Izvjesni događaji i iskustva čine svakodnevnicu, ovozemaljski život, podnošljivim i vrijednim. Za hiljade navijača, pa i mene, to je bio stadion, naš život, jedini razlog za postojanje: sve se vrtilo oko subote i fudbalskog tima. Nisu nam trebale TV zvijezde, sapunske opere niti žuta štampa da se zabavimo. Imali smo nešto mnogo bolje, realnije, jedinstveno i nevjerovatno uzbudljivo. Tokom perioda koji sam proveo na tribinama, kultura kojoj sam pripadao postala je ozloglašena i kopirana širom svijeta. Nikad se o jednoj grupaciji nije toliko pisalo, govorilo, osuđivalo, a da je ostala zagonetka za sve. Nisam nikad imao, niti imam jednostavan odgovor na pitanje kako zaustaviti nasilje na tribinama. Samo pokušavam da opišem stvari onakvim kakve jesu. Riječi nikada neće moći da izraze osjećanja kakva smo iskusili, niti da ožive žestinu atmosfere, ali ću pokušati da predstavim kako je sve izgledalo. Većina ljudi boluje od eskapizma i slavoljublja, a tribine svakom daju šansu da postane neko i nešto. Kako reče Andy Warhol, svako ima pravo na svojih pet minuta slave.

Ove riječi Colina Worda, autora kultne knjige o navijačima Steaming in (u prijevodu Zalijetanje: Dnevnik fudbalskog navijača), dosta govore o fenomenu navijanja i njima je rečeno sve što ne može stati u kratki glosarij navijačkih skupina najjačih klubova Premier lige. Poredanih onako kako su trenutno na tablici poredani njihovi klubovi.

ŽELJEZNIČAR - MANIJACI: Samo nekoliko dana uoči velikog gradskog derbija, u Sarajevu je grupa najvjernijih navijača FK Željezničar odlučila da navijački pokret koji je rastao uz ovaj klub punih 80 godina "uglavi" u zakon i da navijanje, kao smisao svog života, organizira kroz udruženje građana. Organiziranje navijača Želje datira još sa kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, a ideja o Manijacima, kao skupini najodanijih, traje već petnaestak godina, od doba kada su iznikli i vođe, rahmetli Dževad Begić Đilda i njegovi nasljednici Tarik Handžić Žuti i Adnan Mahmutović Java te drugi koji sada čine jezgro udruženja navijača. Tih godina je, što je poseban kuriozitet, među najvjernijim bio i aktuelni šef stručnog štaba Amar Osim.

Manijaci su se u najljepšem svjetlu predstavili i na susretu protiv Sarajeva, kada je, unatoč dosta visokoj cijeni ulaznice od 10 KM, njih oko 10.000, obučenih u plave i bijele šalove, dresove i specijalne plastične kese, bodrilo svoje ljubimce punih 90 minuta. Ne bi bilo pogrešno reći da, unatoč dobrim rezultatima i prvom mjestu na tabeli, Željezničar još uvijek ima igrače bosanske, ali navijače evropske kvalitete.

BROTNJO - GRDANI: Nidžo, jedan od vođa Grdana, kluba navijača aktuelnog šampiona BiH, kaže da ih ima stotinjak i to objašnjava činjenicom da u Čitluku baš i nema tradicije navijanja. "Većina ljudi ovdje je navijala ili za Hajduk ili za Dinamo." Navijači Brotnja imaju godišnje članske kartice, ali nisu formalno organizirani. Pa ipak, kako piše na klupskoj web-stranici: "Prepuni stadion na Barama znao je kako proslaviti prvu titulu prvaka Bosne i Hercegovine, a slavlje koje se potom nastavilo na ulicama Čitluka, uz koncert Mate Bulića i Mucala, te prigodni vatromet, samo je najava da se Grdani nadaju i novim trofejima u skoroj budućnosti."

SARAJEVO - HORDE ZLA: Kako legenda kaže, navijači Sarajeva su dobili ime po naslovu jedne od epizoda stripa o Zagoru, koji se slučajno zatekao na stolu kafane hotela "Beograd" (danas "Bosnia"), u kojoj su se 1987. godine okupili najvjerniji tifozi tima sa Koševa kako bi osmislili strategiju svog organiziranja. Prve navijače Sarajevo je dobilo netom po osnivanju, 1946. godine, ali organiziranije navijanje, uglavnom na istočnoj tribini koševskog stadiona, počinje kada su počeli sami sebe zvati onako kako ih navijači Želje danas pogrdno nazivaju - Pitari. Nakon prelaska na sjevernu tribinu i promjene imena u Horde zla, navijači Sarajeva se registriraju na sudu i, uz pomoć čelnika kluba, dobivaju prostorije, organiziraju prikupljanje članarine i prodaju rekvizita, čime finansiraju kupovinu pirotehnike. Na utakmicama lige bivše Jugoslavije znalo se, prema tvrdnjama iz Hordi zla, okupiti i do 5.000 navijača, a protekli derbi potvrdio je da je otprilike toliko onih najvjernijih navijača ostalo na tribinama stadiona Koševo i onda kada je rezultat bio 3:0 u korist najljućeg rivala.

POSUŠJE - POSKOCI: Navijači Posušja su sve donedavno bili podijeljeni na simpatizere Hajduka - Torcidu i Dinama - Bad Blue Boyse. Od utakmice sa Čapljinom svi su postali - Poskoci. Hrvoje Ćurdo, jedan od vođa Poskoka, kaže da na utakmice Posušja dolazi od dvije do tri tisuće ljudi. "Sve je to čisto lokalno. Nas je stotinjak onih najvatrenijih, a prosječno nas pedesetak ide na gostovanja."

ČELIK - ROBIJAŠI: Asim Demiri, vođa Čelikovih navijača, za Robijaše kaže da su prva zvanično organizirana navijačka skupina u BiH jer postoje kao udruženje građana od 1999. godine. Ovo udruženje ima oko 1.000 članova, prije se i plaćala neka članarina, ali sada, kako reče Demiri, "raja nema para". Povlastica za članove kluba je to da sa članskim kartama mogu ući na sve utakmice plaćajući ulaznicu samo jednu marku. Robijaši ne drže prodaju navijačkih rekvizita, nemaju prostor u kome bi se sastajali, a plaćanje odlaska na Čelikova gostovanja najčešće ide po principu zajedničke kase - svi daju po dvije-tri marke, a nešto malo pomogne i klub. Robijaši, odnosno nešto nasilniji dio Čelikovih navijača, nisu poznati kao pretjerano gostoljubivi domaćini, jer nerijetko, po završetku utakmice, na izlazu iz Zenice naprave "sačekušu" vozilima koja napuštaju stadion bombardirajući ih kamenicama. "Imaš 300-400 djece koja lupaju autobuse, ali ni ja ni udruženje navijača ne možemo preuzeti odgovornost za to. Za vrijeme utakmice mi nekako održavamo red tako što se pet-šest starijih momaka rasporedi po tribini", kaže Demiri, istovremeno potvrđujući tradicionalni animozitet navijača Čelika i Sarajeva: "Sa Manijacima se pazimo, a sa Hordama zla se ne volimo vidjeti ni na razglednici."

VELEŽ - RED ARMY: Navijači Veleža bili su poznati diljem ex-Jugoslavije, pogotovo u vrijeme zlatne generacije BMV-a: Bajevića, Marića i Vladića. Jedan od predratnih navijača, predstavnik fun kluba "Red Army", priča kako jezgro Veležovih navijača čini dvadesetak momaka koji su i prije rata bodrili "rođene". Oni su registrirali fun klub u jednoj od općina u Mostaru, a finansiraju se, kako kažu, preko klubova Mostaraca. Tvrde da ih sada ima od tri do četiri hiljade, a za 500 najvatrenijih je bivši gradonačelnik Safet Oručević platio ulaznice za sve utakmice na stadionu Vrapčići do kraja prvenstva. Odlaske na gostovanja plaćaju iz svog džepa, ali će uskoro dugoročnije riješiti finansiranje tako što je uz pomoć kluba i uglednijih Mostaraca pronađen poslovni prostor i donirano navijačkih rekvizita u vrijednosti 10.000 maraka. Zarada iz tog "Crvenog butika" će ići u kasu navijačkog udruženja. Navijači Veleža kažu da u Mostaru poštuju sve koji su "iznad njih", a da se jedino ne mogu sa "seljacima". Paze se, kako kažu, sa momcima iz splitske Torcide, od kojih nabavljaju pirotehniku. Od onih sa kojima se ne paze, dobivaju uvrede, pa i nešto gore: "Meni su u Bugojnu glavu razbili jer je nas bilo dvadeset, a njih hiljadu. U Tuzli nam istovremeno dižu tri prsta i viču 'Jebo vas Tuđman'!?"

ŠIROKI BRIJEG - ŠKRIPARI: Navijači Širokog Brijega su već tri mjeseca registrirani kao udruga građana, a okupljaju navijače nogometnog i košarkaškog kluba. Robert Crnjac, jedan od vođa Škripara, koji, prema njegovim riječima, postoje od 1987. godine, kaže da će finansiranje navijačke udruge ići kroz sponzorstvo i donacije sa ciljem i da se uvede prodaja hrane i rekvizita na utakmicama. On ističe kako se udruga, čije članstvo broji oko 500 najzagriženijih fanova, bavi prije svega organiziranjem navijača i tvrdi da, od kada postoje, nema incidenata na utakmicama. Ranije je bilo okršaja, posljednji sa navijačima Zrinjskog, ali sada sve rade uz prethodni dogovor sa policijom, kako kod kuće, tako i na gostovanjima. Policija kamerom snima tribine, pa Škripari mogu napraviti i bakljadu, uz uvjet da se sve završi na tribinama. Crnjac kaže kako posebno pamti dolazak u Sarajevo, na utakmicu sa Željom, kada je sve besprijekorno funkcioniralo jer ih je do stadiona dopratila policija, a potom su ih i Manijaci dobro prihvatili. Škripari su ovo zapamtili, pa su uzvratili gostoprimstvo.

ZRINJSKI - ULTRASI: Navijači Zrinjskog napravili su 1998. godine Društvo prijatelja kluba - Zrinjevci, a najvatrenija skupina je egzistirala pod nazivom Ultrasi. Leo Zovko, vođa navijača Zrinjskog, kaže kako klub navijača postoji još od 1994. godine, a trenutno ima oko 750 članova. Sa članskim iskaznicama, koje koštaju 1,5 maraka mjesečno, navijači ulaze na značajnije utakmice, a finansiraju se od prodaje suvenira i pomoći kluba.

U tekstu o navijačkim skupinama klubova Premier lige pomen su sigurno zaslužili i navijači tuzlanske Slobode, bihaćkog Jedinstva ili banovićke Budućnosti, ali, zahvaljujući nezainteresiranosti rukovodstava pomenutih klubova, Dani nisu bili u mogućnosti stupiti u kontakt sa navijačima.

Arhiva Dani
204