o kraja večere, svi slanici i posudice sa biberom iz restorana bili su na njihovom stolu. Posude sa solju bile su jedan tim, one sa biberom drugi, a lopta je bila čačkalica zabodena u rupičasti otvor. Igrači su bili posude koje su povlačili po stolu. Nakon što je tog dana održao trening 12- -godišnjim dječacima u Banjoj Luci, Don Casey se sreo sa stručnim štabom banjalučkog Borca i predstavnicima košarkaškog saveza manjeg bh. entiteta, a večerom je dominirao razgovor o košarci, da bi se u jednom trenutku ona pretvorila u demonstraciju "zone".

Casey, jedan od legendarnih trenera NBA, autor je knjige Temple of Zones (Hram zona), i prije nego što je dobio posao u najboljoj košarkaškoj ligi na svijetu, bio je ugledni univerzitetski košarkaški stručnjak. Prvi posao je radio kao pomoćni trener Boston Celticsa u posljednjoj šampionskoj generaciji koju je taj tim imao, krajem osamdesetih, a potom prešao u Chicago Bullse i tu ostao nekoliko godina. Poslije toga bio je pomoćni trener New Jersey Netsa, zatim i glavni trener od juna 1999, kada je na tom mjestu zamijenio Johna Caliparija. Danas je potpredsjednik Udruženja trenera NBA i radi kao analitičar za nba.com. U BiH je boravio svega tri dana i održao tri treninga talentiranim dječacima i djevojčicama u Banjoj Luci, Tuzli i Sarajevu.

DANI: Gospodine Casey, play-off je u toku i molio bih Vas da, na početku razgovora, pokušate predvidjeti prvaka NBA za ovu sezonu?

CASEY: Prognozirao sam i ostajem pri tome da će LA Lakersi biti prvaci. Imaju mnogo iskustva u doigravanju, izvanrednog vanjskog igrača i izvanrednog centra, a to je kombinacija koju će bilo ko teško prevazići. U pravo vrijeme su počeli igrati i veoma ih je teško pobijediti: ko god želi biti prvak, morat će to učiniti preko njih. Sigurno je da ima mnogo timova u igri: San Antonio za početak, Sacramento Kings je još uvijek mlada ekipa, možda za godinu ili dvije mogu stići u finale. Zapadna konferencija je ove godine veoma zanimljiva, ali ja još uvijek tipujem na Lakerse: Phill Jackson ima ogromno iskustvo, cijeli stručni štab je isto tako bio u finalu, ima igrače koji su također dugo igrali u play-offu, Horryja, Foxa, Shawa, Harpera, koji znaju šta je košarka u doigravanju. I ima velikog momka. A on mijenja cijelu sliku. Lakersi prije dvije godine nisu mogli proći prvi krug: Fisher, koji se meni jako sviđa, nije bio dio tima, Bryant je još bio veoma mlad, a i Shaq je tek počinjao da se razvija. Jackson je učinio ono što treba dovodeći igrače sa iskustvom iz play-offa, on u tim unosi osjećaj reda i vjerovatno ima jedan od najboljih stručnih štabova, drži situaciju pod kontrolom, ima reputaciju snažnog čovjeka kojeg igrači ne žele izazvati. Međutim, liga je bila čudna tokom cijele godine. Taman kad pomislite da LA Lakersi igraju dobro, oni izgube od LA Clippersa; kad pomislite da je San Antonio započeo pobjednički, oni izgube od New Jerseyja, i dosta je timova imalo čudnu godinu, naročito New York Knicks. Gledao sam ih protiv Clippersa, bili su odvratno loši, a onda pobijedili LA Lakerse u savršenoj utakmici. Jedini tim koji je bio prilično dosljedan jeste Philadelphia, čak i na gostovanjima. Milwaukee je na početku bio loš, ali se u međuvremenu popravio i mislim da će pobijediti u Istočnoj konferenciji, jer ima dosta vatrene moći. Istočna konferencija je ove godine puno slabija zbog nedostatka centara, Ewing je prešao u Seattle, Mourning se povrijedio, i jedina ekipa koja ima velikog igrača je Philadelphia, mada vjerujem da je u trgovini sa njima Atlanta prošla puno bolje, jer je dobila tri vrlo dobra igrača. Brown iz nekog razloga nikad nije volio Tonija Kukoča, ali mislim da je prokockao budućnost svoje ekipe.

DANI: Nekoliko ekipa je istinski razočaralo, Miami Heat i Portland Blazers, naprimjer, iako se radi o vrlo bogatim klubovima. Možete li Vi to objasniti?

CASEY: Mislim da oni imaju mnogo unutrašnjih problema. Svaki je tim ranjiv, a igrači, čini se, nemaju povjerenja u trenera: Rasheed Wallace je u nekom svom svijetu, Greg Anthony nije zadovoljan jer je Rod Strickland stigao, Shawn Kemp je na rehabilitaciji. To je pravi primjer da novac ne kupuje "hemiju". Radio sam u Bostonu dok su Bird, McHale i Parish igrali u tom timu, ali koliko god pojedinačno da su bili jaki, ipak su bili tim i nisu dopuštali da ga bilo šta razbije. Portland je razbijen, i ne vidim kako se uopće mogu oporaviti, ne vidim ni kako se mogu izvući; čak i ako Dunleavy sada ode, ne vidim ko bi htio doći u tu ludnicu i pokušati ih izvući.

DANI: Vi ste bili i pomoćni trener Bostona u vrijeme kada je taj tim imao šampionsku ekipu i vodio ratove protiv Lakersa, Detroita i Philadelphije. Nedostaju li Vam ta vremena?

CASEY: Stigao sam negdje pri kraju, 1989, ali je to vjerovatno bilo najbolje vrijeme u mojoj karijeri. Pamtim naročito mečeve protiv Chicaga: bilo je to i vrijeme kada smo se uz rad mogli zabavljati. Otada znam samo za rad. Dugo sam bio univerzitetski trener, navikao da kontroliram svoju sudbinu, pa mi je bilo neobično na početku, sve dok nisam shvatio da u NBA-u treneri ne mogu kontrolirati sopstvenu sudbinu i moraju naučiti da žive s tim. Tada je bilo manje timova, talentirani igrači nisu bili razbacani u 29 timova, nego dvadesetak, i svi su izašli na scenu odjednom, kao Bird, McHale i Parish u Bostonu. Danas je to sve manje slučaj, pa evropski, čak i azijski igrači imaju više izgleda.

DANI: Možete li imenovati idealnih pet igrača svih vremena?

CASEY: Ne mogu to uraditi. Dok nisam počeo raditi u ligi, NBA me nije pretjerano ni zanimala. Tako sam propustio vidjeti Elgina Baylora, Jerryja Westa, Wallacea Reeda… Kad ljudima iz tog vremena pričate o Karlu Maloneu, oni vas ubjeđuju da je Baylor bio bolji. Čak i kada je riječ o igračima koje sam vidio, nisam siguran, možda Michael Jordan, Earving Magic Johnson, Kareem Abdul Jabbar, Larry Bird, Julius Earving… kako da ih poredam! Većinu igrača u ligi nije teško trenirati, jer su oni najvećim dijelom dobri i marljivi momci. Ponekad je greška u klubovima, kao u Washingtonu, ili LA Clippersima. Klub nije dobro organiziran i igrači to znaju, ali rijetki su oni poput Wallacea ili svojevremeno Anthonyja Masona, koji vas stalno nerviraju. Pogledajte Lakerse: u toj ekipi nema loših momaka, ni u San Antoniju, čak se i Latrell Sprewell popravio. Ono što boli jeste da je liga postala jako mlada, ali mladi timovi ne pobjeđuju - uzmite za primjer Utah Jazz - a javnost ponekad ne razumije mlade igrače, njihove tetovaže. Ali, mislim da se i to mijenja: Iverson je imao dobro sezonu, Vince Carter bi trebao uvesti Toronto u play-off, ali to ne čini. U drugoj utakmici, New Yorku je, recimo, dao samo 13 poena. Svi su igrali dobru odbranu na Jordanu i Birdu, igraju je na Bryantu, ali ovi momci nisu se olako predavali. Reggie Miller, naprimjer, Indianu je ove godine sam uveo u doigravanje, Iverson isto tako, Bryant, koji svoj talent unosi u tim prosječnih veterana, kao i Chris Webber, koji je konačno počeo igrati ove godine.

DANI: Ko su treneri u NBA-u po Vašem ukusu?

CASEY: Oni koji su preživjeli zaslužuju divljenje. Meni su dragi Lenny Wilkins, Chuck Daley, Pat Riley, mislim da Jeff Van Gundy obavlja izuzetan posao, u posljednje vrijeme George Carl. Ja sam glasao za Grega Popovicha kao trenera godine; svi ostali za Larryja Browna. Timovi su najčešće odraz trenerovog poimanja košarke, agresivne ili mudre, ali mnogo više poštujem NBA trenere sada nego u vrijeme kada sam stigao. Dobri treneri prije svega moraju biti sretni, njihove sposobnosti moraju izaći na vidjelo u pravom času. Potrebno je dosta raditi na igri, proučavati je, raditi na sopstvenoj psihi, ali čak i takvi treneri moraju biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Svaki trener mora znati da je dobar onoliko koliko i njegovi igrači. A možda postane i malo bolji i natjera igrače da vjeruju u njegov koncept košarke. Phill Jackson je imao sreće da postane pomoćni trener u Chicagu, ali je prije toga proveo godine u CBA ligi i postao glavni trener sa dobrim timom i od tog tima napravio dobar i dosljedan tim. Sa ili bez Jordana, to je vrlo teško učiniti. Jackson je pomalo čudan tip, on je elitista, dosta je povučen, svaki njegov potez je promišljen i mislim da je dublji od većine drugih trenera. Drugo, čvrsto vjeruje u ono što govori i prakticira zen-budizam, kao i vjerovanja indijanskog plemena Dakota: prije utakmice spaljuje neku travu u svlačionici, "da otjera zle duhove", novine pišu da se igračima to sviđa jer miriše na marihuanu; na parket izlazi tačno 60 sekundi prije početka utakmice i sve to vrijeme ne dopušta nikome da ga dotakne, jer to, navodno, crpi energiju iz njega.

DANI: Ko je, po Vašem mišljenju, najbolji Evropljanin koji je igrao u NBA-u?

CASEY: U ovom času mislim da je to "klinac" iz Sacramenta - Predrag Stojaković, koji igra dobro protiv svakog protivnika, ima izuzetan osjećaj za loptu, trči i ima takmičarski duh. Bilo ih je dosta dobrih: Dražen Petrović je bio veoma dobar, napravio je od sebe igrača, Kukoč je bio dobar u Chicagu, Dino Rađa je bio osrednji, Šarunas Marčuljonis je bio dobar jedno vrijeme… Sabonis je stigao prekasno. Gledao sam nedavno neke njegove utakmice u sovjetskoj reprezentaciji i nisam mogao da ga poznam.

DANI: Ko je najdominantniji igrač kojeg ste Vi vidjeli u NBA-u?

CASEY: U vrijeme kada sam ja počinjao, mogli ste uvijek računati na Magica Johnsona, na Birda, Isiaha Thomasa, i svaki od njih je bio problem svoje vrste. Ali, mislim da je Jordan bio teži za čuvati od svih njih zbog trougla, jer ga je Jackson premještao svuda po terenu i niste ga mogli naći i stoga ga niste mogli udvojiti. Jednako teško je čuvati i Kobea Bryanta.

DANI: NBA je skoro donijela nova pravila, uvodeći, između ostalog, i zonu, kao i "tri sekunde" za igrače odbrane. Kako mislite da će se to odraziti na kvalitet igre?

CASEY: Sa pravilom od tri sekunde nemoguće je igrati čistu zonu i nije istina da možete igrati bilo kakvu odbranu. Liga je bila zabrinuta i neke su se promjene morale uvesti, jer stvari ne idu najbolje. U redu, u doigravanju je posjeta veća, uz TV prenose i reklame dosta se novca slijeva, ali je činjenica da je igra počela stagnirati. Ova pravila će onemogućiti izolaciju, ono što New York, recimo, radi sve vrijeme: jedan igrač sa loptom na jednoj strani, a svi ostali se povuku na drugu stranu terena. Mislim da je liga bila zabrinuta i iz tih, kozmetičkih razloga: marketing i TV su veoma važni, a to ni na TV-u nije izgledalo dobro. Međutim, mislim da će zona i dalje biti sekundarna odbrana, jer se mentalitet NBA može sažeti u sljedećem: Ne možete pobijediti ako ne igrate dobru i snažnu odbranu "na čovjeka"!

Arhiva Dani
204