uk Janić se nerado legitimiše tek kao autor dokumentarnih filmova. "Istina, tu sam dobio neka priznanja", odgovorit će kratko, ne žureći da nastavi razgovor u tom pravcu. Koja? - navalit će novinar, znajući da se sva priča o filmu u BiH oduvijek vrti oko priznanja. Ako je već tako, a jeste, ima da ih nabroji.

Dokumentarni film Selo u magli iz 1986. godine, koji govori o stanovnicima zabačenog sela Šerići, negdje u srednjoj Bosni, i njihovom običaju da žensku djecu ne šalju u školu dalje od četvrtog razreda osnovne po cijenu globe, na festivalu u Monte Carlu je osvojio Specijalnu nagradu. "Kud će ono?", ili "K'o da će bolje kopati sa školom nego bez škole", rečenice su izgovorene u ovome filmu koje ne daju da se on zaboravi.

Dokumentarac Živi transport, o ekonomskim emigrantima sa Kosova, osvaja Zlatnu medalju za režiju na festivalu kratkog metra u Beogradu. Na televizijskom festivalu u Neumu proglašen je najboljim dokumentarcem 1988. godine u Jugoslaviji. Pored nagrade TV Beograda i one sa smotre dokumentarnog filma u Tuzli, Živi transport biva naš predstavnik na Prix Italiji, najznačajnijem svjetskom RTV festivalu. Također učestvuje na relevantnom festivalu kratkog metra u Oberhausenu, a ispred Evrovizije je bio izabran za Mondoviziju u Montrealu.

Već sljedeće godine slijedi Koncert, životna priča troje vrhunskih jugoslavenskih sportista: rukometašice Ivanke Šuprinović, fudbalera Nikole Radovića i boksera Marijana Beneša. Film o životnim usponima i padovima, u Neumu osvaja nagrade za scenarij i režiju. Zbog toga što je u tom filmu Janić pokazao svoju sklonost ka eksperimentu pa se poigrao sa dokumentarnom i dramskom formom, Koncert je na Prix Italiji bio selekcioniran u dramskom programu.

Onda dolazi 1991. godina i već antologijski dokumentarni film Halda (zahvaljujući kome smo svi saznali za zeničko predgrađe Tetovo) i njegov odlazak, opet, na Prix Italiju. Kad smo već kod ovog festivala, treba reći da ono što je Cannes za igrani film, to je Prix Italia za radio i televiziju. Do Halde niko nikada iz bivše Jugoslavije na ovom festivalu, koji živi više od pedeset godina, nije pobijedio sa televizijskim ostvarenjem. Iste godine kada je Vuk Janić dobio za Haldu, Prix Italiju za ostvarenje na radiju dobija još jedan bosanskohercegovački autor - Boro Kontić.

O kakvom se kalibru priznanja radi, Janić potkrepljuje malo poznatim činjenicama da su učesnici i pobjednici ovoga festivala bili i čuveni Bergman, Herzog, Wenders, Beckett, Godard i mnogi drugi. U vrijeme kada je televizija počinjala sa radom, svi su oni bili tamo i radili dokumentarce, televizijske i radiodrame. Poslije, kada je postala mašina za mljevenje mesa, svi su je mahom napustili, bogati za jedno nemjerljivo iskustvo. U februaru mjesecu ove godine Prix Italia je organizirala prikazivanje nagrađenih filmova, među kojima je, normalno, bila i Halda, za koju je, kao i za sve ostale nabrojane, scenarij radio pokojni Mladen Vuksanović, a montažu Bojan Mulić.

Psalm, Janićev kratki igrani film po priči Mihaila Bulgakova, posljednji je koji je snimljen u Sarajevu.

JANIĆ: Snimatelj Mirsad Herović i ja smo pisali knjigu snimanja u vrijeme kada su postavljene prve barikade u gradu. Film je snimljen ovdje, a montiran je i završen u Amsterdamu, u holandskoj produkciji. U Psalmu imam scenu u kojoj vojska JNA prolazi cestom na kamionima, pucajući u zrak iz pušaka. Zahvaljujući umješnosti Olje Varagić, direktorice filma, koja je od generala Aksentijevića dobila potrebno odobrenje, 15. marta '92. smo konvoj, a u kojem su pored vojnika JNA bili i specijalci MUP-a BiH (za samo dvadesetak dana bit će na suprotstavljenim stranama), uspjeli natjerati da za potrebe filma radi ono što nama treba. Imali su komandu "ostav!" u više navrata. Film je prikazan na oko četrdeset festivala, gdje je dobio dvije nagrade. Radi se o kratkom igranom filmu od 20 minuta u kome su igrali Dragan Maksimović i Bojana Kovačević iz Beograda i dječak Emir Skalonja, koji je bio izvrstan. Zbog njega sam i završio ovaj film. On je jednostavno, kao sunce, zračio nečim lijepim kad sam ga vidio na montažnom stolu. Kanal Arte je jednu večer prikazao Ogledalo Andreja Tarkovskog, a prije Ogledala je pušten Psalm.

DANI: Da li si morao prati tanjire kada si 1994. godine iz Sarajeva došao u Holandiju?

JANIĆ: Nisam nikada. Kada sam razmišljao o odlasku, mislio sam o jeziku. Znao sam da ću odlaskom iz Sarajeva izgubiti nešto od svog izraza. To me je najviše obeshrabrivalo. Možeš reći da je ono čime se ja bavim vizuelno, ali je ipak posrijedi vrsta jezika. Slike su, je li, također jezik, način izražavanja. Odavde čovjek ponese svoj jezik, svoje slike, miris ove zemlje, grada, neku logiku po kojoj svakoga, čim progovori, možeš negdje smjestiti. I sada kad dođeš tamo, možeš prenijeti informacije, čak i šale, jer se ljudi svugdje istom smiju, i iz istih razloga plaču, ali je teško postići onu jezičku iznijansiranost.

Kada sam došao u Holandiju, ljudi su me lijepo primili. Ponio sam nekoliko VHS traka sa onim što sam radio i predstavio se tamošnjoj publici. To su bili tehnički nekorektni snimci, ali to nikome nije smetalo. U filmskom časopisu izađe kritika mojih filmova, dam intervju i puštam filmove u art kinima. Projekcije su bile krcate.

Koncert je poslije otvarao seriju dokumentaraca koji su u kinu išli srijedom. Kad smo već kod ovog fima, tu se radi o jednom pristupu - rekonstrukciji, koju sam primijenio ne znajući u to vrijeme da je iranski režiser Abbas Kiarostami na isti način radio svoj čuveni film Close-up. On je rekonstruisao priču o jednom varalici koji je išao po Iranu predstavljajući sa kao režiser Mohsen Makhmalbaf i dosta uspješno sakupljao pare, kao, za svoj novi film. Policija ga uhvati i zatvori, a Abbas nađe sve učesnike u toj aferi i rekonstruiše događaj. I što je zanimljivo, u ključnoj sceni, u kojoj se na ulici snima susret varalice i pravog režisera, tonskom snimatelju otkaže kabl i njihov razgovor se gotovo uopšte ne čuje. Ali, Abbas to u finalu pusti tako kako jeste. Uz ovaj film, može se spomenuti i turski Jol, koji je urađen mimo svih dotad poznatih pravila koja se uče na filmskim akademijama. Danas u vremenu digitalne tehnologije više nikome ne smeta neoštar ili na drugi način nekorektan kadar. Nekad su to bili incidenti, a sada je to gotovo pravilo, što pomalo iritira. Da se razumijemo: nemam ništa protiv digitalne tehnologije, i sam je koristim. Sa digitalnom kamerom sam sada došao u BiH.

DANI: A pjesnik bi rekao: Ostajte ovdje...

JANIĆ: Ovi naši krajevi, Bosna i Hercegovina, neiscrpan su izvor inspiracije. U Holandiji ostajem živjeti, ali će izleti u BiH biti redovni. Trenutno za naručioca iz Holandije u BiH, konkretno, na jednoj lokaciji u Posavini, snimam film Na kraju igre, što je parafraza čuvene Beckettove drame Kraj igre. Situacija je bukvalno ista. Pronašao sam jedan par starih ljudi koji žive u totalno apokaliptičnom predjelu u Posavini. Već sedam-osam godina u njihovoj blizini niko ne živi.

DANI: Kao ni u tvojoj, na kraju krajeva.

JANIĆ: A to kako ja živim? Pa mogu reći da sada imam dvije kinematografije: holandsku i ovu našu, ako postoji ova naša. Tamo početkom devedesetih, dok sam na Akademiji scenskih umjetnosti bio profesor i predavao na predmetu Režija dokumentarnog filma, bilo je nekoliko jako talentovanih studenata: Pjer Žalica, Srđan Vuletić, Danis Tanović… Veliš da su i danas talentovani. A to da se u ovih desetak godina nisu uspjeli realizirati kao autori, najviše govori o stanju u bosanskohercegovačkoj kinematografiji. Znam za Danisa da je u Belgiji i da mu igrani film ide u Cannes. Vjerujem da koji belgijski film dođe i ovdje. Oni su, za razliku od holandskog, u Evropi nekako probitačniji i naizgled priznatiji. Ali se mora znati da su u samo posljednjih pet godina dva holandska filma uzela Oscara u kategoriji najboljih filmova van engleskog govornog područja. Pored toga, ipak mislim da smo u Holandiji u formi dokumentarnog filma daleko jači.

Prošle godine napravim dokumentarni film pod naslovom Posljednja jugoslovenska reprezentacija, cjelovečernji, 85 minuta. Radio sam ga na filmskoj traci po cijeloj Evropi, gdje sam pronašao Osima, Bobana, Prosinečkog, Savićevića, Mihajlovića, Mijatovića… Iako se priča tiče najviše nas, film je prodan u pola zemalja Evrope, Kanadi, SAD-u, Australiji, što je za dokumentarac prava rijetkost. Reprezentacija je ovogodišnji holandski kandidat za Prix Italiju i EMI, a sa njom se desio presedan da je prikazana i na amsterdamskom i roterdamskom filmskom festivalu, što se inače, zbog rivaliteta ova dva festivala, ne dešava često.

DANI: Govorio si o muci s jezikom. Nauči li išta holandskog?

JANIĆ: U novembru prošle godine bila je premijera drugog filma kojeg sam uradio na holandskom jeziku. Zove se Pisma Bogu i dio je ciklusa Deset Božjih zapovijesti, koji su uradili razni autori. Film je dug sat vremena i ima tri priče. Sjetimo se filma poljskog režisera Krzysztofa Kieslowskog, zvao se Kratki film o ubijanju. Taj film dio je ciklusa od deset igranih filmova, koji su također govorili o deset Božjih zapovijesti, i u ovome je bila riječ o onoj: Ne ubij! Završna priča mog dokumentarnog filma govori o jednom trogodišnjem djetetu koje pada sa četvrtog sprata i drugom od šesnaest godina, sa otoka Capo Verde, inače katoliku, koji će vidjeti kako dijete pada i uhvatiti ga prije nego padne na zemlju. Šesnaestogodišnjak je pomislio: Bože, daj da ga uhvatim. I prije nego će dijete pasti, rekao je: Bismillah. I uhvatio ga.

Arhiva Dani
204