a policama sarajevskih knjižara, između recentnog domaćeg škarta, vrijednih i bezvrijednih beogradsko-zagrebačkih naslova i ponekog nadahnutog prijevoda, okupana suncem, sija jedna knjiga. Pisma nebeskom narodu Gojka Berića. Već na ravni imenovanja Berić nam obećava zanimljivu avanturu otvorimo li korice njegove prekrasne knjige i ustrajemo li na putovanju kojim dominira stilska ujednačenost i autorova moralna uspravnost. Ovaj dubrovački gošpar nas uvjerava svakom svojom rečenicom da je stil čovjek sam, a dosljednost u elaboraciji zla etički imperativ; nije se bez razloga u predgovoru knjige Berić pozvao na Adama Michnika, koji smatra da se pripadnost jednoj naciji najsnažnije osjeća preko stida.

Takvom identifikacijom, koju mogu prezirati samo hulje, autor nas uvodi u svijet svog rukopisa, pozivajući čitaoce, hoćeš-nećeš, da gravitaciona tačka njihove identifikacije sa svojim etnosom, bude stid. Pojavi li se među potencijalnim čitaocima taj oblik "etničke imaginacije" nakon što pročitaju Berićeve, u svakom smislu vrijedne tekstove, Pisma nebeskom narodu ispunit će cilj koji sebi i nisu zadala: postat će pisma svakom narodu.

Naravno, ne treba gajiti iluziju da jedna knjiga može kod čitalaca proizvesti nelagodu etničke naravi u smislu da svaki ili bar neki sebi postavi pitanje - spava li u meni nacionalista, ali rukopis koji objektivno može isporučiti čitaocu takav nalog, bez obzira ima li odziva ili ne, zaslužuje našu pažnju.

Civilizacija površnosti Pisma nebeskom narodu sadrže izbor kolumni i uvodnika koje je Gojko Berić objavljivao tokom pet postdejtonskih godina, od 1996. do 2000, u Oslobođenju, Svijetu, Feral Tribuneu, Danima i poljskom dnevniku Gazeti Wyborczi. Berić je ovom knjigom sačuvao već objavljene tekstove od one vrste potrošnosti koju sa sobom nose novine, jer nije isto pročitati 1996. godine Berićev izvanredni tekst Ružni, prljavi, zli o Nenadu Kecmanoviću i više mu se nikada ne vratiti, a sasvim drugačije kada, nakon pet godina, među koricama jedne autentične knjige pročitate isti tekst i njegovu svježu korespondenciju s vremenom. Upravo ta "odgođena aktualnost" Berićevih tekstova daje za pravo jednom od recenzenata ove knjige Abdulahu Sidranu, koji zapisuje: "Umijeće i način na koji Berić radi - pišući novinski tekst, ili knjigu, svejedno - može se imenovati samo sa dvije riječi: apsolutno, i suvereno! Apsolutno suvereno." A drugi recenzent Ivan Lovrenović napisat će: "Ni u jednom trenutku Berića ne napušta svijest o neumoljivom (i paradoksalnom) imperativu svakog pisanja: osnova njegova smisla i uvjerljivosti, njegove pobjede nad poslovičnom jednodnevnošću novinskog papira je dobra rečenica, vibrantan tonalitet, osmišljena forma."

Tako su dva majstora riječi sublimirali vrijednost pisanja trećeg majstora. A on je među rijetkim novinarima u BiH koji su sačuvali komentar, kao jednu od najzahtjevnijih žurnalističkih formi, od "diktature površnosti".

Možda nijedna vrsta teksta nije obesmišljena i uprljana tokom ratnih i poratnih godina kao komentar. U demokratskim društvima razvijene komunikacijske kulture komentatori su na vrhu piramide slave. Njih je malo, dobro su plaćeni i u taj podesnaf se teško ulazi. Naročito danas, kada živimo u informatičkom dobu, u kome je osnovni civilizacijski produkt informacija, odnosno vijest, a potreba za komentatorima svedena na mali broj onih koji po objektivnim parametrima profesije imaju šta da kažu. I to znaju i napisati.

Na prostoru bivše zajedničke države povijest komentara kao novinske forme ide uporedo sa poviješću klanja. Veliki broj komentatora bio je u direktnoj funkciji nasilja instrumentalizirajući svoj talenat i znanje za potrebe najmračnijih političkih nastojanja. U BiH, svekolika kadrovska redukcija proizvedena ratom i traumatiziranim poraćem, nije mimoišla ni novinarstvo, u kojem je sve postalo dozvoljeno, a naročito "pametovanje", što je u velikoj mjeri obezvrijedilo instituciju komentara. U najvećoj mjeri, komentar je spušten na nivo ispraznog redanja svakom poznatih činjenica, bez dubinske interpretacije, bez semantičkih intervencija u poruke, bez jasne analize i sinteze na malom prostoru. Nepismenost i neznanje postali su odlika tzv. bh. komentatorstva, što je u velikoj mjeri čitaocima zgadilo ovu formu pisanog izraza.

I kao što TV slika u našim pretprofesionalnim uslovima u velikoj mjeri rađa novinarsko neznanje, jer se znanje identificira s tim da si viđen kako nešto vaziš pred kamerama, pa makar to bilo i ono antologijsko pitanje za gosta iz arsenala besmisla - imate li šta da poručite našim gledaocima? - tako i mnogi fićfirići u printanim medijima "pljunu sliku" pored "komentara" i zapjevaju: ja sam komentator, komentator, novinarski div. Notna podloga je čuvena pjesma Ja sam Varaždinec, Varaždinec, domovine sin, a tekst je disonantna partitura u odnosu na pamet!

Gojko Berić, novinar kojega zbog njegovog redovnog komentara četvrtkom u Oslobođenju ovom prilikom atribuiram znanim naslovom Chestertonovog romana Čovjek koji je bio četvrtak, uprkos vremenu, uprkos "totalitarizmu informacije", uvijek nudi stilsku punoću koja osvaja inteligencijom, obrazovanjem, moćnom i preciznom rečenicom. Zato je pojava Berićeve knjige vrijedno pohranjivanje istine o jednom dobu u rukopis koji ne dozvoljava zaborav, jer "samo jedno ne postoji. Zaborav", kako to i sa stranica Berićeve knjige lajtmotivski poručuje Borges.

Talog sjećanja Upravo zbog božanskog naloga čovjeku da zaboravi zaborav i pamti, Berić čitateljstvu nudi i dosad neobjavljene tekstove pod zbirnim nazivom Zapamćeno, koji su, kako to sam autor zapisuje, "žanrovski neodredive forme, a ja bih ih nazvao "zapisima iz našeg mrtvog doma" u kome se ipak mogu sresti lica običnih ljudi otpornih na "kugu", ali i mnogo onih koji su "bacil kuge" upumpali u srca rulje: "Ja bih, recimo, mogao da prekrižim nekolicinu bivših kolega iz Oslobođenja. Jednog dana ih više nije bilo. Iskrali su se iz Sarajeva zajedno sa svojom mržnjom i 'stali uz svoj narod'. Dva mjeseca kasnije, Karadžićevim granatama - koje su bile i njihove granate - gađana je i zapaljena zgrada Oslobođenja. U vrijeme kada su u Bosni prijateljstva bila mnogo češća od mržnje, ja u njima nisam mogao prepoznati svoje buduće neprijatelje. Bili su onakvi kakvi smo manje-više bili svi mi. Onog dana kad su ta prijateljstva definitivno potrošena, odbacio sam ih zauvijek kao prtljag koga više nije imalo smisla vući za sobom. Oni su to učinili isto i time su naši računi, što se prošlosti tiče, izravnati. Svi su oni odavno na nekim drugim adresama, na kojima ih ne želim tražiti. Nikome od njih ne bih više mogao pružiti ruku." No, ostaje Zapamćeno: "… kad danas prođem redakcijskim hodnicima, ja se ponekad sjetim gdje je ko od njih sjedio. Čovjek se ne može osloboditi vlastitih sjećanja. To što ste na ulici namjerno okrenuli glavu od nekoga, ne želeći da vam se pogledi sretnu, dokaz je da ste ga uočili i da počinjete razmišljati o njemu", baš kao što sam siguran da će mnogi razmišljati o ovim Berićevim riječima sjećajući se ili anticipirajući slične situacije u sopstvenom iskustvu. "Grdna si varka, zlatna ptico!"

Naša Bosna Ako se jedna strana Berićeve knjige odnosi na visoku razinu profesionalne uvjerljivosti, na najbolju demonstraciju samog zanata pisanja, na respektabilno spašavanje ugroženih formi izraza "na kraju historije", druga strana priče o trećoj knjizi ovog vrhunskog novinara tiče se predmeta pisanja.

U tekstovima koji prate pola dekade jedne zemlje i jednog svijeta, Berić sustavno, objektivno i odgovorno piše o srpstvu, hrvatstvu, i, sa nešto više opreza i sentimenta, o bošnjaštvu, otkrivajući maligni tumor nacionalizma tamo gdje bi obični konzument informacija pronašao tek benigno veličanje sopstvene nacije. Berić je, svih ovih godina, bio hroničar naših palanačkih nacionalizama, detektirajući riječima, tom moćnom aparaturom svog logosa, mitološke konstrukcije i laži nacionalističkih vođa, najavljujući smrt njihovih projekata. Nažalost, prije nego što će projekti definitivno "odapeti", pridružujući se mrtvim i neuspješnim geopolitičkim arhitekturama Balkana, projektanti su ispostavili investitorima - svojim podaničkim narodima - najgori mogući bilans: "bilans užasa", kako potcrtava Berić u tekstu Bjesnilo vlasti, svojevrsnom političko- -psihološkom krokiju Slobodana Miloševića.

Ostaje tajna iz kojih je mentalnih generatora Berić svih ovih godina crpio snagu za permanentno razvaljivanje nacionalističkog srpstva. Bila je to pasija, ometana samo učestalim i nužnim ekskurzijama u srpstvu kompatibilno područje tuđmanizma. Bez suvišnih metafora, naročito onih koje ničemu ne služe, Berić je u Pismima nebeskom narodu ponudio skicu za portret naših nacionalizama, ostavljajući neizbrisivi trag - pisano svjedočanstvo raskošnog stila o epohi bola.

Posmatrano iz petogodišnje postratne perspektive, Berić je možda bio neodmjereno nježan prema bošnjačkom nacionalizmu ("premda je i u vrijeme rata u Oslobođenju bilo ljudi koji su me uvjeravali da Alija Izetbegović nije ono što ja mislim da jeste i da njegov projekt Bosne i Hercegovine nije projekt koji ja branim"), ali zbog osjećaja stida, o kome smo već govorili, Berić je ćutio potrebu za gradacijom, redajući zlo po kvantitetu i kvalitetu. Srpsko je bilo prvo, najveće i najrazornije; bilo je akcija kome se kao poluga priključilo hrvatsko zlo; bošnjačko je bilo reakcija i Berić u toj mefistofelovskoj kakofoniji nije mogao pristati na paritet zla.

Ipak, mišljenja sam da je po bošnjačkom nacionalizmu mogao udariti jače, izbjegavajući zamke suvišne pristojnosti. Na kraju krajeva, moja Bosna je i njegova Bosna, njegova Bosna je i moja Bosna, ma šta o tome mislio Džemaludin Latić.

Za i protiv Vjerujem da pisac Smrti u ljetnom Dubrovniku, Sarajeva na kraju svijeta i Pisama nebeskom narodu njeguje poseban odnos prema do sada neobjavljenom tekstu Vođa uprkos sebi, uvrštenom u knjigu koju predstavljam. To je obiman tekst o Aliji Izetbegoviću. Berićev pristup zasnovan je na metodologiji pro et contra; on bez ustezanja citira Izetbegovića, njegove oponente i prijatelje, diskutira sa Izetbegovićevim stavovima bez zapjenušanosti, nema unaprijed stvorenu sliku o liku kojeg analizira, realan je: "Posljednji politički dokument koji je Bosnu preferirao kao istorijsku tekovinu bila je građanska Platforma državnog Predsjedništva iz maja 1992. godine, ali se ubrzo ispostavilo da ona nije Izetbegovićev iskreni izbor. Napustio je njena načela i pitanje ustavne arhitekture postkomunističke Bosne preoblikovao u muslimansko pitanje kao ključno."

Stratešku Izetbegovićevu grešku, redukciju bosanskog projekta na muslimansko pitanje, Berić izvodi lagano, nenametljivo i neishitreno, što njegovoj analizi Izetbegovićeve ličnosti priskrbljuje dodatnu vjerodostojnost.

Možda je to čvorišni pojam Berićeve knjige. Pisma nebeskom narodu su vjerodostojan kreativni i moralni čin kojim Berić otvara vrata Bosne za sve one koji su spremni napustiti stadij nacionalističke rulje i započeti putovanje ka dobu i vremenu građanske zrelosti. Takvih je sve više, o čemu svjedoči i naglo odsustvo satanske sintagme nebeski narod iz javnog diskursa regije. Da se nije pojavila Berićeva knjiga i spriječila zaborav pojma, mi bismo možda već živjeli u postnebeskom, imaginarnom dobu u kome niko nije kriv. Nema šta, Gojko Berić, taj sjajni novinar i namćorasti tip sa nekom čudnom, nevrijeđajućom, neškodljivom i djetinjom samohvalisavošću zaslužuje moj duboki kolegijalni naklon. A i Sarajevo se sjetilo. Gojko Berić je ovogodišnji laureat Šestoaprilske nagrade.

Arhiva Dani
200