LIČNOST
U FOKUSU
Gareth Evans
Australijanac
Gareth Evans, direktor Međunarodne grupe za krize (ICG),
prije nekoliko dana je u Američkom institutu za mir u Washingtonu
održao pravu lekciju bosanskohercegovačkim vlastima glede ustroja
države. I ne samo to: izlažući najnoviji izvještaj ICG-a pod nazivom
Nakon Miloševića - praktične naznake za uspostavu trajnog mira
na Balkanu, Evans je, zapravo, ponudio i reviziju Dejtonskog
sporazuma.
"Mi
zagovaramo princip državne tvorevine jakih centralnih institucija,
ali istodobno jake općinske institucije koje se nalaze na dnu
vladajuće strukture, u nastojanju da se ne zanemari identitet
etničkih zajednica. Naše preporuke uključuju potpun nestanak entiteta
i nestanak kantona koji postoje u Federaciji, koji su inače jaki
pokretači stvaranja paralelnih vladajućih struktura, što je uvjetovalo
korupciju i zastrašivanje u njima, a zbog čega, na kraju, Bosna
i Hercegovina nije uspješna priča. Uz jaku centralnu vlast i jaku
organizaciju na općinskom nivou, vjerovatno bi bilo potrebno neko
regionalno administrativno tijelo, koje bi reguliralo pravna pitanja
ili energetiku i pitanja infrastrukture", rekao je Evans,
eksplicite dajući do znanja da princip "tri naroda - tri
hiljade vođa - tri hiljade institucija" ne može funkcionirati.
Ovaj
diplomata se, između ostalog, osvrnuo i na tzv. hrvatsku samoupravu,
ali ne samo kao izaslanik Međunarodne krizne grupe već međunarodne
zajednice u cjelini.
"Mogu
reći da ne postoji naklonost međunarodne zajednice prema stvaranju
bilo koje vrste hrvatskog entiteta unutar Federacije. Za boga
miloga, ne trebamo na takvo što ni pomisliti. Fokusirajmo se potpuno
na ispunjavanje legitimnih zahtjeva za zaštitu prava, jezika,
kulture manjina i njihove odgovarajuće zastupljenosti. Uvijek
će biti teže Hrvatima u BiH jer su najmalobrojnija nacionalna
grupa u zemlji, premda su njihovi zahtjevi legitimni, i treba
ih priznati, međutim, ekstremizam i neučestvovanje u vlasti im
neće stvoriti mnogo prijatelja u međunarodnoj zajednici i mislim
da bi oni to trebali znati. Dobri znaci u BiH su dolazak na vlast
Alijanse za promjene i Odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti
sva tri naroda, što upotpunjuje stavke Dejtonskog mirovnog sporazuma
o boljoj zastupljenosti manjina u BiH."
Ne
može se a ne primijetiti da je u ovom istupu Gareth Evans neodoljivo
podsjećao na Harisa Silajdžića pred novembarske izbore,
ali sa jednom vrlo bitnom razlikom - dok se Silajdžić zalagao
za kantonizaciju čitave Bosne i Hercegovine, što bi uostalom značilo
kontinuitet umnožavanja nesreće, Evans je, po svim ustavno-pravnim
kategorijama, ponudio pravi pravcati model ustroja države. On,
naravno, zahtijeva generalno pretumbavanje Dejtonskog sporazuma.
Naravno da do toga neće tako lako doći, ali jedna činjenica ipak
može grijati srca zagovornika promjene Daytona - svijet je uvijek
više cijenio prijedloge stranaca nego ovdašnjih političara, pa
ma kakvi oni bili. Iz Evansovih usta u Petritscheve uši.
RIJEČ
U FOKUSU
Konzulat
Piše: Mile Stojić
Ministar
vanjskih poslova Republike Hrvatske Tonino Picula otvorio
je u ponedjeljak, 1. svibnja, u Banjoj Luci hrvatski konzulat.
Taj će konzulat, rekao je ministar na otvaranju, poboljšati odnose
njegove države s Bosnom i Hercegovinom. Ovo diplomatsko otvaranje
događalo se u sjeni puštanja u promet obnovljenog mosta preko
rijeke Une, koji će prometno povezivati dvije do jučer zaraćene
zemlje. Eppur si muove, reklo bi se galilejskim jezikom
- stvari se ipak kreću - gdje su jučer bile bodljikave žice i
minska polja, danas, eto, niču mostovi i konzulati.
Imenica
konzulat potječe od latinske riječi konzul (consul), koja
je prvobitno označavala titule dviju najviših službenih osoba
u starom Rimu za vrijeme republike, a za vrijeme prevrata u Francuskoj
1799. titule triju osoba koje su imale neograničenu izvršnu vlast.
Danas je titula sinonim službene osobe izaslane iz jedne u drugu
državu, sa diplomatskim imunitetom i zadaćom da zastupa administrativno-pravne
i ekonomske interese te države. Konzule imenuju i razrješuju vlade
demokratskih država. U suvremenoj diplomatskoj praksi primjenjuju
se slijedeći nazivi konzula s obzirom na stupanj ovlašćenja: generalni
konzul, vicekonzul i konzulski agent.
Riječ
konzulat označava danas diplomatsko predstavništvo drugog ranga
(prvi rang je ambasada), dok je ranije označavala i počasnu političku
titulu u Francuskoj. Dolazak prvih zapadnih konzula u modernom
smislu te riječi u Bosnu i Hercegovinu dogodio se u prvoj polovici
devetnaestog stoljeća. U Travnik, koji je tad bio administrativni
centar cijele države, došli su prvo francuski, pa onda austrijski
konzul.
Napoleon
je, naime, 1806. godine potpisao dekret kojim se za generalnog
konzula u Bosni sa sjedištem u Travniku postavlja Pierre David,
koji je prije toga radio u Ministarstvu vanjskih poslova i u konzulatima
u Milanu, Stuttgartu i na Malti. Prvi austrijski konzul Paul
Joseph von Mitesser došao je u Travnik dvije godine kasnije
i ostao do 1811. godine, kada je na to mjesto imenovan potpukovnik
Jacob Van Aleksandar Paulich. Nakon njega za austrijskog
konzula postavljen je pukovnik Josef Simbschen, koji je
tu ostao do 1820. godine. Potom se centar države preselio u Sarajevo.
Historijat
prvih bosanskih konzulata u vrijeme urušavanja i propasti Osmanske
carevine opisao je Ivo Andrić u svome čuvenom romanu, koji
nosi podnaslov "konsulska vremena". Evo kako su, prema
njegovu romanu, Bosanci komentirali dolazak prvih zapadnjačkih
konzula u svoju zemlju:
Domaći
muslimani su, piše Andrić, govorili "da bi ti konzuli mogli
i ne doći, a ako dođu da će otići sa zlim vremenima koja su ih
donela (…) Katolici, koji su u većini, maštali su o uticajnom
austrijskom konzulu, koji će doneti pomoć i zaštitu moćnog katoličkog
cara iz Beča. Pravoslavci, koji su malobrojni i poslednjih nekoliko
godina stalno gonjeni zbog ustanaka u Srbiji, nisu očekivali mnogo
ni od austrijskog, ni od francuskog konzula, ali su u tome gledali
dobar znak i dokaz da turska vlast slabi i da dolaze dobra i spasonosna
nemirna vremena. I odmah su dodavali da, naravno, bez ruskog konzula
ništa biti ne može." (Travnička hronika, str. 18).
| Hanefija Prijić Paraga
Hanefija Prijić Paraga pred sudom |
Agostino
Zanotti
i Christian Penocchio, dvojica preživjelih svjedoka strijeljanja
grupe italijanskih humanitaraca u šumama planine Radovan, kod Gornjeg
Vakufa, 29. maja 1993. godine, stigli su u Travnik krajem prošle
sedmice, pod zaštitom italijanske vojne policije u civilu. Pozvani
su u Kantonalni sud kako bi svjedočili na suđenju Hanefiji Prijiću
Paragi, ratnom komandantu III bataljona 317. brigade Armije
BiH. Paraga je, uz saglasnost Haškog tribunala, optužen kao naredbodavac
strijeljanja trojice italijanskih humanitaraca (Sergio Lana,
Fabio Moreni i Guido Puletti) za ratni zločin protiv
civilnog stanovništva. Ovom suđenju iz domaćih medija prisustvovao
je samo novinar Dana.
Paraga
je prvi put nakon osam godina, pred sutkinjom Nidžarom Zlotrg,
progovorio o ovom zločinu. Svoju odbranu, koju je pripremao sa odvjetnicom
Edinom Rešidović, Paraga je usmjerio na dokazivanje da on
sam "nije naredio ubistvo" te da "ubistvo nisu počinili
vojnici pod njegovom komandom".
Da
podsjetimo: na ratnom "putu spasa", na mjestu zvanom Guser,
na izlazu iz Gornjeg Vakufa, grupa vojnika Armije BiH je 29. maja
1993. godine, u zasjedi, sačekala konvoj "Brešanske inicijative
solidarnosti" i "Caritasa", koji su činili Mercedesov
kamion sa prikolicom i vozilo lada niva. Petorica Italijana
su prebačeni u prikolicu traktora, Paraga je sjeo u ladu nivu,
a kamion skrenut na plato "Raskršće". Na platou je kamion
djelomično istovaren, a Paraga je sa Rasemom Handanović (vojni
pisar) u džipu krenuo prema planini Radovan. Za njim su se, na prikolici
traktora, uputila petorica Italijana i dvojica vojnika Armije BiH.
Ključni
dio događaja, o kome su različito svjedočili Hanefija Prijić Paraga
i dvojica preživjelih svjedoka, odvijao se na jednom platou na planini
Radovan, na kojem su bili jedan vojni policajac, koji je traktorom
dovezao petoricu italijanskih humanitaraca i dvojicu vojnika Armije
BiH, te Rasema Handanović i Paraga.
Na
svjedočenju se nisu pojavili neki ključni svjedoci i saučesnici
ovog događaja. Rasema Handanović se nalazi u Sjedinjenim Američkim
Državama, ali je, navodno, ni Interpol nije uspio pronaći. Sabahudin
Prijić zvani Dino, jedan od dvojice tada prisutnih vojnika,
nalazi se navodno u Kanadi, ali ni njegovo sadašnje boravište Interpol
nije mogao da utvrdi. Drugi prisutni vojnik nije još javno identifikovan
dok su "traktorista" Arif Pokvić, komandant Vojne
policije 317. brigade, i Goran Šišić, komandant PDO u Gornjem
Vakufu, poginuli tokom rata.
U
svojoj odbrani, Prijić je rekao da je stao na platou kako bi Italijanima
pokazao na karti i u dolini puteve za Bugojno. Pritom mu je smetala
buka traktora i zatražio je od vojnog policajca da ga ugasi. Prijić
tvrdi da je namjeravao da im vrati ladu nivu, a da on u Gornji
Vakuf ode na traktoru. Tada je, navodno, spazio dvojicu vojnika
u blizini, upitao ih otkuda su došli, ali nije razumio njihov kratak
odgovor. Potom je krenuo prema traktoru, kako bi ga pogurao da ponovo
upali, i začuo pucnjeve. Potrčao je prema šumi i spotakao se o mrtvo
tijelo. Počeo je da povraća. Kada se oporavio, shvatio je da se
policajac sa traktorom prepao i otišao, nakon čega se on vratio
u Gornji Vakuf sa Rasemom Handanović.
Zanotti
i Penocchio su svjedočili o tome kako su preživjeli strijeljanje
u šumi. Prema njihovom svjedočenju, Paraga, komandant sa zelenom
beretkom i polumjesecom, sve vrijeme je bio zapovjednik kojeg su
ostali vojnici slušali. Zanotti i Penocchio kažu da je lada niva
od njih oduzeta, kao i svi njihovi dokumenti i oko tridesetak hiljada
maraka, a njima naređeno da se popnu na prikolicu traktora. To je,
za njih, bila pljačka od strane bande kojom je zapovijedao Paraga.
Sebe su opisivali kao zarobljenike koji su strahovali za svoju sudbinu.
Za samog Paragu to je bila kontrola konvoja i pregled kamiona i
vozila, a on im je pokušavao pomoći. Paraga ni danas ne vidi razlog
zbog čega su oni strahovali "kad im niko nije ni zaprijetio".
Veoma samouvjereno, Paraga se suočio sa Zanottijem na zahtjev sutkinje
Zlotrg. Rekao je: "Istina je ono što ja kažem."
Nakon
što je svjedoku uporno ponavljano pitanje da li mu je Paraga pokazivao
mjesta u dolini i put do njih, otvoreno su se pobunili zamjenik
kantonalnog tužioca Behaija Krnjić i zastupnici oštećenih,
sarajevski advokat dr. Žarko Bulić i advokat iz Torina Lorenzzo
Trucco. "Vi ga tjerate da ponavlja isti iskaz deset
puta, sve dok ne dođe do nesuglasja. Nemojte ga činiti nesigurnim",
upozoravao je tužilac Krnjić. Zastupnici tužbe i oštećenih su otvoreno
iskazivali svoje nezadovoljstvo načinom na koji je vođen postupak,
najavljujući zahtjev za tonskim snimanjem glavnog pretresa.
Za
razliku od Zanottija, Penocchio je daleko bolje podnio pritisak
ispitivanja u sudnici. On je tokom svjedočenja potvrdio da je Paraga
zaista gledao neku kartu na automobilskoj haubi, a na pitanje da
li je u Paraginoj ruci vidio olovku kojom nešto pokazuje na karti,
Penocchio je odgovorio da nije vidio olovku, nego - mitraljez!
Oba
svjedoka, Zanotti i Penocchio, bila su saglasna da su, nakon kratkog
Paraginog razgovora sa vojnicima, odvedeni u šumu, gdje su ih na
jednoj stazi dva vojnika zaustavila, strgla sa njihovih lančića
križeve i počela da pucaju. Zanotti i Penocchio su se spasili bijegom
u šumu. Italijanski istraživači ovog zločina vjeruju da je postojala
naredba iz više komande da se konvoj zaustavi, opljačka i njegova
pratnja ubije. To je bio razlog što su italijanski istraživači zločina
sa posebnom pažnjom u sudnici zabilježili sva imena koja je Paraga
navodio. Suđenje se nastavlja.
|
 |
Hrle ostaje bez svog sindikata
Sulejman Hrle, dugogodišnji
lider Samostalnog sindikata BiH, koji, usput rečeno, u zadnjih
deset godina nije riješio nijedan radnički problem, uskoro će
se morati odreći svoje funkcije. Sindikat od kojeg je skoro preko
noći napravio "nevladinu organizaciju" kojom upravlja
premijer federalne vlade, osuđen je na transformaciju.
Prema izvorima Dana,
transformaciju je inicirala Međunarodna asocijacija sindikata
i ona se odnosi na spajanje dva entitetska sindikata - Hrletov
i onaj iz RS-a, kojim upravlja Čedo Volaš (nekadašnji Hrletov
zamjenik). Naime, ideju o fuziji sindikata Alija Behmen iznio
je svom kolegi iz susjednog entiteta - Mladenu Ivaniću.
Ivanić se, navodno, nije usprotivio ovoj ideji, ali je svakako
najavio razgovor sa sindikalistima RS-a.
No, Sulejman Hrle još uvijek
kao da ne shvata o čemu je riječ. On je za Dane izjavio:
"Tačno je da se razmišlja o formiranju jednog sindikata,
o čemu sam razgovarao i sa kolegom Volašom. To će biti jedna konfederacija
sindikata, a koju će činiti dva sindikata."!?
No, izvori Dana tvrde
suprotno. Stranci su uporni u nakani da ukinu paralelizam u radničkim
asocijacijama. Međunarodna asocijacija sindikata čak je dala i
rok kada se dva sindikata trebaju spojiti u jedan - početkom ljeta.
I još su poručili da, ukoliko tako ne bude, oni više neće slati
finansijsku pomoć.
Dani i Carla pred
saborskim Zastupničkim domom RH-a
Ako je suditi po vodećim političa
rima, a valjda ipak jest, onda Hrvatska definitivno nije bila
zaslužila smrt Franje Tuđmana. Ćaća je otišao kad je bilo
najljepše, taman dok se za nj na Haškom sudu sapunala daska, i
na tren se učinilo da su mu sa zemnim ostacima spremljeni pod
ploču i manje časni detalji njegova životnog djela. Međutim, ono
ne bi bilo tako veliko da ne zahtijeva integralni osvrt nas koji
smo ostali, i prije svega onih koji su na vlasti naslijedili Tuđmana.
Iskaz haške tužiteljice Carle Del Ponte u pretprošlom broju
Dana, o pripremi tužbe protiv Tuđmana, izazvao je u Zagrebu
potkraj aprila prvu veću takvu kušnju.
Osim stavova formalno manje
odgovornih likova, podrobno spomenutih u prošloj kolumni Ivana
Lovrenovića, očekivala se koja i od hrvatskog premijera Ivice
Račana. Iako s njim oko takvih reakcija nikad nije izvjesno,
naposljetku ga je ipak uspješno isprovocirala Zdenka Babić-Petričević,
jedna od marginalnih zastupnica HDZ-a. Račan je tako pred saborskim
Zastupničkim domom bio prisiljen izjaviti da se ne želi osvrtati
"na privatne izjave bilo koga, pa tako niti glavne haške
tužiteljice"... Repliku gnjevne zastupnice, o prodanim dušama
koje dopuštaju mučko bjelosvjetsko kidisanje "na pokojnoga
prvog hrvatskog predsjednika i najvećeg sina ovog naroda",
Ivica Račan je junački otrpio.
Rijetki konsenzus unutar njegove
vlade potvrdio je prvog maja i ministar obrane Ivica Radoš,
prilikom obilježavanja godišnjice akcije "Bljesak" u
zapadnoj Slavoniji. Izjava glavne tužiteljice u Danima
"nije službeni stav Haškog suda", umno je zaključio
ovaj ministar, i tako je Carla Del Ponte po hrvatskoj izvršnoj
vlasti konačno ispala tračibaba koja naokolo tare lan da joj prođe
dan. S tim što Račan i njegovi ministri jako dobro znaju kako
u ovoj stvari nema suštinske razlike između službenog i privatnog,
jer ne može glavna tužiteljica nimalo službenije od medijskog
istupa objaviti kako je spravljala jednu tužbu, obustavljenu potom
zbog smrti osumnjičenika. Uostalom, nedostatak sporne razlike
hrvatski političari prepoznaju kada se dosljedno čuvaju da ne
izlanu o Tuđmanu i upravo njegovim srpskim ili bošnjačkim žrtvama
ništa privatno, budući da ništa ne kazuju ni službeno.
Onaj koji se toga nije libio,
aktualni hrvatski predsjednik Stipe Mesić, zapitan je ovih
dana o potezu beogradskog Ureda Srba iz Hrvatske, koji su ga Haškom
sudu netom tužili zbog "genocida i veleizdaje" početkom
devedesetih. "To je njihovo građansko pravo", rekao
je Mesić, ma šta da mu je pritom prošlo kroz glavu. Jer, privatno
i službeno, bitno je samo to što se on o svom prethodniku izjasnio
još za njegova života, a za vlastiti slučaj očito je spreman odgovarati
pred međunarodnim tribunalom, ako i tome dođe vrijeme.
Imovinska komisija ostavlja
prognanike bez imovine!?
Komisija za imovinske zahtjeve
izbjeglica i raseljenih lica (CRPC) donijela je nedavno odluku
kojom će svi nositelji stanarskog prava izgubiti to pravo ako
ne podnesu zahtjev za izvršenje njene odluke do kraja prvomajskih
praznika i izazvala pravu paniku među bosanskim prognanicima.
Nerijetko i neinformirani, tako su se mnogi od njih suočili sa
mogućnošću da ostanu bez imovine za koju su radili cijeli život.
Imovinska komisija, međutim, nema podataka o tome koliko bi njih
stvarno moglo ostati bez stana. Isto tako, nepoznato je i koja
je razlika, a ona izvjesno postoji, u broju odluka za stanove
u RS-u u poređenju sa Federacijom BiH. Vanesa Zečević,
glasnogovornica CRPC-a, u pismenom odgovoru Danima objašnjava:
"Do sada je Komisija putem područnih ureda u BiH i inozemstvu,
te mobilnih timova prikupila zahtjeve za 297.730 i donijela 158.359
odluka po tim zahtjevima." Ona, međutim, nije odgovorila
na pitanje koliko je zahtjeva u dugotrajnoj proceduri CRPC-a,
odnosno koliko će građana BiH ostati bez svojih stanova zahvaljujući
sporosti glomazne birokracije, kojoj nekad trebaju mjeseci za
donošenje jedne odluke.
Da bi ilustrirala "dobar"
rad Komisije, Vanesa Zečević navodi da je ovo tijelo prošle godine
donijelo 62.000 odluka, što bi se, kao, trebalo smatrati uspjehom.
Uzme li se u obzir broj prognanih ili izbjeglih stanovnika BiH,
nešto preko milion, onda probajte izračunati koliko vremena treba
ovoj komisiji da svim tim familijama uruči rješenje o vlasništvu
(stana ili kuće). Privatna je imovina u ovom slučaju manje važna
od stanova, čiji će stanari ostati beskućnici krajem prve majske
sedmice.
"Komisija ne vodi odvojene
statistike za entitete glede broja zahtjeva, jer podnositelj zahtjeva
može biti prognana osoba ili izbjeglica ili osoba koja ima pravni
interes bez obzira na etničku pripadnost", rekla je glasnogovornica
Zečević, ne odgovorivši na pitanje zašto je ova odluka donesena
baš sada. Ali i bez tog odgovora sasvim je jasno da se rok za
podnošenje zahtjeva mora produžiti. Argumenata tome u prilog jednostavno
je i previše.
Što južnije, to tužnije
Sedamnaestog aprila ove godine,
grupa od 23 novinara iz BiH krenula je na tradicionalno sedmodnevno
Studijsko putovanje turističke agencije Atlas Ambasador iz Sarajeva.
Novinari su imali zadaću da obiđu hotele i testiraju njihovu udobnost,
a što bi onima koji budu imali para za odmor, trebalo pomoći da
odluče gdje će ga provesti.
Prva destinacija ovog putovanja
bilo je bh. more - Neum i hotel Stella. Nakon obilaska hotela,
novinari su konstatirali da apartmani i sobe zaslužuju svoje tri
zvjezdice, a što se tiče samog Neuma, dovoljno je reći da su svi
jedva čekali da krenu dalje - na pravo more. U Dubrovnik!
A tamo - more se rasulo. Miriše.
Miriše i hotel Kompas sa tri zvjezdice, 114 soba, dva bazena,
fitnessom, saunom... Prema nezvaničnim informacijama koje stižu
iz Dubrovnika, ovog ljeta bi cijene smještaja, vode, zraka...
mogle biti za 20 odsto više nego prošlog. Drugog dana novinari
su posjetili Cavtat i hotel Albatros sa četiri zvjezdice. Pored
svih sadržaja i ljubaznosti, hotel Albatros ima i kockarnicu Royal,
koja svake sedmice čarter-letovima dovodi kockare iz Izraela.
I novinari su potražili svoju sreću u Royalu: dio dnevnica pretvorili
su u žetone, a žetone su pojeli aparati. Na pres-konferenciji
saznali su da će turistička zajednica vratiti čuveni zimski karneval
Cavtatu, da je Bosancima najdraži hotel Cavtat i da su po broju
ostvarenih noćenja na devetom mjestu. "Što južnije, to tužnije",
konstatovali su na pres-konferenciji predstavnici turističke zajednice
Cavtata.
Hotel Orsan u Orebiću tek je
bio pravo iznenađenje. U njemu se 24 sata besplatno služite pićem
i hranom. I sada slijedi logično pitanje: Koliko košta to besplatno
zadovoljstvo? Ono zavisi od mjeseca u kojem ljetujete i kreće
se od 80 do 100 KM. Naravno, turističke agencije imaju specijalne
aranžmane sa hotelima. Tako da sedam dana u ovom hotelu vas neće
koštati 700 DM u sezoni, već nešto niže. A osjećate se kao kod
kuće.
Četvrti dan bio je rezerviran
za Makarsku i hotel Meteor. No, tog dana osoblje hotela nije dezinficiralo
kupatila, kako to inače rade hoteli sa tri zvjezdice. Ali valjda
Bosanci ne konzumiraju često hotele u Makarskoj, pa se za njih
više dezinficira u privatnom smještaju. Na press-konferenciji
novinari su dobili podatke da Bosance Turistička zajednica Makarske
mnogo voli.
Peti i šesti dan bili su rezervirani
za Šibenik i kompleks hotela Solaris - Ivan, Andrija, Jure i Niko.
Studijska grupa je bila smještena u hotelu Ivan, čije sobe najviše
podsjećaju na one gdje su nekad odsjedali ferijalci ili izviđači
- stari kreveti i izviđačke deke.
Zadaća napisana. Sad je do
turista.
Laži jučer, Danas, sutra…
Nedjeljni obavještajni bilten
Danas, koji se štampa i čita u Ljubuškom, a sklapa u HDZ-u
i tajnoj službi SNS-a, i kojeg uređuje i Boro Bošnjak,
bivši novinar partijskog glasila Komunist te ratni
medijski savjetnik Mate Bobana, u posljednjem se broju
naročito okomio na saradnika Dana iz Zagreba Gordana
Malića. Malić mu ovom prilikom otpisuje:
"Budući da su me kolege
upozorile kako Boro Bošnjak u posljednjem broju Danasa
pjeni nešto protiv mene, kupio sam tu koloriranu papazjaniju (grafički
vrlo nalik Ljiljanu, ali daleko neprofesionalniju), i doista
- nekakvo neobrijano čeljade razvaljuje me u svojoj kolumni, gdje
inače nastupa autoritativno, i polemizira s ljudima koji za njega
nikad nisu čuli, niti su ga ikad čitali.
Tamo primitivno vrijeđa mene
i neke moje bosanske kolege (mene, naprimjer, naziva "štakorom",
i igra se retardirano mojim prezimenom - u stilu: /M/alić), zato
jer smo uživo, u nedjeljnoj emisiji HTV-a, nedavno Anti Jelaviću
postavljali pitanja koja nam on prethodno nije dostavio.
Kako sam saznao, iz tog su
lista upravo otjerali i Marka Markovića, zadrtog novinskog
desničara, Duvnjaka, koji je karijeru prvo gradio u Socijalističkoj
omladini i Savezu komunista, a onda je završio kao urednik mnogih
desničarskih glasila - iz kojih je, na kraju, otjeran (Panorama,
Slobodni tjednik, Slobodna Dalmacija, Danas).
Pomislio sam, eto, uvijek ima desnijih, ali su me kolege razuvjerile.
Radi se o tome da su Markovića iz Danasa najurili - o drugarska
solidarnosti! - bivše partijske kolege, danas desne orijentacije.
Bošnjak je, npr. bio jedan od zadnjih urednika Komunista,
što mu je bila i zgodna preporuka za rad u kabinetu Mate Bobana.
Zadnji među komunistima, zna se, prvi su među hadezeovcima, pa
se i Bošnjak iz Komunista (a čovjek se igra mojim čestitim,
hrvatskim prezimenom) našao kao profesionalni Hrvat u ljubuškom
Danasu, u kojem su hercegovačke firme prisiljene oglašavati
reklame - jer se Bošnjak i društvo ne mogu naplatiti od prodaje
lista. Kolumnist Danasa je, inače, i autor čuvenog intervjua
s Radovanom Karadžićem, koji je ekskluzivan, vrlo afirmativan
- angažiran na Bobanovom tragu, ali i nepostojeći, jer ga je i
sam Karadžić, teška srca, demantirao preko agencije Beta.
Bošnjak tako piše kao da i
mene zna, a ne pozna me, pa laže da sam ja nekad u Hercegovini
krao breskve (kunem se da nisam, niti sam se tamo rodio, niti
odrastao, niti išao u školu, niti krao breskve, jeo - možda, niti
radio išta od onoga što drobi Bošnjak). Optužuje me da sam bio
protiv logora u Dretelju, što je istina, i da sam solidaran sa
zločinima Armije BiH, što je bolesna laž. Nedavno je slagao da
su Lijanovići osigurali minirani džip, baš prije eksplozije, koju
su, implicite, najvjerovatnije sami potaknuli!?
Na kraju, laže i kada tvrdi
da se general Čurčić HV-u pridružio na ljeto 1991. na dubrovačkom
ratištu, što se da provjeriti u evidenciji ZNG-a, a i ja sam svjedok
jer sam na tom ratištu u to vrijeme bio dragovoljac. Čurčiću svaka
čast, jer je ipak odabrao stranu, ali u travnju 1992, kako sam
nedavno napisao u Danima.
Danas, dakle, laže,
ali takvi su lagali i jučer, pa će i sutra..."
|
