|
Arhiva Dani
204

(Red, rad i disciplina
kičme: "Ko će reći
narodu da se javnost
buni", Dani 203, 27.
april 2001, str. 48) |
Hoće
li Ceca vratiti opljačkano?
Povod za ovo pismo je Ceca
i koncert i ko će je primiti i ko će organizovati, etc. U Sarajevu
vi imate katkad nevjerovatne ideje. Evo zašto?!!!! Zadnjeg četvrtka
u mjesecu julu 1996. godine ukopali smo moga oca zajedno sa još
17 rođaka i jednom rođakom, žrtvama zadnjeg terora pretorijanaca
njenog muža u Sanskom Mostu. Gospođa se, po sopstvenoj izjavi
na jednoj beogradskoj televiziji, kretala tih dana (od 19. do
21. septembra 1995.) po Krajini. Bez Bijeljine, bez Zvornika,
Bratunca..., samo za dva brza i jeftina ubijanja on je optužen
u Haagu. Mom ocu je bilo ime Fehim, obični Bosanac, radnik, stolar
koji je netom otišao u penziju, od koje nikad nije dobio ni dinara.
Za sve vrijeme rata, ostajući kod svoje kuće, morao je raditi
bez ikakve nadoknade. Lošije nego rob, jer nije dobivao ni za
hranu. To sve ponekad mi liči na onu priču o kosi sirotih Jevreja
kojom su punili sedla za vojne konje. Ja znam da nije dobar zakon
koji zabranjuje pričati sa volom ili koju ćemo muziku slušati,
ali postavljaju se mnoga pitanja: kojem to ja narodu pripadam,
zašto se mi borimo, zašto je ostao moj otac kod svoje kuće, zašto
je poginuo na Karauli moj najbolji prijatelj Ismir Uzeirović,
zašto sam ja dio toga? Da li se čovjek treba ispisati odatle,
hoću li ukrasti svoga oca iz mezara i sakriti njegov nišan i nije
li to znak da beščašće preovladava? Da li bih ja mogao organizovati
Cecin koncert, ali u Sanskom Mostu, da li bi Ceca htjela vratiti
opljačkani imetak koji je ona naslijedila od svog muža i da li
bi možda radije htjela pjevati u Cazinu?
Izvinite, preemotivan sam,
i molim da ovo ne shvatite kao atak - možda je i načeta prava
tema, ali nekako mislim, kad bi Ceca pjevala u Sarajevu, nikad
više u njega ne bih došao, iako sam u njemu odrastao i proveo
svoje najljepše godine.
|
Senad
Jakupović
|
(Red, rad i disciplina
kičme: "Ko će reći
narodu da se javnost
buni", Dani 203, 27.
april 2001, str. 48) |
Kad žrtva
voli krvnika
Poštovani Emire,
Hvala vam na ovom članku. Ne
mogu a da se ne sjetim jedne davno izgovorene misli: "Svaka
žrtva pomalo voli svog krvnika." Je li tome kriv samoubilački
nagon u nama koji nas tjera da "zaboravljamo i klasificiramo"
svoje krvnike u loše i "malo manje loše" a usput da im
punimo džepove? Kada Safet Isović bude imao dobro posjećen
koncert u Beogradu, možda povjerujem da je taj nagon obostran. Čisto
sumnjam...
S poštovanjem,
|
Adelita
Dizdarević
|
|
(Red, rad i disciplina
kičme: "Ko će reći
narodu da se javnost
buni", Dani 203, 27.
april 2001, str. 48)
|
Ne smijemo zaboraviti
Ne mogu reći da sam vaš redovan
čitalac jer vaše novine samo ovlaš prelistam i pročitam samo pojedine
stvari koje mene zanimaju, kojih, srećom, nije malo. Tako sam, kada
je moj otac kupio Dane br. 203, listajući naišao na tekst
Emira Imamovića s naslovom Ko će reći narodu da se javnost
buni. Osjetio sam potrebu da vam saopštim moj stav o nastupu
Cece u Sarajevu. Nadam se da ćete dobiti više pisama sa ovakvim
sadržajem, što će mi pokazati da naš narod ipak nije potonuo u sivilu
narodnjaka i da neće zaboraviti blisku prošlost. Dakle, kao prvo,
jako me iznenadila, mogu čak reći iritirala, izjava Gordana Radića
da je Ceca "ispala jako normalna žena". Nešto se mislim,
može li biti normalna osoba koja je bila udata za ratnog zločinca?
Kakva normalna osoba, moj Gogi, da je bilo po njenoj volji i po
volji njenog muža, veliki broj ljudi ne bi bio živ, možda čak ni
ti, a sada nakon svega što se desilo ti jednostavno prelaziš preko
toga i kažeš da je ona normalna i da ne treba gledati na politiku,
nego na umjetnost. Za mene je to neshvatljivo. Pa zar ćemo dozvoliti
da se zaborave svi bolni vapaji mojih prijatelja širom Bosne koji
su odjekivali od 1992. do 1995. Samo da podsjetim gospodu koja žele
Cecu u Sarajevu: za to vrijeme su odjekivale i njene pjesme. Mislim
da je apsurdno uopšte pomišljati da je to opravdan čin, jer ipak,
treba pogledati malo detaljnije oko toga. Zar se neće okretati u
mezaru svi oni koje je Cecin Arkan poklao u Bosni dok naš
narod bude širio ruke, razbijao flaše, čaše i ostale rekvizite koji
idu uz to, uz Cecine "pjesme"? A malo je njih u mezarima,
koliko ih još ima ispod zemlje. Sama činjenica da je Ceca bila Arkanova
žena dovoljna je da svako ko je sposoban normalno razmišljati zaključi
da ona ne bi trebala nastupati u Sarajevu, ma koliko nju narod želio.
Zbog preko 400.000 mrtvih Bošnjaka, zbog 1.000.000 raseljenih, zbog
svakog masakriranog Bošnjaka u srpskim i hrvatskim logorima smrti,
zbog svake silovane Bošnjakinje, zbog svake prolivene kapi krvi
bošnjačke, zbog staraca koji stoje u blatu da dobiju komad kruha,
zbog heroja koji spavaju pod šatorima kraj svojih razrušenih kuća,
zbog nas samih i zbog naše budućnosti, mi ne smijemo dozvoliti da
nam Ceca pjeva u našoj Bosni. Ljudi moji, zar se ne bojite Boga?
Sjetite se stravičnih prizora rata... da li biste u ratu dopustili
Ceci da pjeva? Ne smijemo zaboraviti. A ovo je upravo to što se
pokušava ostvariti dolaskom te "megazvijezde", kako je
naziva Gogi. Da zaboravimo: "Ma hajde, bilo pa prošlo, nek'
nama Ceca pjeva, uz njenu se muziku može dobro popiti...",
to je ono što bi prosječan Bosanac rekao na to. Nažalost je tako.
Ja se lično nadam da ona i takvi kao što je ona nikada neće nastupiti
u BiH. Nije dovoljna samo sloboda koju sada, hvala Bogu, imamo u
Bosni. Kao što je napisao Štulić : "Jel... što će ti
sloboda kad nemaš čast?"
S poštovanjem,
|
Nedim Seferović,
učenik
I razreda Gimnazije
"Bihać" u Bihaću
|
(Red, rad i disciplina
kičme: "Ko će reći
narodu da se javnost
buni", Dani 203, 27.
april 2001, str. 48) |
Turbo-folk
odgoj
Poštovani gospodine Imamoviću,
Upravo sam pročitao vaš članak
Ko će reći narodu da se javnost buni. Članak je upravo pogodio
ono o čemu ja često razmišljam gledajući kulturnu (i moralnu) dezorijentaciju
našeg naroda. To je još više upadljivo ovdje u dijaspori, gdje roditelji,
koji su bivši (i sadašnji) obožavaoci ceca, brunclika i sakića,
prenose svoju "očaranost" na djecu. Ovi opet, odrastajući
u stranoj kulturi i , kao i svi mladi, imajući potrebu da se vežu
za neke korijene u Bosni, usvajaju muzički "izbor" svojih
roditelja kao nešto izvorno bosansko i masovno hrle na koncerte
turbo-folk muzike. Istovremeno, na koncertima izbjegavaju da se
pozdravljaju sa "Dobar dan" jer je to, kao, nebošnjački
pozdrav. Jad i tuga. Kako početi sistematski raditi na uklanjanju
kulturnih, jezičkih, nacionalnih i svih ostalih dilema kojima smo
izloženi?
|
Mustafa Mujo
Obad
|
|
("Ministarstvo naglog
bogaćenja: "Sve za tri
mjeseca", Dani 203, 27.
april 2001, str. 23)
|
Ko je podigao
novac?
U članku Sve za tri mjeseca,
objavljenom u prošlom broju magazina Dani, ustvrdili ste
da sam dobila oko 100.000 KM. Kako taj, a niti neki drugi iznos
nisam dobila u Ministarstvu finansija, bila bih uistinu zahvalna
ukoliko biste me obavijestili ko je novac u moje ime podigao.
S poštovanjem
|
Sena Uzunović,
Sarajevo
|
(Kriza Vlade Zeničko
-dobojskog kantona:
"Kula i sedam
ministara", Dani 202,
20. april 2001, str. 30) |
Šta hoće
Marković?
Ovom prilikom nije mi namjera
komentirati sva problematična pitanja iz članka Kula i
sedam ministara, ali, sagledavajući realno šanse za uspješno
funkcioniranje Alijanse za promjene (ne mogu reći demokratske),
prisilan način njenog formiranja i pojedina kadrovska rješenja,
nije mi uopće čudno ako je predsjednik kantonalne vlade svoje saradnike
podijelio u tri grupe: korisne, beskorisne i štetne. Neka saznanja
govore da je, primjera radi, predsjednik kantonalne skupštine, gospodin
Zoran Marković, koji za sebe javno zahtjeva posebne pogodnosti,
svrstan u grupu beskorisnih. Ukoliko je to tačno, time mu je premijer
učinio posebnu čast, ali i nagovijestio da među njima, nažalost,
ima i još lošijih, što za ZE-DO kanton predstavlja samo veću tragediju.
Posebne pogodnosti, koje zahtijeva gospodin Marković, za njega su
samo stvar navike i ustaljene prakse. On to već godinama uživa u
SDP-u, uz potpuno saznanje i toleriranje i samoga predsjednika Lagumdžije.
Za gospodina Markovića sasvim
je normalno da on, kao osoba dva puta bolnički liječena od alkoholizma,
obnaša najviše dužnosti, kako u partiji tako i u više organa zakonodavne
vlasti, da svoju nacionalnu pripadnost mijenja i prilagođava prema
trenutačnim ličnim i partijskim interesima i ciljevima, da svoje
potčinjene saradnike tretira kao vlastito savremeno roblje, da sve
odluke donosi sa uskom grupom svojih saradnika (za sada još neću
javno da za tu grupu upotrijebim adekvatan termin), da više godina
partijskom organu, na čijem je čelu, ne podnosi izvještaje o financijskom
poslovanju organizacije itd., itd. Zašto gospodin Lagumdžija takve
jadnike podmeće kao savremene i moderne socijaldemokrate i uz to
još kao i predstavnike određenog naroda i tako svjesno podupire
razdor u jednom narodu, ali i nanosi nesagledivu političku štetu
socijaldemokratiji u BiH?
Bitno je razjasniti da se gospodin
Marković ne može pomiriti sa činjenicom da mu predsjednik kantonalne
vlade nije spreman omogućiti i tolerirati slične pogodnosti koje
mu tolerira, nadam se još ne previše zadugo, raspojasani tzv. Lagumdžijin
SDP. Sve ovo istovremeno razotkriva suštinu filozofije "spasonosne"
Alijanse za promjene koja se svodi na pitanje zašto bi neki drugi
dijelili vlast između sebe, kada to, bar za neko vrijeme, uz malo
svađe, malo nagodbe, mogu i karijeristi iz članica Alijanse. A bombastično
obećane promjene se očigledno svode na zahtjeve da svako za sebe
u Alijansi obezbijedi što više pogodnosti dok građani birači ne
shvate koliko su i ovaj put prevareni. Stvarne promjene, koje im
donose bolji kvalitet života, očigledno i nažalost, građani-birači
će morati čekati, sve dok i oni sami, a i međunarodni posrednici,
ne shvate da rješenje nije u tome što će se svake desete godine
usmjeriti na protjerivanje politički izopačenih opcija, a u međuvremenu
nekontrolirano i nekritički otvoriti prostor za razvoj, dolazak
i vlast novih snaga i opcija, također politički opasno izopačenih,
samo u nekom drugome obliku. Istina je da i od takvih promjena mnogi
imaju koristi, ali znatno je veći broj onih čiji se život nastavlja
sa novim razočarenjem i još jednom prevarom više.
|
Vinko
Štrbac, član KO
SDP BiH ZE-DO
Kantona
|
| |
Izvinjenje
porodici Škoro
Neprijatna dužnost: Molim porodicu
Škoro da primi moje izvinjenje povodom spominjanja njenog
člana u mom tekstu Jalija III. Moja namjera nije bila
da ih uvrijedim ili blatim lik njihovog brata i sina. Ja sam pisao
o pričama koje sam nekad čuo i koje su ukazivale na transformaciju
jalijaša u gangstera. Izbjegavao sam spominjanje ličnih imena -
od kojih mnoga nisam ni pamtio - ali sam smetnuo s uma da nadimci
u Sarajevu traju duže od imena. Žao mi je ako sam porodici Škoro
nanio bol i molim ih da mi oproste.
Još jedna neprijatna dužnost:
U tekstu Liverpool spomenuo sam da je Željo jedini
sarajevski tim koji se spominje u The Encyclopedia of Football
časopisa World Soccer. Nažalost, to nije tačno: onaj
drugi tim se također spominje. Dok je FK Željezničar bio pod Z,
FK Sarajevo nije iz nekog razloga bio pod S, nego pod F. Molim čitaoce,
a naročito navijače Željezničara i Sarajeva, da mi oproste. To još
uvijek ne mijenja činjenicu da je Željo vazda bio bolji i veći klub.
S poštovanjem
|
Aleksandar Hemon,
Chicago, SAD
|
|
(Reagiranja:
"Čovjekovo je pravo da
bude nerazuman", Dani
203, 27. april 2001, str.
46)
|
POLEMIKA
Šejtani i Teheran
Gospodine Bazdulj,
Neprijatno mi je što sam prinuđen
da vam ponovo odgovorim, jer nisam "megaloman", kako kažete,
niti mi godi ova vrsta publiciteta. Schopenhauerov recept koji navodite
ilustracija je vašeg, a ne mog reagiranja, jer ja sam sasvim jasno
demantirao vaše tvrdnje, analizirajući, uzgred, i motive vaših napada.
Ovog puta držat ću se preciznije onog što je za mene sporno u vašem
tekstu.
Prvo: pogrešno ste me citirali.
Prema naučnim zakonitostima, nemoguće je da se sumrak "približi"
na cijeloj planeti. Ja nikada takvu glupost ne bih napisao. To što
mi pripisujete jednu takvu nepodopštinu, za mene je uvreda.
Drugo: niste objasnili na osnovu
čega me nazivate "juniorskom varijantom", i na šta se
to odnosi. Šta, i sa kakvim argumentima, pod time podrazumijevate?
Treće: moja "tvrdnja"
je ustvari hadis Muhammeda a.s.
Četvrto: kada se u zemlji u kojoj
Poslanikove riječi važe kao dio zvaničnog pravnog sistema začudite
što neki prizor tobože nije u skladu sa hadisom, u književnoj teoriji
se to zove postupak očuđenja. Nadam se da ne moram objašnjavati
čemu služi. Dakle: ja se tobože čudim što ne vidim šejtane, jer
bi ih, prema hadisu, trebalo biti, a ustvari se ne čudim, nego to
samo glumim radi "deautomatizacije percepcije" tj. očuđenja.
Značenje koje vi pripisujete toj rečenici pokazuje da zapravo ne
znate čitati jedan književni tekst. Nigdje ne kažem da svuda vidim
šejtane, samo u Teheranu ne. Značenje koje sam imao na umu je sljedeće:
samo u Teheranu sam se mogao sjetiti tog hadisa, zato što me u Teheranu
svaki prizor podsjeća na riječi Muhammeda a.s., a među njima i na
riječi o šejtanima. Pisac nije dužan predvidjeti sva moguća značenja
koja nosi njegov tekst, a pogotovu ga nije dužan tumačiti. Ja to
ovdje ipak činim samo zato da neki čitalac ne bi pomislio kako sam
se šalio na račun Poslanikovih riječi.
Peto: u istom tekstu aludirate
da bi šejtani trebali biti u mojoj glavi. Što se vas uopšte tiče
moja glava?
Šesto: ne hvališem se javno knjigom
koju sam dobio na poklon (a koja je, uzgred, bitno drugačija od
one sa sličnim naslovom na koju vi mislite), već to u putopisu navodim
kao zanimljiv podatak koji govori o odnosu Iranaca prema krizi u
Palestini.
Sedmo: objasnite, kakvo to zlo
vi vidite u Teheranu? Da li vam je poznato koliko je, i u kojim
sve vidovima, Iran pomagao Bosnu za vrijeme rata? Za mene je to
dovoljan razlog da o ovoj zemlji govorim isključivo sa poštovanjem.
Osmo: dužnost mi je braniti duhovne
vrijednosti od bezočnih napada. Stoga me ne dotiče ono što meni
lično zamjerate, već to što uopšte zamjerate nekome ako citira jedan
hadis. Ne smeta mi ni to da u svom tekstu propagirate đavola, koji
vam je očigledno blizak, ali biste trebali barem dopustiti pravo
na vlastiti izbor onima koji imaju drugačije afinitete.
Izvinjavam se vašoj majci, koju
sam u afektu nepotrebno spomenuo. Dodajem da sam, kada je riječ
o njoj, pogriješio, jer nisam pročitao niti jednu njenu knjigu,
već sam svoj ishitreni sud donio na osnovu nekih komentara u štampi.
Iskreno žalim zbog ove nanesene uvrede. Možda me je na to nadahnuo
vaš tekst o đavolu, pa sam, na trenutak, dopustio sebi tračak "šejtani"
inspiracije.
|
Asmir
Kujović, Sarajevo
|
|
Arhiva Dani
204
|
|