I čiji bi rezultati po prognanike trebali biti uspješniji i konkretniji od akcija na koje ovih dana, iz svog sarajevskog kabineta, poziva federalni ministar za izbjeglice Sefer Halilović.

Još se nije ni ohladila fotelja u kojoj je tako dugo a tako džaba sjedio, istom su isplivale prljavštine napravljene za njegova "tehničkog mandata". Bivši federalni ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta Fahrudin Rizvanbegović, za samo dva mjeseca, i to posljednja, uspio je potrošiti trećinu ovogodišnjih para namijenjenih njegovim nasljednicima u ministarstvu. Želeći valjda da pokaže kako i on nešto radi (osim što je vrlo uspješno održavao segregacijski sistem školovanja po etnički čistim razredima), Rizvanbegović je na kraju mandata udijelio crkavicu od 300.000 maraka općini Mostar Jugozapad, bez navođenja krajnjeg korisnika. Po tvrdnjama Dnevnog avaza, 10 odsto svih para što će ove godine imati na raspolaganju ministar Mujo Demirović, otišlo je u Hrvatski dom "Herceg Stjepan Kosača". Da, da, upravo onaj u kome je održana legendarna sjednica Hrvatskog narodnog sabora na kojoj je utemeljeno samoupravljanje. Eto, kakve li slučajnosti, izgleda da je Rizvanbegović prvi shvatio dalekometni značaj samoupravljačkih aktivnosti po federalno obrazovanje i kulturu. No, da se ne kaže da je bio štedljiv prema drugim hrvatskim institucijama, i Matica hrvatska je dobila svojih 100.000 maraka, ali nije zaboravljen (mada na kraju spiska) ni Nedžad Ibrišimović, za čiju lektiru je izdvojeno 500 maraka!? Sve u svemu, bespredmetno je dalje pominjati ostale sa spiska korisnika kase uzajamne Rizvanbegovićeve pomoći jer para ionako nema. Zapravo, ex-ministrova lista jedino može poslužiti kao podsjetnik novoj vlasti i novom ministru kome ne treba dati pare. Izuzev, naravno, Ibrišimovića, jer bi izostavljanje dotacija za njegovu lektiru izazvalo dugotrajne i teške posljedice po rast i razvoj djece i omladine u Bošnjaka.

Kud ćeš ljepšeg povoda od otvaranja obnovljene Glavne sarajevske pošte da generalni direktor JP PTT BiH konačno objasni zašto firmu na čijem je čelu jedino postojanje Elektroprivrede BiH spašava od titule najomraženijeg javnog preduzeća među pučanstvom. Ali jok! Iskočivši iz tame anonimnosti, Nedžad Rešidbegović, uz svesrdnu pomoć novinara, u širokom luku je zaobišao odgovor na pitanje zašto korisnici usluga PTT-a BiH plaćaju najviše cijene i zašto su one više nego drugdje u svijetu. Smatrajući valjda da svečarska prigoda nije dobra za odgovaranje na škakljiva pitanja, ve de direktor je jednostavno rekao da o monopolskom položaju "nema ni riječi". Odnosno, priprem'o je direktor odgovor i na škakljiva pitanja, ali o tome će javnost biti obaviještena uskoro. I to "integralnom informacijom". Koju javnost čeka još od doba Hajrudina Šumana, pa Tarika Čaršimamovića, još odonda kada se nadugo i naširoko pisalo kako građani, ni krivi ni dužni, kroz bezobrazno visoke račune, plaćaju cijenu uvezanosti PTT-a BiH u sistem paralelnog finansiranja SDA. No, ni tada, kao ni ovih dana u Oslobođenju, pa neće ni ubuduće niko iz ove opskurne, gigantske fabrike za otimanje para ni spomenuti svoj doprinos izbornim uspjesima i postizbornim katastrofama Izetbegovićeve družine. A što? Pa opasno je. Mogli bi početi raditi neki telefoni.

Odluka irskog sudije Diarmuida Sheridana da veći dio Dobrinje I i IV pripadne Federaciji - što je jedini logični ishod natezanja oko međuentitetske linije koja je povučena još u Daytonu - nije izazvao samo očekivane proteste Srba iz ovih naselja. Vlasti Republike Srpske kao da su jedva dočekale da se i na Dobrinji ukaže poznata ikonografija: barikade, žene koje psuju i starci koji bacaju kamenje "braneći" srpsku Dobrinju od ulaska novinara i policajaca iz susjedne i mrske Federacije. Unatoč činjenici da je policija MUP-a RS vrlo profesionalno djelovala u skladu sa odlukom arbitra, povlačeći se iz Dobrinje, uspaničeni Radišić, Kalinić i Ivanić odmah su bespotrebno podigli tenzije izražavajući svoje "zaprepaštenje i razočarenje" Sheridanovom presudom. Predsjednik manjeg bh. entiteta bio je, moglo bi se slobodno reći, oduševljen momentom u kojem je donesena odluka, jer nije znao kako bi već jednom prekinuo mučenje, u šta se izrodila njegova diplomatska posjeta SAD-u. Tako Mirku Šaroviću nije trebalo dva puta da promisli i - u skladu sa lažnom dramatikom koja je stvorena - prekine američku avanturu, ne bi li svi čuli kako kaže da je odluka "štetna i neprihvatljiva za RS". Jedan po jedan, busali su se srpski političari u lažne grudi, znajući istovremeno da moraju provesti odluku jer bi svako drugo rješenje značilo kraj njihove političke karijere. Skupljajući vrijedno predizborne poene, Mladen Ivanić je poslao gomilu ministara da baza po Dobrinji, ali jedini efekat je, kao i obično, gomila obećanja koja su neizvodiva. On nikako da shvati da mu mnogo bolje stoji kada ga slikaju dok otvara mostove i konzulate sa Lagumdžijom nego dok se kočoperno trudi ostaviti srbovitiji izraz lica dok govori o novom egzodusu sa Dobrinje.

Vječito verbalno balansiranje kardinala Vinka Puljića dostiglo je maestralnu formu. I do sada je bilo bjelodano jasno da je on sinonim za onu vrstu izhadezeiziranog katoličkog svećenstva koje nikad nije predaleko od ideja Glavnog stožera najjače stranke u bh. Hrvata, ali i nikad preopasno blizu da bi ga se moglo definitivno svrstati u ideologe kalvarije koju je doživio najmalobrojniji konstitutivni narod BiH. Stoga, u izjavi Večernjem listu, Puljić, poput prefinjenog napadača madridskog Reala Luisa Figa, dribla kroz hrvatsko pitanje u BiH i od žestokog obračuna sa Petritschem dolazi do mekane osude hrvatske samouprave i HDZ-ovog bojkota legalnih institucija vlasti. Naime, Puljić se pita, ako se dopušta srpskom narodu da ima Republiku Srpsku, zašto se isto ne bi dopustilo i hrvatskom narodu!? Da bi odmah potom snažno napao vlastite riječi i Republiku Srpsku i hrvatsku verziju RS-a, jer se to može postići samo etničkim čišćenjem. Da nije izašlo iz njegovih usta, reklo bi se da je ovo najindirektnije povezivanje famozne ideje o trećem entitetu i eufemizma za genocid. Ovako, to je još jedna stilska figura, probacivanje lopte kroz noge protivnika da bi se zaključilo da rješenje nije ni u samoupravi. Ovo otkriće Amerike dolazi, međutim, nakon mučno dugačkog nesvrstavanja na stranu protivnika političkog terorizma i ucjena što ih je HDZ prakticirao od proglašenja tzv. Hrvatskog narodnog sabora. Dapače, Kardinalovo pojavljivanje na osnivačkoj skupštini HNS-a uveliko određuje i smisao njegovih današnjih riječi o samoupravi i trećem entitetu. Umjesto da je još davno pozvao sve hrvatske čelnike koji su dobili glasove na izborima da pristupe implementaciji izbornih rezultata i uđu u parlamente, ignorirao je - sve dok to nije postalo gotovo uvredljivo za njegove vjernike - prave uzroke pobune Jelavićeve falange. Zato kardinal Puljić, jednostavno, više nije vjerodostojan kada govori o politici. Pa makar bio i najpozvaniji da to radi.

Kako smo samo naivno vjerovali da je sa odlaskom ministara Stranke demokratske akcije konačno okončana era "humanih" prijedloga, milozvučnih poziva građanstvu da rade ono što bi trebao biti posao korisnika udobnih kabineta! Iz naivnosti nas je, međutim, izvukao nekadašnji komandant, penzionirani general, predsjednik Bosanskohercegovačke patriotske stranke i ministar za izbjeglice u Vladi Federacije BiH - Sefer Halilović. Raznježenog izraza lica, poručio je kako bi i povratak išao brže, a povratnici živjeli sretnije kada bi neraseljeni ostatak Federacije za njih ponekad izdvojio jednu marku ili dao jedan ručak (valjda u novčanoj protuvrijednosti). Dobro, može i tako, ali šta će onda Sefer Halilović i njegovo ministarstvo? Za distribuciju tako prikupljene pomoći u akciji koja nekako suviše liči na esdeaovske zime (Halilovićeva bi se, pak, mogla zvati - ljeto 2001), dovoljan je i Fadil Banjanović Bracika, čovjek koji, uostalom, zna više povratnika lično nego što Halilović zna mjesta u koje su se ljudi vratili. Možda bi zaista bilo bolje skupljati po marku pa rasteretiti budžet Federacije, a i tvorca političke platforme utemeljene na nerealnosti osloboditi od misli o vlastitom poslu, kojeg zapravo i ne poznaje. Ili pak Sefer Halilović kani preuzeti i ingerencije koje su u zoni odgovornosti njegovog kolege s one strane međuentitetske linije, Miće Mičića. A to što ni on ne radi svoj posao, ipak nije problem Sefera Halilovića, već Wolfganga Petritscha.