ANTE JELAVIĆ: Rođen je u Podprologu kod Vrgorca, u siromašnoj poljoprivredničkoj obitelji. Čim je mogao, plug je zamijenio puškom: završio je srednju vojnu školu i vojnu akademiju u Zagrebu, nakon koje dobiva čin poručnika JNA. Jedan je od osnivača logističkog centra u Grudama, u koji je stizala financijska i materijalna podrška hrvatske Hrvatima u BiH. Vlasnik je velikog stana u Splitu, u istoj zgradi u kojoj izvjesna gospođa Iva Jelavić (predsjednica humanitarne zaklade Kraljica Katarina) drži fitness centar. Vilu u Mostaru koristi "samo za stanovanje", jer ona, navodno, glasi na ime njegovog prijatelja arhitekta, koji ju je tobože izgradio za sebe i, prirodno, prepustio Jelaviću. Predsjednik je HDZ-a BiH od 1998.

STANKO SOPTA BAJA: Prije rata bavio se gluvarenjem, povremeno obijao automobile na potezu Split - Makarska, zbog čega je dospio i u kaznenu evidenciju splitske policijske uprave. Prijavljuje se dragovoljno u rezervni sastav MUP-a 1991, jer za profesionalni nije ispunjavao uvjete: nije mogao donijeti potvrdu o nekažnjavanju. Jedan je od osnivača Kažnjeničke bojne i zapovjednik širokobriješke satnije u toj postrojbi. Nakon pohađanja ratne škole u Zagrebu dobiva čin generala. Tema njegovog diplomskog rada bila je Zaštita nacionalnih interesa Hrvata u BiH, s naglaskom na potrebi osnivanja trećeg entiteta. Danas je navodni suvlasnik poslovnog kompleksa "Soldo" iz Širokog Brijega u sklopu kojeg su građevinska tvrtka "Unija Soldo" i poduzeće "Metal Soldo", formalno u vlasništvu njegovog bivšeg intendanta u Drugoj gardijskoj brigadi HVO-a, stanovitog Solde. Sopta je najmoćnija osoba u vojno-političkoj frakciji HDZ-a BiH, iako je formalno tek savjetnik Ante Jelavića za unutrašnju politiku i nacionalnu sigurnost. Neoženjen je, s mjestom stanovanja u Mamićima, a posjeduje i dva stana u Zagrebu, od kojih je jedan dobio, navodno, posredstvom MUP-a RH, a drugi (od 180 kvadratnih metara) kupio u elitnom Importanne centru po cijeni od 4.000 DM po kvadratu.

ZLATAN MIJO JELIĆ: Nekadašnji radnik u lokalnoj trikotaži, za života Hrvatske Republike Herceg-Bosne zapovijedao je specijalnim postrojbama MUP-a. Među generalima HVO-a jedini je koji ne sudjeluje u privatizaciji i krčmljenju dionica lokalnih tvrtki. Oni koji ga poznaju uvjereni su da je nacionalradikal ograničenog rječnika, ali nekorumpiran.

ŽELJKO ŠILJEG: Bivši kapetan JNA, 1987. je zapovijedao specijalnom postrojbom Vojne policije poslane iz Beograda radi progona "kosovskih separatista". Agresiju na Hrvatsku dočekuje na mjestu komandanta bataljona JNA u Kninu. Za vrijeme rata u BiH, u HVO-u je zapovijedao operativnom zonom Duvno. Danas je šef tajne službe - SNS-a. Ima čin generala.

DRAGAN ČURČIĆ: Evo još jednog generala. Prije rata profesionalno zaposlen u gardijskoj brigadi JNA u Beogradu (koja je do prije neki dan "obezbeđivala" Slobodana Miloševića). JNA napušta tek na proljeće 1992. godine. U HVO-u je zapovijedao profesionalnom brigadom "Ludvig Pavlović".

LJUBO ĆESIĆ ROJS: Mirnodopski šofer Croatia busa na liniji za München. Od 1991. službeni vozač ministra obrane. Nadimak Rojs dobio kad je svoj prvi automobil (Ford) bojom prekrstio u Rolce Royce, po čemu su ga prepoznavali u Posušju i šire. Od 1992. vodi logistički centar u Grudama. Osnivač je tvrtke Monitor, a od 1996. radio je i kao pomoćnik ministra obrane Republike Hrvatske. Nešto kasnije, 1998, diplomirao je na Prometnom fakultetu u Zagrebu, na kojem je u rekordnom roku magistrirao još jedan bivši šofer i general - Mile Ćuk. Ovaj fakultet je inače rasadnik uspješnih diplomata iz reda HV-a i HVO-a. Danas je Ljubo Ćesić Rojs zastupnik u Saboru RH, sa solidnom vilom u Podsljemenskoj zoni. Iako se doima utjecajnim, u Hercegovini figurira kao živahni, drugorazredni politički hvalisavac koji svojim radnicima iz Monitora (brojkom 2.231) duguje puno novca.

MIROSLAV RUPČIĆ: Prije rata zaposlen u SUP-u tadašnje Republike BiH. Početkom rata sudjeluje u osnivanju logističkog centra Grude. Nakon Daytona postaje pomoćnik ministra obrane Federacije BiH. Danas je direktor Hercegovina Osiguranja.

SLOBODAN PRALJAK: Za civilnog života snimio je nekoliko dokumentarnih i jedan igrani film, koji se ne mogu smatrati antologijskim. U kulturnjačkim krugovima Zagreba tretiraju ga kao temperamentnog ekscentrika, s nepredvidivim idejama, solidno obrazovanog ali nerealiziranog umjetnika. Dragovoljac je Domovinskog rata u Hrvatskoj. Čin generala dobiva neposredno prije odlaska u BiH, gdje zapovijeda Glavnim stožerom HVO-a. Danas je vlasnik tvornice duhana i dioničar je Auro banke Mostar.

IVO LUČIĆ: Nekadašnji šef SDB-a u Mostaru. Pravnik po obrazovanju, u mladosti je bio sklon treninzima karatea (po instrukcijama Valentina Ćorića), i lirskom izričaju. Jedini je obavještajac HVO-a s nagradom "Mak Dizdar" za poeziju. U HVO-u je bio šef SIS-a, a potom i hercegovačkog ogranka HIS-a (hrvatske vanjske tajne službe) kojem u jedra piri prijateljstvo s Miroslavom Tuđmanom. Obitelj mu raspolaže solidnim imperijem nastalim na mukotrpnoj trgovini s HVO-om. U ratu su se Lučići sukobili s Tutom, u čijoj je akciji uhićenja sudjelovao i Ivo. Kasnije se na neko vrijeme pridružio Zubaku u borbi protiv Jelavića, ali je brzo odustao jer je Zubak poražen. U Zagrebu su nedavno pronađeni izvještaji koje je o Zubakovim djelatnostima u BiH Lučić uredno slao Miroslavu Tuđmanu i njegovom tati.

ŽELJKO GLASNOVIĆ: Ovaj bivši profesionalni vojnik u kanadskim postrojbama je za vrijeme rata u Hrvatskoj bio dragovoljac Zbora narodne garde i pripadnik specijalnih postrojbi HV-a. U BiH prvo obnaša dužnost zapovjednika Tomislavgradske brigade, potom zapovjednika Prve gardijske brigade i zapovjednika Zbornog područja Tomislavgrad. U ratu mu brata zarobljavaju i muče Karadžićevi Srbi. Jedini je visokorangirani general HVO-a kome se ne može prigovoriti učešće u korupciji ili politički angažman. Uz Antuna Luburića spada u one generale HVO-a koji su protivnici kriminala i korupcije na prostoru Hercegovine, i koji imaju stanovitu karizmu među vojnicima. Ukratko, hadezeovci ga se boje jer ga moraju poštovati.

Persone croate

U zemlji temeljito devastiranoj djelovanjem Tuđmanovog nacionalističko-pljačkaškog režima i zacementiranoj u čemer nesposobnošću Račanove vlasti moćni su svi oni koji jednom sedmično mogu večerati izvan zidova svoje blagovaonice i koji svakodnevno mogu natankati desetak litara goriva u svoj auto. Ipak, moć se može stupnjevati: deset ljudi koje vam ovdje predstavljamo na večere odlaze, uglavnom, u pratnji tjelohranitelja, a o gorivu ne razgovaraju ukoliko nije riječ o cisternama. Oni, naime, odlučuju o sudbinama stotina tisuća ljudi...

Piše: Ivica Đikić

IVICA RAČAN: Čovek, drug i kancelar, te ličnost bez dana radnog staža izvan partijsko-državnih organa, već četrnaest mjeseci vlada ovom nesretnom zemljom, a iz te činjenice uvelike proizlazi jad, čemer i bijeda u kojemu trenutačno živi najveći broj hrvatskih građana. Nezaposlenost raste iz dana u dan, firme odlaze u stečaj, u centru Zagreba događaju se mafijaška ubojstva, partizanski spomenici lete u nebo, u nebo lete i kontejneri pred državnim ustanovama, kriminalci naslijeđeni iz Tuđmanova vremena rugaju se pravosudnim organima, a Ivica Račan u svojim govorima poziva na strpljenje i umjerenost. "Mi nismo revolucionari", omiljena je parola bivšeg šefa kumrovečke političke škole i trenutačno najmoćnijeg hrvatskog političara, koji je svoj brod privezao u luku i, umjesto da pokuša isploviti na otvoreno more, sjedi, drži ruke u džepovima i gleda kako mu jedra gnjiju. Taj netalentirani slikar ženskih aktova zasigurno će, međutim, ostati upisan u hrvatsku historiju, no njegovo će djelo - po svemu sudeći - prije funkcionirati kao opomena, nego kao uzor. IVICA TODORIĆ: Tajkun s ljudskim likom i vlasnik koncerna "Agrokor" koji je s Tuđmanovim režimom spolno općio taman onoliko koliko je bilo potrebno za uspostavu poslovnoga carstva teškog nekoliko stotina milijuna dolara, i pod novom vlašću funkcionira kao osoba od posebne državne milosti. Ovaj tip čijim venama teče krv imotskih galantara pomiješana s krvlju zagorskih lukavaca bogatstvo je stekao zahvaljujući osebujnoj poslovnoj filozofiji, a ona se, ta filozofija, sastoji od samo jednog postulata koji kaže da nema te vlasti na svijetu što za saveznika neće uzeti čovjeka s mnogo para. Bez obzira na načine kojima se isti taj čovjek domogao para. NINOSLAV PAVIĆ: Polovični gazda najmoćnijeg novinskog imperija na Balkanu, drugar Ivice Račana i Ede Murtića, priređivač snobovskih domjenaka koji se obožava pojavljivati u društvu znanstvenika opće prakse i uglednih nositeljica ženskog spolnog organa, strastveni je pobornik aktualne vlasti i putem svojih petnaestak izdanja svim silama forsira maloga Ivicu i njegovu sivu partiju. Nedavno je dva dana proveo u zatvoru zbog otkrivanja tajnog ortačkoga ugovora što ga je potpisao s Miroslavom Kutlom, Vinkom Grubišićem i stanovitim Hrvojem Franjićem (iza ovog imena, po svemu sudeći, krije se Ivić Pašalić): ugovor se ticao uspostavljanja apsolutnog medijskog monopola u Hrvatskoj, no nakon prigodnog pojavljivanja pred televizijskim kamerama s niklovanim narukvicama na rukama, Pavić je pušten iz pritvora, a tužilaštvo je ovih dana odbacilo sve optužbe na njegov račun. Hrvatski Građanin Kane sad je moćniji nego ikad. SLAVKO LINIĆ: Bivši riječki gradonačelnik trenutačno je pozicioniran na mjestu ovlaštenog Račanova terminatora na sređivanje stanja u privredi. Stanje duboke kome u kojemu se nalazi ovdašnja privreda Linić zasad pokušava riješiti osebujnom mješavinom bahatosti, arogancije i bezobrazluka, a takav pristup rezultira nepodijeljenim bijesom nacije što je usmjeren prema ovom potpredsjedniku Vlade. On, međutim, mazohistički uživa u činjenici da ga javnost ne voli: s vremena na vrijeme ljutito najavi odlazak iz Vlade, ali se svaki put u priču umiješa Ivica Račan, pa Linić - na užas svih normalnih ljudi u ovoj zemlji - nastavi obavljati svoj posao u Banskim dvorima. Pod kontrolom drži sva javna poduzeća u Hrvatskoj, a specijalnost mu je članstvo u nadzornim odborima državnih firmi. HRVOJE PETRAČ: Zagorski tajkun kriminalne provenijencije, koji se obogatio zahvaljujući sudioništvu u državnom biznisu pranja novca početkom devedesetih godina, poslije likvidacije Vjeke Sliška slovi za jednog od najopasnijih ljudi u Zagrebu. Njegova moć proizlazi iz golemog bogatstva, kao i dobrih veza s metropolitanskim podzemljem (prijateljevao je s ubijenim Zlatkom Bagarićem i družinom njegovih zajebanih momaka), a ništa manje važan nije ni njegov utjecaj na pojedine zagrebačke medije. Ne podnosi ga glavni državni tužilac Radovan Ortynski, ali zato kažu da je mio predsjedniku Mesiću. Posljednje mjesece, uglavnom, provodi u inozemstvu ili u svom zamku na Hršak bregu pored Stubičkih toplica, gdje ga čuva armija odanih plaćenika. STANKO BAJA SOPTA: Predratni kradljivac automobila koji se - zahvaljujući milosti Gojka Šuška i Franje Tuđmana - prometnuo u generala Hrvatskog vijeća obrane, aktualni je vođa hercegovačke vojno-svećeničke hunte i najmoćniji pojedinac među tamošnjim Hrvatima, moćniji čak i od Ante Jelavića. General sa Širokog Brijega, koji je ratovao u Tutinoj "Kažnjeničkoj bojni" i kasnije završio Ratnu školu "Ban Josip Jelačić" u Zagrebu, diktira ponašanje svim pripadnicima HVO-a i drži pod kontrolom sve važnije financijske izvore u Hercegovini. U strahu od Baje Sopte i nekoliko tisuća njemu odanih vojnika žive svi tamošnji privrednici, koji su prisiljeni plaćati reket secesionističkoj vojnoj hunti, a ovaj notorni kriminalac s generalskim činom pod kontrolom drži Službu nacionalne sigurnosti, hercegovačku tajnu policiju, čiji je zadatak obavještajno pripremanje terena za funkcioniranje tzv. Hrvatske autonomije. IVIĆ PAŠALIĆ: Bivši Tuđmanov savjetnik za unutrašnju politiku na dobrom je putu da postane disident Hrvatske demokratske zajednice: aktualni šef te stranke Ivo Sanader ozbiljno je, naime, nakanio da ga eliminira iz HDZ-ovih redova i u toj će nakani - uz svesrdnu pomoć Vladimira Šeksa - po svemu sudeći i uspjeti. Pašalić, međutim, ne bere preveliku brigu zbog Sanader-Šeksovih planova. Razvio je široku mrežu svojih agenata po cijeloj zemlji i, što je još važnije, izvan hrvatskih granica: Baja Sopta i glavni hercegovački špijun Ante Baković Pašalićeve su marionete, pa tzv. Hrvatsku autonomiju u zajebanciji nazivaju i Ivlukom Pašalukom. GORAN GRANIĆ: Zamjenik premijera Račana i glavni Budišin čovjek u hrvatskoj Vladi uistinu je nevjerojatna pojava: trenutačno u Vladi obavlja čak devet odgovornih funkcija, a u vrijeme HDZ-a tih je devet poslova obavljalo pet ljudi. Taj novohrvatski supermen očito se razumije u stvari koje se kreću u rasponu od krivog muškog spolovila do satelita, a jedan od najvažnijih poslova mu je mjesto šefa komisije za privatizaciju javnih poduzeća. Dotična su poduzeća, naime, skoro jedino državno bogatstvo koje još nije prodano strancima i prodaja tih poduzeća ovoj je vlasti jedini način da popravi katastrofalnu socijalnu situaciju u zemlji. Goran Granić, kojega je Račan očito birao po kriteriju bezličnosti i sivila, jedan je, dakle, od najvažnijih i najmoćnijih ljudi u Vladi. JOSIP BOZANIĆ: Nadbiskup zagrebački i "capo" kaptolske katoličke organizacije moćan je onoliko koliko je moćna institucija što joj je trenutno na čelu, a institucija je moćna za popizdit'. U Tuđmanovo je vrijeme izgovorio onu teško razumljivu sintagmu o "grijehu struktura" i zbog toga je ušao u legendu; od dolaska "crvene" vlasti ne prođe dugo a da nešto ne spočitne vladajućima. O njegovim biskupima bolje je i ne govoriti: velika većina njih otvoreno se stavila na stranu ražalovanih generala i HDZ-ova smeća, a to je ponajbolje došlo do izražaja u slučaju osumnjičenog general-ubojice Mirka Norca. STIPE MESIĆ: Uglavnom razvlašteni šef države u nedostatku pametnijeg posla bavi se rješavanjem albansko-makedonskog spora, s tim da ga i u tim pitanjima - kao i u hrvatskim stvarima - nitko ne jebe dva posto. Jedino: svaka čast što je ono malo svojih ovlasti iskoristio za umirovljenje sedmorice aktivnih generala koji su kanili izvesti državni udar. Da se pitalo Račana i njegove koalicijske partnere, Gotovina i društvo još bi uvijek nosili generalske epolete na ramenima.

Arhiva Dani
201