ije ni moglo završiti drugačije: dojučerašnji ideološki protivnici osvanuli su na pozicijama moći, tamo gdje je cijelu deceniju boravila stranka čije je vjersko krilo postalo krovna institucija ne samo bosanskih već i bivšejugoslavenskih muslimana; krivovjernima, bivšim ljutim protivnicima kojima se pastva u svako doba mogla dobro zaplašiti, istekla je upotrebna vrijednost; ateisti su, pak, izdržali sve plime zabrana.

Nestalo je tako, skoro u isto vrijeme, i političke potpore, i zaštitnika svakog lošeg poteza, izdašnih finansijera ili stvaralaca uslova za instaliranje rigidnih ideja upakovanih među novčanice saudijskih milionera. Ni ksenofobija se više ne uzgaja lako, niti se njome jača vlastita pozicija, baš kao što je sve manje nadoknade za dilanje straha.

Lijepi JAT I sve je ubrzo postalo skoro pa sasvim jasno. Izgleda da je ono što su Mustafa ef. Cerić, njegov zamjenik Ismet ef. Spahić i sva sila muftija i imama činili, a što je spadalo u "kolateralnu štetu" njihove misije utjerivanja bosanskih muslimana u suru, zapravo bilo osnova djelovanja. Uloge političkih komesara bile su korisne utoliko što su davale pokriće pretvaranju Islamske zajednice u udrugu bezobzirnih skupljača novca, za odbranu, obnovu, širenje vjere, vakufske prostore, za sve čega zapravo nema u istoj onoj mjeri u kojoj je svih ovih godina bilo rasprodaje bez sniženja i vjerskih osjećaja i svetih dužnosti.

U vrijeme kada je zajedno sa strankom muslimansko-povijesnog kruga imala punu kontrolu nad onom trećinom Bosne u kojoj se prakticirala Islamska deklaracija, beskrupulozno uživajući u svim blagodatima moći i mogućnosti izbora načina učvršćivanja vlastite ekonomske i svake druge pozicije, Islamska je zajednica na najgori mogući način pokazivala kako vjernike, one najiskrenije u svojoj odanosti Stvoritelju, vidi tek kao naivce od kojih je grijeh ne uzeti pare.

Rezultati organizacionih sposobnosti Islamske zajednice BiH

Tek su se dimenzije tog odnosa mijenjale - nagore. Danas skoro benigno izgleda organiziranje odlaska na hadž preko teritorija Savezne Republike Jugoslavije, gdje su srpski graničari putnike prvo propisno izmaltretirali, pa onda i opljačkali. Bilo je to one godine kada je tour operater za Meku i Medinu bio jedan od najmlađih Mladih Muslimana, Hasan Čengić, zapravo njegova misteriozna firma Bio-tours, kako se već zove dio njegova carstva izgrađenog novcem namijenjenim za pomoć preživjelom dijelu istrebljivanog naroda. Naravno, put autobusima kroz zemlju u kojoj su se tada muslimani najčešće dijelili na "Turke" i "balije", bio je tek prvi dio priče. Drugi, jednako loš, vezan je za izbor avioprevoznika: na Ćabu su bosanske hadžije tada letjele avionima Jugoslovenskog aviotransporta (JAT)!

U istanbulskim klozetima Šta se to onda moglo dogoditi pa da "jugo hadž" bude dio bolje prošlosti? Poniženje koje su ove godine doživjele hadžije putujući u organizaciji nikog drugog do Cerićeve kompanije IZBiH ne graniči s blasfemijom. Ono jeste bogohuljenje u punom smislu te riječi.

Bosanske su hadžije platile oko 3.000 maraka i za tih skoro 30 prosječnih penzija, umjesto garderoba, dobile istanbulske klozete; umjesto pristojnih hotela, krevete u svratištima na periferiji Meke i Medine, iz kojih su izbačeni da na ulici čekaju povratak kući; umjesto udobnosti aviona, čekaonice prljavih podova na kojima su, ne satima, već danima čekali let za Bosnu; umjesto ljekara spremnog pomoći vremešnim putnicima slabog zdravlja i nenaviklim na žegu Istoka, suprugu Halida Genjca, doktoricu ljutu na bolesnike i spremnu izjaviti: "Vi ste svi ovdje bolesni, vama treba bolnica"; i upozorenje da kontrolišu vlastito pamćenje. "Sjećajte se lijepih stvari", savjetovali su dobronamjerni uposlenici komercijalizirane vjerske zajednice, nadajući se slijepoj poslušnosti u kojoj će zatamniti slike ponižavanja kojem su muslimani bili izloženi na svetom putu. U danima Bajrama dočekanog na postelji od kartona.

Ništa od tog jada nisu, naravno, osjetili probrani, ideološka braća i njihove porodice, nagrađeni izvršioci radova u poslu veličanja mudrosti reisa Cerića, bogati sponzori ili prijatelji ideje povratka u prošlost za velike pare. No, oni i nisu bitni. Vojnici ideologije su druga strana priče. Ona na kojoj sve izgleda svečanije, bogatije, ljepše...

Stvarna slika djelovanja Islamske zajednice jesu fotografije što ih je napravila jedna od putnica, Sarajka Dženana Kajan, čije je pismo jasno svjedočenje moralne propasti onih što bi trebali propovijedati vrline. I ljudske i Božije. Umjesto toga, oni tek ubiru harač, trguju tuđom vjerom i... Možda ne znači ništa, ali su putnici u Sarajevu uredno dobili avionsku kartu Sarajevo - Istanbul - Sarajevo, a u Turskoj, za let do Jede - ništa. Nedovoljno za sumnju jedne od putnica kako je, zapravo, taj let bio besplatan - Islamskoj zajednici, ali ne i onima od kojih je trebalo uzeti pare - pa otud i ponižavajuće ostavljanje putnika da čekaju neki slobodan avion.

Ili se, ipak, iskustvo sa majstorima mraka ruga nevjerovanju u čudnu teoriju?

Poniženje za 1.500 dolara

Obaviti hadž je najljepši događaj u životu svakog mumina. Naći se pred Bejtulahom, suočit se sa Poslanikovim turbetom i klanjati u njegovoj džamiji, to je ljepota i čast koju ne može svako doživjeti. Hodati po zemlji kojom je hodao naš Poslanik, biti na mjestima gdje je On vodio žestoke borbe sa neprijateljima islama. To je doživljaj koji se nikada ne zaboravlja. Mnoge hadžije su obavile ovaj sveti čin te će se složiti sa mnom da ta ljepota koja se tamo, na tim svetim mjestima doživi, ostaje nezaboravna. Isto tako će se mnoge hadžije složiti sa mnom da je organizacija hadža preko Islamske zajednice za svaku osudu. Interesantno je da su svake godine iste kritike na organizaciju hadža, međutim, organizator ili ne može, ili ne zna, ili ne želi bilo šta da popravlja u tom smislu. Reis Cerić, kaže: "Ako niste zadovoljni, recite nama, a nemojte pričati okolo." Prvo: do reisa je nemoguće doći jer je on za obične građane uvijek zauzet, a dostupan je tek njegov sekretar. Pitanje je da li sa sekretarom treba o ovim temama razgovarati. Godinama se hadžije sa hadža vraćaju nezadovoljne organizacijom IZ-a jer se kao vodiči, ljekari i ostali ne uzimaju ljudi po kvalitetu, po organizacijskim sposobnostima, nego po zvučnosti imena. Navodim nekoliko primjedbi: u cijenu od 1.550 dolara nije uračunata hrana, a prošle godine je bila i to za iste pare. Kako mi može objasniti organizator da putnici iz dijaspore plaćaju istu cijenu puta kao i ja iz Sarajeva, iako let samo iz Njemačke do Sarajeva košta 200 dolara, a o cijenama puta iz Amerike, Australije i Švedske da i ne govorimo? Kako mi organizator hadža može dati odgovor na pitanje gdje je moj novac ako se već zna da je noćenje u prenoćištu koštalo 30 rijala, puta 20 dana, što je ukupno 600 rijala, odnosno 180 dolara. Zatim, ljekari za koje smo platili: doktorica Genjac, koja je trebala da vodi brigu o ženskom dijelu hadžija, samo je dva puta posjetila bolesnike, kojih je zaista bilo mnogo, ali ona je na to trebala da bude spremna, jer na kraju ona nije došla radi hadža, nego radi tog bolesnog svijeta, prema kojem je bila još i vrlo neljubazna. Žena koja je imala moždani udar umrla je zbog spore intervencije, a druga dva pacijenta su bila na granici života. Da nije priskočio dr. Bakir Serdarević, kojem ovom prilikom dajem svako priznanje za strpljivost i požrtvovanost jer je pored svojih preuzeo i obaveze dr. Genjac, ko zna kako bi sve završilo. Ženu koja je nesretnim slučajem u džamiji slomila nogu, naši studenti u Medini su smjestili u bolnicu, a rukovodstvo puta pa čak ni ljekar nisu otišli u bolnicu da se interesuju za njeno zdravlje. Vrhunac nebrige je nastupio kada su tu ženu ostavili da leti posljednjim avionom i da se takva muči dvije noći na betonu, umjesto da su je transportovali prvim avionom. Pa mogao joj je hafiz Spahić dati svoje mjesto, a on zauzeti njeno na betonu i spužvi. Vodiči: kako su nas u Meki smjestili na periferiji u neko prenoćište, rijetko se ko usudio otići u Harem-i-Šerif, izuzev onih koji su bivali već ranije pa su poznavali područje. Ostali koji bi se usudili otići obavezno bi se po povratku izgubili, pa su znali i noć provesti u policiji dok bi pronašli hotel, jer adresa koju smo imali nikome nije koristila pošto je to prenoćište bilo nepoznato. Pošto smo željeli otići na sveta mjesta, koristili smo taksi, što nas je koštalo 75 DM svaki dan. U Medini je smještaj bio još gori, a i iz takvog su nas prebacili u još gori. I odatle su nas izbacili, pa smo dvije noći proveli na kartonima u aerodromskoj zgradi. Tužna je bila slika ljudi koji su dali velike pare da bi kao gospoda putovali, a ne po kartonima, kao kakvi klošari, spavali dvije noći. Na sramotu IZ-a, napominjem: niko, zaista niko nije toliko bio na aerodromu, samo mi - bosanske hadžije. Svako je bio po nekoliko sati, ali dvije noći, to je bilo previše čak i za personal aerodroma, koji nas je kao kakve kokoške i ovce selio i skupljao u tor. Voljela bih da takva poniženja doživi naš reis. Ja sam se osjećala jako poniženom i uvrijeđenom. Napominjem da nisam htjela da putujem na hadž autobusom, jer sam kičmu operisala i, da se ne bih maltretirala, uplatila sam avion, međutim, doživjela sam zaista neprijatna iskustva. Ovo pišem da upozorim potencijalne hadžije da se odluče putovati sa privatnicima jer je njima jako stalo da svi budu zadovoljni, a i na samom hadžu smo od njihovih putnika čuli samo riječi pohvale. Ako se ipak odlučite putovati u organizaciji IZ-a, budite spremni na neprijatna iznenađenja. Jedno od takvih je i mjesto za presvlačenje. Kada smo polazili, rekli su nam da ćemo u Istanbulu otići na neko pristojno mjesto da obučemo ihrame i proučimo dove, što je dio tog propisa. Umjesto toga, žene su odveli u aerodromski toalet, a muškarci su se oblačili u aerodromskoj čekaonici. ing. Dženana Kajan, Sarajevo

Arhiva Dani
200