"O tome se ne govori, to može biti opasno po mene. Ali, ako si inteligentan, shvatit ćeš da sam ti ovim već odgovorio", kaže mi taksista Juan, koji mog prijatelja Harisa i mene vozi na aerodrom na kraju našeg petodnevnog boravka u Havani. Njegovo, za Kubance rijetko solidno znanje engleskog jezika iskoristio sam za posljednju provjeru svog utiska o odnosu Kubanaca prema Castru, kojeg u rijetkim spominjanjima obavezno tišim glasom zovu, naizgled prisno, "Fidel", kao što su Bošnjaci nekada zvali svog zaboravljenog lidera "Alija".

Postoji nekoliko prevashodnih motiva zbog kojih je Kuba posljednjih godina postala jednom od najprestižnijih turističkih destinacija u svijetu. Jedan od njih je svakako vođa permanentne kubanske Revolucije, koji je u svjetskim razmjerama već odavno sebi osigurao posebno mjesto ikone u galeriji čudnih vladara poput Tita, Gadafija ili Homeinija.

Činjenica da su bezmalo svi zapadni turisti koji posljednje dvije godine dolaze na Kubu prethodno gledali čuveni film Wima Wendersa Buena Vista Social Club, otkriva šta je glavni propagandni mamac koji sa klasičnih mondenskih turističkih ruta prema Bahamima, Meksiku, Bermudskim Ostrvima ili Jamajci, sve veći broj zapadnjaka skreće prema Kubi.

Na kraju, ali svakako ne i posljednje, jeste savremeni mit o ljepoti kubanskih žena i bagatelnim cijenama njihovih tjelesnih čari. On je skoro formuliran kroz matematički izraz koji već godinama golica maštu i diže potentnost zapadnih mužjaka, a što su prijatelji pričali Peri Lukoviću: za pedesetak dolara moguće je istovremeno uživati sa majkom i kćerkom čiji zbir godina također ne prelazi pedeset.

Dvadeset Fidelu, meni koliko hoćete Prvi utisak koji stranac stiče slijetanjem na aerodrom u Havani identičan je onom koji imate tokom leta prastarim ruskim avionom nacionalnog avioprevoznika "Cubane": pomalo straha i nevjerice da sve to zajedno još uvijek funkcionira. Na izlazu iz aerodroma strance dočekuje žena koja u ruci drži ključeve automobila i nudi taksi do centra Havane. Kada prihvatite ponudu, desetak vozača je salijeće tražeći da oni voze taksi, sve dok ona, neumoljivom pravičnošću šefa izabranog na zboru radnih ljudi, ključeve državnog automobila ne uruči čovjeku čije se lice automatski ozari od sreće. Dok sjedate u auto, na pitanje koliko će koštati vožnja do centra, vozač prvo zatvara prozor, a onda kaže: "Dvadeset dolara je za Fidela, a meni koliko hoćete."

Vozači taksija su tu u puno više privilegovanom položaju od konobara u mnogobrojnim hotelima i restoranima. Naime, ako i nakon očajno spore usluge (svi, ali baš svi ugostiteljski objekti su državno vlasništvo) gorite od želje da ostavite bakšiš konobaru, postoji uhodana procedura: nekoliko dolara morate neopaženo ubaciti ili u džep konobara dok prolazi pored vašeg stola ili mu ostaviti u ruci prilikom rukovanja. Svaki bakšiš u zapadnom maniru ostavljen na stolu sa računom, uredno je registriran od šefa sale, koji motri po stolovima sa dva zadatka: da na vašu primjedbu kako već pola sata čekate na poručeno piće ljubazno pokaže primaknuti palac i kažiprst kao molbu da se strpite još samo malo i da svaki bakšiš ostavljen konobaru uz račun pokupi kao jedan od izvornih prihoda države.

Promenada oldtimera Veliki broj automobila na havanskim ulicama čine lade i moskvići koji pamte i Brežnjeva. Kubanski građani ne mogu posjedovati vlastite automobile: dozvole za njih potpisuje Fidel lično, a ponekad i njegov zamjenik i oblasni šef partije. Ta rijetka priviligija je namijenjena istaknutim umjetnicima, naučnicima, partijskim liderima ili uspješnim sportistima. Doduše, i da nije te administrativne prepreke za nabavku automobila, logičnim se čini pitanje kako bi je Kubanci sebi uopće mogli priuštiti sa prihodima koje ostvaruju. Naime, prosječna plata zaposlene osobe je oko desetak američkih dolara preračunatih u kubanske pezose. Kilogram mesa je oko jednog dolara, a sistemom "tačkica", sa hljebom i ostalim namirnicama, dobija se besplatno dva puta godišnje po pola kilograma po osobi. Mjesečna stanarina je oko dva dolara, dok naredni dolar odlazi za gas i ostale komunalije. Sve što na ulicama mogu kupiti i stranci i Kubanci ima dvije cijene: tako je cijena limunade za prve dva dolara, dok za isti iznos Kubanci mogu kupiti tačno 200 limunada. Upravo je taj osjećaj ponižavajućeg siromaštva kubanskih građana nama bio smetnja za potpuno uživanje u ljepotama Havane i srdačnosti, veselosti i otvorenosti Kubanaca. Naime, tokom čitavog boravka na Kubi nisam se mogao osloboditi osjećaja da nas građani Havane gledaju očima kojima su Sarajlije tokom rata gledali strane novinare i humanitarce: kao ljude koji iz obruča mogu otići kad hoće i koji za jednu večeru mogu potrošiti godišnju platu koju su Sarajlije primali u hrani. Ljekari specijalisti zarađuju i do 25 dolara, što je još uvijek daleko od prihoda potrebnog da se kupi i tridesetak godina stara lada. No, skoro svi Kubanci imaju rođake u inostranstvu, većina u Americi, i, zahvaljujući njihovim pošiljkama, godišnje u Kubu uđe oko jedna milijarda dolara. Upravo tim novcem veliki broj Kubanaca kupuje bicikla, a bogatiji među njima i motore. Ovdašnji primjerci vrhunskog dometa sovjetske automobilske industrije Kubancima služe za još jednu svrhu: naime, kako Fidel nema previše sluha za humor na vlastiti i račun Revolucije, to Kubanci pričaju viceve o moskviću i ladama, koji u njima služe kao metafora za Fidela i njegovu vlast.

Osim ruskih automobila, na ulicama je i mnoštvo američkih. No, nijedan nije mlađi od 40 godina, tačnije od 1961. godine, kada je administracija predsjednika Kennedyja zavela režim sankcija koji, nekoliko puta pooštravan, traje i danas. Prastari, ogromni, dugački, široki, komforni, bučni, izgrebani, ali, svejedno, prelijepi chevroleti, buici, cadilaci, fordovi… drže vas u ambijentu permanentne promenade oldtimera. Zadivljujućom vještinom, između njih se provlače bicikli i motori sličnih godišta sa klupama za dva putnika pozadi. Za dolar ili dva odvest će vas na bilo koje mjesto u centru grada, vozeći pored nevjerovatnih autobusa gradskog saobraćaja: najvećih mogućih šlepera koji vuku čeličnu konstrukciju sa troje vrata, u koju se poretkom sardina u konzervi vozi i po dvije stotine trudbenika.

Havana je prelijep lučki grad sa preko dva miliona stanovnika. Ne čudi što je Winston Churchill, dolazeći brodom u ovaj grad 1895. godine, zapisao: "Ovo je mjesto gdje je sve moguće. Ovo je mjesto gdje je stvarno sve moguće. Ne bih žalio ovdje ostaviti svoje kosti." Nije ni Diego Velazquez bio glup što je 1515. godine odlučio baš na ovom mjestu podići grad. Havana se nalazi na sjeverozapadnoj obali Kube, 145 milja udaljenoj od južne Floride. Lijepe pješčane plaže spajaju današnjih sedam kvartova Havane. Kvartovi se sastoje od više distrikta različite veličine, koji po svojoj arhitekturi, ambijentu i posebnom mikrokoloritu podsjećaju na sarajevske mahale. Ono što ih spaja jeste mnoštvo starijih ljudi koji sjede na ulicama ispred ulaza u zgrade, vesele dječice koja neprestano landaraju okolo smiješeći se turistima, glasna muzika koja se čuje iz svakog stana i neizbježni ozbiljni policajci koji se nalaze bukvalno na svakom ćošku. Tek sam dolaskom u Havanu shvatio da je sva vrijednost Wendersove Buena Viste u tome što se sjetio da to prvi učini. Naime, dovoljno je biti i daleko manje rediteljski telentiran i posjetiti samo nekoliko od stotina barova sa muzičarima ništa lošijim od Ibrahima Ferera, Rubena Gonsalesa, Compaya Segunda, Eliaades Ochoa ili Omare Portuonoa i napraviti svoju vlastitu "buena vistu". Još ako kamera ima mogućnost snimanja u sepia koloritu!

Idol Che Do raspada Sovjetskog saveza u Havani se živjelo relativno dobro. Godišnja sovjetska pomoć od pet milijardi dolara, koja je decenijama održavala Castrov režim kao trn u američkom oku, bila je dostatna da, uz prihod od izvoza šećera, ruma i cigara, osigura veoma visok nivo socijalne zaštite. No, od tada je počeo strmoglavi pad standarda kubanskih građana, čiji su kraj mnogi američki analitičari predviđali u svrgavanju Castrovog režima. Na ta predviđanja u jednom od svojih mnogih petosatnih govora, prilikom desetogodišnjice pada Berlinskog zida, osvrnuo se i Fidel, ponosno ukazujući da se ona nisu obistinila. Prvih pet godina bez sovjetske pomoći smanjilo je nacionalni dohodak za oko 35%. Prvi put su tada ukinute i neke od beneficija koje je uvela Fidelova Revolucija, poput besplatnog dvonedjeljnog odmora u ljetovalištima za sve zaposlene, mjesečnog sljedovanja piva, rođendanskog kolača za djecu ispod deset godina ili svadbenog poklona mladencima. No, od 1995. godine bilježe se i prvi znaci skromnog privrednog rasta, da bi 1999, zahvaljujući prije svega prihodu od turizma, bio zabilježen i rast društvenog proizvoda od golemih 6%.

"Činjenica da Castrov režim nije pao 1993, u godini najveće ekonomske krize, tjera na revidiranje ustaljenih faktora kojim američka politika uobičajeno mjeri stabilnost režima", ocjenjuje Linda Robinson, urednica američkog magazina U.S. Today za Latinsku Ameriku. "Iako je mijenjanje politike oslonjene na Sovjetski savez bilo istinski traumatično za malenu karipsku zemlju od 11 miliona ljudi, ono ipak nije imalo kataklizmični efekat za održavanje vlasti, kao što je to zabilježeno u zemljama istočne Evrope. Castro je bio odlučan u pružanju otpora scenariju po kojem su padali evropski komunistički režimi. Njegova odlučnost je karakteristika prve generacije revolucionarnih lidera koji su, zato što su njihove identitete investirali u revolucije koje su kreirali, ekstremno otporni na drugačije ideje koje mogu destruirati njihova životna djela. On je mogao preživjeti zato što, za razliku od nekadašnjih istočnoevropskih komunističkih zemalja, njegov režim nije nametnut spolja, niti je značajnije osporen iznutra", zaključuje Robinsonova.

Današnji Kubanci prave razliku između Fidela i Revolucije. Tek kad steknu povjerenje u stranca, priznat će da ne vole Castra i da on ima podršku samo u ruralnim dijelovima Kube, odakle i regrutuje beskrajno lojalne policajce za sva veća mjesta. No, s druge strane, Revolucija kojom je Fidel došao na vlast je za njih nešto drugo. Ponosni su na nju, a poređenja sa predrevolucionarnim periodom Batistine diktature pokazuju i zašto. Naime, dok je Fidel nepismenost stanovništva u potpunosti iskorijenio, tokom diktature svega je nešto više od polovine stanovništva imalo pristup osnovnom obrazovanju, dok je zdravstvena zaštita bila osigurana za još manji procenat stanovnika. Današnja Kuba se s razlogom diči sistemom zdravstvene zaštite, koji je na mnogo višem nivou od onih u razvijenijim demokratskim zemljama. Na svakom koraku ogromni transparenti podjećaju na Revoluciju, praćeni krupnim portretima samog Fidela, ali i legendarnog revolucionara Che Guevare. U oskudnim knjižarama mogu se naći njegove knjige, ali i posteri, fotografije i razglednice sa romantičnim likom idola svih revolucionara mundijalnog šezdesetosmaškog pokreta. (Jednu sam razglednicu poslao Zdravku Grebi, sjetio sam se Cheove slike na zidu u njegovom kabinetu.) Kubanci su posvećeni idealu socijalne pravde, u kojoj ideja demokratije prije svega podrazumijeva opće pravo na garantiranu zdravstvenu zaštitu i obrazovanje, sa posebno istančanim osjećajem za nacionalni identitet i patriotizam. Zato vjerujte svojim sjećanjima i ne sumnjajte u iskrenost vlažnih očiju jednog Teofila Stivensona, koji sa najvišeg stepenika pobjedničkog postolja sluša kubansku himnu.

"Fidel je Cheu namjestio ubistvo", objašnjavaju nam tajno uvjerenje većine Kubanaca dvojica naših novostečenih prijatelja, braća Ronaldo i Luis. Oni ne vjeruju da Castro nije umiješao svoje prste u izdaju bolivijskih seljaka, koji su Chea predali bolivijskoj vojnoj hunti koja ga je i ubila, u prisustvu američkih oficira, 9. oktobra 1967.

Ronalda smo sreli na ulici u centru Havane, gdje je bio jedan od hiljada onih koji prilaze strancima pokušavajući da zarade koji dolar tako što će im pokazati put do dobrog restorana, kluba sa tradicionalnom muzikom ili mjesta gdje se mogu jeftino kupiti originalne cohiba cigare. Upustili smo se u razgovor sa njim zato što se njegov engleski jezik nije završavao sa "Where are you from?", kao kod većine njegovih sunarodnjaka, kojih se ne možete lagano otresti ukoliko odgovorite na pitanje. To što vi ne govorite španski, za njih nije problem i oni nastavljaju šetati uporedo s vama, nudeći svoje vodičke usluge. Iako ponekad znaju biti dosadni, stranci se nijednog sekunda na Kubi ne mogu osjećati nesigurno. Policija je na svakom ćosku, i tu je, prije svega, da turistima osigura osjećaj apsolutne sigurnosti, često i po cijenu vrlo grubog i ponižavajućeg odnosa prema sunarodnjacima.

Nakon što smo u "Buena Visti", mračnom klubu gdje je Wenders pronašao majstore kubanske tradicionalne muzike, popili nekoliko omiljenih Hemingwayevih mojita, koktela od bijelog ruma, limuna i listova nane, i nakon što smo od njegovog brata kupili po paket originalnih cohiba i monte christa 4, Ronaldo nam je pokazao svoju mahalu i odveo nas svojoj kući. U skromnom stanu sa nekoliko soba živi njegova 25-člana porodica: roditelji, brat, sestre, baba i djed, te ujaci sa porodicama. Naš dolazak nije poremetio njihovo sjedenje pred crno-bijelim televizorom, u sobi bez prostirke, sa nekoliko stolica. Nakon što smo ponuđeni marihuanom, ni Ronaldo, ni njegov brat nisu mogli vjerovati da nismo zainteresirani ni za usluge njihovih prijateljica iz komšiluka.

Dvije za četrdeset Prostitucija na Kubi se iz dva razloga razlikuje od najstarijeg zanata u bilo kojem dijelu svijeta. Prvi pripada jedinstvenom odnosu prema seksualnosti, koja nije nikakav društveni tabu. Seks i ljubav su na Kubi dvije odvojene stvari. Prva se među Kubancima upražnjava skoro kao uobičajeni socijalni odnos, dok je sa strancima izvor najunosnije zarade. Za oba supružnika vrlo je često održavanje vanbračnih seksualnih veza. "Kubanci vole seks", objašnjava direktor Baracoa klinike za planiranje porodice. "To je dio našeg dnevnog obroka. Ovdje imate djevojčice od 13 godina koje su maltene eksperti u seksu", otkriva on jednu od tajni recentnog turističkog buma svoje zemlje.

U svim gradskim ulicama Kubanke svoje tijelo pokušavaju prodati strancima. Prostitucija je zvanično zabranjena, ali se od čitave zabrane u praksi provodi samo dio koji kubanskim građanima onemogućava ulazak u hotele, a time i u hotelske sobe turista koji u njima odsjedaju. Djevojke navečer napadno šetaju glavnim turističkim punktovima Havane, lako detektirajući turiste, otvoreno im, pogledima i gestikulacijama, dajući do znanja da su "nagodne". Ukoliko je stranac ne primjećuje ili pokazuje nezainteresovanost, iznervirana ljepotica ga u prolazu ošine pogledom ili mu, kao što je meni učinila jedna zanosna brineta, podrugljivo pokaže svoju golu sisu. Naš prijatelj Ronaldo, koji je oženjen, priča nam da skoro svakodnevno upražnjava seks sa različitim djevojkama i ženama. Pitamo ga da li se plaši AIDS-a, a on nam odgovara da svi Kubanci jednom u šest mjeseci idu na zdravstvene preglede. Pokušavamo mu objasniti da to nije posebna zaštita, da bi u nastavku priče otkrili da on, kao i veliki broj njegovih prijatelja, uopće ne koristi kondome.

Dok smo sa terase njegovog stana razgledali Havanu, pozvao je svoje dvije prelijepe komšinice. Jednoj je bilo sedamnaest, a drugoj, koja je izgledala kao Ornella Muti iz mlađih dana, devetnaest godina. Odgovorili smo potvrdno na pitanje da li nam se dopadaju, ali nije mogao vjerovati da nismo zainteresirani za seks, čak ni kad nam je rekao da nam može srediti "diskontnu cijenu" od 40 dolara. Pozvali smo djevojke, vidno razočarane što su džaba dolazile, na piće u obližnji bar. Tu nam je Ronaldo objašnjavao da se na prostituciju u njihovoj mahali, kao i u čitavoj Kubi, gleda kao najvažniji izvor zarade za veliki broj mnogočlanih porodica. U situaciji kada u široj familiji svega nekoliko članova ima posao, koji ukupno donosi tridesetak dolara mjesečno, najnormalnije je prihvaćeno da mlađi ženski članovi domaćinstva isti iznos donesu kući skoro svakodnevno, prodajući svoja tijela strancima. Korist od prostitucije Fidel nije koncentrirao samo na široki krug trudbenica i njihovih porodica, a cilj je postigao upravo zabranom ulaska Kubancima u hotele. Naime, u ogromnoj većini stanova u centru Havane stanari djevojkama iznajmljuju sobe na sat ili noć, tako da za jednu noć mogu zaraditi iznos veći nego što je njihova godišnja penzija. Ukoliko, dakle, djevojka ne želi klijenta odvesti baš svojoj kući, gdje će, kako nam je objašnjavao Ronaldo, biti prijatno ugošćen dok se pripremi soba ili isprazni ako u njoj već spava neko od ukućana, može otići u neki od mnogobrojnih stanova u centru gdje će klijent sobu platiti od 5 do 50 dolara. Pitam Ronalda da li je djevojkama neprijatno što on, kao njihov prijatelj i komšija, zna da se one bave prostitucijom. "Pa, ovdje isto radi preko 70% žena!", objašnjava mi sa smijehom, uvjeravajući me da ni on ni one u tome ne vide ništa nemoralno. Na pamet mi pada Nikolićev film Ljepota poroka, skoro da sam ga htio pitati: "A imaju li one oca? Brata?" Dvoumim se da li da testiram lagodnost sa kojom govori o prostituciji i da ga pitam bave li se istim poslom i njegove sestre. Znam da znam biti novinarski veoma drzak i provokativan, ali ovu granicu još nisam spreman preći.

Partijski u fabrici cigara Ernest Hemingway je, sa prekidima, na Kubi živio skoro dvadeset godina. Slavni nobelovac je i od režima i od građana Kube prihvaćen kao dio ljepših stranica nacionalne historije. Prije nego što je preselio u prelijepu kuću na periferiji Havane, dio svog skoro dvadesetogodišnjeg boravka na Kubi Hemingway je proveo u dva havanska hotela, u kojima su njegove sobe danas spomen-muzeji koje obilaze posjetioci iz čitavog svijeta. Njegova djela su dio obavezne školske lektire, pri čemu se naglašavaju neprovjerljive tvrdnje o njegovoj podršci Revoluciji.

Svjetski interes za Hemingwayem Kubanci pokušavaju unovčiti na razne načine. Od cijene ulaznice za obilazak njegove kuće (5 dolara), preko dozvole za njeno snimanje (25 dolara), do prodaje navodno omiljenih Hemingwayeveih cigara i koktela te tvrdnji svakog lokalnog "vodiča" da je bar u koji vas je upravo doveo bio omiljeno mjesto američkog pisca.

Uz Hemingwaya, jedan od simbola i najvažnijih izvoznih proizvoda Kube jesu cigare. Turisti, osim što kupuju cigare, obično posjećuju i fabrike u kojima se one prave. Za zadnji dan našeg boravka u Havani ostavio sam posjetu najčuvenijoj fabrici Partagas, želeći da provjerim mit o radnicama koje najbolje cigare rolaju među svojim bedrima. Nažalost, posjetu ću morati odložiti za sljedeći boravak u Havani, jer je tog dana fabrika bila zatvorena za posjetioce zbog partijskog sastanka koji je bio u toku.

No, nije mi žao. Razlog više da se vratim na Kubu.

Kubanski internacionalizam

Castro svoje sunarodnjake drži vrlo dobro informiranim o međunarodnim prilikama - naravno, kroz prizmu svoje jedinstvene ideologije i vizije savremenog svijeta. Često to čini maratonskim govorima, koji se u cijelosti prenose na televiziji i objavljuju u novinama, koje se zatim tokom rada naglas čitaju u fabričkim halama. No, osim iščašene dioptrije, Kubanci imaju i stvarnog razloga za ponos kada je u pitanju Fidelova solidarnost sa zemljama "trećeg svijeta". Naime, od 1963. godine, kada je Kuba poslala 63 ljekara u Alžir tek oslobođen kolonijalnog ropstva, Castro još uvijek nizu zemalja pruža humanitarnu pomoć bez obzira na vlastite ekonomske teškoće. The New York Times je još 1985. godine Castrov program medicinske pomoći ocijenio "najvećim programom pomoći mirovnog korpusa u svijetu". Te godine je Kuba poslala 16.000 ljekara, nastavnika, agronoma i drugog tehničkog osoblja u 22 zemlje širom svijeta, pri čemu je broj ljekara bio veći od onog koji je slala Svjetska zdravstvena organizacija. Nakon žestokog uragana koji je 1998. godine razorio čitava naselja u Centralnoj Americi, Kuba je poslala medicinske brigade širom regiona. Kubanski ljekari su ostajali u selima koja nikada nisu imala medicinsku službu, radeći mjesecima, besplatno, na njenoj uspostavi. U decembru 1999. godine Kuba je imala 3.140 ljekara i drugog medicinskog osoblja poslatog kao ispomoć u čak 58 zemalja u svijetu, uključujući tu i više od hiljadu Gvatemali, Nikaragvi, Belizeu, Hondurasu i Haitiju. Kuba, također, pruža i nudi besplatno liječenje pacijentima iz "trećeg svijeta", pri čemu je posebno značajna podrška bila u zbrinjavanju i liječenju više hiljada djece pogođene katastrofalnom nesrećom u atomskoj centrali u Černobilu. Istovremeno, već godinama kubanska vlada daje besplatne stipendije za više od 20.000 studenata iz zemalja u razvoju, koji besplatno studiraju na veoma kvalitetnim medicinskim fakultetima. Nerazumni američki režim sankcija, koji je onemogućio čak i uvoz lijekova, primorao je Kubance na značajan istraživački rad u sektoru farmacije. Jedan od najvećih uspjeha farmaceutske industrije je vakcina protiv dječijeg meningitisa, koja se koristi u čitavom svijetu, osim u Americi (zbog rigidnog režima sankcija koji zabranjuje trgovinu sa Kubom, zahvaljujući kojem od dječijeg meningitisa u Sjedinjenim Državama umire svake godine nekoliko stotina djece). U svojim govorima, Castro američku blokadu Kube (režim sankcija je strožiji nego prema Iraku) naziva genocidom. O izgledima za poboljšanje odnosa sa dolaskom nove administracije, Fidel je rekao: "Nadam se da Bush nije glup kao što izgleda." Tokom mog boravka u Havani, Castro je južnoafričkom predsjedniku M'Bekiju uručio najviše kubansko državno odlikovanje, na šta je gost uzvratio da su Castro osobno i kubanska revolucija decenijama bili sanjani ideal južnoafričkog naroda. Iz sličnih razloga, Fidel je prošle godine primio i "uglednu" nagradu za ljudska prava "Moamer el Gadafi", koju mu je na svečanoj ceremoniji uručio, naravno, Moamer el Gadafi. Papina posjeta Kubi 1999. godine jedan je od značajnijih događaja na ostrvu u posljednjoj deceniji. Efekti tog putovanja nisu bili preveliki za katoličke vjernike na Kubi (iako mogu slobodno ići u crkve), ali je zato propagandni efekat njegove posjete kubanska vlast iskoristila na najbolji način. Sličan potez napravio je Castro prošle godine, kada je u jednom od mnogobrojnih gradskih parkova u Havani otkrio predivan spomenik Johnu Lennonu, rekavši da je Lennon "dijelio ideale kubanske Revolucije".

Šta poslije Castra?

Odgovor na ovo pitanje pokušava naći na stotine analitičara i eksperata koji se bave Kubom i Latinskom Amerikom. Fidel ima 75 godina, i mada još uvijek igra bejzbol, špekulacija o Kubi nakon njega je sve više. Dugo vremena, sve do prije pet-šest godina, logičnim se činilo da će Fidela naslijediti njegov brat i saborac Raul Castro, koji je bio jedan od lidera Revolucije iz 1959. godine. Dugo vremena on je zauzimao pozicije zvanično drugog čovjeka u državi. No, neočekivano, Fidel ga je iz nepoznatih razloga "prizemljio", učinivši izbor nasljednika krajnje neizvjesnim. Na ponovljenja pitanja, naravno, stranih novinara o svom nasljedniku, Castro redovno, sa smiješkom odgovara: "Na vlasti će biti čitav narod." Ukoliko razgovarate sa nekim od kubanskih zvaničnika, oni će vam ponoviti očito dobro naučenu lekciju o tome da će narod izabrati novog lidera. No, obavezno će dodati i to, kao što je učinio i moj sagovornik, direktor kubanskog Nacionalnog radija, da se "nikakve promjene u očuvanju tekovina Revolucije neće desiti, niti dozvoliti". Ako inteligentnije među njima upitate da li stvarno vjeruju da je dosadašnji, jednopartijski sistem model budućnosti za Kubu, oni će vam odgovoriti: "Pođimo od pretpostavke da nije. Ali, šta je alternativa? Je li to možda američki recept primijenjen na ostale zemlje u regiji, u kojima, po američkim standardima, vlada demokracija? Na koju bismo se to zemlju trebali ugledati? Je li to možda Haiti? Ili Nikaragva? Ili Honduras? Ili Gvatemala? Eto, u tim zemljama nema 'diktatora Fidela', pa gdje je bolje: na Kubi ili u njima?"

Arhiva Dani
200