Kad prineseš čašu plemenite berbe ka svjetlosti zalazećeg sunca i spustiš je k usnama da otpiješ onaj prvi zadovoljavajući gutljaj, kako da u tom trenutku ne pomisliš na poeziju?

(Charles Simic)

Vinar Danilo Steyer iz vinogorskog područja Radgona - Kapela, područja oko 100 kilometara udaljenog od slovenske prijestolnice Ljubljane, simpatičan je i gostoljubiv mlad čovjek. Rumenih obraščića i uvijek nasmijan, ispričao nam je, uz, na austrijskom tržištu sve cjenjeniji, Traminac i kolače, svoju životnu priču. Htio je, kaže, postati muzičar: "Svirao sam trubu, bio perspektivan i mislio da će to biti moj život. U jednom trenutku, ni sam ne znam zašto, odlučio sam pokušati s vinima, vratio se kući, uzeo stari očev vinograd i javio se općinskim vlastima da mi omoguće da gajim lozu na ovom području. Uspjelo je. Danas na oko 11 hektara zemlje uzgajamo 45.000 litara godišnje. Ovo je posao koji otkriva karakter onoga ko ga radi: što bolji i jednostavniji čovjek, to bolje i vino koje pravi."

Steyer je, uz Marjana Simčiča iz Medane kod Gorice, enologa i bivšeg nogometaša tamošnjeg ex- -prvaka Slovenije HIT-a, najperspektivniji slovenački vinar.

Povijest vina u Sloveniji datira od prije 2.400 godina. Rezultati arheoloških nalazišta u naseljima keltskih i ilirskih plemena govore o tragovima proizvodnje i čuvanja vina još u šestom stoljeću prije nove ere. Kelti su napustili taj prostor sa znanjima o fermentaciji vina u hrastovim bačvama sa metalnim obručima, a naslijedili su ih Rimljani. Tacit u svojim tekstovima piše o vinima iz Poetovije (današnji Ptuj), a vinarstvo s dolaskom Slavena skoro zamire. Tek će kristijanizacija Slavena vinarskom zanatu vratiti zamah.

Mađarska plemena će u 9. stoljeću nešto od svojih znanja donijeti u Štajersku i Prekmurje, a od 12. stoljeća traje kontinuiran razvoj vinarstva u zemlji podno Alpa. Tereni na kojima su bile šume ustupili su mjesto vinogradima. Riječ "gorica", koja na slovenačkom jeziku znači isto što i u našem "šumica", postala je sinonim za vinograde. Od proizvođača vina s Goriških brda, barem trojica zaslužuju da budu spomenuta. Odlaskom na američko tržište i osvajanjem zlatne medalje Evropske zajednice, kuća Movia, Aleša i Mirka Kristančiča, uspjela je svoj Movia Chardonnay Barrique upisati među najbolja bijela vina tog dijela Evrope. Valja reći da je na najboljem putu da se u tu klasu upiše i Chardonnay Salka i Marjana Simčiča, oca i sina, čija klijet leži u Medani, selu pored Nove Gorice.

Idu dva Slovenca, Salko i Stojan Otac Salko dobio je ime po nekakvom Bosancu koji je između dva svjetska rata preživljavao tako što je namirnice s Goriških brda nosio u Trst i tamo ih prodavao. I u drugom smjeru vrijedni je Bošnjo uvijek nešto teglio: Simčiči se sjećaju kako im je stara nona pričala da je često donosio cigarete i voćne sokove koje bi prodavao mještanima. Legenda o Salki dalje kaže da je bio prijatan čovjek kojeg je zavoljela cijela okolina. Tako je Simčič, danas vitalan 70- -godišnjak, ostao Salko, što je hipokoristik od Salih, u našem jeziku "dobri": "Majka je došla u crkvu, ali me svećenik nije htio upisati pod tim imenom. Tako imam crkveno ime, ali niko me ne zove po njemu, za sve koji me poznaju sam Salko, a tako se potpisujem i na vina."

Njegov Sivi pinot je punog okusa, odgovarajući uza sve vrste kombinacija sireva i kruha. Beli pinot je malo blažeg okusa, pun voćnog mirisa i idealan je za poslužiti na koktelu ili partyju. Kad "naletite" na njegovu etiketu, na kojoj je crtež čaše iz vinograda, od kojih se polovina nalazi u Sloveniji, a polovina u Italiji, potražite godišta 1983, 1988, 1993. i 1994.

Marjan je u Francuskoj dopunjavao svoja znanja o vinima, a prinos sa svojih 10 hektara čuva u podrumima, za koje nije dobio nikakvu pomoć od državnih institucija. "U Italiji, samo dvadesetak metara od mjesta gdje razgovaramo, ministarstva stimuliraju proizvođače i sve im ide naruku. Meni su prije nekoliko godina, kad sam završio skoro cijeli posao, iz Ministarstva poljoprivrede poslali neke novce, koje sam spakovao u koverat i vratio."

Mala ekspedicija iz Sarajeva, sačinjena od vlasnika uglednih ugostiteljskih objekata i poslovnih ljudi, seli se par stotina metara dalje, kod, kako smo čuli, u javnosti i poslovnom svijetu najomiljenijeg lika među slovenskim vinarima, Stojana Ščureka.

Ščurekovi se bave vinom otkad, valjda, postoje, a njihova proizvodnja je dostigla oko 50.000 boca vrhunski kvalitetnog vina godišnje. Ščurek znači cvrčak, a na amblemu svih 14 vina koje proizvodi uvijek je violina i njezin svirač iz basne u kojoj je drugi lik vrijedni mrav. Danas vrijedni Cvrčak ima pet sinova, a pored svjetski poznatih sorti - Merlota, Chardonnaya i Modrog pinota (veoma dobrog i prijatnog okusa i mirisa, idealnog za posluživanje uz lagane večere), pazi da ne izgubi autohtone sorte, od kojih su Rebula, vino uz čiji je posljednji gutljaj htio umrijeti hrvatski pjesnik Gustav Krklec, i Stara Brajda, napitak uz čiji okus odmah razumijete onog cvrčka iz basne i nemate baš prevelikih želja za radom.

Na pitanje zašto ne proizvodi samo te dvije vrsta vina, Ščurek objašnjava: "Tržište se brzo mijenja. Najbolje je vino ono koje se napravi miješanjem, doziranjem određenih sorti. Jasno je da treba pronaći vlastiti stil, i pravljenje jedne vrste vina bi moglo biti naša budućnost - kao što je, naprimjer, slučaj s Chiantijem - ali, u međuvremenu valja preživjeti. Naš svijet uvijek hoće nešto drugo." U njegovoj arhivi postoje boce vrijedne i nekoliko tisuća konvertibilnih novčanica. Za Stojana bi se moglo reći da je razmjerno bogat čovjek, ali on to svojim skromnim ponašanjem ne odaje. Njegov djed Franc imao je samo jedan hektar vinograda, a kupio je prvi privatni traktor. Ščurek drži do tradicije - prva klijet iz koje je izašlo vino Ščurekovih i danas izgleda kao i prije 150 godina. Na rastanku, uz obećanje da se ponovo vidimo, otkrio nam je i jedan dio filozofije: "Ne volim falsifikate. Ako kod nas na kmetiji nije bilo lukova i portala, ne mislim ih ni ja graditi. Vino mora biti onog okusa kojeg je i grožđe od kojeg se pravi, a taj okus mora odgovarati podneblju s kojeg dolazi." Autentičnost je, dakle, osnova vinske filozofije. Ščurek je čovjek koji, kosmički gledano, stoji ukorijenjen na brdima iznad Gorice.

Umjetnost pića Put niz Vipavsku dolinu donosi pejzaž zbog kojeg čovjek odmah skonta kako je moguće da himna jedne zemlje može biti vinska zdravica. Prešernov portret s potpisom gleda vas sa svake boce Zelena, vina za koje se tvrdi da je povezano sa italijanskim Verduzzom. U podrumu Joška Sakside, čiji je Merlot bio prvak Slovenije, uz bruschette (ugrijane velike šnite kruha, isječene na manje kockice, sa nadjevom od povrća i sira, talijanski snack sličan pizzi), počinje razgovor o ekspanziji privatnog vinogradarstva.

Vipava je bila veliki državni proizvođač vina, ali već u osamdesetim, uz pad "realnog socijalizma", "mali" su se vinari - među njima i naš domaćin, vlasnik podruma De Adami - odlučili za prestajanje rada u kooperaciji. Vlastitim ulaganjima stigli su i prestigli velike proizvođače. Slike Ivana Cankara i France Prešerna zaštitni su znakovi vina. Mladi Zelen je svijetložute, sunčane boje sa zelenom notom i nešto jačim postotkom alkohola. Bouquet mu je aristokratski, širok ("zvuči poput Prešernovih soneta"), služi se na temperaturi od 10 do 12°C, a uz njega je najbolje jesti ribu ili divljač. De Adami proizvodi i Barberu, nekoć znanu kao omiljeno vino Josipa Broza Tita. Velikan iz Kumrovca je, sasvim sigurno, "bakrio" buteljke ovog crvenog blaga sve dok nije tragično završilo njegovo liječenje u Kliničkom centru u Ljubljani 1980.

Preporuku Ministarstva zdravlja Slovenije da se malokrvnim i bolesnim osobama daje Kraški teran davno je ispisao slovenski pjesnik Oton Župančič: ja osjećam danas svaki živi dan./ Moje srce kipti i sve je bolje/ moja je duša sjajne volje/ kao da je pila kraški teran. Ovo crveno vino iz podruma Borisa Lisjaka, koji nas s čašama uvodi u svoje malo carstvo, ide uza sve i dobro je za sve. Boris nosi staklenu pipetu, iz koje će nam dati da probamo vino. Nakon testiranja ovog vina i par gutljaja, osjetite okus crvene zemlje, kako zovu Kras, dio Slovenije odakle dolazi još jedan veliki pjesnik, Srečko Kosovel. Dizajn flaše Lisjakovog Terana, najnagrađivanijeg vina u Sloveniji, uradio je znani umjetnik Oskar Kogoj. Boris objašnjava: "Nije dobro prstima kucati u burad - vino spava pa ćete ga probuditi. Vino je živa materija; jedina nezgoda je što njegovim pijenjem prestaje živjeti." Poezija? I komedija. Jedan od članova sarajevske ekspedicije, budući vlasnik prve vinoteke, probajući vino, "sasvim ozbiljno" zaključuje: "Nije nikog problem nagovoriti na Cindy Crawford."

Oprost s Lisjakom, umjetnikom vina, i put ka drugom kraju Slovenije, ka Radgoni i Mariboru, kućama Kupljen i Protner, koje u tom dijelu važe za najbolje proizvođače.

Jože Protner je bio ministar poljoprivrede u vladi Janeza Drnovšeka. Njegov brat je enolog, pa autoritativnost s kojom govori o vinu nije glumljena, nego prirođena. No, "vino je zgodba", kako lijepo reče Stojan Ščurek. Priča koja je važna za ta vina - od kojih maestralni Zeleni silvanec najviše sliči na našu Žilavku - ide daleko u prošlost. Na etiketama Protnerova vina je svetac: Janez Nepomuk, svećenik koji je u 13. stoljeću završio na dnu Vltave jer kralju nije htio odati tajnu je li mu kraljica bila odana. Imao je nesreću da je bio kraljicin osobni ispovjednik. Odsjekli su mu jezik, a njegovo tijelo bacili u rijeku. U 19. stoljeću, zbog pomanjkanja slovenskih vjerskih službenika, okolinu su naseljavali uglavnom češki redovnici i sobom ponijeli svog sveca, kome su izgradili i spomenik. Sv. Janez je zaštitnik vode, a Protnerovi traže vezu u boji vina koja se treba postići. Bijelo, naime, treba biti kao odbljesak sunca u vodi.

Ovaj dio priče neka završi u Radgoni, proizvođaču čiji šampanjci osvajaju tržište. U podrumu, sami sa oko 300.000 litara pjenušca (ko je rekao džennet, odnosno raj?), slušali smo da je u dvadesetim pronađeno stotinjak boca starih oko stotinu godina. One su ugrađene u podrum pri njegovom prvom renoviranju. "Kad smo radili obnovu, ugradili smo boce Radgonske penine, njih 145."

Pod slapom koji teče niz kamene skale gradske uzvisine, čuva se 120.000 boca različitih buteljki vina. Tok rijeke Mure je tu najživlji, a blizu je i izvor Radenske u Radencima, pa se za Radgonski kraj slobodno može kazati da je domovina gemišta. Ili, kako reče jedan pacijent u obližnjoj banji: Kad bi' bio doktor/ služio bi' se ovom metodom:/ Janževcem se bolesnik liječi/ a ne kiselom vodom.

Arhiva Dani
204