Budućnost je neizvjesna. Učinite je sigurnom. Izaberite XYZ osiguranje.

Iza reklama ovakvog tipa, kojim osiguravajuće kuće iz BiH popunjavaju marketinški prostor elektronskih i pisanih medija, krije se njihov pokušaj da održe privid uspješnog plivanja u vodama žestoke tržišne konkurencije. Međutim, sve je izvjesnije da će veterani u poslovima osiguranja na području BiH posustati u borbi sa zakonski neuređenim tržištem i mešetarenjem neregistrovanih osiguravača iz inozemstva koji na polulegalne načine otimaju sve veći dio kolača osiguranja koji iznosi od 250 do 300 miliona maraka godišnje.

Kako oteti profit Najprofitabilnija osiguranja, kao što su životno osiguranje, osiguranje radnika i imovine multinacionalnih kompanija ili osiguranje kod deminiranja, preuzeli su brokeri osiguranja iz inozemstva. U uvjetima tržišne ekonomije ova činjenica bi možda svjedočila samo o nesposobnosti osiguravajućih kuća iz BiH da konkurišu strancima, da zakon koji reguliše ovu oblast u Federaciji (a slično je i sa Republikom Srpskom) nije jasno propisao da je njihova poslovna aktivnost praktično - nelegalna. U zakonu koji datira iz 1998. godine precizno je napisano da se "imovina i osobe osiguravaju kod društava za osiguranje koja imaju sjedište u Federaciji Bosne i Hercegovine", te da "Vlada Federacije propisuje koja se imovina i osobe i uz koje uvjete mogu osigurati ili suosigurati kod inozemnog osiguravatelja". Ove propise, međutim, Vlada Federacije nikada nije donijela.

Razlog zbog kojeg bi svaka osiguravajuća kuća koja želi raditi u BiH trebala biti registrirana u Federaciji ili Republici Srpskoj je očigledan: otvaranje predstavništva prinudilo bi one koji trenutno "samo" ubiru profit u BiH i da plaćaju poreze, zapošljavaju domaće ljude i plasiraju reosiguranje. Za sada, ono što piše u zakonu, slično kao i u drugim oblastima, mnogo ne pije vode.

Krenimo od onih koji proglašavaju a počesto i provode zakone u BiH, zarad interesa građana ove zemlje - Ureda Visokog predstavnika. OHR odnosno osoblje Ureda Visokog predstavnika zdravstveno je osigurano izvan zemlje, kako nam je rečeno, u "respektabilnoj inozemnoj osiguravajućoj kući", čije ime nije bilo moguće doznati od službenika OHR-a. Izvor iz Ureda Visokog predstavnika naglasio nam je kako istu praksu primjenjuje i većina drugih međunarodnih organizacija.

Slična je situacija i sa kompanijama kakva je, primjera radi, Coca-Cola. Ova firma je registrirana kao domaća kompanija sa stranim kapitalom, pa tako, prema riječima Belme Agić, predstavnice Coca-Cola Beveragesa, i rade u skladu sa domaćim zakonima. To znači da je Coca-Cola Beverages formalno imovinski osigurana kod domaćeg osiguravatelja po tzv. fronting polici, koja, zapravo, predstavlja policu sastavljenu po uvjetima stranog osiguravatelja. Uvjete postavlja tzv. risk-manager iz Londona, a nosilac tzv. master police (ova polica pokriva, naprimjer, rizike od požara ili loma strojeva) priznata je italijanska osiguravajuća kompanija koja osigurava Coca-Colu u 44 zemlje. Iako time zakon nije formalno prekršen, to praktično znači da se profit uzima u zemlji i iznosi van zemlje, gdje se plaća polica.

Ako država ne može ili ne smije zaštititi vlastite interese kada su u pitanju diplomate ili moćne multinacionalne kompanije (jer je osiguranje u dosta slučajeva neobavezna, dobrovoljna kategorija), onda je pravo pitanje zašto toleriše kršenje njenih zakona tamo gdje je u pitanju osiguranje života njenih građana. Već godinama, pitanje osiguranja osoblja koje je izloženo visokim rizicima kod deminiranja je prepušteno na tumačenje institucijama koje nemaju nikakve veze sa osiguranjem, poput Komisije za deminiranje pri Vijeću ministara ili čak samim donatorima novca za čišćenje minsko-eksplozivnih sredstava.

Pare protiv zakona BHMAC je tehničko tijelo pri Komisiji za deminiranje koje utvrđuje standarde i izdaje akreditacije za kompanije koje se bave deminiranjem. U proceduri za izdavanje akreditacija za rad, jedan od segmenata je i osiguranje deminera. Da bi bilo koja kompanija učestvovala na tenderu za deminiranje, ona mora osigurati svoje ljude, a minimum osiguranja, ispod kojeg se ne može ići, za slučaj smrti je 100.000 maraka i 150.000 za slučaj trajne onesposobljenosti. ITF, "slovenačko-američki" fond za finansiranje deminiranja, traži minimum od 300.000 maraka jer tako nalažu i propisi Svjetske banke, a u praksi su zabilježeni i slučajevi da kompanije osiguraju deminere i na 600.000 maraka.

Nermin Hadžimujagić, pomoćnik direktora BHMAC-a, ne poriče da se ova organizacija ne pridržava federalnog zakona o osiguranju: "Tačno je da u federalnom zakonu o osiguranju stoji da se osiguranje vrši u firmama koje imaju sjedište u Federaciji. Međutim, da postoji jedinstven zakon na nivou države, onda bi bilo lakše da se postupa po njemu. Kako je BHMAC organizacija na nivou BiH, mi nismo mogli uzeti federalni zakon kao osnov, bez obzira što je naše sjedište u Federaciji. Osim toga, kako smo na finansiranju kod stranaca, iako smo domaće pravno lice, dobili smo instrukciju kod UNDP-a da se ne zanemare i ova inozemna osiguravajuća društva. Koliko ja znam, u nacrtu zakona o deminiranju koji je ovih dana prošao na Vijeću ministara, nešto se govori i o oblasti osiguranja ljudi koji rade u deminiranju."

Šef finansija u BHMAC-u Dženana Arnautović kaže da ova organizacija radi po procedurama međunarodne zajednice koja ih finansira te po uputama međunarodnih finansijskih stručnjaka. To se, prema njenim riječima, ne dopada domaćim osiguravajućim društvima zbog činjenice da su strane kompanije mnogo konkurentnije. Na pitanje kako se zahtjevi međunarodnih donatora uklapaju u zakone koji kažu da se osiguranjem mogu baviti jedino kompanije sa sjedištem u Federaciji BiH, ona odgovara: "Mi ne možemo reći da strane kompanije ne mogu učestvovati na tenderima samo zato što su stranci." Motiv međunarodnih donatora, prema njenim riječima, jeste da se utroši što manje novca, a to je moguće uz učešće stranih osiguravajućih firmi koje brzo i efikasno isplaćuju štete. Konačno, u BHMAC-u su nas uputili na mišljenje Komisije za deminiranje pri Vijeću ministara, koja im je odobrila da rade u skladu sa procedurama međunarodnih donatora i unatoč zakonu koji još uvijek vrijedi, makar u dijelu ove zemlje. Ni gospođa Arnautović nije željela otkriti imena firmi koje su pozivane na tendere za osiguranje osoblja BHMAC-a koje radi poslove deminiranja.

Kako nema očiglednog i logičnog razloga zbog kojeg bi se krili podaci o osiguravajućim društvima koja učestvuju na tenderu za osiguranje deminera, Dani su iz arhive izvukli jedan od poziva iz februara 2000. godine potpisan upravo od strane šefa finansija BHMAC-a. U pozivu za učešće na tenderu navedena su imena sljedećih kompanija: Campbell Irvinve Ltd, HMT Insurance Brokers Ltd te Aon Risk Services Ltd, sve tri iz Velike Britanije, zatim Kosig Dunav osiguranje, Krajina osiguranje, Sarajevo osiguranje, BH osiguranje, Sunce osiguranje i Croatia osiguranje.

Jeftinoća, korupcija ili nesposobnost? Šefik Duran, direktor u sarajevskom sjedištu Sunce osiguranja, kaže kako je ova firma već treću godinu u poslu osiguranja deminiranja, te da je u 1999. godini isplatila oko milion maraka, a prošle godine oko 500.000 maraka šteta. On ističe kako Sunce uglavnom osigurava komercijalne deminerske kompanije, gdje su, prema njegovim riječima, i veći rizici, dok osiguranje onih organizacija koje ponajviše ovise o donacijama i imaju više ljudi, poput vojske, civilne zaštite ili BHMAC-a, uzimaju strane osiguravajuće firme. S obzirom da se, prema njegovim riječima, cijene osiguranja razlikuju i do 50 odsto, da bi ostale u igri, domaće osiguravajuće firme se svjesno odriču dijela premije.

Kada se ispod ovih nekoliko primjera podvuče crta, ispada da je prvi razlog zbog čega se međunarodne organizacije i kompanije osiguravaju u inozemstvu to što su police mnogo jeftinije nego što ih mogu dobiti u Sarajevu i Banjoj Luci. Drugi razlog bi mogao biti onaj zbog kojeg međunarodna zajednica smatra mnoge ovdašnje političare korumpiranim: namještanje poslova. Ko zaista garantira da "respektabilne osiguravajuće kompanije" nisu u (in)direktnoj vezi sa uposlenicima međunarodnih organizacija ili kompanija koje određuju način na koji će biti osigurani oni koji rade za strance ili od njih dobivaju donacije?

Treći i glavni razlog koji ne obavezuje nikoga da poštuje zakone ove zemlje jeste nesposobnost i nezainteresiranost nadležnih državnih organa kojima je posao da nadgledaju tržište osiguranja u Federaciji BiH. "U Uredu za nadzor društava za osiguranje sjede nedovoljno stručni ljudi, a u Savjetu Ureda za nadzor samo jedan čovjek ima iskustva u osiguranju. Oni imaju veze sa osiguranjem jedino kad trebaju osigurati svoj automobil." Ovom komentaru jednog od domaćih eksperata iz oblasti osiguranja treba još dodati pojašnjenje da je upravo Ured za nadzor društava za osiguranje ono tijelo Vlade Federacije koje bi trebalo kontrolirati zakonitost poslovanja svih društava za osiguranje koja posluju u Federaciji. Nažalost, Dani ni na jedno od spornih pitanja u vezi sa osiguranjem (od rada inozemnih osiguravajućih kuća i njihovih podružnica do, recimo, osiguranja imovine i lica međunarodnih organizacija) iz federalnog Ureda za nadzor nisu dobili nikakav odgovor izuzev konstatacija da određena pitanja "nisu uređena zakonom", a da je neka pitanja "potrebno urediti na nivou države BiH".

A da stvari budu i gore, Ured za nadzor ne samo da ne interesira ono što rade inozemne osiguravajuće kuće nego otvoreno podupire anarhiju u kojoj je osnovati i voditi domaće osiguravajuće društvo podjednako lako kao i otvoriti piljaru. Potpuno je onda jasno kako je moguće da se police Wiener Städtische, najstarijeg austrijskog osiguravajućeg društva, koje nema svoju podružnicu u BiH, prodaju putem agencije koja po cijeloj državi održava seminare i obučava svoje zastupnike, da bi onda ljudi koji žele raditi za ovo osiguranje ili se žele osigurati, na kraju završili u Mađarskoj, gdje im se izdaje polica.

Naravno, nije problem ni Wiener Städtische niti bilo koja druga inozemna osiguravajuća kompanija koja želi pokupiti profit u BiH bez puno muke. Problem je svaka vlast, kako ona prošla, tako i ova nova, koja im to omogućava šupljim zakonima, ne videći kako lako iz ove zemlje odlaze milioni maraka i ne shvatajući šta za bilo koju državu svijeta znači grana biznisa čija je godišnja vrijednost na nivou trećine godišnjeg državnog budžeta.

Nikola Grabovac, ministar finansija u Vladi federacije BiH

Deset godina na čekanju

"Što se tiče osiguranja, Vlada Federacije nije uopće krenula u poboljšanje situacije. Mi ćemo prvo ići na donošenje novog zakona, gdje će biti predviđeno povećanje cenzusa (zakonskog minimuma za osnivanje društva za osiguranje, koji iznosi milion maraka za poslove životnog osiguranja plus dva miliona maraka za ostale vrste osiguranja, op.a.). Ovakva mala osiguranja nemaju smisla jer nemaju rezervni fond ni kad se dva auta razbiju. Vlada Federacije je 30 dana ovdje i mi fizički nismo stigli više uraditi. Osim toga, mi ne možemo zadržati ovakav sistem penzijsko-invalidskog osiguranja. To je nakaradni sistem koji je propao u čitavom svijetu, a držimo ga još samo mi i SR Jugoslavija: da postojeći radnici koji sada rade financiraju one koji su u penziji, što znači da ćete vi očekivati da vas financiraju vaša djeca umjesto da vi sami sebe financirate. Međutim, ne možemo ni to odmah promijeniti, jer šta bi se desilo ako biste vi sada počeli uplaćivati u svoj budući fond? To bi značilo da današnji penzioneri nemaju penzije. Znači, njih bismo morali prebaciti u budžet, što je novih 40 miliona mjesečno ili 480 miliona godišnje, a za to sada nemamo sredstava. Ipak, mi ćemo morati uskoro početi sa tranzicijom u sistemu PIO i trebat će nam najmanje 10 godina da ugasimo stari fond, a da paralelno razvijamo novi."

Arhiva Dani
204