tišao je i Slobodan Milošević toliko u duhu logike svog života da bi svaki drugi završetak, uključujući i onaj opštepriželjkivani o njegovom samoubistvu, bio puko iskakanje iz trinaestogodišnjih šina kojima je klizio, nekad brže, nekad sporije, ali uvijek klizio. Iako logičan, iako očekivan, Miloševićev odlazak u zatvor bio je vijest. Možda zato što, istina, nije otišao tamo odakle se niko ne vraća, ali svakako jeste tamo odakle se on vratiti neće nikada.

Čast da ga kao posljednji šef obezbjeđenja isprati iz rezidencije u Užičkoj pripala je jednoj opskurnoj kreaturi po imenu Nebojša Vučinić, poznatom, kako se to kaže, "organima gonjenja" po tome što je pod romantičnim imenom Antonije godinama živio u praznim beogradskim stanovima koje je prethodno obijao. U posljednjem raportu vrhovnom komandantu prije nego što će se ovaj predati policiji narečeni Vučinić, jedan od rijetkih srpskih vojvoda iz posljednjeg rata koji ni u Haagu ne bi našao dva svjedoka za ratni staž, djelovao je samouvjerenošću neuračunljivog. Komandantu i komandantovici (Miri Marković) pokušavao je čas prije predaje da objasni kako se protiv sila mraka valja boriti do posljednjeg, kako je sve završeno za ustanak u provinciji i kako je "Kosmajski partizanski odred sa više od hiljadu naoružanih boraca spreman" i da je "proboj obruča oko opkoljene rezidencije samo pitanje vremena".

Priča o Vučiniću, naravno, nema ulogu u Miloševićevoj sudbini i predaji, ali ima u toku njene dramske radnje. Vučinić, koga su onog jutra dok je Sloba, progutavši dva bensedina, već hrkao u ćeliji Centralnog zatvora, policajci pronašli zarivenog u travi nedaleko od groba Josipa Broza, pobrinuo se da prikači žanrovsko značenje posljednjoj Miloševićevoj drami. Naravno, bila je to groteska, posebno kada je Vučinić istražnom sudiji dan kasnije rekao da su ustanak i partizani bili plod nečije pripovjedačke mašte (njegove?, Bože sačuvaj!) i da on sam nije pucao iz rezidencije.

Božiji prsti u noći 1. aprila Ali, stvari su bile vođene rukom moćnijom i od one koja se ujutro 1. aprila našla u lisicama i od one koja joj je lisice namicala. Jer, Vučinića (zato tolika priča o njemu) u te dvije noći Miloševićeve drame u dedinjsku rezidenciju poslao je sam Bog, ne bi li mitski nastrojenim Srbima vojvodinim formatom plastično pokazao grotesku Miloševićevih života i priključenija. Isti je iz sasvim bliskih, dakle pragmatičnih razloga poslao i onih dvjesta bezubih nesrećnika koji su pred rezidencijom sebe nazivali "narodnom stražom" da se deru braneći Vožda i pjevaju kako (opet) "Karađorđe nije mogao da dođe, pa je Slobu poslao narodu"; isti je i za šefa akcije hapšenja izabrao Dušana Mihajlovića, aktuelnog ministra policije, čovjeka koji je posljednje decenije van vlasti bio gotovo manje od Miloševića; on je poslao i posljednju ruku koja nije branila vrhovnog komandanta u obličju generala Nebojše Pavkovića, oficira koga je Milošević kroz sudbinu proveo za ruku preskačući s njim zvjezdice kao u filmu; ta Viša Sila je Miloševiću kritične noći u ruku tutnula i pištolj, Pavkovićev dar sa ugraviranim generalovim potpisom i portretom, da njime Sloba prijeti čovječanstvu kako će, ako ga uhapse, prekratiti sebi život; Bog mu je, konačno, sa petka na subotu pred rezidenciju poslao i policijske specijalce koji su svojom kondicijom i izgledom, onako zatravljeni, pokazali da Srbija odavno nije bila u ratovima, pa su, onakvi raspareni, u patikama, farmerkama i sa čarapama na glavi, izgledali kao pljačkaši pošte u Babušnici.

Priča o Miloševićevom hapšenju zato je najmanje priča o njemu. Jer samo hapšenje, koje su budno i katarzično pratile tv-kamere, bila je traljava predstava u kojoj specijalci preskaču ogradu Miloševićeve rezidencije na pola metra od otključanih vrata. Svaki profesionalni policajac koji je držao do sebe te noći se pred televizorom hvatao za glavu gledajući kako akcija specijalaca traje satima, kako su mučenici, tek kad su ispreskakali ogradu i čuli pucnjeve, saznali da oko Slobe ima i naoružanih. Ali stvar nije propala jer nije mogla da propadne: ona i nije imala nikakav funkcionalni značaj. Miloševićevo "hapšenje uživo" zapravo je bila ritualna operacija oceubistva, pranja ruku od nečistih sila prošlosti.

Pravdu je pogurao ultimatum "Milošević do jutra mora biti u zatvoru", neumoljivo je poručivao Mihajlović, koji je poslije te rečenice valjda podsvjesno manje vjerovao da bi sa svojim partijskim firmama (Lutra), povezanim sa Miloševićem, bio mnogo bolji drugooptuženi ili bar svjedok tužbe nego šef akcije Miloševićevog hvatanja. "Ono što je počelo mora biti dovršeno", vojnički odsječno, veče uoči Miloševićeve predaje, rekao je potpredsjednik Vlade Srbije Momčilo Perišić, još jedan koji bi bio zabrinut kada ne bi znao da će sam biti taman onoliko nevin koliko Milošević bude kriv. "Niko ne može biti amnestiran za ratne zločine", rekao i Živko Radišić, koji Miloševiću može da ospori sve osim da ga je stvorio od malo socijalističkog blata i mnogo duvanja u njega. Za to vrijeme Mirko Šarović, predsjednik RS-a, koji je kod Miloševića ulazio kao u crkvu - rijetko i skrušeno - kaže: "Pravda treba biti dostupna za sve, pa i za bivšeg predsjednika SRJ."

Hapšenje Miloševića zato je pokazalo tri stvari: njega su uhapsili njegovi koji više nisu njegovi, najviše su se obradovali opet njegovi, i to opet oni koji više nisu njegovi. Ima u tome neke ironije, bar onoliko koliko je on sam na ulicama Srbije godinama ubijao svoje ljude koji to više nisu bili, bez obzira da li su to u trenutku smrti znali ili ne.

Druga stvar sa hapšenjem Miloševića jeste operacija mazanja govnima (još jedna akcija njegovih), opet ritualnog karaktera, u kojoj jedini zakon koji važi jeste onaj da količina fekalija kojom namažeš bivšeg predsjednika odgovara količini iste koju si skinuo sa sebe.

Elem, Milošević jeste crni simbol jednog doba, ali, iako je njegova optužnica tanušna, upućujući da srpsko pravosuđe još uvijek više od dokaza vjeruje nalogodavcima - on nije kriv za sve ono što će mu kroz istoriju koju pišu pobjednici biti pripisano.

O tome nemilosrdno svjedoči treća stvar: operacija hapšenja bivšeg predsjednika počela je baš onog dana kada je isticao američki ultimatum Đinđiću i Koštunici - ili će uhapsiti Miloševića ili neće vidjeti 50 miliona dolara američke pomoći Beogradu. Naravno, moralno i zakonski nevjerovatno je da se nova vlast u Beogradu sjetila Miloševićeve krivice upravo u noći kada je ultimatum isticao, nevjerovatno je da je potpredsjednik Vlade Srbije Žarko Korać za CNN izjavio da je Milošević uhapšen bar trideset časova prije nego što je on stvarno uhapšen i time čak izmamio čestitke i neke javne reakcije iz Washingtona da bi im, svima, Milošević malo kasnije spremio svoju posljednju zvrčku javljajući se da nije uhapšen, da je dobro i da "sa drugovima pije kafu".

Tri puta i dva ekstremizma Miloševića, dakle, nije uhapsila želja vodstva Srbije za pravdom, njega nije iza rešetaka gurnula potreba dojučerašnje srpske opozicije za preispitivanjem onoga što se u Srbiji i iz Srbije desilo posljednje decenije, a u čemu su i sami, svaki u svoje vrijeme, imali zapaženu ulogu. On nije otišao da bi ozdravilo društvo, njega je uhapsio trenutni odnos snaga između dva ekstremizma - srpskog, koji je simbolizovao ali ne i predstavljao samo on, i američkog, koji je nastavio sa ucjenama Beogradu upravo u vrijeme kada je proslavio deceniju neprekinutog podržavanja raznih nacionalnih i ostalih ekstremista na Balkanu.

U takvom odnosu snaga, Milošević, Radovan Karadžić i Ratko Mladić trebalo bi da budu ne personifikacija krivice, već neka vrsta vrijednosnih papira koje pošalješ Carli del Ponte i onda, po ugovoru o cesiji na liniji Beograd - Haag - Washington, Đinđiću stignu pare iz Amerike.

U tom kontekstu hapšenje Miloševića ima sasvim drugi značaj i smisao. Ono je neka vrsta prešutnog pakta u kojem je dužnost Beograda i Washingtona da zaborave na sve što se događalo, krivac je tu, društvo je ozdravilo magijskim putem. Ali vračare, makar i televizijske, ne liječe, ni od odgovornosti ni od ekstremizma. Danas se tako nešto plete ne oko Miloševića, već oko svih njegovih siročića (makar bili oceubice), stavljajući pred Srbe trostruki izbor. Ili će kao Koštunica, koji Miloševića smatra kosmičkom greškom i tretira ga kao da se nije ni desio, krenuti još jednom od 1989, godine krivog srastanja, ignorišući činjenicu da se od tada na Balkanu dogodilo mnogo toga; ili će, poput nekih radikalnih nevladinih organizacija, nacionalno preispitivanje dovesti u liniju sa američkim protektoratom nad Srbijom (koji, ruku na srce, ni u Bosni ni na Kosovu nije sebi napravio reklamu); ili će izabrati kao Đinđić: valja živjeti, a na tom cilju ništa što se mora nije teško.

Šta god od to troje izabrali, Srbi neće biti na putu ozdravljenja. Možda da opet pokušaju sa Miloševićem, koji u Centralnom zatvoru, u društvu Tolstojevog Rata i mira, evo, prima na svoja nejaka pleća sve naše grijehe.

Arhiva Dani
200