Hotel Maršal

ederalna agencija za privatizaciju postoji tri godine, i za to je vrijeme prodala tri firme, a ovih dana dobila je i trećeg direktora, Rešada Žutića. Prvi rukovodilac Agencije, Adnan Mujagić, na to mjesto došao je sa funkcije direktora JP PTT BiH. Međutim, vrlo brzo je otkriveno kako je Mujagić blizak rođak tadašnjeg federalnog premijera Edhema Bičakčića, te da je njegovo postavljanje imalo za cilj omogućavanje uticajnim članovima SDA da za male pare kupe sve što u Federaciji još uvijek vrijedi: Elektroprivredu, Energopetrol, PTT, Energoinvest, BH Gas...

Mujagićevo ime se kasnije direktno vezivalo za nelegalnu privatizaciju hotela Maršal i Večernjih novina. Uopće, kompletan rad Agencije od početka je potvrđivao da Mujagić, bivši direktor Centrale SDA, radi isključivo po direktivi stranke i u interesu moćnih pojedinaca, a ne u interesu Federacije i građana. Ne čudi stoga što je Agencija u tom, a i kasnijem periodu, bila poznatija po aferama nego po onome što je zaista trebala raditi.

Ukupan kapital u Federaciji BiH prije početka privatizacije procijenjen je na 18.730.000.000 maraka. Od tog je iznosa još početkom devedesetih godina privatizirano negdje oko milijardu i četiri stotine miliona. U Federaciji BiH prije početka privatizacije je bilo osam posto privatnog kapitala. Dakle, ostalo je da se privatizira 17.300.000.000 maraka. Ovaj iznos je izračunat na osnovu početnog bilansa koji su sve firme morale dostaviti. Koliko je ta procjena realna, pitanje je. Ilustrativan primjer je Energopetrol, koji je sa svim pumpama, terminalima i ostalim nekretninama kojima raspolaže, procijenjen na oko dvadeset dva miliona maraka! Međutim, početni bilansi ostaju i oni se sad ne mogu mijenjati. No, ono što je bitno jeste to da je Federalna agencija za nešto malo više od tri godine rada uspjela prodati svega četiri posto državnog kapitala!?

Osnivanje i rad Federalne agencije za privatizaciju od početka je pratila međunarodna zajednica, koja je, između ostalog, insistirala na tome da uposleni imaju, za bh. prilike, izuzetno visoke plaće. Pomoćnici direktora imali su gotovo duplo veća primanja od federalnih ministara, na što se niko nije obazirao jer je, zaboga, međunarodna zajednica sredstva za to dobrim dijelom donirala. Ali, onda se desilo da su se stranci povukli iz tog procesa jer nisu bili zadovoljni načinom na koji se privatizacija u FBiH provodi i uskratili su svoju finansijsku pomoć. Agencija je nastavila da radi, plaće su bile iste, dijelom obezbijeđene od njene zarade, dijelom iz budžeta, a rezultati rada Agencije bili su u silaznoj putanji nakon djelimično provedene tzv. male privatizacije.

Korumpirani dužnosnici Prva, prava afera u radu Agencije izbila je tek oko hotela Holiday Inn, koji je prodat za petnaest miliona maraka, iako je početna cijena bila dvadeset četiri miliona. Poslije godinu dana kupoprodajni ugovor je prekinut i hotel je vraćen državi. U međuvremenu je reagirala međunarodna zajednica, federalna i kantonalna ministarstva, Finansijska policija... i to je prvi privatizacijski slučaj koji je dospio do Vrhovnog suda.

Nažalost, Holiday Inn nije jedini primjer loše privatizacije u BiH; osim njega tu su i hoteli Bristol, Maršal, Evropa, zatim Večernje novine, itd. Očito je bilo da nešto, ili neko, u privatizaciji državne imovine u Federaciji ne funkcionira kako treba. Američki ambasador Thomas Miller insistirao je da u svemu pomognu međunarodni eksperti. Dr. Dragoljub Stojanov, profesor Ekonomskog fakulteta, kritikovao je: "Ako se i nakon kontrole u hotelu Maršal pokažu isti rezultati kao i kod Holiday Inna, gdje je tužilaštvo ocijenilo da je procedura provedena u skladu sa zakonom, tada dolazi u pitanje cjelokupan proces privatizacije." Njegov kolega dr. Meho Bašić oglasio se u javnosti sljedećim komentarom: "Mislim da nije problem u zakonu, već u fenomenu korumpiranosti odgovornih dužnosnika."

A odgovorni dužnosnici, u jeku svih afera, zatražili su od domaće vlasti i međunarodne zajednice imunitet, no zahtjev Vladi FBiH nije prošao i odlučeno je da se zloupotrebe u procesu privatizacije sankcioniraju zatvorskim kaznama. Usvojen je član Krivičnog zakona po kome se za ovo djelo može dobiti od jedne do dvanaest godina zatvora. Zloupotrebe su se odnosile i na direktore, koji također mogu krivično odgovarati u slučaju da učestvuju ili doprinose zloupotrebi prilikom privatizacije preduzeća. Kazne je predložilo tužilaštvo Kantona Sarajevo, a tužilac Mustafa Bisić tražio je i više: poništenje svake prodaje ukoliko kupac taji neke podatke, ako, recimo, ne želi otkriti ko je umjesto njega platio početnu cijenu na tenderu (kao što je bilo u slučaju Europa Garnija), ili ako se u privatizacijskim dokumentima falsificiraju podaci.

Dakle, bilo je očito da se u Federalnoj agenciji za privatizaciju ne radi kako treba i da je u pitanju ljudski faktor, a ne neke druge okolnosti ili neregularnost zakona. Prvi koji je zbog toga kažnjen bio je Stiepo Andrijić, predsjednik Upravnog odbora Agencije, koga je početkom prošle godine Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch smijenio zbog opstrukcija privatizacije. A direktni razlog bio je Andrijićevo odbijanje da potpiše dokument kojim se regulira formiranje tender- -biroa u kojem bi, pored domaćih, sudjelovali i eksperti koje imenuje međunarodna zajednica.

Osim ovoga, Andrijić i ostali članovi Upravnog odbora donijeli su odluku da se ograniči prodaja državnog kapitala u strateškim preduzećima, kakva su PTT i dvije elektroprivrede, čime bi se došlo u situaciju da dionice u ovim preduzećima ima bezbroj građana, ali da država zadrži većinski dio i nastavi kontrolirati prihode ovih preduzeća. Također je Upravni odbor na svoju ruku odlučio da osam, od osamdeset šest strateških firmi (inače, odluku o prodaji osamdeset šest preduzeća na međunarodnom tenderu, Upravni odbor Agencije usvojio je u skladu sa zakonom i zaključcima Vijeća za implementaciju mira iz Bruxellesa), jednostavno skine sa liste i zamijeni ih sa drugih osam. Među preduzećima koja su povučena sa spiska su sarajevska i tuzlanska pivara, Klas, Vispak, Soda So, IGM, Frotea i Kula.

Ostavka bez političke pozadine!? Pored svih ovih dešavanja, Bičakčić je hvalio rad Federalne agencije za privatizaciju. I kada se već uveliko pričalo kako će Mujagić morati otići iz svoje fotelje jer je Holiday Inn podigao previše prašine, Bičakčić je na sjednici Vlade održanoj krajem prošle godine, razriješio Mujagića dužnosti uz obrazloženje da odlazi na drugu funkciju.

Bilo je više no očito da je smjena urađena naprečac, kako se ne bi čekalo da Petritsch to uradi. Mujagić je svoju smjenu ovako prokomentirao: "Razriješen sam zbog imenovanja na drugu dužnost, a to je diplomatija." Za novog direktora Agencije imenovan je Nedim Lulo, dotadašnji pomoćnik direktora koji je bio zadužen za odnose sa javnošću.

Uskoro je unutar same Agencije došlo do sukoba između novog direktora Lule, sa jedne strane, te predsjednika Upravnog odbora Velimira Lovrića i Lulinog zamjenika Nike Grubešića, s druge strane. Naime, Lulo je smatrao da mnoge kompanije propadaju te da ih treba hitno prodavati bez posredovanja stranih eksperata, dok su Lovrić i Grubešić smatrali da "ne treba gubiti vrijeme na raspravu o opravdanosti privatizacije svakog pojedinog poduzeća na međunarodnom tenderu, nego uložiti napore u pripremanju informativnih memoranduma, poduzeća i privlačenju stranih investitora".

Lulo je ostao pri svom i uputio je Međunarodnoj savjetodavnoj grupi za privatizaciju (MGSP) zahtjev za održavanje sastanka na kojem bi se razmotrila mogućnost korekcije liste 86 strateških preduzeća i definirao način ubrzanja procesa njihove privatizacije. Zahtjev za sastanak obrazložio je skidanjem sa liste "tri firme iz Ključa čije su kapije zaključane, i Centra Skenderija, kojeg je Kantonalna vlada isključila iz privatizacije". Kritike na način inostranih stručnjaka Lulo je iznio javno: "MGSP svoj posao možda radi detaljno, ali izuzetno sporo, i zasad nema nikakvih rezultata. Ako je za pripremu tendera za prodaju naših najboljih preduzeća, kao što je Fabrika duhana Sarajevo, potrebno više od pet mjeseci, onda je njihovo učešće u ovom procesu apsolutno suvišno."

A onda je Lulo podnio ostavku. Očekivano, iako je tvrdio da to nema veze sa politikom. Međutim, bivša vlast ga je postavila na mjesto direktora, a sadašnja je na jednoj od sjednica Vlade već aktuelizirala pitanje rukovodstva Agencije za privatizaciju, tako da je bilo za očekivati da imenuju novog direktora. Ovako, Lulo se sam povukao i postavljen je Rešad Žutić iz SDP-a. A to valjda znači da je i u Agenciji došlo vrijeme promjena.

Rešad Žutić, direktor federalne agencije za privatizaciju

Bombardirat ćemo Vladu

Rešad Žutić je na mjesto novog direktora Federalne agencije za privatizaciju došao sa funkcije direktora Tvornice rezervnih dijelova u Varešu. Prije rata je bio direktor vareške Željezare, a završio je Metalurški fakultet u Zenici. Član je Glavnog odbora SDP-a, potpredsjednik kantonalnog i predsjednik općinskog odbora u Varešu. Priznaje da je i njega iznenadila nova funkcija, ali i da je svjestan koliko je složena obaveza koje se prihvatio

DANI: Koliko je do sada privatizirano državnog vlasništva? ŽUTIĆ: Od ukupno 17.300.000.000 državnog kapitala, dosad je prodato 817.402.000 maraka ili četiri posto. Malom privatizacijom je prodato 309.000.000 maraka, i kako je završen rok za malu privatizaciju, 166 firmi je u cijelosti privatizirano, a ima ih preko 300. Dakle, ostalo je 50 posto. Mi idemo na fleksibilan metod: ako se pojavi kupac, dat ćemo mu. Zakonom je također predviđeno da se firme mogu davati pod zakup. Ta varijanta ostaje, ali je pitanje koliko će biti izvodljiva, jer se radi o firmama koje je vrlo teško sanirati. Državi bi po okončanju privatizacije trebalo da ostane 22 posto imovine, 37 posto treba da se proda kroz javnu ponudu dionica, a 41 posto putem tendera - dakle mi moramo privatizirati 78 posto. Znači, za tendersku prodaju se nudi otprilike 7.127.000.000 maraka, za javni upis dionica 6.385.000.000, a kao državna imovina treba da ostane 3.792.000.000. U državnom vlasništvu će ostati šume, Vodoprivreda, infrastruktura, neke komunalne firme, neprofitne javne ustanove i slično. DANI: Rukovodstva Elektroprivrede i PTT-a svjesno su odugovlačila pripremanje privatizacije. Šta ćete tu poduzeti? ŽUTIĆ: Međunarodna zajednica traži da se izvrši restrukturiranje tih sistema, odnosno da se Elektroprivreda podijeli funkcionalno, na proizvodnju električne energije, prenos i distribuciju, a stranci čak insistiraju da se proizvodnja podijeli na hidroelektrane i termoelektrane, jer će neko htjeti kupiti samo jedno. PTT treba da se razdvoji na telekom i poštu, telekom bi išao u privatizaciju i 15 posto dionica bi išlo javnim upisom. Međutim, koliko ja znam, oni to još nisu uradili i to je do Elektroprivrede i do Vlade. Dolazio mi je Asim Bećirević. Upozorio sam ga: Mi ćemo vas bombardirati. Rekao sam svojim saradnicima da mi ne govore da Elektroprivreda nije nešto uradila, mi moramo bombardirati Vladu zahtjevima da se propisi dorade ako je to potrebno, da se izjasne šta će sa Elektroprivredom, da se to dovede do kraja i da, ako mognemo, ovo preduzeće uključimo u drugi krug privatizacije. Poenta je u tome što su ljudi ovdje smatrali da ne smiju dirati Elektroprivredu. DANI: Sve o čemu govorite odnosi se i na hercegovačku Elektroprivredu, no kako mislite njih natjerati da ubrzaju privatizaciju? ŽUTIĆ: Mi imamo agencije u kantonima. Nažalost, postoje još određeni problemi i ne može se doći do svih podataka. Poseban problem je i podijeljena imovina. Firme su nastale u toku rata, paralelno formirane, privatizirane su po zakonima Herceg-Bosne. Već sam razgovarao sa saradnicima na tu temu, ali mislim da je najlošije rješenje da se čeka. Recimo, Željezara Zenica ima hotel Zenit u Neumu i najlošija varijanta je da se ništa ne radi. DANI: Da li je unutar same Agencije bilo paralelizma? ŽUTIĆ: Prošli ste pored dva prazna radna mjesta prije moje sekretarice. Na jednom je radila sekretarica zamjenika direktora, a direktor je imao svoju sekretaricu, i to je van pameti, ali je i ilustracija te podjele. Toga više neće biti. Ovo je jedinstvena agencija i sve ćemo se dogovarati. Mora se Hercegovina otvarati, ne možemo drugačije raditi. DANI: Pitanje vlasništva nad nekretninama je jedan od problema koji od početka prati privatizaciju. Koliko ima istine u tvrdnjama nekih stručnjaka da će samo upis vlasništva trajati sto godina? ŽUTIĆ: To je veliki problem. Agencija je predložila jednu metodologiju koju je Vlada prihvatila i trebalo je da se ubrza i pojednostavi taj proces. Objektivno, još ima problema u radu - morat ćemo otkriti gdje su najveći i njih rješavati. DANI: Hoće li biti promjena na listi 86 preduzeća odabranih za međunarodni tender? ŽUTIĆ: Malo je došlo do pada aktivnosti između Agencije i međunarodnih predstavnika. Ali ja sam već dogovorio sastanke sa predstavnicima USAID-a, Svjetske banke, i još pet-šest organizacija koje su ovdje najprisutnije. Kad krenemo sa tom suradnjom, onda ćemo analizirati listu i zajednički o njoj odlučiti. DANI: Zbog čega se gašenjem Zavoda za platni promet pojavio mjesečni minus od 325.000 maraka u poslovanju Agencije? ŽUTIĆ: Privreda je, nakon odluke Visokog predstavnika, prešla u banke, međutim, ostali su transakcijski računi, koje u zavodima rade jedan ili dva čovjeka, ali ukupno je 226 takvih ljudi u Federaciji. Oni rade na opremi koja je USAID-ova, opslužuju građane koji i u drugom krugu dolaze da uplaćuju certifikate. Napravljen je elaborat i izračunato da ti ljudi mjesečno koštaju 325.000 maraka. To je taj minus. U ovom trenutku, s obzirom da je Zavod ugašen, ti ljudi nisu ničiji i osnovane su dvije agencije da ih preuzmu. Mi treba da napravimo ugovor sa tim agencijama, ali oni sad traže 500.000 maraka mjesečno za te ljude. Spreman sam da im ponudim naknade koje se naplaćuju za te transakcije, ali to njima nije dovoljno. Dakle, sad je samo problem cijene za te usluge. DANI: Zašto, po Vašem mišljenju, nije bilo zainteresiranih stranih kupaca za 142 preduzeća koja su u prvom krugu ponuđena na tenderu? ŽUTIĆ: Puno je faktora. Mislim da je u osnovi svega nestabilna politička situacija ovdje. Benetton je odustao od Robne kuće Sarajka i mislim da su direktno rekli da je to posljedica svega ovoga što se dešava. Ne možete natjerati nekoga da ovdje ulaže a da rizikuje da izgubi svoj novac. DANI: Ponovo se aktuelizira pitanje kako su prodate Večernje novine? ŽUTIĆ: Već sam zatražio izvještaj o tome. Večernje su imale gubitak veći od kapitala za oko 275.000 maraka... A morala je biti i revizija dioničkog kapitala. Od vas prvi put čujem da su Večernje bile dijelom privatizirane; to nije spominjano. Meni su rekli da su grebalice problem jer je to dugovanje oko dva miliona maraka plus kamate. Koliko sam ja shvatio, to je bila dobra namjera jer su Večernje novine, po nalazu, bile prezadužene. Pitao sam jesu li znali za grebalice i je li kupac znao? Odgovorili su da jesu, ali da nisu mogli ni naslutiti da se radi o tolikom iznosu. Provjerit ću sve to. DANI: Planirate li kadrovske promjene u Agenciji? ŽUTIĆ: Kad sam došao, prvo sam obavio razgovore i upoznao ljude. Među najbližim saradnicima su mi Aziz Kadrić, sekretar, koji vodi sve finansije u Agenciji, Marina Orlando, šefica sektora za pravne poslove, Vahid Dupovac, zadužen za odnose sa kantonima, Mario Bošnjak, u sektoru za informatiku, Nermina Kapić, šefica sektora za istraživanje, obrazovanje i izdavaštvo, i najbitniji sektor, za odnose sa kupcima, odnosno tendersku prodaju vodi Zlatan Dedić. Svi oni su ovdje duže vremena. Zatražio sam žešći, dodatni angažman od njih i rekli su mi da nema nikakvih problema. Nikoga nisam pitao u kojoj je stranci i to me ne interesuje. Zanima me kako ko radi, a ne partijska linija.

Kako su nestale Večernje novine

Danas je jedini uposlenik Večernjih Mirsad Hajdarević, koji tvrdi da grupa dioničara ovih dana planira podnijeti tužbu protiv Seada Demirovića i Nermine Kapić zbog kršenja njihovih dioničarskih prava Upravni odbor Federalne agencije za privatizaciju utvrdio je kriterije po kojima su se Večernje novine početkom prošle godine trebale privatizirati: prodaja će se izvršiti putem emisije novih dionica, jer je već ranije utvrđeno da ovo novinsko preduzeće nema kapitala i da je poslovalo sa gubitkom od 257.000 KM. Najbolji ponuđač na tenderu bio je Alden print, grafička firma iz Sarajeva na čelu sa Irfanom Ljevakovićem, koja je prihvatila da pokrije dugovanja Večernjih iskazana po početnom bilansu, zaključno sa 31. decembrom 1999. godine, u iznosu od 257.221 KM, i da u skladu sa predmetom prodaje kupi novu emisiju dionica u vrijednosti od 500.000 KM. Alden print se obavezao i na nova ulaganja u iznosu od 550.000 maraka u dvije faze, s tim što će se 60 posto tih sredstava uložiti u nabavku nove opreme, a ostatak u širenje dopisničke mreže i osposobljavanje i usavršavanje zaposlenih. No, kasnije se pojavio dug od oko dva miliona maraka, plus kamate, koje su Večernje bile dužne građanima zbog nagradne igre. Ko je kriv što ovaj dug nije bio u privatizacijskoj dokumentaciji? Činjenica je da su za njega svi znali, i u Večernjim i u Agenciji, ali i novi vlasnik?! Upravo stoga javila se sumnja da je sve unaprijed namješteno kako bi se Ljevaković dograbio Večernjih novina. Jer, njegova veza sa ovom novinskom kućom traje, zapravo, još od oktobra 1994. godine, kada su kroz zajedničko preduzeće Venex pokrenuli inostrano izdanje Večernjih. Osim Ljevakovića, vlasnici Venexa, prema tvrdnjama tadašnjih novinara inostranog izdanja, bili su: Husein Živalj, Derviš Đurđević i Sead Demirović. Šest mjeseci nakon kupovine, Ljevaković je Večernje novine jednostavno vratio državi, odnosno njihova dugovanja, a on je pokrenuo Jutarnje novine, koje koncepcijski jako liče na Večernje, zaposlio sve novinare i koristi prostorije ugašenog dnevnika?! S druge strane, zaboravilo se da su Večernje još prije rata privatizirane od 60 do 70 odsto, a tih dioničara nema u dokumentaciji?! Danas je jedini uposlenik Večernjih Mirsad Hajdarević, koji tvrdi da grupa dioničara ovih dana planira podnijeti tužbu protiv Seada Demirovića i Nermine Kapić zbog kršenja njihovih dioničarskih prava. Za Ljevakovića Hajdarević kaže: "Meni kao radniku Večernjih ne da da radim u prostorijama koje su i dalje vlasništvo Večernjih novina. Rekao mi je da je tu moj ormar i eventualno jedna ladica." Išao je Hajdarević nebrojeno puta i u Agenciju za privatizaciju pokušavajući dobiti odgovor na pitanje koji je trenutni status Večernjih: "Zlatan Dedić mi je odgovorio: 'Šta hoćeš, je li ti Ljevaković ponudio da pređeš u Jutarnje?'" Priča o Večernjim još nije završena i njen kraj zavisit će sigurno umnogome od novog rukovodstva Agencije za privatizaciju. No, ukoliko novi direktor Žutić potvrdi da je prodaja Večernjih novina bila legalna, onda treba postaviti pitanje šta će biti sa ostalom privatizacijom u Federaciji, koja tek treba da krene.

Arhiva Dani
204