Oni su umrli tamo gdje su se rodili, gdje su u godinama rata potražili i pronašli utočište, u zajedničkoj agoniji preživljavali dan za danom. Nisu tamo sprovedeni, nije bilo željezničke kompozicije koja će ih odvući natrpane u stočnim vagonima i vojske koja će ih sakupiti na jednom mjestu sa jednom jedinom svrhom: da budu ubijeni. Oni nisu izabrali Srebrenicu da bi preživjeli. Ništa što mi živi imamo kazati nije naše. Sve pripada mrtvima. U smrti, tačnije onom trenutku kada prestanemo postojati, nema razlike - plinska komora, masovno smaknuće ili podmukli bljesak čelične oštrice u mraku, bolan uzdah ili krkljanje i nesvodivi potez nožem. Jedino po čemu se žrtve razlikuju su njihovi dželati. A svi dželati ovog svijeta su isti. Priča prva (Četvrtak, 13. juli 1995, holandski bataljon nakon srpskog zahtjeva pravi popis civila koji su u njihovoj bazi u Potočarima pronašli utočište i radnika UN-a. Hasan Nuhanović, prevodilac UN-a, znajući da Srbi već odvajaju žene od muškaraca, koji netragom nestaju, pokušava spasiti život svog mlađeg brata stavljajući njegovo ime na listu osoblja UN-a) De Haan i ja smo liste odnijeli u odvojenu zgradu u kojoj je nekad bila smještena uprava tvornice, a sada štab holandskog bataljona. Nagnut nad mapama položenim na stolu, stajao je major Rob Franken, zamjenik komandanta. Spustili smo liste na stol, a on je rukom odgurnuo mape ustranu. Prvo je pregledao veći spisak, bio je to niz njemu nepoznatih imena i vjerovatno mu cijela ta stvar nije imala mnogo smisla. Kada je stigao do spiska sa našim imenima, podigao ga je sa stola i pažljivo proučavao svako ime. Njegov pogled se polako spuštao i onda naglo stao: zaustavio se na imenu na dnu stranice. Podigao je ruku, koja je beskorisno ležala na kuku, i upro je svoj debeli, kratki, zaobljeni kažiprst. "Ko je ovo?", upitao je podižući pogled ispod naočala. Skoro uglas smo odgovorili da je to naš novi čistač. De Haan je, ozbiljnog lica, kazao da je posao dobio prije samo dvije sedmice, ali zbog srpskog napada nije bilo moguće riješiti sve formalnosti. "Ne, to nije istina, on ne radi kod vas", kazao je Franken, a De Haan se zacrvenio. Bio je uhvaćen u laži, a morao je lagati da bi spasio život jednog dječaka. Franken je papir ponovo spustio na stol, pružio ruku malo dalje i dohvatio roza flomaster i - ne mogu da vjerujem da je roza flomasterom, možda je trebao biti crni - prekrižio ime, čovjeka, život. Muhamed Nuhanović - imao je 19 godina, a ja i danas krivim sve nas što smo njegovo ime stavili na kraj; možda ga Franken ne bi primijetio da je bilo negdje u sredini spiska, skriveno između naših imena, možda bi bio živ da je njegovo ime bilo samo nekih dva, tri, pet centimetara iznad. On bi bio živ, a ja se ne bih sjećao jednog oštrog poteza flomasterom, kratke crtice ispod koje se još naziralo ime i ne bih imao osjećaj da sam, ne htijući, učestvovao u nečijoj smrti. Izašao sam iz sale, potpuno otupjelih čula pod utiskom onog što se dogodilo nekoliko trenutaka ranije. Prešavši nekoliko stotina metara do kancelarije, sjeo sam za stol i počeo ukucavati konačni spisak u kompjuter, sa osjećajem da nepovratno gubim nešto važno, da se sav moj dotadašnji život skoncentrisao u trenutak kada je Hasan ušao u prostoriju, a ja, ne znajući za drugačiji način da mu to kažem, izgovorio: "Hasane, Franken je skinuo Bracu sa spiska!" Da li su moje riječi zazvučale hladno, da li je Hasan u njima čuo nezainteresovanost, osjetio moju sebičnu želju da preživim, pa je iz njega provalio gnjev? Poželio sam da se branim, iako znam da nije urlao na mene, da nije prijetio meni, nego nekom drugom, ko uopće nije bio tu. Hasan je ponavljao da će ga ubiti, da nije normalan i sa svakom novim izrečenim upozorenjem primicao se sve bliže, dok nisam došao sebi i zagalamio: "Hej, nisam to učinio ja, nego Franken. Idi pričaj s njim dok još ima vremena!" Vidio sam ga nekoliko sati kasnije, sjedio je sam, holandski vojnici su iz fabričkog kruga već ispratili sve muškarce i žene. Sjedio je sam, glave položene na stol, pokriven zelenom ceradom. Pogledom sam na dugačkom stolu tražio roza flomaster. Priča druga Jedina pošta koja je izlazila, odnosno dolazila u grad bile su poruke Crvenog križa: otvorena pisma, koja su više ličila na formulare, sa vrlo malo prostora za pisanje. Broj rečenica bio je određen tačkastim crticama sa jedne strane papira, dok je druga bila predviđena za adresu pošiljaoca i primaoca. Svako pismo je prije odlaska iz grada prolazilo strogu cenzuru u gradskoj kancelariji Crvenog križa. Nakon toga, mnoga su od njih bila neprepoznatljiva, čitavi pasusi prekriženi crnim markerom tako temeljito da se nije moglo ni naslutiti šta se nalazi ispod tih fleka koje su probijale tanki papir. Izgledalo je kao da postoji indeks zabranjenih riječi, riječi koje bi uvijek i iznova bile prekrižene, čitav jedan mali rječnik koji je odražavao suštinu naših života. Bile su to riječi poput "vojska", "ubijen", "poginuo", "četnici", "strijeljan", "zaklan", "zarobljen", "zločin"… Ne, one nikad ne bi prolazile mimo revnosnog cenzora; naša istina valjda nije bila istina za koju je vanjski svijet trebao znati. Svaki put kada bi slali takvo pismo, podastirali smo svoje živote potpunim strancima, ljudima koji su po sopstvenom nahođenju odlučivali šta naši roditelji, rođaci, familija trebaju saznati o nama. Znam neke koji su pisali što su ružnije mogli, nadajući se da će cenzor zaobići ono što ne može razumjeti, dok će majka, djed ili otac, koji su nas gledali kako pišemo svoja prva slova, ipak uspjeti pročitati. Dobijali smo odgovore i razočarani shvatali da će ono što ne mogu razumjeti, cenzori za svaki slučaj prekrižiti. Njihov grijeh bio je utoliko veći što su pisma bila sasvim obična: sadržaj se uglavnom odnosio na to gdje je neko koga poznajemo otišao, da li je neko preživio, da li se neko javio iz inostranstva, ono što razdvojeni članovi familije mogu pitati ili pisati jedni drugima. U tim pismima nije moglo biti nikakvih tajni: u Srebrenici ionako ništa nije bilo skriveno, sve se znalo na isti način na koji se o svemu šutjelo. Priča treća Sjedili su u zamračenim sobama, u polumraku koji je razbijala uljana lampa, razaznajući lica drugih samo nakon što bi ih osvijetlio žar cigareta, i čekali proljeće. Čekali su prvo proljetno sunce, da šume olistaju, da "ozeleni", a vrijeme su prekraćivali pričajući o svojim prošlostima, zato što su bile ljepše od sadašnjosti i zato što budućnosti nisu imali, o familijama, koje su sada bile negdje daleko. Razgovarali su o tome "daleko" i sanjali šta će prvo uraditi kada tamo stignu. Kupit će gajbu piva i otvoriti šteku "peglanih" cigareta i piti pivo i pušiti, prave cigarete, a ne ova govna od kojih požute i prsti i šake, a smrad se zavlači, ne u odjeću, nego u kožu, i čak i znoj smrdi na duhan. Razgovarali su i sjećali se djece koju godinama nisu vidjeli: činilo im se da prebrzo rastu, da preozbiljno izgledaju na fotografijama napravljenim samo zato da bi bile poslate u Srebrenicu. Mogla je biti 1993. ili 1994: na proljeće, kad ozeleni, oni će krenuti ka njima, "šumom", prvo do Tuzle, a onda možda i dalje. U grupicama sa najviše pet- -šest članova, kretali su navečer, dočekujući zoru u blizini srpskih položaja i prolazili pored njih. Mislili su da je prolazak kroz srpska minska polja najveća prepreka na putu do slobodne teritorije, zamišljajući više od sto kilometara puta koji je bio pred njima kao praznu i spaljenu zemlju koju niko nije kontrolirao. Put je vodio preko brojnih brda u okolini Zvornika, kroz spaljena muslimanska sela u kojima su mogli potražiti sklonište od nevremena, srpska sela koja su se mogla raspoznati po svjetlu koje je gorjelo i lavežu pasa. Niko pouzdano ne može reći koliko ih je napustilo grad tokom tri godine, koliko je "sigurna zona" postojala, kao što niko pouzdano ne može reći ni koliko ih je stiglo na cilj, ali je sasvim sigurno da je broj prvih mnogo veći od broja potonjih. Mnogi su napustali enklavu, nailazili na leševe drugih, koji su krenuli ranije, i vraćali se obeshrabreni. Drugi su, bez obzira na to, nastavljali dalje i nekako stizali do Tuzle, odnosno položaja bosanske vojske, gdje su ih prihvatali iscrpljene, izgladnjele i uplašene, kao što će neke druge prihvatati u julu 1995. Priča četvrta U blizini kampa, nekih stotinjak metara iza gradske benzinske pumpe, bila je mala, u bijelo okrečena kuća. Starica koja je tu živjela nije imala nikoga, i dvije ili tri cigarete bile su dovoljne da je ušutkaju. U njenu baštu svaku noć su dolazila po trojica, najviše četvorica holandskih vojnika, u društvu sa makroom. Sjedali su za rasklimani drveni stol, sakriveni od znatiželjnih pogleda visokom živicom, čekajući da se pojave djevojke. Makro je u međuvremenu dogovarao cijenu: tri, u iznimnim slučajevima, ako je "klijent" imao posebnih želja, četiri kutije cigareta. Bilo je to vrijeme kada je kutija cigareta na srebreničkoj pijaci koštala između 20 i 30 njemačkih maraka. Posao je obično ugovaran dan ranije, preko "žice" kampa. Dugačka zgrada na izlazu iz grada među stanovnicima enklave ostala je "vezionica", čak i nakon što su se u nju uselili kanadski vojnici u aprilu 1993. Holandski bataljon naslijedio je "vezionicu" od njih, stacionirajući u gradu jednu od četiri čete. Vojnici s druge strane kupovali su, uglavnom, rakiju i djevojke. Na početku su same dolazile i nudile se, bez ikakvih posrednika, za kutiju cigareta. Njihov engleski sastojao se od nekoliko rečenica: "Me fuck you!", ili "Me suck you dick!". Pošto bi vojnici pristali, ostajalo je još samo da pronađu i mjesto gdje će to obaviti. Ako su tražili samo oralni seks, one su odmah pristupale poslu, na licu mjesta: zavlačili su se u neki neosvijetljen ćošak, vojnik bi razmaknuo bodljikavu žicu onoliko koliko je to bilo moguće i svlačio pantalone. Djevojka bi kleknula i, s druge strane, zavlačila glavu u debeli snop žice. Podigla bi se poslije pet minuta, brišući pantalone i usta, ponekad krv koja je curila niz lice iz dugih brazgotina od žice. Potom su napravili otvor u žici, skoro neprimjetan, kroz koji su se provlačile u kamp. Otvarali bi žicu, a zatim je pažljivo vraćali na isto mjesto: nekoliko njih bi se brzo, životinjski, uza zid, izredalo na jednoj djevojci. Plaćali su im poslije snošaja, ali nakon što su ih nekoliko puta izbacili iz kampa ne dajući im deset zasluženih maraka, počele su novac tražiti unaprijed. Obično su novac davale na čuvanje nekom od dječaka kojem su mogle vjerovati, a zauzvrat im dopuštale da gledaju dok se vojnici mijenjaju na njoj. Njihovi podvodači bili su mladići koji su, slučajno ili ne, živjeli u blizini kampa, i sami ranije "poslovali" sa Holanđanima, znali ponešto engleskog i mogli se pobrinuti da djevojke dobiju zarađeni novac. Dobit su dijelili na ravne časti, a makroi su se morali pobrinuti i za mjesto. Prvo je to bio podrum zgrade prekoputa, ali je i on bio previše izložen; nije postojao način da se skriju od dječaka zainteresiranih da, po prvi put u životu, vide šta je to ustvari seks. Kuća pored benzinske pumpe bila je idealno rješenje: u bašti su bili sklonjeni, djevojke više nisu morale strahovati da će ih vojnici silovati i onesviješćene izbaciti napolje, a oni su mogli biti poprilično sigurni da će dobiti ono što su tražili i da to niko neće saznati.

General Nikolai, načelnik štaba UNPROFOR-a u Sarajevu

Odbrana nije bila moguća

- Postavit ću Vam četiri pitanja. Prvo, kako analizirate odsustvo stvarne borbe bosanskih muslimanskih strana? Da li ste bili informirani o odlasku Nasera Orića iz zone Srebrenice i o tome šta bi za Vas mogao značiti taj odlazak u svijesti vlade u Sarajevu? Drugo, da li bi, prema Vama, bilo moguće dobiti pisane dokumente o kojima ste govorili u Vašoj izjavi a koji se odnose na krug Srebrenica - Tuzla - Sarajevo - Zagreb o zahtjevima zračnih napada? Da li postoje ti pisani dokumenti? Treće, spomenuli ste zračne snage u Tuzli. Da li je to neka greška? NIKOLAI: Postavili ste mi pitanje u vezi sa zračnim snagama iznad Tuzle. Jedanaestog jula, prisustvo aviona iznad Tuzle nije ništa neobično jer NATO-ovi avioni su cijelo vrijeme, iz sigurnosnih razloga, kružili iznad Jadranskog mora. I bilo je prihvaćeno da avioni već budu spremni u zračnom prostoru, iznad Tuzle, na pet minuta leta od Srebrenice, da bi se što manje čekalo na zračni udar. A što se tiče vašeg pitanja o nedostatku borbi u središtu enklave, u jednom momentu sam saznao o odlasku Nasera Orića, a činjenica da se više nije vratio mogla je značiti da se nešto spremalo, ali to su samo špekulacije. Muslimanske trupe su se pokušale sporazumjeti u odbrani i zaštiti teritorija koje nisu štitile snage UN-a. Ali su muslimanske trupe pomalo bile izgubile svoje povjerenje u mogućnost odbrane teritorija od strane UNPROFOR-a. - Što se tiče zahtjeva za zračnu podršku 6. i 8. jula, postoji jedna kontroverza. Ponekad su oni bili pismeni, nekad usmeni, ali mislim da sam shvatio da su bili preneseni u Zagreb. A general Janvier tvrdi da do njega nisu stigli. NIKOLAI: Ja sam o tome obavijestio Zagreb i ukazao na razloge zbog kojih je zračna podrška bila odbijena. - Da li ste Vi imali informacije o planu napada na Srebrenicu? Odakle su Vam stigla vojna obavještenja? Pošto UN nema službu vojnog obavještavanja, koja organizacija Vas je snabdjela tim informacijama? NIKOLAI: Postojale su indikacije o mogućem napadu na Srebrenicu. Početkom juna pukovnik Karremans je poslao izvještaj o situaciji u Holandiju i istakao da snabdijevanje hranom stagnira. Tu je napomenuo da postoji koncentriranje srpskih trupa oko enklave. I zaključio da se možda sprema napad. Ta informacija je i bila razlog da general Smith izvrši kompletnu evaluaciju u svom štabu. - Da li se tragedija u Srebrenici mogla izbjeći? NIKOLAI: Zračni napad je mogao promijeniti stvari. Ali odbrana enklave nije bila moguća bez dovoljnog broja vojnika i teškog naoružanja u njenom središtu. Tu je bilo samo oko 350 vojnih lica, što i nije bila impresivna vojska koja bi mogla odbraniti enklavu. Dakle, odbrana nije bila moguća. Samo se mogao tražiti zračni napad. (19. april 2001. godine)

Jean-Rene Ruez, glavni istražitelj Tribunala u Haagu za Srebrenicu

Srbi nisu željeli osvojiti Srebrenicu

- Želio bih Vam postaviti subjektivno pitanje. Kako Vi objašnjavate to stvaranje mržnje, tu nečovječnost, to nasilje na srpskoj strani? RUEZ: Ne postoji objašnjenje za ponašanje onih koji su izvršavali masakre. Iznenađujući aspekt je stav generala Mladića, koji je 1994. godine, u jednim novinama čijeg se imena više ne sjećam, javno iznio svoje ciljeve u pogledu populacije tog dijela sjeveroistočne Bosne i to je vrlo jasno. On je želio istrijebiti sve ljude i tako im naplatiti cijenu zbog surađivanja sa Turcima i slomiti otpor koji vuče korijene još sa početka 19. stoljeća. - U svojoj uvodnoj izjavi ste rekli da nije bilo razlike između odvođenja civila i vojnika. Da li je bilo razlike između naoružanih i nenaoružanih? Govorili ste o 2.028 ekshumiranih ljudi - da li su to bili samo muškarci ili i žene i djeca? Da li ste istraživali i silovanja? RUEZ: Svaka osoba koja je mogla nositi oružje bila je smatrana vojnikom. Broj boraca u enklavi bio je određen brojem raspoloživog oružja. Što se tiče zarobljavanja ljudi, postojala je razlika. Smrt je bila mnogo sporija za one koji su nosili uniformu i oružje, i to je bio razlog zbog kojeg su se ljudi oslobađali oružja. Ekshumacija se odnosi samo na muškarce. Meta generala Mladića bili su muškarci jer je znao da ubiti muškarca u jednoj porodici znači uništiti egzistenciju cijele porodice. U bosanskom društvu, žena sa troje djece bez oca, djeda i rodbine ima veoma težak život. Silovanja također čine dio naše istrage. I ti aspekti postoje u dokumetima, ali se više odnose na individualno ponašanje. Tada je svako imao dozvolu za ubijanje. - Da li je postojalo ograničenje u godinama? RUEZ: Ne, izgled je ono što se računalo. Dijete od 12 godina koje je ličilo na dijete od 17 moglo je nositi oružje i bilo je ubijeno. - Da li imate elemente koji bi potvrdili prethodne planove o ovim masakrima? RUEZ: Ne, nisu postojali prethodni planovi. Zauzimanje enklave uopće nije bilo u planu. Plan o ovoj ofanzivi potiče od 5. jula. Prvobitni plan je bio smanjiti enklavu na sam grad Srebrenicu i pretvoriti je u veliki izbjeglički kamp pod otvorenim nebom, da bi Ujedinjene nacije počele sa evakuacijom zone. - Ta izjava se temelji na dokumenatima koje posjedujete? RUEZ: Da, u potpunosti. - Budući da su se masakri događali odvojeno jedni od drugih, zar ne postoji u istrazi neka organizacija, naredbe, pa čak i usmene, koje bi mogle ukazati na njihovu povezanost? RUEZ: Sama operacija je sigurno proizvod mozga generala Mladića. Tu operaciju vodili su njegovi ljudi. Veza između glavnog štaba VRS i Drinskog korpusa je postojala. Inicijativa je krenula iz vrha uprave. (22. februar 2001. godine)

Arhiva Dani
204