Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 204

04.
Maj
2001.


Arhiva Dani
204


 


(Red, rad i disciplina
kičme: "Ko će reći
narodu da se javnost
buni", Dani 203, 27.
april 2001, str. 48)

Hoće li Ceca vratiti opljačkano?

Povod za ovo pismo je Ceca i koncert i ko će je primiti i ko će organizovati, etc. U Sarajevu vi imate katkad nevjerovatne ideje. Evo zašto?!!!! Zadnjeg četvrtka u mjesecu julu 1996. godine ukopali smo moga oca zajedno sa još 17 rođaka i jednom rođakom, žrtvama zadnjeg terora pretorijanaca njenog muža u Sanskom Mostu. Gospođa se, po sopstvenoj izjavi na jednoj beogradskoj televiziji, kretala tih dana (od 19. do 21. septembra 1995.) po Krajini. Bez Bijeljine, bez Zvornika, Bratunca..., samo za dva brza i jeftina ubijanja on je optužen u Haagu. Mom ocu je bilo ime Fehim, obični Bosanac, radnik, stolar koji je netom otišao u penziju, od koje nikad nije dobio ni dinara. Za sve vrijeme rata, ostajući kod svoje kuće, morao je raditi bez ikakve nadoknade. Lošije nego rob, jer nije dobivao ni za hranu. To sve ponekad mi liči na onu priču o kosi sirotih Jevreja kojom su punili sedla za vojne konje. Ja znam da nije dobar zakon koji zabranjuje pričati sa volom ili koju ćemo muziku slušati, ali postavljaju se mnoga pitanja: kojem to ja narodu pripadam, zašto se mi borimo, zašto je ostao moj otac kod svoje kuće, zašto je poginuo na Karauli moj najbolji prijatelj Ismir Uzeirović, zašto sam ja dio toga? Da li se čovjek treba ispisati odatle, hoću li ukrasti svoga oca iz mezara i sakriti njegov nišan i nije li to znak da beščašće preovladava? Da li bih ja mogao organizovati Cecin koncert, ali u Sanskom Mostu, da li bi Ceca htjela vratiti opljačkani imetak koji je ona naslijedila od svog muža i da li bi možda radije htjela pjevati u Cazinu?

Izvinite, preemotivan sam, i molim da ovo ne shvatite kao atak - možda je i načeta prava tema, ali nekako mislim, kad bi Ceca pjevala u Sarajevu, nikad više u njega ne bih došao, iako sam u njemu odrastao i proveo svoje najljepše godine.


Senad Jakupović
(Red, rad i disciplina
kičme: "Ko će reći
narodu da se javnost
buni", Dani 203, 27.
april 2001, str. 48)

Kad žrtva voli krvnika

Poštovani Emire,

Hvala vam na ovom članku. Ne mogu a da se ne sjetim jedne davno izgovorene misli: "Svaka žrtva pomalo voli svog krvnika." Je li tome kriv samoubilački nagon u nama koji nas tjera da "zaboravljamo i klasificiramo" svoje krvnike u loše i "malo manje loše" a usput da im punimo džepove? Kada Safet Isović bude imao dobro posjećen koncert u Beogradu, možda povjerujem da je taj nagon obostran. Čisto sumnjam...

S poštovanjem,


Adelita Dizdarević

 

(Red, rad i disciplina
kičme: "Ko će reći
narodu da se javnost
buni", Dani 203, 27.
april 2001, str. 48)

Ne smijemo zaboraviti

Ne mogu reći da sam vaš redovan čitalac jer vaše novine samo ovlaš prelistam i pročitam samo pojedine stvari koje mene zanimaju, kojih, srećom, nije malo. Tako sam, kada je moj otac kupio Dane br. 203, listajući naišao na tekst Emira Imamovića s naslovom Ko će reći narodu da se javnost buni. Osjetio sam potrebu da vam saopštim moj stav o nastupu Cece u Sarajevu. Nadam se da ćete dobiti više pisama sa ovakvim sadržajem, što će mi pokazati da naš narod ipak nije potonuo u sivilu narodnjaka i da neće zaboraviti blisku prošlost. Dakle, kao prvo, jako me iznenadila, mogu čak reći iritirala, izjava Gordana Radića da je Ceca "ispala jako normalna žena". Nešto se mislim, može li biti normalna osoba koja je bila udata za ratnog zločinca? Kakva normalna osoba, moj Gogi, da je bilo po njenoj volji i po volji njenog muža, veliki broj ljudi ne bi bio živ, možda čak ni ti, a sada nakon svega što se desilo ti jednostavno prelaziš preko toga i kažeš da je ona normalna i da ne treba gledati na politiku, nego na umjetnost. Za mene je to neshvatljivo. Pa zar ćemo dozvoliti da se zaborave svi bolni vapaji mojih prijatelja širom Bosne koji su odjekivali od 1992. do 1995. Samo da podsjetim gospodu koja žele Cecu u Sarajevu: za to vrijeme su odjekivale i njene pjesme. Mislim da je apsurdno uopšte pomišljati da je to opravdan čin, jer ipak, treba pogledati malo detaljnije oko toga. Zar se neće okretati u mezaru svi oni koje je Cecin Arkan poklao u Bosni dok naš narod bude širio ruke, razbijao flaše, čaše i ostale rekvizite koji idu uz to, uz Cecine "pjesme"? A malo je njih u mezarima, koliko ih još ima ispod zemlje. Sama činjenica da je Ceca bila Arkanova žena dovoljna je da svako ko je sposoban normalno razmišljati zaključi da ona ne bi trebala nastupati u Sarajevu, ma koliko nju narod želio. Zbog preko 400.000 mrtvih Bošnjaka, zbog 1.000.000 raseljenih, zbog svakog masakriranog Bošnjaka u srpskim i hrvatskim logorima smrti, zbog svake silovane Bošnjakinje, zbog svake prolivene kapi krvi bošnjačke, zbog staraca koji stoje u blatu da dobiju komad kruha, zbog heroja koji spavaju pod šatorima kraj svojih razrušenih kuća, zbog nas samih i zbog naše budućnosti, mi ne smijemo dozvoliti da nam Ceca pjeva u našoj Bosni. Ljudi moji, zar se ne bojite Boga? Sjetite se stravičnih prizora rata... da li biste u ratu dopustili Ceci da pjeva? Ne smijemo zaboraviti. A ovo je upravo to što se pokušava ostvariti dolaskom te "megazvijezde", kako je naziva Gogi. Da zaboravimo: "Ma hajde, bilo pa prošlo, nek' nama Ceca pjeva, uz njenu se muziku može dobro popiti...", to je ono što bi prosječan Bosanac rekao na to. Nažalost je tako. Ja se lično nadam da ona i takvi kao što je ona nikada neće nastupiti u BiH. Nije dovoljna samo sloboda koju sada, hvala Bogu, imamo u Bosni. Kao što je napisao Štulić : "Jel... što će ti sloboda kad nemaš čast?"

S poštovanjem,


Nedim Seferović, učenik
I razreda Gimnazije
"Bihać" u Bihaću

(Red, rad i disciplina
kičme: "Ko će reći
narodu da se javnost
buni", Dani 203, 27.
april 2001, str. 48)

Turbo-folk odgoj

Poštovani gospodine Imamoviću,

Upravo sam pročitao vaš članak Ko će reći narodu da se javnost buni. Članak je upravo pogodio ono o čemu ja često razmišljam gledajući kulturnu (i moralnu) dezorijentaciju našeg naroda. To je još više upadljivo ovdje u dijaspori, gdje roditelji, koji su bivši (i sadašnji) obožavaoci ceca, brunclika i sakića, prenose svoju "očaranost" na djecu. Ovi opet, odrastajući u stranoj kulturi i , kao i svi mladi, imajući potrebu da se vežu za neke korijene u Bosni, usvajaju muzički "izbor" svojih roditelja kao nešto izvorno bosansko i masovno hrle na koncerte turbo-folk muzike. Istovremeno, na koncertima izbjegavaju da se pozdravljaju sa "Dobar dan" jer je to, kao, nebošnjački pozdrav. Jad i tuga. Kako početi sistematski raditi na uklanjanju kulturnih, jezičkih, nacionalnih i svih ostalih dilema kojima smo izloženi?


Mustafa Mujo Obad

("Ministarstvo naglog
bogaćenja: "Sve za tri
mjeseca", Dani 203, 27.
april 2001, str. 23)

Ko je podigao novac?

U članku Sve za tri mjeseca, objavljenom u prošlom broju magazina Dani, ustvrdili ste da sam dobila oko 100.000 KM. Kako taj, a niti neki drugi iznos nisam dobila u Ministarstvu finansija, bila bih uistinu zahvalna ukoliko biste me obavijestili ko je novac u moje ime podigao.

S poštovanjem


Sena Uzunović, Sarajevo

(Kriza Vlade Zeničko
-dobojskog kantona:
"Kula i sedam
ministara", Dani 202,
20. april 2001, str. 30)

Šta hoće Marković?

Ovom prilikom nije mi namjera komentirati sva problematična pitanja iz članka Kula i sedam ministara, ali, sagledavajući realno šanse za uspješno funkcioniranje Alijanse za promjene (ne mogu reći demokratske), prisilan način njenog formiranja i pojedina kadrovska rješenja, nije mi uopće čudno ako je predsjednik kantonalne vlade svoje saradnike podijelio u tri grupe: korisne, beskorisne i štetne. Neka saznanja govore da je, primjera radi, predsjednik kantonalne skupštine, gospodin Zoran Marković, koji za sebe javno zahtjeva posebne pogodnosti, svrstan u grupu beskorisnih. Ukoliko je to tačno, time mu je premijer učinio posebnu čast, ali i nagovijestio da među njima, nažalost, ima i još lošijih, što za ZE-DO kanton predstavlja samo veću tragediju. Posebne pogodnosti, koje zahtijeva gospodin Marković, za njega su samo stvar navike i ustaljene prakse. On to već godinama uživa u SDP-u, uz potpuno saznanje i toleriranje i samoga predsjednika Lagumdžije.

Za gospodina Markovića sasvim je normalno da on, kao osoba dva puta bolnički liječena od alkoholizma, obnaša najviše dužnosti, kako u partiji tako i u više organa zakonodavne vlasti, da svoju nacionalnu pripadnost mijenja i prilagođava prema trenutačnim ličnim i partijskim interesima i ciljevima, da svoje potčinjene saradnike tretira kao vlastito savremeno roblje, da sve odluke donosi sa uskom grupom svojih saradnika (za sada još neću javno da za tu grupu upotrijebim adekvatan termin), da više godina partijskom organu, na čijem je čelu, ne podnosi izvještaje o financijskom poslovanju organizacije itd., itd. Zašto gospodin Lagumdžija takve jadnike podmeće kao savremene i moderne socijaldemokrate i uz to još kao i predstavnike određenog naroda i tako svjesno podupire razdor u jednom narodu, ali i nanosi nesagledivu političku štetu socijaldemokratiji u BiH?

Bitno je razjasniti da se gospodin Marković ne može pomiriti sa činjenicom da mu predsjednik kantonalne vlade nije spreman omogućiti i tolerirati slične pogodnosti koje mu tolerira, nadam se još ne previše zadugo, raspojasani tzv. Lagumdžijin SDP. Sve ovo istovremeno razotkriva suštinu filozofije "spasonosne" Alijanse za promjene koja se svodi na pitanje zašto bi neki drugi dijelili vlast između sebe, kada to, bar za neko vrijeme, uz malo svađe, malo nagodbe, mogu i karijeristi iz članica Alijanse. A bombastično obećane promjene se očigledno svode na zahtjeve da svako za sebe u Alijansi obezbijedi što više pogodnosti dok građani birači ne shvate koliko su i ovaj put prevareni. Stvarne promjene, koje im donose bolji kvalitet života, očigledno i nažalost, građani-birači će morati čekati, sve dok i oni sami, a i međunarodni posrednici, ne shvate da rješenje nije u tome što će se svake desete godine usmjeriti na protjerivanje politički izopačenih opcija, a u međuvremenu nekontrolirano i nekritički otvoriti prostor za razvoj, dolazak i vlast novih snaga i opcija, također politički opasno izopačenih, samo u nekom drugome obliku. Istina je da i od takvih promjena mnogi imaju koristi, ali znatno je veći broj onih čiji se život nastavlja sa novim razočarenjem i još jednom prevarom više.


Vinko Štrbac, član KO
SDP BiH ZE-DO
Kantona

Izvinjenje porodici Škoro

Neprijatna dužnost: Molim porodicu Škoro da primi moje izvinjenje povodom spominjanja njenog člana u mom tekstu Jalija III. Moja namjera nije bila da ih uvrijedim ili blatim lik njihovog brata i sina. Ja sam pisao o pričama koje sam nekad čuo i koje su ukazivale na transformaciju jalijaša u gangstera. Izbjegavao sam spominjanje ličnih imena - od kojih mnoga nisam ni pamtio - ali sam smetnuo s uma da nadimci u Sarajevu traju duže od imena. Žao mi je ako sam porodici Škoro nanio bol i molim ih da mi oproste.

Još jedna neprijatna dužnost: U tekstu Liverpool spomenuo sam da je Željo jedini sarajevski tim koji se spominje u The Encyclopedia of Football časopisa World Soccer. Nažalost, to nije tačno: onaj drugi tim se također spominje. Dok je FK Željezničar bio pod Z, FK Sarajevo nije iz nekog razloga bio pod S, nego pod F. Molim čitaoce, a naročito navijače Željezničara i Sarajeva, da mi oproste. To još uvijek ne mijenja činjenicu da je Željo vazda bio bolji i veći klub.

S poštovanjem


Aleksandar Hemon,
Chicago, SAD

(Reagiranja:
"Čovjekovo je pravo da
bude nerazuman", Dani
203, 27. april 2001, str.
46)

POLEMIKA
Šejtani i Teheran

Gospodine Bazdulj,

Neprijatno mi je što sam prinuđen da vam ponovo odgovorim, jer nisam "megaloman", kako kažete, niti mi godi ova vrsta publiciteta. Schopenhauerov recept koji navodite ilustracija je vašeg, a ne mog reagiranja, jer ja sam sasvim jasno demantirao vaše tvrdnje, analizirajući, uzgred, i motive vaših napada. Ovog puta držat ću se preciznije onog što je za mene sporno u vašem tekstu.

Prvo: pogrešno ste me citirali. Prema naučnim zakonitostima, nemoguće je da se sumrak "približi" na cijeloj planeti. Ja nikada takvu glupost ne bih napisao. To što mi pripisujete jednu takvu nepodopštinu, za mene je uvreda.

Drugo: niste objasnili na osnovu čega me nazivate "juniorskom varijantom", i na šta se to odnosi. Šta, i sa kakvim argumentima, pod time podrazumijevate?

Treće: moja "tvrdnja" je ustvari hadis Muhammeda a.s.

Četvrto: kada se u zemlji u kojoj Poslanikove riječi važe kao dio zvaničnog pravnog sistema začudite što neki prizor tobože nije u skladu sa hadisom, u književnoj teoriji se to zove postupak očuđenja. Nadam se da ne moram objašnjavati čemu služi. Dakle: ja se tobože čudim što ne vidim šejtane, jer bi ih, prema hadisu, trebalo biti, a ustvari se ne čudim, nego to samo glumim radi "deautomatizacije percepcije" tj. očuđenja. Značenje koje vi pripisujete toj rečenici pokazuje da zapravo ne znate čitati jedan književni tekst. Nigdje ne kažem da svuda vidim šejtane, samo u Teheranu ne. Značenje koje sam imao na umu je sljedeće: samo u Teheranu sam se mogao sjetiti tog hadisa, zato što me u Teheranu svaki prizor podsjeća na riječi Muhammeda a.s., a među njima i na riječi o šejtanima. Pisac nije dužan predvidjeti sva moguća značenja koja nosi njegov tekst, a pogotovu ga nije dužan tumačiti. Ja to ovdje ipak činim samo zato da neki čitalac ne bi pomislio kako sam se šalio na račun Poslanikovih riječi.

Peto: u istom tekstu aludirate da bi šejtani trebali biti u mojoj glavi. Što se vas uopšte tiče moja glava?

Šesto: ne hvališem se javno knjigom koju sam dobio na poklon (a koja je, uzgred, bitno drugačija od one sa sličnim naslovom na koju vi mislite), već to u putopisu navodim kao zanimljiv podatak koji govori o odnosu Iranaca prema krizi u Palestini.

Sedmo: objasnite, kakvo to zlo vi vidite u Teheranu? Da li vam je poznato koliko je, i u kojim sve vidovima, Iran pomagao Bosnu za vrijeme rata? Za mene je to dovoljan razlog da o ovoj zemlji govorim isključivo sa poštovanjem.

Osmo: dužnost mi je braniti duhovne vrijednosti od bezočnih napada. Stoga me ne dotiče ono što meni lično zamjerate, već to što uopšte zamjerate nekome ako citira jedan hadis. Ne smeta mi ni to da u svom tekstu propagirate đavola, koji vam je očigledno blizak, ali biste trebali barem dopustiti pravo na vlastiti izbor onima koji imaju drugačije afinitete.

Izvinjavam se vašoj majci, koju sam u afektu nepotrebno spomenuo. Dodajem da sam, kada je riječ o njoj, pogriješio, jer nisam pročitao niti jednu njenu knjigu, već sam svoj ishitreni sud donio na osnovu nekih komentara u štampi. Iskreno žalim zbog ove nanesene uvrede. Možda me je na to nadahnuo vaš tekst o đavolu, pa sam, na trenutak, dopustio sebi tračak "šejtani" inspiracije.


Asmir Kujović, Sarajevo


Arhiva Dani
204

 

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh