an nakon što je irski sudac Diarmuid Sheridan presudio o povratku dijela Dobrinje Sarajevu, javno ispovjedivši da se "najviše u životu osjećao čovjekom" dok je u sebi prelamao takvu odluku, gledam na televiziji ogorčenoga čičicu opako zgrčenoga lica, koji odluku ne prihvaća i čija ispovijed glasi ovako: ako to ostane tako, on se seli dalje, makar i "u vražiju mater", jer "ne mere živit pod Turcima"! Čovjek je sav zbrčkan, loše odjeven, praznih očiju, neobrijan i zapušten, pola zuba u glavi nema - čista slika i prilika one silne stabilnosti i svake dobrote u Republici Srpskoj, o kojoj u Skupštini Bosne i Hercegovine fantazira vječni SDS-ov poslanik Mirko Banjac.

Zahvaljujući procesima koji se u Haagu vode protiv optuženika za srebrenički pogrom, mnogo je puta posljednjih mjeseci emitiran film u kojemu Ratko Mladić sred Srebrenice 11. srpnja 1995. godine izgovara onu zločinačko-idiotsku rečenicu o "osveti Turcima nakon bune protiv dahija".

Madžarsko-hrvatski pisac Ervin Šinko, koji je stjecajem okolnosti boravio u Drvaru u ljeto 1941. godine, u svom dnevniku opisuje događaje što će ih kasnije komunisti uzeti pod svoje i proglasiti početkom "ustanka", te bilježi kako su "ustanici" smatrali da idu na "bunu protiv Turaka". O tomu je na svoj neodoljiv humorni način znao pričati i Branko Ćopić. A Skender Kulenović, pak, kada je iz Zagreba izlazio na Kozaru u partizane, morao je po partijskoj preporuci svoj muslimanski identitet nekoliko mjeseci kamuflirati "neutralnim" imenom.

Tuđmanov omiljeni pisac i politički feljtonist Ivan Aralica, kad je duboko zašao u drugo životno doba, otkrio je vlastitu pripadnost "krugu antiturske magije" (Krleža), te počeo za potrebe svojega vladara proizvoditi pseudopolitičke i pseudohistoriografske teze o muslimanima, a ne Srbima, kao trajnom hrvatskom problemu.

Kada Mate Boban u svomu zloglasnom otvorenom pismu 1993. godine kardinalu Kuhariću daje lekcije o hercegovačkoj kristologiji, za glavne argumente uzima "vjekovno stradanje pod Turcima", a temelj političke filozofije nalazi u općem mjestu pučkoga mudrovanja: "Ni u moru mire, ni u Turčina vire."

Svi ovi primjeri, a osobito tragikomično onaj s početka teksta, iz Dobrinje, dovode nas pred jednu svakodnevnu, ali zapravo fantastičnu kulturalnu i sociopsihološku zagonetku: tko su ti Turci u glavama ovih ljudi, kako to da ta predodžba tako žestoko i ultimativno hara njihovom imaginacijom, u tako apsolutnom, tako nepomirljivom raskoraku sa povijesnom i svakodnevnom stvarnošću.

U zaključku svoje knjige Imaginarni Balkan (prevedene i objavljene u sjajnoj biblioteci Ivana Čolovića XX vek u Beogradu) bugarska znanstvenica Marija Todorova upozorava na to da "relativizovanje bezgrešnosti Zapadne Evrope svakako ne oslobađa Balkan njegove odgovornosti", i nastavlja: "Posebno je nelegitimno to što balkanski političari i intelektualci koriste Osmansko carstvo i Tursku kao dežurne krivce za sve svoje nesreće i pogreške, što pokušavaju da sebe odrede u odnosu na demonizovanog drugog..."

Grčki historičar Dimitri Kitsikis u svojemu kratkom pregledu povijesti Osmanskoga carstva dolazi do sličnoga zaključka: "Možemo pretpostaviti koliko je apsurdna veličanstvena mitologija koja je u 19. veku zahvatila balkansku istoriografiju, a u 20. arapsku i koja je, kako bi opravdala isključiv nacionalizam svakog naroda, potpuno deformisala istoriju Carstva. Svaki istoričar od Beograda do Bagdada mora postati nacionalni propagandist, rizikujući da bude optužen za izdaju otadžbine."

Hrvatski, pak, osmanist Nenad Moačanin (ako, valjda, i jedini, ali izvrstan!) u svojoj najnovijoj knjizi Turska Hrvatska (i u drugim radovima) veoma minuciozno i argumentirano iznova kritički osvjetljuje mnoga ključna mjesta bosansko-hrvatske otomanske prošlosti (islamizacija, devširma itd.), a na jednomu mjestu se ovako izražava o odnosu bošnjačke historiografije u posljednjih pedesetak godina spram Osmanskoga carstva: "Bilo da se pisalo marksistički, bilo s naglašena nacionalnog stajališta, bilo naglašeno u vjersko-obnoviteljskom duhu, Osmansko je carstvo u svim konstrukcijama povijesti loše prolazilo: kao klasni neprijatelj, kao kočnica slobodnog razvitka Bošnjaka, ili kao moralno sumnjiva brana vjerskom preporodu. U svakom slučaju Turci ostaju krivi, svima i zauvijek!"

Ova posljednja ocjena vrlo je zanimljiva sa stanovišta današnje, nove manire me đu velikim dijelom bošnjačke inteligencije, koja njeguje drugu, suprotnu vrstu nekritičnosti: idealizaciju "propalog turskog sultanata" (o čemu je s dubinskim uvidima nedavno pisao Rusmir Mahmutćehajić u Oslobođenju).

Bilo kako bilo, otomansko naslijeđe je naše naslijeđe. Ono nas određuje dublje i više nego smo u stanju podnijeti. Nosimo ga kao težak prtljag, nama samima nerazumljiv - i kad ga volimo i glorificiramo, i kad ga sataniziramo. Osim rijetkih, prerijetkih primjera, među našom inteligencijom, u našoj znanosti, to naslijeđe nije proučavano, na njemu nije izrastao univerzalno relevantan autor ili naslov. Monografija Princ Musa i šejh Bedreddin Nedima Filipovića samo je blistavi primjer izuzetka. Otomansko naslijeđe bilo je i ostalo područje mistifikacija, kolektivnih fantazama, zlokobnih ideologizacija. U proteklom desetljeću, vidjeli smo, poslužile su ne prvi put i kao sredstvo masovne moralne anestezije, iza koje je zemlja ostala u razvalinama, natopljena krvlju nevinih ljudskih žrtava.

Ni daleko razvijeniji osmanistički studiji nego što ih imamo, ne bi mogli lako i brzo rastjerati svu kvazinaučnu, mentalnu i ideološku dumagiju, koja se nad ovim naslijeđem nije razišla otkako je po njemu pala još u početku 19. stoljeća. No, bez sustavnoga razvoja takvih studija ona se nad kulturnim pejzažem ove zemlje razići neće nikada.

Arhiva Dani
204