Ovo je valjda jedino mjesto na svijetu gdje je dubinski utjecaj na stvarnost, život grada i ljudi u njemu, izvršila poezija, i pjesnici

TRANSALANTIK
Dnevnik putovanja u San Francisco (II)

red aerodromskom zgradom u Oaklandu, meni je u susret došao nepoznat i nasmijan čovjek. A kad mi u susret dolazi nasmijan stranac, ja tad imam utisak da ga oduvijek znam. Predstavlja se: Steve. Steve Dickinson. Poznao me prema fotografiji iz internet izdanja Dana koja valjda prati i ovaj tekst. Za kratkog boravka u Berkeleyu i San Franciscu što je započelo ovom vožnjom, više se Sarajevo neće uplitati u razgovore, neće biti spominjano i baš zbog tog sam jasno mogao vidjeti kako je nerazdruživo povezano sa mnom, u načinu na koji proviruje iz mog doživljaja novih i nepoznatih svjetova.

Nepoznatih? Pa, imao sam u svijesti sliku Berkeleya, ali ne kao geografskog pojma, već kao književnog toponima. Nisam ovo zamišljao kao grad, premda njegove ulice poznam iz proze Jacka Kerouca. I nisam zamišljao brdo iznad grada, premda znam da upravo gore živi Milosz, koji to mjesto s pogledom na zaliv opisuje kao onaj krajnji zapadni rub gdje se - na mapi - kontinent dodiruje sa Pacifikom. Mislio sam da je ta geografija - što bi se reklo - fiction nastao u mojoj sarajevskoj sobi u vrijeme čitanja knjiga. Mene, u emotivnom pogledu, umiruje ova geografija u kojoj se iz kotline gleda u imaginarni Trebević, ali možda više od toga: osjećanje da sam dospio usred književnih opisa čini da se ovdje, u Berkeleyu, osjećam kao da sam stigao kući.

Da sam stigao kući, osjećam to dijelom i zato što je ovo sušta suprotnost Washingtonu u kojem živim, političkom gradu u kom je sjećanje stvar, manje-više, prezrena. Tamo je doskorašnji predsjednik Clinton već davna prošlost, dok Steve kroz prozor auta pokazuje tamo niz ulicu i kaže: "U onoj kući je živio Jack Spicer", pjesnik mrtav već skoro četrdeset godina. Ovdje, baš kao što je bilo u mojoj sarajevskoj stvarnosti, ravnopravno sa dnevnim događajima stoje i bizarni podaci iz "sjećanja kolektiva", koji hrane nostalgiju. San Francisco kao i Berkeley sasvim su u znaku te nostalgije. Moje prepoznavanje Sarajeva ovdje ide samo do te tačke: i mi smo čuvali u vremenu "kontinuitet" javnih ispada, npr. Hamze Hume, kao što se ovdje sa zavjereničkom radošću priča o ispadima divljeg Gregoryja Corsoa ili o tome kako su tajno - jer je Burroughs sahranjen u porodičnoj grobnici - kako su tajno u kovčegu s njim spustili jedan pištolj: zbog njegove opsjednutosti oružjem, i malo marihuane: zbog njegove simpatije za narkotike. I nešto treće, što sam u ovom trenu zaboravio.

Iza tog prepoznavanja započinje nešto sasvim neusporedivo, a što je potpuno fascinantan učinak pisaca tzv. beat generacije. Ovo je valjda jedino mjesto na svijetu gdje je dubinski utjecaj na stvarnost, život grada i ljudi u njemu, izvršila poezija, i pjesnici. Pa ovdje je poezija turistička atrakcija, a ti putnici koji s namjerom dolaze, u piljarnicama traže Howl Allena Ginsberga. Srazmjerno izvršenom utjecaju poezije na stvarnost, stoji javni utjecaj pjesnika na život grada. Uvjerio sam se u to nakon što je Ammiela i mene na ručak izveo Lawrence Ferlinghetti. Naravno, uzbuđen zbog samog susreta, tek u neko doba sam vidio da je cijeli zid restorana oslikan panoramom San Franciska, a u centralnom dijelu slike njegov portret, Ferlinghettijev. E, sad, taj čovjek u tom gradu ima ulicu koja je po njemu dobila ime, što je - poređeno s mojim svijetom - pandan samo Josipu Brozu. Njegov pak portret na zidu je izraz zahvalnosti vlasnika zato što je pjesnik spasio restoran. To je talijanski restoran s odličnom hranom u kojem su se još od prije pola stoljeća okupljali pjesnici Ferlinghettijeva kruga. Da ne duljim, pred pritiskom onih koji imaju novce i kojima je taj prostor trebao za druge namjene ispriječio se autoritet jednog pjesnika.

Nigdje u svijetu pisanje poezije nije unosan posao, a jedina nagrada za njega je ono čime pjesma piscu uzvraća, dakle - ljepota. I mislim da za svijet ima neke nade dok u njemu pjesnici spašavaju restorane.

Steve Dickinson vodi Poetry Archive u San Francisku u kojem se čitanja pjesnika dokumentiraju audio i video zapisima. Kako ta institucija postoji od ranih pedesetih godina, tako je tamo zapisano sve ono o čemu ovdje govorim. U trenutku dok unosim red u bilješke iz notesa, danas, u New York Timesu je Ammiel objavio tekst o potrebi da se Poetry Archive zaštiti kao institucija od nacionalnog značaja. A u onoj vožnji s početka, Steve pita: o čemu to pišem u kolumni koju objavljujem u Danima? Kažem da su to lični zapisi u kojim se ispovijedam svojim prijateljima. Kako to radim s velike geografske udaljenosti, onda imam hrabrosti da pišem i ono što se možda ne bih usudio povjeriti im u običnom razgovoru. "Pa to je onda poezija", kaže Steve, koji je mojoj drskosti pisanja za politički magazin dao pravo ime. Povlađujući njegovom sudu, jednu bilješku iz notesa sad ću presložiti u njenu stvarnu formu:

Sunce je išlo samo dole
do benzinske pumpe

A onda se izgubilo u oblaku
Stojim na Telegraph aveniji i gledam

Gore, u brdu stanuje Czeslaw Milosz
Zbog njega mislim na svoju
sarajevsku sobu

I mislim na književnu utopiju te sobe
Želio sam simbole islama pokazati

U svjetlu tzv. zapadne metafizike
I želio sam obnoviti zaboravljenu

Predstavu o Isusu dječaku
koji se čudi Ali se sve završavalo u čistoj želji

Sada dok stojim na Telegraph aveniji.
Osjećam da sam spreman, jer više

Nema ničega što bih želio posjedovati

Arhiva Dani
200