Opservatorij

Psihoza Sarah Kane

Depresivna luđakinja i poremećena bezbožnica, kako su je nazivali za života, danas je vjerovatno najizvođeniji moderni autor u svijetu. Rođena 1971, uspjela je napisati pet komada koji su otvorili vrata generaciji novih dramskih pisaca i omogućili ulazak dramaturgije užasa u evropska pozorišta. Blasted, komad posvećen ratu u Bosni, proglašavan najogavnijim komadom ikad viđenim na britanskoj pozornici, nedavno je postavljen u Sarajevu na ASU pod nazivom Prokleti

Kada je Blasted Sarah Kane izveden na sceni Royal Court Upstairsa u januaru 1995, u publici je sjedilo 65 ljudi, od toga 42 kritičara. Scene seksa i nasilja bile su dovoljno šokantne da bi svi odreda komad proglasili "ogavnim", a autoricu - luđakinjom. Sarah Kane je imala 24 godine kada je napisala dramu koja se iz hotelske sobe u Leedsu seli na prve linije fronta u Bosni. Blasted je prikazan još nekoliko puta i bio je komad koji je vidjelo najmanje ljudi (oko 1.000), ali o kojem se najviše raspravljalo u skorijoj historiji britanskog pozorišta.

Kritičari su ga sasjekli. Naslovi su se kretali od Ogavne gozbe fekalijama do Kao da glavu umočite u posudu sa iznutricama. Dan nakon što je britanska javnost naizgled uništila jednog dramskog autora, na kućnu adresu Sarah Kane stigla je pošiljka cvijeća sa jednostavnom porukom: "Izvanredan komad - Harold Pinter".

Sarah Kane je rođena u Essexu 3. februara 1971. Odrasla je u religioznoj porodici novinara i kasnije je tvrdila kako je svo nasilje u njenim komadima zapravo preuzeto iz Biblije. "Sve što sam čitala u godinama kada sam spoznavala svijet, bila je Biblija, koja je, ako malo bolje pogledate, knjiga puna nasilja, silovanja, sakaćenja, ratova i pošasti", izjavila je na novinarsko pitanje odakle joj ideje za komade koje piše. Mada je, po vlastitom priznanju, kršćanstvo odbacila u tinejdžerskim godinama, ono je ostalo njeno nasljeđe i u dramama mu se stalno vraćala kroz rasprave o postojanju i pravednosti Boga.

Pozorištem se počela baviti u lokalnoj dramskoj grupi u kojoj je režirala drame Čehova i Shakespearea. Nakon srednje škole otišla je studirati dramu na Univerzitetu Bristol sa namjerom da postane glumica. Mada je već na početku školovanja važila za izuzetno talentovanu glumicu i reditelja, umjesto da se bavi onim što se od nje očekivalo, Sarah je počela pisati. Njen prvi komad bio je Sick, serija od tri monologa koji se bave silovanjem, kanibalizmom i seksualnim identitetom, i izveden je u lokalnom pubu u Edinburghu. S obzirom da nije dočekan pohvalno ni od profesora ni od kolega sa kojima je studirala, Blasted je pisala potajno. Kompleksna drama o nasilju iz pozicije žrtve i krvnika zapravo je posvećena ratu u Bosni, ali na univerzalan način govori o svim ratovima na svijetu.

Ovaj komad je na našim prostorima svoju prvu premijeru doživio prošlog mjeseca pod nazivom Prokleti. Izveden je kao diplomski ispit Roberta Krajinovića i Arme Tanović sa Akademije scenskih umjetnosti, a kako stvari stoje, vjerovatno će ostati i na repertoaru Otvorene scene Obala. Koliko je, bez obzira na sve naše predrasude, Bosna, ipak, liberalna zemlja, svjedoči i to da su isti komad na scenu bezuspješno u tri navrata pokušavali postaviti u Hrvatskoj. Razlog neuspjeha sva tri puta bio je odbijanje glumaca da igraju scene u kojima su prikazani silovanje, kanibalizam i vađenje očiju.

Poučena negativnim iskustvom, Kane je svoj sljedeći komad Crave pisala pod pseudonimom Marie Kelvedon. U knjizi, zajedno sa dramom, objavljena je biografija izmišljene autorice u kojoj se kaže kako je odrasla u smještaju britanske vojske u Njemačkoj, bila izbačena sa univerziteta nakon "čina neizrecivog dadaizma u trpezariji", počela voziti mini taksi i dijelila stan sa mačkom Grotovskim. Crave je proglašen njenim najzrelijim radom, dramom u kojoj se snažno vidi utjecaj Becketta, koji je sa Pinterom, Bondom i Potterom jedan od autora kojima se Sarah divila. Mada su neke od replika u Craveu doslovno preuzete od Becketta, Sarah je uspijevala da ih ukomponuje sa stihovima Joy Divisiona, Pixiesa, Bena Harpera, Radioheada, pa čak i Elvisa Presleya, i napiše komad o otuđenju koje je i u verbalnom i fizičkom smislu nesavladivo u modernom svijetu.

Tokom naredne četiri godine putovala je Evropom, koja ju je slavila kao najvećeg modernog autora i držala teatarske radionice, ali i napisala Cleansed, komad o ljubavi, smrti i ovisnosti o drogama, koji je baziran na realnim događajima, kao i većina njenih komada. Naredne godine je napisala Phaedra's Love, baziran na Racineovoj Fedri, što je zapravo njeno razračunavanje sa vlasti i politikom, dok Skin, kratki film koji je uradila za Channel 4, govori o rasnoj netrpeljivosti.

Danas je sasvim sigurno da je eksplozija koju je izazvalo prvo prikazivanje Blasteda omogućila kasniju pojavu Ravenhillovog komada Shopping & Fucking te Buttetworhovu dramu Mojo, koje se u svijetu slave kao začeci nove dramaturgije užasa. Ravenhill je jednom prilikom izjavio kako je "Sarah Kane bila suvremeni pisac sa osjećanjima klasičara". "Uspjela je pokrenuti teatar koji je pun trenutaka ljubavi i užasa, teatar na koji je jedini mogući odgovor osjećaj strahopoštovanja."

Nažalost, proganjana za života (neki od kritičara su tvrdili da bi Sarah Kane za vrijeme inkvizicije zasigurno bila spaljena na lomači), sva priznanja Sarah Kane dobila je nakon svoje smrti. Njeni komadi danas su izvedeni u svim pozorištima u Velikoj Britaniji, Nijemci je smatraju najvećim piscem 20. vijeka, a britanska kritika (ista ona koja ju je za života proglašavala depresivnom luđakinjom) danas tvrdi kako je Sarah Kane, nakon Shakespearea, autor koji je izazvao najveće pomake u britanskoj dramskoj književnosti.

U januaru 1999. Sarah Kane napisala je svoj posljednji komad 4.48 Psychosis, nazvan tako po trenutku u kojem se statistički dešava najveći broj samoubistava. Nakon što ga je završila, popila je 150 antidepresiva i 50 pilula za spavanje. Preživjela je samo zato jer se njena cimerka vratila na vrijeme da je odvede u lokalnu bolnicu u kojoj su joj uspjeli spasiti život. Dva dana kasnije bolničko osoblje ju je ostavilo samu na 90 minuta. Pronađena je obješena u svojoj bolničkoj sobi. U trenutku smrti imala je 28 godina. Obdukcijom je utvrđeno da je smrt nastupila između 4:30 i 5:00. (V. Seksan)

Ritam rudnika

Billy Elliot, režija: Stephen Daldry, glavne uloge: Julie Walters i Jamie Bell; Brassed Off, režija: Mark Herman, glavne uloge: Tara Fitzgerald i Ewan McGregor

Dva nova filma na policama bosanskohercegovačkih videoteka zbilja vrijedi pogledati. Jedan je pirat, drugi original, no sličnosti je mnogo više. Oba su britanski filmovi, oba su izvanredna, i oba se nalaze na nekakvoj žanrovskoj ničijoj zemlji: jedan je drama sa elementima komedije, a drugi komedija sa elementima drame, oba bi se mogla opisati onim finim engleskim pridjevom koji je globalno proslavila najpoznatija pjesma grupe Verve (pjesme za koju je sud ustvrdio da je ustvari plagijat Rolling Stonesa), pridjevom bittersweet. I da, oba filma su tematski povezana: bave se lokalnim zajednicama u rudarskim mjestašcima. Vrijeme radnje su osamdesete godine, period štrajkova i zatvaranja rudnika, a filmovi su, sa sociološke tačke gledišta, britke i duhovite kritike tačerizma.

Prvi film je, naravno, jedan od ovogodišnjih kandidata za Oscara za najbolji originalni scenarij (Oscara koji se među filmskim insiderima smatra najprestižnijim Oscarom): Billy Elliot. Ovaj film Stephena Daldryja o dječaku koji želi postati baletan, sa izvanrednim Jamiem Bellom u glavnoj ulozi, istinski je dirljiva i topla priča lišena svake patetike. Film je debitantsko Daldryjevo ostvarenje, međutim, Daldry je iskusni teatarski režiser (kao i Sam Mendes, režiser Američke ljepote, inače njegov dobar prijatelj). Ako je suditi po Billyju Elliotu i Američkoj ljepoti, kazališna režija dobra je priprema za izvrstan filmski debi.

Dječak Billy želi, dakle, biti baletan, no njegovom ocu, lokalnom rudaru, to baš i nije pravo. On bi da mu sin bude bokser. Ipak, dječakova želja na kraju pobjeđuje, a otac će se čak izložiti preziru zajednice prekidajući štrajk kako bi sinu priuštio sredstva da se može pojaviti na audiciji za Kraljevsku baletsku školu u Londonu.

Drugi film je film Marka Hermana Brassed Off (Borimo se do kraja; prevod naslova podsjeća na prevod još jednog izvrsnog britanskog filma, Full Monty - Skidajte se do kraja) sa Tarom Fitzgerald i Ewanom McGregorom u glavnim ulogama. Sadržaj je jednostavan: u malom gradiću Grimleyu sprema se zatvaranje lokalnog rudnika, a to bi trebalo označiti i kraj postojanja tradicionalnog orkestra limene glazbe. Međutim, članovi orkestra se ne predaju i oni će, usprkos svemu, predstavljati svoj zatvoreni rudnik na takmičenju orkestara limene glazbe u Royal Albert Hallu.

Balet i limena glazba određuju, dakle, muziku kao još jednu, valjda najvažniju, dodirnu tačku ova dva filma. To začudno združivanje rudnika i muzike podsjetit će sve one što su odrastali na ex-yu rocku na onu staru pjesmu Vlade Divljana: Ona radi u rudniku/ I život joj nije lak/ I zato ne voli, ne voli muziku/ Ona voli ritam jak. (M. Bazdulj)

Već viđeno

Admir Mujkić: izložba grafika; Kuršumli medresa, april 2001.

Davno je već rečeno da se tradicija sveti umjetniku na dva načina. U prvom slučaju ako je u potpunosti ignoriše, a u drugom ako je nekritički prihvata i na neki način glorificira. Admir Mujkić, mladi likovni umjetnik kome je ovo prva samostalna izložba, opredijelio se za jednu od najtežih i u tehničkom smislu najzahtjevnijih likovnih disciplina - originalnu grafiku.

Naravno, to nije nikakvo čudo - iako se u zadnjih dvadesetak godina sve rjeđe događa kada su u pitanju umjetnici koji završavaju Likovnu akademiju u Sarajevu - jer, ako je Bosna i Hercegovina u nečemu dostigla evropski i svjetski nivo, onda su to njeni grafičari. Na njegovih 28 izloženih radova urađenih u kombiniranoj tehnici, mogu se, prije svega, prepoznati snažni uticaji njegovog profesora Dževada Hoze i ranog Mersada Berbera. Tu se prije svega misli na kompozicionu formu prvoga iz njegovog poznatog ciklusa Nišani i na crtačke detalje drugoga, kao što je likovna obrada konja i upotreba (ili potreba) za uramljivanjem fragmenta unutar slike.

Pitanje šta je tu sporno može se formulirati i na drugačiji način: kako u ovom slučaju temu pretvoriti u likovne grafičke znake nišana, konja i sl. a da njihovu prepoznatljivost ne vežemo za drugoga nego za vlastiti, originalni likovni postupak ili onaj grafički rukopis i interpretaciju po kojoj se razlikujemo uvijek i od svih? Teško, ali je moguće.

Ipak, ova izložba se može shvatiti i kao sinteza svega onoga što je Mujkić naučio i čime je ovladao. Tu prije svega treba pohvaliti solidnu osnovu poznavanja i upotrebe grafičkih postupaka, sklonost za kaligrafski grafizam, što će mu vremenom, uz, nadamo se, potrebnu kritičku distancu prema urađenom, omogućiti da bude baštinik i pripadnik bosanskohercegovačke grafike u najboljem smislu te riječi. (E. Dragulj)

Werner koji je pripadao svima

Werner Bischof (1916-1954): Izložba fotografija; Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine; april-maj 2001.

Švicarac Werner Bischof je pripadao onoj sjajnoj, najvrednijoj generaciji fotografa čija su djela obilježila sredinu prošlog stoljeća. Uvijek su bili tamo gdje treba i čovječanstvu svojim fotografijama jednostavno nisu dozvoljavali da uspava savjest. Objavljivali su u najznačajnijim svjetskim časopisima i polako, jedan po jedan, ostavljali kosti na rižinim poljima Kambodže, Vijetnama… Bischof je bio jedan od njih. Poginuo je 16. maja u saobraćajnoj nesreći negdje u vrletima Anda.

Mada je pripadao eliti fotografa okupljenih oko agencije Magnum, nije bio tipični novinski fotograf svoga vremena. Čuveni Robert Capa ga je često ružio što ne radi dovoljno novinarski, što previše ulazi u temu koju obrađuje. Bischof se nije nikada dao slomiti i uvijek je nastavljao raditi onako kako misli da je najbolje.

Izložba odabranih fotografija iz svih kreativnih perioda kratkog života ovog izuzetnog autora, postavljena u Umjetničkoj galeriji BiH, publici govori da je riječ o umjetniku izuzetno široke sfere interesovanja za sve vidove fotografskog izraza. Sve što je radio, radio je valjano. U svojoj ranoj fazi uspješno u studijskim fotografijama eksperimentiše sa svjetlosnim efektima, kada mu nije bilo mrsko glancati puževe kućice sve dok ne bi dobio očekivani sjaj. Radio je i modnu fotografiju te fotografisao objekte iz prirode i razne predmete.

Nakon Drugog svjetskog rata Bischof radi serije fotografija ratom razrušenih prizora u Njemačkoj, Holandiji, Italiji, Francuskoj i Luksemburgu. Fotografiše ruševine Berlina, Dresdena, Warszawe, Monte Cassina… Odmah potom putuje u istočnu Evropu, gdje se susreće sa prizorima koji ne samo da ga ne ostavljaju ravnodušnim već i bitno utiču na pristup fotografiji u njegovom budućem radu. Svome ocu 1948. godine piše da na ova putovanja ne ide iz želje za doživljajem, nego iz potrebe za potpunom promjenom kao ljudsko biće. Više ne može da slika luksuz, lijepe cipele… "Izašao sam iz tog oklopa samozadovoljnosti i sada pripadam čovjeku - ne jednom individualnom, nego cijelom čovječanstvu."

Već 1951. godine u Indiji za Magnum radi seriju potresnih fotografija o gladi u Biharu, patnjama u Bombayu. Tada još uvijek uspijeva biti tihi, objektivni promatrač fotografišući ljude koji umiru brže nego što se humanitarna pomoć iz luke Calcuta dijelila. Ta objektivnost mu donosi prvi internacionalni uspjeh i mogućnost da svoj rad nastavi u ratom zahvaćenoj Koreji, te Hong Kongu, Japanu, Indokini. Njegove fotografije iz tih krajeva, pored toga što su već primjetno subjektivne, još uvijek sadrže potrebnu dozu informacije, tako da se čini da pojedine motive iz Indokine ili Japana možemo i dan-danas naći onakve kakve ih je Bischof vidio i ovjekovječio 1952. godine.

Tako je sa svim njegovim fotografijama. Rumunski prosjak iz 1947. godine može biti onako dronjav i gladan kakvim ga je Bischof naslikao samo u Rumuniji, u svim drugim krajevima je dronjav i gladan na drugačiji način. U posljednjoj godini svog kratkog života je u Americi. Slika parkinge u New Yorku i svirača frule na putu za Cusco u Peruu.

Devet dana nakon njegove smrti rađa mu se drugi sin. Njegovi potomci i porodica, kroz aktivnosti Fondacije Werner Bischof, čuvaju sjećanje na ovoga velikog fotografa i humanistu čije djelo ne pripada samo njegovoj porodici ili Švicarskoj već je baština cijelog čovječanstva. Baš kao što je i sam Werner za svog života pripadao svakom čovjeku. (N. Džanko)

Beogradski blues

Dušan Veličković: Amor mundi, Alexandria Press, Beograd, 1999.

Amor mundi Dušana Veličkovića je prva knjiga objavljena u izdavačkoj kući Alexandria Press. Ova izdavačka kuća osnovana je tridesetog septembra 1999. godine pod pokroviteljstvom nedjeljnika Vreme. Pokretanje izdavačke djelatnosti logičan je nastavak izvrsnog časopisa Biblioteka Alexandria, pokrenutog oko godinu i pol ranije. U programskom impresumu knjiga koje ovaj izdavač publicira stoji: "Alexandria Press i Biblioteka ALEXANDRIA zalažu se za vrednosti građanskog društva i principe jednakih mogućnosti i prava bez obzira na nacionalnost, veru, rasu i pol."

Dušan Veličković, pisac i novinar, rođen je 1947. godine. Radio je za Vreme i NIN. Autor je knjige Slike sumnje te koautor drame Campo Santo. Član je uredništva časopisa Biblioteka Alexandria pa je, eto, bilo ponešto i logično da se njegovim djelom otvori izdavačka djelatnost Alexandria Pressa.

Amor mundi je obimom nevelika knjiga. Na osamdeset sedam stranica malog formata nalaze se trideset i četiri prozna fragmenta. Knjiga nosi podnaslov Dani ratnog stanja u Beogradu: Istinite priče. Prije ukoričenja, neki od ovih fragmenata štampani su u Vremenu i Blicu te u PEN International Magazineu i Wiener Journalu.

Čitatelj koji poznaje Sarajevo Blues Semezdina Mehmedinovića zacijelo je već uočio frapantnu sličnost. Da, najprirodniji mogući susjed ove knjige na nekoj metafizičkoj polici babilonske biblioteke jest ovo sjajno Mehmedinovićevo djelo, i to ono prvo, broširano kokuzno izdanje Svjetlosti. Da se razumijemo, šire i ispeglanije izdanje koje su objavili Durieux i City Lights zasigurno je bolje i cjelovitije, no ono tanko i sirotinjsko prvo izdanje nosi neku surovu romantiku nalik romantici ratnih pakovanja Drine od novinskog papira o kojoj je pisao Mehmedinović.

Obje ove knjige rat tematiziraju rječnički: enciklopedijskim nizom natuknica sa kratkom "definicijom". Postoje i konkretne mikrotematske podudarnosti: obojica pišu, recimo, o biblioteci i duhanu kao da su knjige i cigarete univerzalni antiratni serumi. Postoje, dakako, i razlike. One su djelomično uvjetovane različitim generacijskim senzibilitetom. Veličković je stariji od Mehmedinovića trinaest godina, no važnijom od ovog "apsolutnog" generation gapa čini mi se onaj "relativni". Mehmedinović doživljava rat i piše o njemu kao tridesetdvogodišnjak, Veličković se, naprotiv, u sličnoj situaciji našao kad je već prevalio pedesetu.

Drugi bitan faktor različitosti dvaju rukopisa mogao bi se slikovito opisati razlikom između suvremene inačice srednjovjekovne opsade i kolateralne štete virtualnog rata. Mehmedinovićevo je djelo zato liričnije (ne samo zbog nekoliko pjesama koje i formalno poetiziraju prozno tkivo Sarajevo Bluesa), dok je Veličković uglavnom ironično rezigniran.

Naslov knjige Amor mundi potiče od jedne sintagme Hannah Arendt. Arendtovu, inače, uz Maxa Frischa i Kanta, Veličković u ovoj knjizi najčešće citira. Dokumentarne slike beogradskog proljeća Anno Domini 1999. Veličković nadopunjuje mirnodopskim anegdotama te mikroesejističkim pasažima. Knjiga je i formalno razuđena, tako da Veličković, recimo, u cijelosti u njoj citira jedan svoj intervju ili dijelove svoje privatne elektronske prepiske.

Većinu likova o kojima piše Veličković imenuje tek inicijalima. Osjećao je, po vlastitom priznanju, potrebu da ih učini anonimnim. Jedan od rijetkih izuzetaka ovdje je heroj Veličkovićevog fragmenta Ubistvo: Slavko Ćuruvija. Tragično zvuče oni redovi u kojima Veličković opisuje svoj susret sa Ćuruvijom u kafani "Kolarac" u četiri sata popodne. Četrdesetak minuta nakon ovog susreta dvojica su ubojica sačekali Ćuruviju kraj njegovog stana i pucali mu u leđa i glavu.

Osjećanje koje preplavi čitatelja nakon čitanja ove knjige jest proturječno. Začaranost magijom fragmenta miješa se s tugom zbog činjenice da su najbolje južnoslavenske knjige literarnih fragmenata gotovo uvijek inspirisane ratom: od Krležine mladalačke knjige Mnogo pa ništa preko Sarajevo Bluesa do Veličkovićevog Amor mundija. (M. Bazdulj)

Arhiva Dani
204

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 204 04. Maj 2001.