Gazu sam otišao bez predrasuda i (ne)spreman da rutinski ilustrujem još jedan od tinjajućih sukoba na Bliskom istoku, a vratio se, na zadovoljstvo, čitave glave, sa par sijedih više i mnogo nepoznanica i bolnih pitanja, emocija i slika koje, kao blicevi fotoaparata, paraju tišinu mirnodopskog života izvan koncentričnih krugova pakla daleke zemlje.

Posljednje dane svojih burnih dvadesetih godina, teških barem kao pola normalnog ljudskog vijeka, proveo sam u srcu bezumlja i apsurda, u Izraelu, odnosno onom njegovom dijelu koji je neko, očito ne misleći ozbiljno, nazvao područjem pod potpunom palestinskom kontrolom. Dakle, u pojasu Gaze, minijaturnom komadiću obale Sredozemnog mora napakovanom sa milion i po nesretnika čije vizije često ne dosežu do sutra, a putevi nikako preko granica hermetički zatvorenog i strogo kontrolisanog užasa.

Granica jalovih pokušaja Prvi pokušaj, sasvim razumljivo, jeste paralela sa veseljem tipa Balkan, potreba da se prepozna dobro i zlo, napravi rez i bistre glave odredi strana sa koje se sukob bolje osjeća. Bogata istorija regiona sa bezbroj mali, i velikih, kratkih i dugih ratova, sporazuma i primirja, jako se razlikuje kada je serviraju oprečne strane. Ono što je nekom šansa za opstanak i novi život, za drugog je, sasvim suprotno, početak mrcvarenja i neprekidnog krvoprolića, tragedije kojoj se ne vidi kraj. Obilje faktografije i podataka o događajima koji sežu do prije Krista a imaju direktnu vezu sa mjestom gdje je taj mladić živio i radio, može lijepo poslužiti u jalovim pokušajima da se ne shvati tragedija trenutka.

Potrebno, no apsolutno nedovoljno, jeste prekopavanje po knjigama i šarenilu interneta, sa čijih Borija i Špicastih stijena djejstvuje iz svih oružja superiornija strana, dok se ona druga čini smiješnom u benignim pokušajima vođenja propagandnog rata, nesinhronizovano, stihijski, a uglavnom kontraproduktivno. Možda je dovoljno, baš kao '92. u Bosnu, stisnuti i otići pa na licu mjesta osjetiti ko koga, kako i čime, zašto i kada, demokratski ubjeđuje da je istina relativna i promjenjiva činjenica koju ovog puta piše samo jedna strana, naravno, ona jača.

U pojas Gaze se ulazi na jedan od tri ponižavajuća i nepouzdana načina. Za stranca, sa pasošem neke od neutralnih zemalja (evo rijetke prilike da neočekivanom privilegijom djelomično kompenziramo bolna iskustva sa granica u zapadnom svijetu; možda uvesti kao terapiju poslije ljetnih avantura u komšiluku), granični prijelaz Erez je izbor koji toplo preporučuju obje strane. Relativno siguran, sa infrastrukturom koja podsjeća na prijelaze iz zemalja Varšavskog pakta u vanjski svijet, skoro je uvijek otvoren.

Rijetkom Palestincu će ljubazni graničari uz neviđene mjere sigurnosti upriličiti kraći intervju, tek toliko da se razbije dokolica i u praksi provjere najnovije metode utjerivanja straha u kosti. No, duge i prašnjave kolone u redu za prelaz kod komšija su prošlost, možda tek usamljena silueta žene zamotane u crno, pogrbljena i bosonoga slika stvarnosti sa nešto hrane u najlon kesi i tihom nadom za muža u zatvoru. Istini za volju, nakon mjeseci apstinencije od rada, rijetkim radnicima koji su prije početka intifade svoj hljeb zarađivali sa "one" strane granice, dozvoljen je povratak na radna mjesta; potez vrijedan pažnje, no, čini mi se, više javnosti radi, a nikako dovoljan za ozbiljniji pomak naprijed.

Erez je i mjesto svakodnevih jalovih pokušaja palestinskih militantnih grupa da projektilima iz minobacača kućne radinosti nanesu bilo kakvu štetu neprijatelju, ali, kako kaže Joran Barak, iskusni major izraelske vojske zadužen za koordinaciju sa stranim novinarima, tih se granata njegovi vojnici ne plaše jer će one u većini slučajeva završiti među zakržljalim maslinama u pustom međuprostoru, a nerijetko i na strani odakle su ispaljene. Naime, za artiljeriju koju koriste palestinske snage, Dedina rora tipa SA92- -Schvrakino je moćno sofisticirano oružje, prosto zadnja riječ tehnike i proizvod za rešpekt. Ne treba naglašavati da na svaku ispaljenu granatu na izraelske položaje, ovi odgovore neproporcionalnom vatrom iz helikoptera i ratnih brodova po odabranim ciljevima.

Djeca mnogobrojnih ruskih imigranata, najradikalniji i najpouzdaniji poklonici surove politike novog premijera Ariela Sharona (i njegovi su preci porijeklom iz Majke Rusije, čak se u predizbornim obraćanjima glasačima preko televizije služio ruskim jezikom), frustracije i komplekse svojih roditelja liječe tokom, za djevojke također obaveznog, višegodišnjeg vojnog roka, mahom na graničnim područjima u Gazi ili nekom od žarišta na Zapadnoj obali.

Sjećam se profesora matematike sa moskovskog MEI instituta, fantastičnog Izrailja Abramoviča Brina, dok nas rutinski uči Euklidovim prostranstvima ili crtanju kocke u četiri dimenzije: da li je ta ljudina sa dvije kravate, po jednom naprijed i nazad, i dalje samo idol tinejdžerima zaljubljenim u matematiku ili sad prkosi neprijatelju u nekom od naselja u srcu njihove teritorije, a sinove, do jučer primjerne komsomolce, šalje u odbranu Svete zemlje!?

Besmisao brzine Da Gaza kao područje pod potpunom palestinskom kontrolom nije ništa drugo nego drsko šprdanje sa stvarnošću, vidi se i na jedinoj međunarodnoj granici, onoj sa Egiptom na krajnjem jugu pojasa, tihoj patnji i najčešće neostvarenoj želji za prosječnog nesretnika iz Gaze (Gazanin, Gazanjac, Gazan, Gazijan?). Druga bi se pjesma pjevala da granicu ne kontrolišu isti oni koji je drže i žele hermetički zatvorenu kako sa kopna, tako i sa mora. A za one kojima radost prvog dodira sa vanjskim svijetom učine uzbudljivijim upriličivši im neobavezno ćaskanje sa elementima propitivanja, uz obaveznog mastifa ili nekog drugog dobroćudnog vojnog psića, nema problema, taj se sigurno nikada neće vratiti.

Za treći način ulaska u Gazu bi se trebali raspitati kod gospodina Arafata, u posljednje vrijeme jedinog putnika na lijepom, ali nažalost smiješnom, međunarodnom aerodromu, čiji je dijagram rada kao preslikan iz Elektrodistribucije ratnog Sarajeva, period '92-93. Da nije jako blizu nervoznim tenkovima izraelske vojske, najčešće pusta impozantna betonska zgrada mogla bi pratiti primjer sličnih građevina u prijateljskom Iraku, bivših zračnih luka pretvorenih u mjesta za molitvu sa hodžom-kontrolorom na visokom tornju prikladnom za glasan ezan.

Od graničnih prelaza prema unutrašnjosti Gaze, režim saobraćaja se mijenja iz korijena. Nevjerovatna mreža puteva sa disciplinovanim vozačima u unutrašnjosti Izraela, gdje mašala-kazne za prekoračenje brzine ili korištenje mobitela (720 šekila = 360 DM) opominju vozače na činjenicu da više Jevreja pogine u saobraćajnim nesrećama nego u palestinskim napadima, prelaze u apsolutni haos bez pravila i kontrole već sa prvim metrima poslije granice. Navodno je prije početka intifade situacija bila nešto bolja, no ovo sada nema nikakvog smisla, vozači sa izrazitim tendencijama ka suicidu jurišaju u svim pravcima, u slalomu izbjegavajući gologuzu djecu, ležeće policajce i ulične prodavače. Saobraćajne policije ima, ali kao da nema, i svi se eventualni nesporazumi rješavaju dogovorom u kojem se zna cijena od razvaljenog retrovizora do pregaženog djeteta.

Jasno, jurcati po solidnim putevima u Gazi je glupost jer ustvari niko nigdje ne žuri, nema gdje ni stići i na šta zakasniti, tim prije što strateški raspoređena jevrejska naselja u dubini palestinske teritorije garantuju svakodnevna višesatna čekanja na prolaz. Naime, putevi koje koristi domaće stanovništvo i oni za malobrojne stanovnike famoznih naselja se ukrštaju, a izraelski vojnici koji dužnost prema domovini izvršavaju u bunkerima, svoju ulogu saobraćajca shvataju ozbiljno i sa jedinim pravilom. Apsolutni prioritet imaju vozila sa izraelskim registracijama, a Palestinac, pod uslovom da nije sam u autu i da ne koristi mobitel (potencijalni bombaš-samoubica!), ima da bude sretan ako iza teškog mitraljeza prepozna znak za prolaz.

Na raskrsnicama blizu jevrejskih naselja Netzarim ili Gush Qatif i sâm sam u nekoliko navrata čekao na prolaz po par sati dok su se jevrejske porodice iz naselja u idiličnoj vožnji bijesnim džipovima uz oružanu pratnju vozikale u suprotnom smjeru. Mjesto na kojem sam se kao zadnji šuft, odnosno običan Palestinac svaki dan, osjećao dok je ekipu BBC-a i mene kao pješake, na plus 35 plus pancir i šljem, vojnik-semafor vozao naprijed-nazad, ne dozvoljavajući nam, kao stranim novinarima, zagarantovan prolaz. No, takva su pravila i protiv toga se nije uputno buniti, nema potrebe za junačenjem, možda je vojnik malo nervozan pa se nije baš pametno prsiti sa akreditacijama i slobodom štampe.

Lijep je i frišak primjer od prije par dana, kada je kolegica sa Televizije Dubai Lejla Odei (živo me interesuje da li ju je vojnik koji je pucao prepoznao) fasovala metak u butinu dok je, u naizgled mirnom danu, pravila prilog o poravnatim kućama u palestinskom izbjegličkom logoru u Rafi, kojih tridesetak metara od položaja IDF-a (Israel Defence Forces). Mlada se Lejla može sad zahvaljivati Allahu što je dobro prošla, dok zvaničnici IDF-a obećavaju brzu istragu. Hvala na ukazanom povjerenju i ljubaznosti, no do sada sam naučio da prst na okidaču baš i nije uvijek u sukladnosti sa pravilima službe, tako da, ako je naredba "odbi", nema nikakvih problema, mladi će se fotograf, bez suvišnih pokreta, uz ponizni klimoglav povući na sigurnu udaljenost.

Folklorizacija džihada No, to svakako nije jedina niti najveća opasnost koja vreba namjernika. Nažalost, surova svakodnevnica jeste obostrano granatiranje, gdje se stvarno mora odati priznanje izraelskim topnicima na fantastičnoj preciznosti projektila iz helikoptera i brodova. Dok sa starim prijateljima večeram u bašti sramotno dobrog hotela Al-Deir u Gaza Cityju, a Didier iz Liberationa u nostalgičarskom zanosu pjeva oni nisu znali da postoji Juka, helikopteri istovaraju šištave rakete na bazu Arafatove Force-17, kojih tristo metara vazdušne linije od nas. Ostanimo mirni, nema šanse da promaše, iako cilj može biti i sitniji, recimo, aktivista pokreta Islamski džihad dok se vozika u gusto naseljenom gradu Rafa, slijepom crijevu i pandanu Dobrinji na jugu pojasa Gaze.

Navodim ovaj za mene fascinantan primjer jer sam bio jako blizu kada su dvije rakete iz borbenog helikoptera proletjele kroz šajbu džipa u pokretu ne ranivši nikoga od slučajnih prolaznika niti djece iz obližnje škole. Svaka čast na preciznosti, a ono što je ostalo od bojovnika Džihada, suborci i familija su ekspresno sahranili kroz par sati uz neviđenu pompu, vjerske parole i opasne rafale u čast pokojnika.

Dženaze su, u Gazi ili Zapadnoj obali, posebna priča i, uz obavezne mitinge koji nisu ništa drugo nego bizarne kopije socrealističkih sletova i smotri kulturno-umjetničkih društava, ovog puta naoružanih i drugačije ikonografije, predmet su ozbiljnijih analiza. Hiljade ljudi svakodnevno trpi teror krištavih zvučnika koji čas rade, čas ne rade, na opskurnim okupljanjima u organizaciji militantnih krila lokalnih KUD-ova. Sa jednog od ozbiljnijih druženja ove godine, u organizaciji Islamskog džihada u uvijek interesantnom Khan Younisu, prilažem fotografije, gdje se na jednom mjestu okupio sav ljudski potencijal sličnih pokreta, svi oni koji tu nemaju šta tražiti, pa tako i u bijelo obučeni bombaši-samoubojice, od kojih u posljednje vrijeme u Izraelu najviše strahuju. U pravilu dobro zamišljena a jako loše organizovana, okupljanja uredno završavaju paljenjem jevrejskih i američkih obilježja, kulminacijom događaja i sjajnom prilikom za ostati bez kose ili obrva kada se raja u ushićenju počne tiskati oko gospodina sa kanisterom benzina zaduženog za paljevinu.

Mitinzi i dženaze su fenomen čije je značenje za lokalno stanovništvo teško razumjeti, skoro svakodnevni događaj i tema dana, prilika za desetine hiljada ljudi da izađu na ulice i, u masama noseći tabute na rukama, ispolje svoje frustracije mahnito pucajući u vazduh uz prijetnje nevidljivom neprijatelju. Glasne parole, od kojih se mnoge čine apsurdnim i fantastično glupim (jedna od njih, prizivajući prošlost, poručuje otprilike "Sadame, burazeru, opleti raketama po Tel Avivu", baš kao da je brko iz Bagdada još uvijek kadar učiniti bilo šta po tom pitanju), služe isključivo za trenutno podizanje adrenalina.

Bez obzira da li ispraćaju opasnog suborca ili tek dijete iz komšiluka, u prvim redovima iza tabuta na ulicama i u džamiji su poznati likovi. Pozeri kvaziopasnog izgleda, sa tamnim naočalama, nepotrebnim jurišnim prslucima i ponekad smiješnim mašinkama, slijede svijetlu tradiciju pozadinskih heroja balkanskih ratova, maltretirajući normalan svijet vriskom i rafalima uz poklike na borbu do zadnjeg. Duša im se slikati sve dok se neko ne dosjeti da ih u globalnom selu u kojem živimo, sa fotografije na internetu ili u novinama, može prepoznati mrski neprijatelj i svrstati u red opasnih terorista, dakle potencijalnih ciljeva budućih akcija helikoptera ili snajpera. Nepisano pravilo fotografa u takvim situacijama jeste ne slikati likove sa mašinkama ako nisu maskirani, ne prizivati belaj i pokušati ostati po strani.

Druga, sasvim suprotna, jeste situacija u domovima ubijenih. Za smrt Palestinca, oni na drugoj strani će vam reći da je kao udarac u lakat; bol je u početku nepodnošljiva, ali kratko traje, što je, naravno, pretjerivanje i ružno zvuči, iako je smrt u porodicama sa deset-petnaest sinova i kćeri, nažalost, normalna stvar, svakodnevnica na koju su svi naviknuti. Ali, u trenutku kada tabut sa pokojnikom donesu na posljednji pozdrav kući, gdje majka, sestre i ostala ženska rodbina izbezumljene oplakuju, cijeli se svijet ruši i svako objašnjenje i pretpostavka gube smisao.

Mladi i mrtvi U domu 25-godišnjeg vojnog doktora koji je poginuo kada je požurio da pomogne ranjenima u lokalnoj policijskoj stanici, pri tome zanemarujući univerzalno pravilo "druge granate", sestre, supruga sa djecom i majka od ranog jutra primaju saučešća sjedeći na podu zajedno sa drugim ženama u skromnoj sobici bez namještaja. Ne znam koji me je đavo tjerao da prihvatim poziv jako pristojne tetke i provedem sa tim nesretnim ženama nepun sat prije nego što se konačno i zauvijek oproste od doktora, valjda želja da, emocijama ponesen, napravim što jače fotografije. Proklinjem i profesiju i onoga ko me natjera, sa svakim ženskim jecajem mi se noge odsijeku, pa se onda ponovo na trenutak sakrijem iza fotoaparata, kao u drugu dimenziju pobjegnem na onu stranu slike, pokušavajući racionalno privesti obostrano mučenje kraju. Imam odjednom mazohističku potrebu da mi otrgnu oba aparata, lijevi - ženski, osjećajan i mekan, i onaj desni - muški, grub i surov, da, kao kod leptira, ostane samo bespomoćan crv kojeg će zgaziti.

U trenutku kada unose tabut, nestaje vazduha, nastaje mrak i neko u sobi puca iz automatske puške, vriska i plač, trenutak kao vječnost koristim poput lešinara za najbolje fotografije do tada. A onda, samo minut poslije, činilo mi se, kraja Svijeta, zavlada apsolutni mir, kao po komandi svi prestaju sa plačem i jaucima, posprema se kuća i samo još dvije sestre, sklupčane u ćošku, podsjećaju na maloprijašnju katastrofu. Nesretan sam što mi onaj lakat i bol iz izraelske priče ponovo sijevaju kroz glavu, ma ovo je drugi svijet i drugi ljudi, tješim se, naša pravila ne važe, od sada primjenjujem tu taktiku i liniju manjeg otpora. Prokletstvo stranog novinara, istog onoga kojeg sam prezirao dok sam bio sa pogrešne strane kamere, pratit će me još dugo i sa tim se valja pomiriti.

Kada poslije svega, na miru, pregledam snimke, primjećujem sestru, lijepu i nevinog lica, koja, kao slaba ptica u oluji, sjedi nepokretna i izgubljena u sredini sobe, i pitam se kako ostaje tako mirna, da li razmišlja o osveti ili samo u sebi ponavlja bolnu molitvu za brata. Primjećujem, nije mi drago, da su moje fotografije, iako djela mladog čovjeka, dobro starije od mene i teško su breme puno jakih emocija koje ja, sa svojih sad već trideset, jedva mogu nositi, one su pedesetogodišnji rob mojih osjećanja i mrzim što svjesno i radikalno idem u kost, bolnu emociju i ogoljenu istinu.

Vidim još samo komšijsku djecu zaostalu na kraju tužne povorke sa fotografijama šehida zalijepljenim na majicama kako prolaze prašnjavim sokakom, dok se pucnji iz pravca džamije miješaju sa patriotskim pjesmama za podizanje morala. Aparati ili kamere su neviđena atrakcija za dječurliju, koja konstantno nešto dobacuju, pa ponekad čak i šalom pokušavajući isprovocirati eventualni odgovor na hebrejskom, znak da novinar dolazi sa one strane i da se neće lijepo provesti. Dobar odgovor za zbunjivanje i strateški uzmak pred salvom pitanja je allejkumu šalom.

Klinci će poslije pažljivo odlijepiti kič postere sa Al-Aqsa džamijom u pozadini i likom šehida, koji se, kada već nema Zidanea, Brucea Willisa ili Backstreet Boysa, seli na zidove u njihovim kućama, među ostale idole čijem se djelu i sudbini oni dive. Njima svi dolaze na sahranu, njihove slike su na televiziji i polijepljene po gradu, o njima stariji sa poštovanjem pričaju; grozno, ali se djeca, kada nisu na linijama prema izraelskim snagama, pred školom igraju šehida…

A ta igra postaje puno ozbiljnija kada se, ponekad organizovano, a u većini slučajeva spontano, djeca ili tinejdžeri nađu pred izraelskim položajima. Kamenicama i praćkama, kao da se bore protiv glinenih protivnika, zaslijepljeni i golobradi mladići do besvijesti gađaju utvrde sa one strane linije, apsolutno im ne nanoseći nikakvu štetu. Sve dok nekome sa druge strane ne pukne film i ne raspali gumenim mecima, a toga je sve manje, sada samo pravom municijom, po demonstrantima, tada automatski neko pogođen padne i oko njega se stvori neviđena gužva. Kola hitne pomoći, koja su uvijek parkirana na najopasnijim mjestima, jure po ranjenika i bolje je da stignu što prije, jer ako ne umre od rana, dohakat će mu sigurno silne ruke koje vucaraju nesretnika pokušavajući nespretno pomoći (čudno koliko je neznanje lokalne raje o barem osnovama prve pomoći, kao da nemaju škole gdje bi ih tome mogli naučiti).

Evo, čuje se i poneki pucanj iz pozadine, opet hrabri bojovnik iza dječijih leđa koristi trenutak da opali koju po Izraelcima, gurajući još jednom mlade demonstrante u prvi plan, da ponovo iznesu najteži teret i osjete gnjev neprijateljeve odmazde. Sutra je nova dženaza i krug se ponovo zatvara pred uplakanim majkama sa sinom umotanim u palestinsku zastavu.

Sjećaš li se Španije U međuvremenu, baš kao da se ništa ne dešava, u gradu život normalno teče, svi se žale na skupoću, izraelski benzin, telefon, cigarete i struju (kojih ni u jednom trenutku ne manjka), na plažama pokoji ribar, stidljivi par ili majka sa djecom. Arafatu, što je stvarno rijetkost, nisu dozvolili da dođe iz Ramallaha u Gaza City, a buldožeri u pratnji tenkova se svakodnevno približavaju njegovom komandnom mjestu. Možda je premijer Sharon stvarno spreman ovaj put zaoštriti sukob do kraja ili i dalje ganja što bolju poziciju za nove mirovne pregovore.

Ludilo se nastavlja, čini mi se, nema mu kraja, na stanje ni rata ni mira su se svi navikli i strah ih je da eventualne promjene ne odnesu i ono malo života što im je ostalo. Dok me ispraća na Erezu, debeli vozač Ahmed u raritetnom Fiatu 131, pokretnoj izložbi kiča i nepotrebnih dodataka, priznaje da nikada nije izašao izvan Gaze i da sanja da, kad se oženi, ode sa mladom u Španiju na odmor. Sve su prilike da će na to malo pričekati, barem dok se Palestinci ne odluče, uz neophodnu pomoć arapske braće, na sveopći, ozbiljan rat ili ozbiljan mir. Možda da se strpe dok ih ne bude puno više od sadašnjih skoro 40 posto u Izraelu, pa jednostavno nadglasaju ostale.

Premijer jevrejske države Sharon planira, ako se nastavi ovim tempom, do 2020. godine dovesti većinu Jevreja na planeti u Svetu zemlju, dok Palestinci ionako već maksimalno naseljenu teritoriju pune nekontrolisano štancajući po desetero djece. I jedni i drugi tvrde da vrijeme radi za njih, a meni se čini da im je krajnje vrijeme da se urazume i odluče pokušati se manje međusobno mrziti, odbacujući srednjovjekovni siledžijski pristup problematici.

Ali kako da im ja, iz zemlje u kojoj teče med i mlijeko i gdje je svima poštovanje tuđih prava zakletva, to kažem!?

Arhiva Dani
204