atacha Merritt nije imala nikakav cilj. I zato je postigla sve. Ne dokazuje to, naravno, kako je teorija o neophodnosti cilja u životu demagogija (mada, najčešće, jeste), već kakav efekat može dati kombinacija hrabrosti i slučajnosti. Da je u tridesetoj odlučila prvi put fotografirati vlastito tijelo, jedan njegov dio ili trenutak doživljavanja orgazma, Digitalni dnevnici ne bi otišli dalje od najzabačenije ladice ili brižljivo skrivenog kompjuterskog filea, zaključanog nelogičnim passwordima. Tad bi sve njene fotografije bile samo tajna od koje strahuje onaj ko je čuva, bespotrebno uplašen kad god treba reći šta mu to pričinjava zadovoljstvo.

No, kako postoje godine u kojima se žali za propuštenim saznanjima, tako postoji i doba kada se uči - sam sebe. Natacha Merritt je imala dovoljno hrabrosti da se uči sa drugima i pred drugima. I da bude rođena u pravo vrijeme. Ko zna kako bi sve okončalo da je morala koristiti klasični fotoaparat, pa onda razvijati filmove, pa... No, s digitalnom kamerom ona je dobila slobodu manipulacije, seksualno pomagalo i sredstvo izražavanja. Trebao je još samo medij: mreža nad mrežema, internet. Sve poslije je priča o američkom snu, čudnom svijetu, seksu, nama, i, naravno, mladoj ženi koja još uvijek želi biti pravnik.

Nije Natacha, bilježeći prvo vlastite, a kasnije i tuđe seksualne odnose, trenutke samozadovoljavanja, dizajniranja tijela ili momente opuštenosti prožete erotikom onoliko koliko može biti erotično golo tijelo na hotelskom krevetu, uradila nešto što drugi ljudi ne rade. (Sasvim slučajno, znam dvoje ljudi koji su u svoj seksualni život uveli kameru, ali, istina, nisu spremni pokazati učinak.) Tek kada je milionima omogućila da vide njeno djelo, ona se opasno približila granici: tankoj liniji koju su prešle njene fotografije. Taj kolaž različitosti prepun nevjerovatnih pretapanja: iz pornografije u umjetnost, iz fotografije u vulgarnost, iz perverzije u vizuelnu punoću, iz erotike u dosadu, ali i iz bezbroj puta primijenjenog elementa erotskog u portretiranju ka trenutku bilježenja apsolutne seksualnosti.

Da je u svemu bilo imalo sistema, rezultat bi ili potpuno izostao ili bio očekivano loš. Digitalni dnevnici, ako bi kao takvi ikada i izašli, tek bi donijeli ili običnu pornografiju ili umjetničke fotografije s nagovještajem seksa, koje, nakon nekoliko pogledanih, postanu iste i nezanimljive. Granice u seksu, naime, ne postoje i cijela priča o tome postane intrigantna tek kada se ta činjenica ogoli, a ne dokazuje i ne pokušava se uklopiti u bilo kakav kontekst sem ličnog. No, ta spoznaja ne znači kraj: za slavu je dovoljno i neophodno imati dara, onoliko koliko ga ima Natacha Merritt. Da su njene fotografije lošije, da im nedostaje imalo onoga što sliku iz kreveta pretvara u sliku koja bi mogla biti uokvirena i stavljena iznad kreveta - ili bilo gdje - sve drugo bi, ma šta govorilo, ostavilo Dnevnike u formi eksperimenta. Nedovoljno uspješnog.

Koliko je spremnih proglasiti ovu knjigu tek zdravstvenim kartonom jedne bolesnice štampanim na puno skupljem papiru od onoga kojim su napunjene kartoteke domova zdravlja (a onda, naravno, pažljivo i licemjerno pregledati sve i jednu fotografiju), skoro je toliko onih koji će svoju ulogu u Digitalnim dnevnicima smatrati važnijom nego ona jeste: Benedict Taschen, izdavač iz Kölna, pod čijom je etiketom izašao Digital Diaries; Eric Kroll, autor uvodnika i intervjua sa Natachom, fotograf koji je ovu djevojku zapravo izveo iz prolaznosti na koju osuđuje mreža, dijelom supervizor projekta i neko ko je Merrittovoj ustupio svoju partnericu asocijativnog imena Felice; parovi koji su dopustili da im se Natacha useli u intimu; djevojke koje su gubile mogućnost razlikovanja zainteresiranosti za ulazak u digitalni svijet, spremnosti na transformaciju vlastite seksualnosti i opčinjenosti drugom ženom - onom iza objektiva...

Povijesnu je ulogu, ipak, odigrao jedan modni fotograf. Bilo je to u Cannesu, 25. jula 1993. Natacha je imala 15 godina i nikada prije nije koristila fotoaparat. "Ta veza je trajala od moje 14. do 16. godine. On je prvi čovjek kojeg sam voljela." On, Jerry, odveo je djevojku s praga ženstvenosti u svijet sado-mazohizma. Nakon jednog od eksplozivnih orgazama, Natacha Merritt je počela seksu davati dnevničku formu, pretvorivši na kraju užitke u sjećanja, sjećanja u knjigu, knjigu u svoj život, a (seksualni) život u fotografiranje. "Ne mogu to razdvojiti. Ne mogu raditi jedno a da ne mislim na drugo. Seks je došao s fotografijama i tako su one i nastajale."

Na kraju su nestale granice. Zapravo, fotoaparat je postao seksualno pomagalo. I inspiracija za eksperiment: "Fotografiranje me inspirira da radim stvari koje inače ne bih radila. Fotografija mi daje razlog za tako nešto. Ona tim radnjama daje važnost. Naprimjer, zahvaljujući fotografiji, neki dijelovi mog tijela su zanimljiviji. Inače ne bih satima sjedila sama s kamerom."

Digitalni dnevnici nisu pornografija. Autentičnost ih je izvela iz svijeta namještenih orgazmičnih grčeva. To, bez obzira na preporuke, nije knjiga koju mora imati svaka kuća. Jer postoje domovi u kojima ne stanuje užitak i bespotrebno je u njih unositi stranice koje se čitaju najbrže i listaju najčešće. I drže daleko od djece. Sve dok ona ne osjete da to prestaju biti. A to se, obično, dogodi prije nego se roditelji nadaju, pa, još zaslijepljeni, ne primijete kako im dijete vodi dnevnik. U nekoj formi.

Arhiva Dani
204