iko pouzdano ne zna ko je, a pogotovo kako, u Bosni i Hercegovini zaradio svoj prvi milion: no, zna se da ga je Alija Izetbegović dobio na poklon. Bila je to nagrada odlukom Izetbegovića samog preusmjerena u Fond za pomoć šehidskim porodicama, ratnim vojnim invalidima i demobiliziranim borcima. Sudeći po ovim podacima, priča je trebala izgledati posve transparentno, nadasve humano i politički korisno, no sve se dešavalo nakon dvije godine rata i, što je gotovo isto toliko važno, nakon više od dvije godine uvježbavanja paralelnih tokova novca u kojima su nestali milioni i milioni pomoći upućene ovoj zemlji. Ne, naravno, niko ne može ustvrditi kako se baš Alija Izetbegović najviše okoristio tim i takvim milionima, no da je utemeljitelj, autor i idejni vođa paralelizma vlasti, vojnih i novčanih tokova, već je odavno znana i nepobitna istina.

Zahvaljujući upravo paralelizmu sistema, postdejtonska je BiH vrlo brzo dospjela na prvo mjesto top-liste korupcije, a pronevjere državnog novca, njegovo trošenje u lične, porodične i stranačke svrhe, ponijele sintagmu odbrane nacionalnih interesa. Koliko je kuća diljem florida sagrađeno, koliko evropskih stanova ponijelo u katastru neko ovdašnje vlasničko ime, a koliko je tajnih računa nakljukano dolarima namijenjenim stradalim narodima - to je već posao sa kojim se ukoštac pokušava uhvatiti nova domaća vlast pojačana ekspertima međunarodne zajednice. Austrijske i švicarske banke spremne su na suradnju, Alijansa je puna entuzijazma, ali i straha od nalaza komisija koje, poput one što je nedavno boravila u New Yorku procjenjujući štetu nastalu ambasadorovanjem mlađahnog Šaćirbegovića, popisuju pare što ih nema, no ne pronalaze način da ih vrate, a međunarodna zajednica istrajava u svojim nastojanjima da Balkance nauči kako vlast nije recept za otimačinu od naroda. Deset godina demokracije do sada je značilo upravo to: osiromašenje siromašnih, uništavanje neuništenih fabrika, otimačinu proizvodnih kapaciteta i istovremeno rađanje jedne nove kaste beskrupulozno bogatih tajkuna koji su u ratu prepoznali šansu za sebe i svoje najbliže. Oni su tako postali moć sama, vladari sudbina i profiteri preko leđa naroda. Koliko se njihovim silaskom sa političke scene nešto promijenilo, tek će se znati, no vijest da se opet kalkulira hapšenjem Alije Delimustafića, te istrage pokrenute zbog afere Fruteks iz Čelića i ini slični slučajevi najavljuju spremnost ka ustanovljavanju društva u kome bogatstvo neće istovremeno biti sinonim za lopovluk. Ipak, u ovom se času ekipa odabranih Bošnjaka može podijeliti na one koji su kapitalizirali političku moć, na one koji su u službi SDA dobili neprikosnoveno pravo da raspolažu privrednim gigantima i javnim preduzećima te na nekolicinu koja je i prije događanja naroda na Balkanu znala da novac ovaploćen u politici znači umnogostručavanje vlasništva.

Alija Izetbegović

Izetbegovići, Otac i Sin Iako je imovinski karton predsjednika Stranke demokratske akcije pojačan tek vlasništvom nad stanom u kojem je svojedobno živio Milanko Renovica, iako imidž netipičnog i nadasve skromnog političara na kojem je sagradio svoju karizmu i danas Izetbegovića starijeg odvaja od ostatka balkanskih vladara naroda, njegova je moć i dalje neupitna. Poluge Stranke na čijem je čelu, deset godina instalirane u sistem vlasti na prostoru koji je tokom rata kontrolirala Armija BiH, tek se počinju pomjerati. Afera sa Šaćirbegovićem vanredan je primjer upravo Izetbegovićevog načina trošenja para: dok miljenik Mo poručuje da je suglasnost za raspolaganje novcem i njegovo trošenje imao upravo od Alije I., dotle sama vrlina od političara zahtijeva temeljit izvještaj o parama s porukom: učini to! Iluzorno bi bilo priupitivati gdje se djedoše ostali izvještaji o trošenju donatorskih dolara, tokom godina u kojima su samo na predsjednički faks stizali izvodi iz bjelosvjetskih banaka od bjelosvjetskih logističara imenovanih u ime naroda. Izetbegovićeva se moć, pritom, nikada nije mjerila sumama, već aminovanjem: uz njegov su klimoglav nastajali aerodromi, fabrike rastaljivane unutar halke odabranih, otvarani svi oni računi kojima se danas pokušava ući u trag i imenovali svi oni rođaci sposobni tek da budu do kraja odani ideji nepotizma i korupcije. Izetbegović Sin, danas poslanik u skupštini Sarajevskog kantona, najodaniji je realizator Očevog paralelizma. I nije tajkun, već njihov pokrovitelj.

Alija, Šaja i ostala raja Delimustafići su bili tajkuni i onda kada je taj pojam nastajao. Uoči prodora demokracije na ove prostore, uoči dolaska bratstva i jedinstva nacionalnih stranaka u BiH, uoči rata samog, Alija, Enver, Mirsad, Enes i Hajrudin Delimustafić imali su bankovna konta koja su nagovještavala kapitalizam. Zahvaljujući ulaganjima u politiku stranaka pobjednica i kasnijoj neraskidivoj vezi sa porodicom Izetbegović, Delimustafići su javno živjeli ono iza čega je Izetbegović tajno stajao i sa kim se njegov sin družio. Ismet Bajramović Ćelo je, istina, daleko bliži Delimustafićima negoli Izetbegovićima, ali zato ostale ćele nisu. Preživjele paraćele danas su ili u zatvoru ili izvan BiH, i jednakim intenzitetom od njih peru ruke sve one porodice koje su ih koristile. No, operativci ostaju na svojim mjestima: Senad Šahinpašić Šaja, također predratni tajkun i porodični logističar, ostao je negdje na pola puta između Delimustafića i Izetbegovića. Današnji direktor Cenexa i vlasnik zgrada na najelitnijim sarajevskim lokacijama decenijska je ilustracija trule politike SDA i njene neprikosnovene potrebe da sve završava u najužem porodičnom krugu.

BioČengići Ako se ostali SDA Bošnjaci iz samog vrha Stranke procjenjuju na milione (što maraka, što dolara), Hasan Čengić vrijedi više. Ratni logističar broj jedan svojedobno se hvalio da je u BiH dopremio oružja u iznosu od dvije milijarde dolara?! Na čelu Fondacije za pomoć muslimanima BiH priskrbio je sebi neprikosnovenost nad domaćom zemljom i nebom: nadomak Visokog zakopao je aerodorom, unutar Bio Aira oformio flotu, a kamioni BTS-a hrabro su krčmili i one transporte kojima se put gubio unutar linija međuentitetske suradnje. Jastreb SDA unutar desnih struja, slovi kao najozbiljniji kandidat za budućeg predsjednika Stranke, koja Izetbegoviću ostavlja doživotno počasno mjesto prvog i mogućnost da kooperativnim stavom spram međunarodnih dužnosnika unutar BiH obezbijedi nedodirljivost Sina?!

Javna preduzeća i tajni djelatnici Ko je stariji: Bičakčić ili Elektroprivreda, dilema je koja se danas uzdiže do mjesta savjetnika u najznačajnijem sistemu SDA vladavine. U strujnom su se kolu okrenule brojne SDA kampanje, lobiranja i novčane transakcije. Slično je kolo donedavni premijer Federacije proširio do granica entiteta, no upravo su se na njemu slomila i kola strpljenja Visokog predstavnika. Nakon Edhema Bičakčića, zavoda za zapošljavanje i firmi za trošenje kredita, na redu je PTT pretumbavanje i čitava kablovska mreža rođačkih zarada. Nije malo onih što danas tvrde da je cijela afera privatizacije Holiday Inna zapravo kvitanje dugova između Teloptika i njegovog vlasnika Nedima Čauševića sa onim koji su mu omogućili da naraste do tajkunskih visina. U PTT sistemu već odavno nema nevinih: u širokom dijapazonu dilera optičkim kablovima i kompjuterskom tehnikom, najjači su bliski rođaci opskrbljeni zgradama u Titovoj i neprikosnovenim prioritetom na softver ljestvici dobijanja poslova. No, nikako nisu zanemarljivi ni mali raspolagači velikim (i gotovo jedinim) privrednim kapacitetima: Šefik Lojo i Hilmo Selimović. Prvi je alfa i omega duhanske industrije (što ga nije omelo u nabavci čudnog naoružanja za Vladu Federacije), a drugi je dokazani prijatelj sive eminencije SDA policije. I ma koliko se danas Selimović nastojao oprati od Muje Hafizovića, AID-a ili SDA - i u maloj boci Sarajevske pive prepoznaje se duplo dno Stranke uz čiju je pomoć i za koju je ova firma radila.

Radončić i nova vlast Medijski gigant Avaz danas plaća danak svojoj višegodišnjoj odanosti Aliji Izetbegoviću. No, priča o Avazu nije u njegovoj veleljepnoj zgradi, niti u kućama njegovog vlasnika, koliko u istini da je Fahro Radončić na vrijeme prepoznao početak kraja Stranke demokratske akcije i njene politike. Da apsurd bude kompletan, SDA se na Avazu ne samo spotakla, već je po prvi put pokušala naplatiti svoj paralelizam. Tek će se u nastavku bitke, koja još traje kroz ostatke neovisnog sudstva, Alije I. i najtiražnijeg bošnjačkog dnevnog lista odmjeriti snage prošlosti i nova vlast. I vjerovatno će se na kraju tog dvoboja spoznati i koliko se tajkunizma može očekivati od Lagumdžije i drugova koji su tek zasjeli. Da se ne lažemo: prekratko su tu da bi se već okoristili, a koliko će i kako vladati, pokazat će ne samo vrijeme već i njihova istrajnost da pronađu izlaz iz labirinta tajnih računa i još tajnijih korisnika.

Asovi sive zone

Piše: Željko Cvijanović

Milorad Dodik Najvećim bogatašima u Republici Srpskoj koji su svoj imetak stekli u onoj "sivoj zoni", gdje pare teku onoliko brzo koliko se sporo pali svjetlo, to je za rukom pošlo u ratu. Pogrešno! Naime, takva definicija srpskih tajkuna važila je sve do januara 1998. Tada je u RS-u sa vlasti zbačen SDS, koji je u svojim redovima uspijevao da odnjeguje lovatore te vrste. Umjesto njih, došla je Vlada Milorada Dodika i, kada su u RS ušle prve strane pare poslije Daytona, njegova generacija tajkuna pokazala je da uopšte nije neophodno rasipati narodnu snagu i ratovati da bi se došlo do para. Poslije Dodika definicija trpi značajne izmjene - rat je za sticanje poželjan, ali nije obavezan. Ruku na srce, nije ni dovoljan. Naprimjer, neki od najistaknutijih srpskih tajkuna, poput braće Momčila i Mirka Krajišnika, naglo su u poraću osiromašili. Momčilo Mandić - najvjerovatniji br. 1 među srpskim tajkunima, što će reći jedan od onih koji umiju da čitaju tragove para i kad dolaze i kad odlaze - pad finansijske moći Krajišnikovih objasnio je jednostavno. "Onaj njegov (Momčilov) ludi brat (Mirko) sve je sjurio u beton", rekao je Mandić tvrdeći da Krajišnik stariji nema para ni za odbranu u Haagu. Riječ je bila o jednom ogromnom kompleksu zgrada koje je Mirko Krajišnik započeo da gradi na Palama, potrošio silne milione i nije uspio da ih dovrši. Ipak, uz poštovanje za Mandićeva ekonomska znanja, koja finansijski krah Krajišnikovih tumače lošim investiranjem, stvari ipak izgledaju malo drugačije. Naime, poslije Momčilovog odlaska sa vlasti, zaustavljen je priliv novca u porodičnu kasu, za šta mlađi brat nije imao sluha, pa nije ni mijenjao građevinske planove. A nevelike Pale u međuvremenu nisu uspjele da dobiju zimsku Olimpijadu niti su povratile ratnu slavu prvog mjesta sa hladnim pivom od Kiseljaka do Beograda. Kažu da u vremenima tranzicije sa rata na mir mnogo sreće nije imao ni Joja Tintor, predratni moler, u ratu ekonomski savjetnik Radovana Karadžića i jedan od najkrupnijih sarajevskih ratnih moćnika. On je, pavši u nemilost novog režima, ostao bez para, za koje se, kažu, snalazi posuđujući ih od saboraca koji su imali više sreće. Umjesto njih, opstali su oni bogataši koji su tranziciju (rat - mir) doživjeli (ispravno) kao retorički prelazak sa rečenice "srpstvo iznad svega" na "otvaranje prema svijetu iznad svega". Pored ratnih majstora tranzicije, tu su se našli i novi tipovi bogataša, koji su izvjesno zakašnjenje da na vrijeme stanu u red kod Karadžića i Krajišnika znali da nadoknade stavši u red kod stranaca. Ali svi oni, osim vjere u činjenicu da je zakon izmišljotina za budale, imaju još jednu zajedničku osobinu: znali su da osjete sve društvene promjene i imali su snage da ih prežive. Mandić, Kovač: policajci ne stanuju u vicevima Najbolji primjer za to je Momčilo Mandić, nekadašnji džudista, zatim sarajevski sudija, pa policajac i na kraju funkcioner MUP-a BiH, ministar u Vladi RS i bankar. Mandić je sopstvenim primjerom objasnio i Srbima, i Hrvatima, i Bošnjacima zašto nakon posljednjeg rata ne treba pričati viceve o glupim policajcima, već o glupim vojnicima. Naime, policajaca (sem časnih izuzetaka) nema u Haagu ne zato što su ovladali tehnikom savršenog zločina, već što su, dok je bjesnio najgori rat, znali da rade za sebe. A u takvim okolnostima zločin mu dođe kao gubitak racionalnosti, rasipanje snage: zar nije bilo mudrije ujutro malo ratovati, a popodne držati vezu sa bivšim (i budućim) kolegama i usput završiti poneki posao dok stoka ništa ne vidi od nacionalne mržnje. Još u predratnom Sarajevu Mandić je znao da se bori za svoje interese, pa je kao državni službenik uspio da navuče piceriju "Aleksandrija" na Grbavici i nekoliko zelenara, tada unosnih radnji za one koji nisu voljeli da se bakću porezima. U ratu, Mandić, zahvaljujući sarajevskim vozačkim dozvolama i pečatima, koji su se raspadom Bosne nekim slučajem našli kod njega u većim količinama, uspijeva da pokrije gubitke, pa i da ponešto zaradi. Već 1993. shvata da rat nije za ljude koji imaju para i odlazi u Beograd, gdje grana poslove. Uto, uz podršku starijeg Krajišnika postaje direktor srpskosarajevske Privredne banke u Beogradu, preko koje u RS idu sve devizne penzije. Danas, kao vlasnik nekoliko benzinskih pumpi u Bijeljini i Beogradu, zatim televizije Kanal S na Palama, kao direktor i glavni finansijer Rukometnog kluba "Partizan" iz Beograda i vlasnik nekoliko kvadratnih kilometara stambenog i ugostiteljskog prostora u Sarajevu, Beogradu, Bijeljini, Banjoj Luci i Budvi - Mandić skromno priznaje da "laže svaki bogataš koji kaže da se obogatio bez pomoći države". Zato hoće i da vrati: ne krije da je glavni finansijer SDS-a, koju svojom podrškom nije napuštao ni u najgora vremena. Mandić plaća i troškove odbrane Krajišnika u Haagu i finansira Prst, policijske paranovine koje u RS-u podržavaju ekstremne nacionaliste. Usput, ne pati od viška političkih uvjerenja: prijatelje je zadržao među svima koji vole novac i rado ga se laćaju - Bošnjacima (Alija Delimustafić), dodikovcima, protivnicima SDS-a. Još jedan ratnik koji je uspio da se na vrijeme prekvalifikuje bio je Tomo Kovač, predratni šef stanice milicije u Švrakinom Selu koji je 1994. avanzovao sve do ministra policije. Ime mu se vezuje za sve one ilegalne poslove koje su tokom rata praktikovali policija i monopolske parafirme koje su bile pod kontrolom ljudi iz samog vrha RS-a. Ono što je iznio iz RS-a uspio je u Crnoj Gori da lijepo iskoristi postavši vlasnik lanca pekara. U Bijeloj je prvi komšija i poslovni prijatelj Ace Đukanovića, nestašnijeg brata poznatijeg Mile. Prije tri godine pokazao je da su stranci potpuno u pravu kada kažu da nacionalizam u BiH može da izliječi samo ekonomija. Elem, kada je moćni pekar sa pendrekom dobio jugoslovensku nagradu za mješavinu brašna, soli i vode, nagradu je velikodušno posvetio Biljani Plavšić, koja je upravo tada bila odnijela pobjedu protiv SDS-a. Dodik: dovoljno je znati čitati dolar Kada je došao u januaru 1998. na mjesto premijera RS-a, Milorad Dodik je bio biznismen sa gubicima. Nevraćeni kredit od sedamsto hiljada maraka Milenko Vračar, tadašnji direktor Banjalučke banke, nije mu oprostio, pa mu je uzeo porodičnu kuću, koja je bila pod hipotekom. Kasnije, Dodik je našao načina da se napije krvi Vračaru (ni ovaj, kad je postao ministar finansija, ne pokazuje da mu prema Dodiku manjka mašte), ali i da začepi porodični minus. Elem, premijer RS-a rijetka je zvijer na tom poslu da je oderao sopstveni budžet, koji su stranci nemilice punili vjerujući da time SDS drže dalje od vlasti. Kako mu je to pošlo za rukom? Tako što je tri godine dijelio šakom i kapom pomoć, kredite, donacije i svojski se ugrađivao u njih. Naprimjer, jednom prijatelju je pomogao da dobije kredit od devet miliona maraka za proizvodnju celofana za tegle. E sad, što za devet miliona nemaš tržišta do Japana da prodaš celofan sa sve teglama i paprikama, druga je priča: tada su svi bili zadovoljni. U međuvremenu, Dodik je postao jedan od najbogatijih Srba, povratio je kuću, napravio sportsku halu u rodnom Aleksandrovcu za svoj Košarkaški klub "Igokea" (poređenja radi, pokušajte da zamislite Marakanu u Pazariću), izgradio kompleks kuća i bazena za ribe. Kada su ga novinari jednom pitali da li je tačno da ga je taj objekat po imenu Ribnjak koštao milione maraka, Dodik je odgovorio: "Prodat ću ga svakom ko ponudi pola miliona. Iako nije moj, već bratov." Ali ne vrijedi pokušavati. Stvar izgleda tako da bi brat teško pristao na cijenu. Ono što ostaje, jeste da je Dodik definitivno zatvorio sezonu ratnih profitera i otvorio sezonu mirovnih upisavši se u istoriju kao čovjek koji je sa najmanje engleskih riječi koje zna uspio da otme ogromne pare Amerikancima. Dušanić i Bobar: Šaja ih je volio Prnjavorčanin Petar Dušanić i Bijeljinac Gavrilo Bobar dvije su misteriozne pojave za koje se vjeruje da su ovladali ezoteričnim vještinama pretvaranja željeza u zlato. Prvi od njih, mašinski inženjer po profesiji, sve do kraja osamdesetih radio je u državnoj firmi. Pred rat otvorio je biljnu apoteku u Prnjavoru, u kojoj je posao išao toliko dobro da je kraj rata dočekao sa više od 50 šlepera u svom voznom parku. U ono između, upućeni kažu da je bio umiješan Nikola Šainović, nekadašnji Miloševićev funkcioner pod istragom, tokom rata zadužen za RS. Naravno, takva ergela nije mogla ni bez ljubavi sa SDS-om, dok amortizacije ne bi bilo bez pomoći Dodika. Danas Dušanić kaže da nikada u životu nije vidio Šainovića, da je bio proganjan od SDS-a, dok Dodika još nije stigao da se odrekne. Kada mu je vlast Mladena Ivanića pronašla tri i po miliona maraka neplaćenog poreza za prošlu godinu, Dušanić je platio a da nije ni trepnuo. I ko sad da pita najboljeg poreskog obveznika u RS-u koliko je puta vidio Šaju. Šaju je vidio i Gavrilo Bobar, predratni član bijeljinskog komiteta Saveza komunista i sekretar Auto-moto društva Semberija. Deset godina kasnije, on je vlasnik najmoćnije privatne kompanije u RS-u, još jedanaest firmi u BiH, dvije u SRJ, po jedne u Njemačkoj, Lihtenštajnu, SAD-u i Velikoj Britaniji. Među njima su "Bobar-osiguranje" sa tehničkim pregledima za vozila u gotovo svim opštinama RS-a, tu su benzinske pumpe u Brčkom i Bijeljini, građevinska firma, banka, špedicija, međunarodni transport, radiostanica… Iako je bogatstvo sticao tokom rata, to je minimalno radio kroz esdeesovsku infrastrukturu, ali je, kažu, dosta zagrabio uz pomoć predratnih komitetskih veza iz Beograda. To će reći da će Šaja, kad ga pritisnu u Beogradu, imati gdje da prenoći u RS-u. Kada danas strance u Bosni pitaju o srpskom biznismenu za 21. vijek, većina njih će uzviknuti Bobarovo ime, što pokazuju i njegovi građevinski poduhvati koje završava donacijama iz inostranstva… A Šaja ratni zločinac. Dukić, Roguljić, Đukić: hvali Radovana, voli naftu Decenijsku sposobnost prilagođavanja, dakle najveću kondiciju među srpskim tajkunima pokazao je Rajko Dukić, moćni gazda Boksita iz Milića. Na to mjesto došao je još dok je zemljom (čvrsto) hodio Branko Mikulić , čiji je bio kadar, da bi već 1990. završio kao najveći finansijer SDS-a i bio nagrađen mjestom šefa Izvršnog odbora stranke. Poslije se sa Karadžićem razišao, ali moglo mu se pošto je Boksit postao AD, a Dukić alfa i omega. Kada je zasjela Dodikova vlada, prvo što ju je sačekalo bio je nov novcat luksuzni namještaj koji im je obezbijedio Dukić. Zbog blizine sa Dodikom i Biljanom Plavšić, bar tako tvrdi, pokušali su da ga ubiju u Beogradu, gdje je živio do prije dvije godine. Zbog toga je nekoliko nedjelja hodao sa bijelom čalmom na glavi koja je sakrivala tragove metalne šipke. Pošto se, izgleda, za njegov ratni angažman zainteresovao Haški tribunal, ponovo je prešao u Beograd iako njegovi napadači nikada nisu pronađeni, dok je on uvjeren da o njihovom identitetu valja pitati Momu Mandića. Da se bogatstvo stiče ranim ustajanjem i odlaskom na kvantaš, pokazao je Slavko Roguljić, nekadašnji zelenar iz Trna kod Banje Luke. A onda je (nema dokaza da je to bilo rano ujutro na kvantašu) upoznao Karadžića, koji ga je pustio da crpi naftu iz naftovoda koji je prolazio kroz teritoriju nekadašnje Republike Srpske Krajine. Ostalo je bila stvar tehnike i prijateljstva. Nekadašnji predsjednik RS-a redovno je, kad dolazi u Banju Luku, odsjedao u Roguljićevom hotelu Bo-Mi. Da je riječ o dobrom domaćinu, pokazalo je i prvo premijersko ljetovanje Milorada Dodika, koje je proveo u Roguljićevoj vili nedaleko od Svetog Stefana. Poslovi sa naftom i milost Karadžića jednog od krajiških šeika napravili su i od Momčila Đukića. Vlasnik najvećeg broja privatnih benzinskih pumpi u Krajini toliko je moćan da je uspio da korumpira nekadašnjeg načelnika Generalštaba Vojske RS Momira Talića da mu vojni poligon na Manjači ustupi za privatno lovište. Kada se protiv toga pobunio Talićev rival general Manojlo Milovanović, Dodikov ministar odbrane, kažu da je Đukić rekao: "Manojlo će promijeniti odluku za dvije flaše viskija." Ne zna se koliko je čarobne tečnosti poteklo, ali da je Milovanović odluku promijenio - jeste. Čičić: multietnički multiprofit Dragan Čičić, uz Gorana Bregovića, jedini je bosanski biznismen kome se Jugoslavija nikad nije raspala. Vlasnik najmanje tri pasoša (hrvatskog, bosanskog i jugoslovenskog), ovaj Petrinjac je na ljestvici bogatstva počeo da se penje zahvaljujući svom mentoru Borislavu Mikeliću, nekada moćnom direktoru petrinjskog "Gavrilovića" i Miloševićevom omiljenom hrvatskom Srbinu. U Srbiji Čičić je bio član Direkcije JUL-a, u RS-u politički prijatelj Dodika, a u rodnoj Hrvatskoj svih. Preko prvih dobio je u Kraljevu firmu Drvoplast, preko trećih firmu u Sisku, a Dodik mu je služio za podizanje kredita i učešće u privatizaciji u RS-u. Kada je kupio fabriku mesa u Brčkom, stvar se pokazala nezakonitom, što ga nije mnogo brinulo. Nije ga brinulo ni kada je prije dvije godine JUL odlučio da je vrijeme da im vrati dio od onoga što je dobio, pa je odmah napustio stranku sa čijom politikom se, kaže, više nije slagao. Ali, tvrde upućeni, to je, ipak, bilo previše za njega: u strahu za svoju glavu sklonio se u London, gdje je kupio kuću čekajući da ga kod kuće zaborave. Tako su opstali oni bogataši koji su tranziciju (rat - mir) doživjeli (ispravno) kao retorički prelazak sa rečenice "srpstvo iznad svega" na "otvaranje prema svijetu iznad svega".

(U sljedećem broju: Ko su najmoćniji Hrvati?)

Arhiva Dani
200