|
 askupusaše
nam zemlju, zabrinuto su otpuhivali očevi u vrijeme televizijskog
Dnevnika, dok je Dragoljub Maslić dramatičnim glasom plašio
mikrofone, uvijek ih je bilo dva, ne znaš zašto, valjda ako jedan
prestane raditi, riječima koje su u Italiji izgovorili neki političari,
valjda ministri, ili ipak ne baš ministri, ali važni ljudi svakako,
o tome da je Istra uvijek bila talijanska, kao i Zadar, uostalom,
a Jugoslavenima teško da bi se trajno mogao prepustiti i grad Split.
Pred očima zapanjenih očeva jednostavno se rastakala jadranska obala,
sa svih strana nadirali su bezbrojni mali Žabari, u zelenim uniformama
i s ogromnim paunovim perjem zataknutim u kape, pa su na sve strane
raznosili naše male morske gradove i pravili nered kao maloljetni
delikventi koje bi svakako trebalo naučiti pameti. Bila je to 1974.
ili 1975. godina i svi smo bili strašno uzrujani. Jednostavno nismo
mogli vjerovati. To da nekome pada na pamet kako naša zemlja zapravo
nije naša. Činilo nam se da je naša, baš takva i tolika, još od
vremena kad su se majmuni uspravili i odlučili biti ljudi.
Ali onda su potpisani sporazumi
u Ossimu i situacija se naglo smirila. Ono što je do tada bilo,
u Dnevniku su nazivali "nesuglasicama", Talijani nam više
nisu bili tako odvratni, a "Osimski sporazumi" postali
su fraza koja se bez previše sadržaja ponavljala kroz cijelo naše
djetinjstvo, kao jedan od onih socijalističkih Očenaša kojima znaš
formulu, ali pojma nemaš šta formula rješava. A šteta što se sve
to tako brzo raspetljalo, jer su očevi već bili spremni da na prvi
mig iz komiteta izađu na ulice i upriliče još jednom demonstracije
svoje mladosti, kao one kada su izvikivali "Trst je naš!"
i "Dole Papa, dole Rim, dole Pella, kurvin sin!" Taj Pella
je valjda bio predsjednik Vlade u vrijeme Tršćanske krize. Interesantno
je kako se mi romantično vežemo za demonstracije. Od onih iz 1941.,
Boljeratnegopakt, preko tršćanskih, pa šezdesetosmaških, sve do
onih Yutelovih za mir.
E, taman smo bili završili s
Talijanima, kad eto ti opet Dragoljuba Maslića, ili je to već bio
Smiljko Šagolj. Snimak je prikazivao neke uzjapurene austrijske
babe koje su u Klagenfurtu, usred neke ulične ankete, zahtijevale
da se Austriji vrati njezin stari grad Marburg, a to je, je li,
naš Maribor. Očevi su se opet uspuhali pred televizorima. A nama
djeci je bilo stvarno nevjerojatno da netko drugi, Austrijanac ili
Nijemac, naš Maribor smatra svojim. To nam je bilo kao kad bi razredni
propalitet odgovarao geografiju, pa je na karti Afriku tražio negdje
u Švedskoj.
Taman se nekako zaboravilo na
babe iz Klagenfurta, kad se pobuniše Bugari! Makedonija je oduvijek
bugarska, kažu, a podršku im daju neki elementi iz naše ekstremne
emigracije. Nije prošlo puno vremena, a Maslić i Šagolj izvijestili
su nas da su Albanci otkrili kako je Kosovo njihovo, a Grci su ispsovali
Bugare jer je Makedonija zapravo njihova. I tko bi sve to shvatio?
Ne može toliko zlo čovjeku pod kožu. Više ni ne znaš protiv koga
bi demonstrirao.
A onda su očevi stavili karte
Jugoslavije pred sebe, iscrtavali olovkom sve ono što su komšije
tražile i ispalo je da od domovine na kraju ostane ništa ili gotovo
ništa. Zapravo, ostaje Bosna i Hercegovina kao jedini njezin dio
na koji nijedan agresor nije pokazao pretenzije. To im i nije bilo
skroz drago. Kao da je Bosna manje vrijedna, pa nam ju nitko ne
bi otimao! Ali onda se sjetiš da je Bosna u slučaju rata posljednja
tvrđava obrane zemlje, da će se tu pred agresorskim napadima povući
Vrhovni štab na čelu s drugom Titom i da će iz nekog podzemnog
grada, većeg od Gračanice i Kalesije, kojem ne mogu naškoditi ni
atomske bombe, planirati veliki juriš za oslobođenje zemlje. Osjećali
smo isto što i očevi: Bosancima je namijenjena uloga da herojski
poginu za slobodu domovine! Tu ne rađa majka izdajice.
Ispod divlje ljepote Bosne i
Hercegovine, njezine zelene i modre tame, najviših klanaca i planina
koje su u očima stvarale iluziju da je zemlja velika planeta, ispod
njezinog čudnog mirisa, klokota, huka i žubora, bio je veliki i
prostrani podzemni smisao. Nitko Bosnu nije želio, a Bosna će braniti
sve one koje su drugi poželjeli. Tako smo mislili.
Arhiva Dani
204
|
