"Novinari" koji svoje priloge počinju frazom "mislimo da našeg gosta ne treba posebno predstavljati", jesu amateri. Priča o nekadašnjem "Zemunu", danas snack baru Hotela "Bosnia", počinje u kasnim osamdesetim. Tu se sastajala skupina ljudi koji će, za našu priču, tek kasnije postati važni. Zasad je važno da ih dobro zapamtite. U to vrijeme, jedan od rijetkih ljudi iz Sarajeva koji je uzimao zamah na međunarodnoj sceni bio je Braco Dimitrijević. Istina, ovdašnji svijet koji se u sve voli petljati cinično je komentarisao "da baš i nije najjasnije što po najpoznatijim svjetskim galerijama luduju za onim kad Braco postavi Michelangelovu sliku u ormar, a onda okolo pobaca žirafu i dvije jabuke". Ipak, bio je poštovan, njegov pogled je odavao laufera koji nepogrešivo zna šta ko misli o njemu.

Na početku devedestih, kad su se u Sarajevo slili svi oni ljudi koji su se iskreno prepali nacionalizma u svojim sredinama, bilo je stvarno lijepo. Svako malo naišao bi Poznat Netko. Johnny Štulić, pjesnik i gitarist, smijao se iskreno i zarazno. Ko zna je li to što su Saralije iskazivale gostoprimljivost - pogotovo prema gostima iz Beograda i Zagreba - bio kompleks provinicije u odnosu na velegrad? Danas se to više i ne treba pitati. Kao što možda ne treba prizivati "varljiva sećanja", kako ih naziva Danilo Kiš.

Ako ste slučajno upamtili onu grupu s početka teksta, ona više neće postojati, osim u ovoj priči. Ali, bilo je ovako: nakon bijega s nastave, prvo bi se kupile pa pročitale sve novine do kojih se moglo doći. Zatim bi trajalo ritualno pijenje espresso kafe. Možda je to, zapravo, bilo unapređenje onog mita o čibučenju, po kojem u Bosni "i po šest sati dnevno ljudi mogu sjedjeti i piti unedogled kafu a ne progovoriti nijednu jedinu riječ". Naši su razgovori bili glasni, često bučni, komentiralo se sve i svašta: vijesti, nogomet, žene… Većina nije imala velikih ambicija, ili je to samo tako izgledalo onome ko ih zaista i ne gaji pretjerano. U nama je, ipak, sijalo predapokaliptično svjetlo posljednje mladosti u Jugoslaviji. Neki od nas napravili su respektabilne karijere, neke su ubili u ratu, neki su pobjegli pa se vratili, neki zauvijek ostali u Australiji, Americi, Kanadi.

Ovaj intervju nastao je u nekadašnjem "Zemunu", 2001. godine, za jednim od stolova za kojim je, poslužimo se Bracinim simbolima, mogao sjediti bilo tko drugi, čak i njegov "Slučajni prolaznik", rad kojim je 1968. godine krenuo stazom svjetske slave. A možda našeg gosta stvarno ne treba posebno predstavljati?

DANI: Je li sjajno poznavanje povijesti umjetnosti formiralo u osnovi antihistorijski stav Brace Dimitrijevića da je cijela povijest jedna velika greška?

DIMITRIJEVIĆ:Nema grešaka u povijesti. Cijela povijest je greška. Ja sam, onako, uvijek bio vizuelni tip i vidio sam puno knjiga. Kroz ruke mi je prošlo oko 10.000 naslova i ne znam koliko sam od toga pročitao, ali u mom temperamentu nije da čitam, nego da gledam i da mislim, što je drugi vid učenja. Likovnom umjetnošću se dijelom bavim i zbog činjenice da se nekim djelom iste sekunde može sagledati problem i može poslati poruka koju sadrži roman od, naprimjer, 300 stranica. Brzina komunikacije koja je adekvatna brzini svjetlosti meni odgovara kao, recimo, bivšem skijašu.

DANI: Pripremate li dugo svoje radove? Dosta njih izgleda kao trenutna improvizacija, ali u njima ima i simbola koji su plod strategije.

DIMITRIJEVIĆ:Postoje dvije vrste radova: ima onih gdje postoji klik-efekt, kad, recimo, sjediš sa rajom u kafani i dobiješ ideju pa je zapišeš u rokovnik. Napraviš to i vidiš da aksiomatski štima. Postoje i radovi koji se prave za određeni kontekst, kad te ljudi pozovu i daju ti pet katova, pa izaberi, od renesanse do danas… Momenat inspiracije polazi od konkretnog povoda, a tu onda postoji momenat studiranja, analize očitavanja vremenskog konteksta, studiranja biografije autora ili subjekta slike.

DANI: U prvom fiktivnom konceptualističkom intervjuu u brošuri Studentskog kulturnog centra stoji pitanje: "Koje je vaše mjesto u svjetskoj umjetnosti?" Zapisana su i dva odgovora: "vrlo zapaženo" i "nikakvo". Šta je bliže istini?

DIMITRIJEVIĆ:Ako se stvar ne racionalizira, ja i dalje mislim da imam 18-19 godina. Psihološki, još uvijek mislim da sam na početku, jer zapravo uvijek pokušavam stvoriti u sebi situaciju u kojoj sam na početku. To sa mnom stalno ide tako, nevažno da li se radi o odnosu prema gradu u kojem se nastanim ili se radi o nekom "nebuloznom" projektu na kojem treba raditi godinama. S druge strane, kad razmislim, u zadnjih godinu dana bile su dvije izložbe koje bi nekome ko to pročita mogle biti važne. Prva se zvala Zadnjih 30.000 godina umjetnosti od neolita do danas, a druga je bila u Kunsthalle muzeju u Bonnu i obilježila je prijelaz milenijuma. Taj problem milenijuma postoji: nemamo iste kalendare, a ako smo osobito nadareni, možemo živjeti sa više njih u glavi. Da ne zaboravim: bila je još jedna izložba, koja se zvala od Antike do danas, koja je prije mjesec dana završena u Louvreu, gdje su, kao i u ove dvije, također bili uvršteni moji radovi. Kakva je, dakle, moja uloga? Sa faktografskog stanovišta, to sve izgleda kao veliki koraci u biografiji umjetnika, međutim, ja se ne dam impresionirati svojom biografijom.

DANI: Ali, sve češće se vizualno pojavljujete na svojim radovima. Autoportret sa jajetom i Leonardovom Bogorodicom je jedan od njih?

DIMITRIJEVIĆ:Jeste, ali to su radovi relativno skorijeg datuma. Sad, to da se na naslovnim ili nekim drugim stranicama novina, časopisa, kataloga pojavljuje moj lik u sklopu neke instalacije, događa se u posljednjih desetak godina. Slučajni prolaznici, taj moj, uslovno rečeno, "prvi" rad, uvijek je negdje, uvijek ga se prikazuje. Nemam nikakav odnos prema tome, osim što sam u posljednje vrijeme postao manje strog prema sebi, manje kritičan. Ako ja mogu sresti slučajnog prolaznika čiju sam sliku postavio na zagrebački Trg republike ili na Champs-Elysees, to znači da mogu sresti i sebe!?

DANI: To sretanje samog sebe mora da je uzbudljivo. Usput, vrlo dobar esej Sretne koincidencije, posvećen Vašem radu, napisala je kritičarka Sophie Berrebi. Koji su slučajni odnosi najviše utjecali na Vas?

DIMITRIJEVIĆ:Što se tiče slučajnih odnosa među ljudima, radije bih rekao da volim spontanost. Što se, pak, slučaja u filozofskom smislu tiče, mislim da je slučajnost viši ili najviši kosmički zakon, najviša instanca. Budući da sam dugo gastarbajter, znam neke odnose i stanja u kojima čovjek nešto mora. Ali, kad se govori o slučaju i o univerzalnoj, kosmičkoj zakonitosti, tu valja dodati ideju da ljudi ništa ne uče na greškama, nego da se svijet greškama pomjera naprijed.

DANI: Umjetnički, a i privatno, Sarajevo Vam je uvijek bilo važna stvar. Moram primijetiti da veliki broj ljudi jako cijeni što se niste, poput nekih drugih poznatih umjetnika, "privoljeli drugom carstvu".

DIMITRIJEVIĆ:Biti na ovoj strani nije ništa spektakularno. To je stvar ljudske etičnosti. Ja znam te ljude, ovdje sam rođen, i mislim da tu nije bilo ničega racionalnog, nego da je ta vezanost sama od sebe takva. Ja sam 1993. postavio rad Građani Sarajeva, u kojem sam slike Mahlera, Smetane, Čajkovskog, ljudi koji su bili poznati umjetnici ali im se likovi baš i ne znaju, objesio na cik-cak, kao da je detonacija to narušila. Time sam htio poslati poruku da svako ko je stradao u Sarajevu mogao biti Mahler. Sad, nisam siguran da je - samim tim što su neki poznati i veliki ljudi odatle - Sarajevo metropola. Kad sam studirao u Londonu 1970, velika stvar je bila što su Englezi održali riječ svojim prijateljima Arapima i izgradili im džamiju u centru. Nama koji smo naviknuti na sve te bogomolje oko nas, to nije spektakularno; samim tim, Sarajevo ima startnu prednost u tome da bude metropola, pogotovo ako neko ima globalni svjetonazor i još tačku bosanštine. To daje širok pogled na svijet i ti se automatski osjećaš kao pripadnik svih metropola svijeta. Ja baš i ne volim riječ "multikulturalno", jer je to ratni termin i koristi se pogrešno.

DANI: Svojevremeno ste kao one koji su utjecali na Vas spomenuli Beuycea, Hamiltona, Kounellisa… Postoji li mogućnost da se oko Vas, kao svojevremeno oko njih, okupi umjetnička scena i krene u nešto novo?

DIMITRIJEVIĆ:Ne špekuliram time što sam imao odnos poštovanja i divljenja prema svojim starijim kolegama, od kojih su neki u međuvremenu postali i moji bliski prijatelji. To vjerovatno može poslužiti kao primjer nekoga ko je bio nezavisni mislilac, otišao u neku sredinu i radio. Jedan od glavnih razloga mog odlaska iz ovih sredina je u tome da je u svakom većem gradu bivše Juge bio jedan dežurni genije za sve. To jednostavno nije odgovaralo mom temperamentu, pa sam počeo živjeti u metropolama gdje ima dvadeset ili trideset genija, ili hadžija, pa da i ja budem jedan od tih dvadeset, a ne da jednog dana, zahvaljujući svom radu ili dobi, postanem neki takav "dežurni genije" koji će se narodu obraćati o svemu, od kulture do meteorologije.

DANI: Šta ako, ipak, povijest umjetnosti odluči umjesto Vas?

DIMITRIJEVIĆ: Pa ništa. Uvijek mislim na onu priču koja je završila u filmu Velika iščekivanja sa Robertom De Nirom i Gwyneth Paltrow… Svi najveći umjetnici poznaju znak dubine. Ta priča je napisana dok sam živio negdje između Sarajeva i Zagreba, i imao sam 19 godina. Postoje dvije ili tri verzije, a ide ovako: Jednom davno, daleko od gradova i sela, živjela su dva slikara u kući do kuće. Jednog dana tu je nekim poslom stigao kralj, ušao u kuću jednog, vidio slike i pozvao ga u dvorac. Ime tog slikara bilo je Leonardo da Vinci. Ime ovog drugog je zauvijek nestalo iz povijesti. Ta priča je došla i u Hollywood. Ono što je zanimljivo jeste da ni jedan od velikih umjetnika, bio to Rauschenberg, Hamilton ili bilo ko drugi, nikad nije mislio da je on "onaj drugi". Postoje sredine u kojima se lakše nešto postaje: u Londonu je lakše biti "gore" ako si odatle nego, naprimjer, iz Kiseljaka. Ali, treba biti oprezan: tu dolazi faktor kojeg ja u šali zovem Mali Nurko: kad si onaj mali koji se provuče kroz noge i stane u prvi red, onda taj vektor, ta nepoznanica, čini da cijela istorija nije toliko predvidljiva. Postoji i faktor taštine i sumnje: to je sjajno izraženo kod Tarkovskog u Stalkeru. Tamo, naučnik i umjetnik dolaze u Zonu i počnu sumnjati u svoj prethodni opus.

DANI: Braco Dimitrijević je svoju prvu izložbu imao sa deset godina, a danas za instalacije koristi slike vrijedne stotine hiljada dolara: Kandinskog, Moneta, Turnera... Povuče li Vas nekada da što nacrtate?

DIMITRIJEVIĆ: Periodično. Ima trenutaka kada to radim, uz instalacije. Onda potpuno zanemarim slikarstvo kao medij, pa onda to iščezne i tako… Često se vratim tim fotografijama, slučajnim prolaznicima, jer kad na šest ili sedam metra na aveniji u Parizu postavite velike fotografije, koje je vidjelo par miliona ljudi dnevno, vjerovatno mali procenat ljudi zna da je to umjetnički rad, a još manji da je to moj rad. Bitno je da se ponudi neka komunikacija van nekog klasičnog muzejskog konteksta. Pripadam onoj generaciji umjetnika koja je htjela jednostavno izaći na ulicu i komunicirati sa ljudima van muzeja, van oblika standardne prezentacije umjetnosti. Ti veliki portreti dolaze iz naše ikonografije portreta političara. U socijalizmu je bilo potpuno neočekivano da bilo čija slika osim političarova visi na istaknutom mjestu. Danas je ta tehnologija štampanja velikih portreta na jumbo plakatima dominantna, a ja sam radio gerilski segment fotografije. Subjekt fotografije su bili slučajni prolaznici i moja je ideja bila da otklonim taj automatizam koji postoji kad uđeš u instituciju sa aurom velikog muzeja. Moj san je bio da ljudi odu u Peking i da kad vide veliku sliku na nekom zidu, pomisle: ono je Bracin prolaznik, a ne Mao Ze Dong. To se i desilo kad je grupa prijatelja iz amsterdamskog muzeja otišla ranih 80-ih i rekla: "ono je prolaznik". Isto tako znam da je kineski predsjednik u posjeti Francuskoj vidio dva velika portreta na ulazu. Ko zna šta je pomislio?

DANI: Vaš je otac bio Titov prijatelj, a Vi ste mu kao petogodišnjak sjedjeli u krilu. Kojih se slika otad sjećate?

DIMITRIJEVIĆ:Ja sam mu tad vjerovatno bio simpatičan i prišao sam mu kao i svakom drugom čovjeku. Sjećam se neke boce Žilavke i prstena na ruci Druga. Onda sam počeo pričati o problemima s parkašima, koji su šišali ograde i tjerali djecu sa zelenih površina da ne igraju lopte. U meni je uvijek bio poriv da komuniciram sa svima. Mislim da takvi ljudi vole te stvari: da malo promisle o tim parkašima i je li u redu što je on digao tu ogradu malo više. To mi se dogodilo kad smo sjedjeli sa Yoko Ono i onda se pojavio nečiji rođak iz provincije koji ju je počeo "jebavat" s nekim pitanjima. I mi skontamo da on uopšte ne zna ko je ona, a ispadne da je njoj super zato što niko sa njom godinama nije tako prisno razgovarao.

DANI: Kao i Vi s Günterom Grassom?

"Sa faktografskog stanovišta, učešća na svim tim važnim izložbama izgledaju kao veliki koraci u biografiji umjetnika, međutim, ja se svojom biografijom ne dam impresionirati"

DIMITRIJEVIĆ: Kao gost grada Berlina, bio sam 1977. pozvan na neki prijem koji je bio priređen za Grassa u Berlinskoj akademiji. Meni je taj grad tada izgledao tako da su svi ljudi na vratima i prijemima bili isti, svi konobari su bili isti, jedino što su se nekad gosti malo mijenjali. Malo sam zakasnio i došao nonšalantno obučen u nekom sportskom sakou. Vidim centralni sto i tamo dvije slobodne stolice, počnem jesti i pitam gospodina koji sjedne pored mene: a šta vi radite? I, veli on: ja pišem. Pita on mene: šta vi radite, a ja kažem da slikam. Onda on kaže: ja isto ponekad slikam, a ja odgovorim: ja ponekad pišem. Siti se mi ispričali, čovjek prijatan, a došlo vrijeme da se poslužim desertom. Odem i oko tog deserta sretnem tog prijatelja s kojim sam se dogovorio. On me upoznaje sa nekom gospođom, koja kaže: "Vi, gospodine, dugo poznajete Grassa?" I ja sam shvatio da sam sat vremena pričao sa čovjekom o starim berlinskim i sarajevskim tramvajima i arhitekturi. Mora da mu se dopalo pa smo se toliko zadržali, jer niko ga nije pegl'o i maltretirao, nego je on vidio čovjeka koji ga je najljudskije pitao šta on radi, i on mu najljudskije odgovorio. To kad smo već kod nobelovaca, a spominjali smo i mog oca, zapišite da s njim stojim 5:2 u nobelovcima.

DANI: Kako!?

DIMITRIJEVIĆ: Pa, otac je znao Sartrea i Andrića, a ja još trojicu: onog hemičara koji mi je stalno dolazio na izložbe a izmislio je AD tablete, Grassa i Samuela Becketta. On je bio tih, miran, dostojanstven čovjek, kao oni naši ljudi iz okoline Jajca. Znao sam jednog mlinara iz tog kraja, bio je isti Beckett.

DANI: Može li se Vaš koncept zapravo nazvati "zbunjivanjem historije"?

DIMITRIJEVIĆ:Pa, može. Znamo da postoji pluralitet istorije, i ko je god pametan, zna da to postoji i da ima pravo na tu viziju. Od najbanalnije do najkompetentnije interpretacije postoji neki multiangularni pristup određenoj situaciji: kad posmatramo sliku anfas, ona, recimo, može biti Mona Lisa, i može biti, recimo, vrijedna stotine miliona dolara. Kad je posmatrate sa strane, ona opet vrijedi stotinu miliona dolara, ali ništa ne znači. To je instalacija one vrste koja dovodi čovjeka u galeriju da vidi jedno remek-djelo iz profila koje mu ništa ne znači i onda otkriva suštinsku vrijednost samim tim što kruži oko tog djela. Sistematizacija istorije darvinističkog tipa podrazumijeva da se slike klasificiraju po stilovima, a pritom se pretpostavlja da jedan stil evoluira u bolji i da je sljedeća faza bolja i sljedeći radovi kompleksniji… Umjetnost je samo jedna metoda kojom čovjek pokušava objasniti sebi svoj svijet; prema tome, mislim da je umjetničko djelo prije 2.000 godina isto kompleksno kao i ovo danas. Umjetnost uvijek neminovno govori istim jezikom kao i ambijent. Mnogi povjesničari umjetnosti se vraćaju na neku Matisseovu natuknicu da bi umjetnost trebala biti fotelja u kojoj se čovjek odmara od svakodnevnog života. To umjetnost u suštini nije, jer ako prvi otkriveni crteži prikazuju domestifikaciju životinja u pećinsko doba, što je bio jedan od problema, onda je on objašnjavao taj svijet slikajući freske na zidovima pećine. Kod nas je postojao problem podređenosti autoritetu ili kultu ličnosti, ali rijetki umjetnici su pokušali reagirati na to. Drago mi je da mi je John Malkovich, kojem sam rekao da ću ga voditi na jedinstveni sladoled u svijetu, u slastičarnu "Egipat", otkrio ublehu. On je liznuo i odmah mi rekao aromu i slastičarnu gdje je jeo taj sladoled za koji smo mi kao djeca vjerovali da je recept tajan da tajniji ne može biti i da ga "Egipat" nije htio prodati ni za brdo para hotelu "Evropa". Ja gledam svugdje, moja riznica je cijeli svijet i volim se iznenaditi.

Arhiva Dani
200