račna i zadimljena kafana na ulazu u grad. U dvije prostorije, za samo tri stola, sjedi desetak ljudi. Pored prozora koji gleda na ulicu, četvorica, živo razgovarajući, kartaju i piju neku žutu tekućinu s ledom, dok za velikim stolom u uglu nasuprot njima sjedi nekoliko polupijanih i bučnih ljudi. Stariji čovjek sa vještački bijelim i sjajnim zubima unjkavim glasom pjeva sevdalinke, na stolu poredani veliki komadi mesa i boce piva, na TV-u, prigušenog tona iznad njih, slike rata u Makedoniji. U maloj prostoriji iza zida, još trojica muškaraca igraju tavle.

"Izgleda da večeras nije ovdje", kaže policajac i sjeda za jedini preostali slobodan stol, toliko blizu vrata da se ona skoro ne mogu otvoriti. "Kako ćemo ga poznati?", pitam ga. "Sačekat ćemo", reče mirno. Narednih pola sata, dok dijele karte ili ispijaju pivo, svi podozrivo gledaju dvojicu gostiju, ali niko ne ulazi u kafanu. On uzima mobitel iz džepa i izlazi vani da nazove nekoga. Na samom izlazu, prije nego će iskoračiti u prohladnu noć, glasno - da bi ga ostali čuli - pozdravi nekog na drugoj strani, nazivajući ga pritom rođakom.

U velikoj bijeloj kući prekoputa caffea "Istanbul", u kome sjedimo, na jednom od prozora upali se svjetlo. Protiče još pola sata: u kafanu i dalje ne ulazi niko. Izlazimo konačno i sjedamo u auto. Vozimo se stotinjak metara, na mračno parkiralište iza zgrade. Nakon još jednog nerazgovjetnog telefonskog razgovora, na osvijetljenom kraju ulice, pojavi se niska muška prilika, razbarušene kose, i dogega do auta. Bez ikakvog znaka upozorenja, sjeda na zadnje sjedište pružajući svoje kratke ruke i kao lopate velike i grube šake na naslone sjedišta, naginjući se naprijed. "Gdje je?", pita policajac. "Nisam ga vidio cijeli dan", odgovara promukli glas iza leđa. "Sva četvorica su bila tu", kaže. "Još jučer."

Ljudi poput nas Prije godinu dana, četvorica koju spominje, Kurdi sa turskim državljanstvom, iznajmili su kuću u ulici Jahijela Fincija na Ilidži. Nezainteresirani komšiluk nije obraćao nikakvu pažnju na nove susjede. Audi slovenske registracije, kojeg su ubrzo kupili, ionako je rijetko bio u dvorištu. Jedan od njih u tom je autu na Sarajevskom aerodromu dočekivao sunarodnjake iz Turske, Irana ili Iraka. Samo jedan automobil se pokazao nedovoljnim, pa su nakon izvjesnog vremena kupili golfa, a zatim i drugog. Nikada nisu napravili grešku i putnike pustili da prespavaju na Ilidži: smještaj su im radije pronalazili u nekom od svratišta u gradu. Već sutradan vozili su ih ka granici. Polako, počeli su se osjećati sigurnije. Mehmet B., šef ove skupine, za sjedište "operacije" sve češće je počeo koristiti "Istanbul". Tri mobitela, koji skoro neprekidno zvone, drži na stolu, bilježi broj putnika i odredište, pijući čaj ili kartajući u pauzama.

Putevi iz Sarajeva vode ih u dva pravca. Prvi, koji je ova grupa najviše koristila posljednjih mjeseci prošle godine, vodi preko Bihaća. Drugi, noviji, ide preko Hercegovine. Potonji put krijumčari ljudima su počeli koristiti iz nužde, nakon što je Državna granična služba BiH preuzela granične prelaze u Bosanskoj krajini, a hrvatska policija također pojačala kontrolu na tom dijelu granice. I pored toga što je alternativni put kroz Hercegovinu, koji su krijumčari počeli koristiti odnedavno, u ovom času mnogo sigurniji, bihaćka ruta se i dalje koristi. Obim i intenzitet krijumčarenja je opao, ali na autobuskoj stanici u najvećem krajiškom gradu sve se rjeđe oko telefonskih govornica mogu vidjeti grupice ljudi tamnije boje kože, zapuštenih nakon višednevnog putovanja.

U prilog tome govori i broj ilegalnih iseljenika deportovanih iz Hrvatske natrag u BiH, koji se od augusta prošle godine, kada je DGS BiH preuzela prelaz na Izačiću, konstantno smanjivao. Primjera radi, broj deportiranih ilegalnih emigranata u decembru prošle godine bio je 1.341, da bi, recimo, u februaru ove spao na 551. Otada je ta cifra uglavnom ispod hiljade - u martu je bila 844. Statistika, međutim ne odražava uvijek pravo stanje stvari. Ovaj pad ne znači ni to da veći broj emigranata uspije proći kroz Hrvatsku i dalje do Slovenije nego da umjesto Izačića ili njegove okoline sada koriste druge rupe u tom dijelu granice. Donedavno, kada je DGS preuzela i prelaz u Velikoj Kladuši, hrvatska je policija sve uhapšene emigrante vraćala u BiH preko prelaza na Izačiću. Sada to više nije slučaj i iz tog razloga izgleda kao da se broj iseljenika smanjio.

Najunosnija grana privrede Međutim, oni i dalje pristižu u Bihać, ali umjesto da se tu zadrže, najveći dio njih produžit će za Veliku Kladušu ili Cazin, mjesta u kojima je krijumčarenje postalo najunosnija grana privrede. Prije dva mjeseca, pripadnici DGS-a su sa Sarajevskog aerodroma pratili tri automobila (dva golfa i jedan mercedes) koji su preuzeli desetak putnika i uputili se ka Kladuši. Akcija je sve vrijeme koordinirana sa MUP-om USK-a, ali su se automobili ipak uspjeli otarasiti pratnje graničara na samom ulazu u grad, izgubivši se u uskim kladuškim ulicama. Prema riječima jednog od indirektnih učesnika ove akcije, učinili su to uz pomoć policije, koja nije reagirala po uputama graničara iz Sarajeva. Nakon što ih vozači ostave na unaprijed naznačenim mjestima, emigranti će potražiti pomoć lokalnih vodiča, koji ih šumskim putevima prevoze preko Plješevice na područje Korenice. Ukoliko dočekaju dan i uspiju se dočepati nekog većeg grada u Hrvatskoj, zbog svog izgleda bit će primijećeni, a zatim uhapšeni i deportovani. Tek rijetki, oko deset posto, prema procjenama službenika DGS-a, uspiju stići do slovensko- -austrijske granice.

Ako pak ne, onda se autobusima vraćaju u azilantski centar u Bosanskom Petrovcu ili dalje u unutrašnjost BiH. "Mi smo svojevremeno plaćali autobuse da ih voze natrag u unutrašnjost", kaže zamjenik komandira prelaza Izačić Edin Nezirević. Prevoz emigranata, uglavnom u Sarajevo, plaćali su Vlada i MUP USK, ali najveći dio putnika nikad nije ni stigao do glavnog grada. Nestajali bi iz autobusa, uz vozačevo znanje ili pristanak, i vraćali se u Kladušu, bez para ili sa preostalim, zanemarljivim ostacima ušteđevine. Pridruživali bi se velikim grupama i, natovareni na kamione, pokušavali još jednom. Čak i ako još jednu padnu, nemaju razloga za zabrinutost. Vratit će se u tranzitni centar, okrijepiti, pa pokušati iznova. Ni krijumčari nemaju razloga za zabrinutost: hapšenje Vilija Zvonara, koji je u dvostrukom vrhu prikolice pokušao prevesti četrdesetak Iranaca, bilo je svojevremeno jedan od najvećih uspjeha DGS-a u borbi protiv ilegalnih imigracija. Njegov kamion sa slovenskom registracijom još uvijek je parkiran u dvorištu stanice DGS-a, ali Zvonar je nakon mjesec dana pritvora pušten na slobodu. Nije to usamljen slučaj. Malo prije novembarskih izbora radnici DGS-a zaustavili su još jedan stočni kamion koji je nečuvanim kolskim putem preko Plješevice prevozio četrdesetak emigranata. Kada se ispostavilo da je riječ o bratu Ibrahima Nadarevića, kandidata SDA za Zastupnički parlamanet FBiH iz izborne jedinice jedan, slučaj je zataškan. Prema riječima našeg sugovornika, granične patrole su nedavno još jednom primijetile njegov kamion u pograničnom području.

Drugi put vodi preko sela u okolini Izačića, kuda emigrante prevode mještani koji dobro poznaju granicu. Vrlo rijetko se desi da ih oni ustvari uspiju prevesti preko granice: najčešće ih za posljednje novce koje imaju dovedu do Korane i pokažu gdje je najlakše preći. Na drugoj strani je farma Sadilovac, gdje ih uvijek čekaju hrvatski graničari i već sutradan vraćaju u Bosnu. Mnogi se, ne poznajući teren, u mraku izgube: jedna kurdska familija je uspjela preći Koranu i čak se domoći Zagreba, ali su prelazeći izgubili jedno od troje djece. Na kraju su se predali hrvatskoj policiji, a dijete je u međuvremenu ipak pronađeno. Nerijetko ih neki od mještana natrpa na kamion i noću satima voza po okolnim brdima, ostajući sve vrijeme sa ove strane granice: nakon vožnje izvede ih i pokaže drvenu tablu, postavljenu ranije, na kojoj piše "Slovenija" ili "Hrvatska". Na kraju, kada konačno shvate da su prevareni, pristaju da se vrate u tranzitni centar. Ni tada ne odustaju od prelaska. Zbog blizine radije idu u Petrovac, podnose zahtjev za azil i čekaju novac od rodbine iz inozemstva. U vrijeme kada je ekipa Dana boravila u centru, u kojem vladaju istinski teški uvjeti za život, bilo je svega osam azilanata. Petočlana iranska familija uhvaćena je na hrvatsko-slovenskoj granici, u zadnjem od tri automobila koji su ih prevozili. Preostala trojica muškaraca su nedavno stigli. Samo tri dana prije, grupa od tridesetak kineskih državljana stigla je u centar malo iza ponoći, da bi istog dana opet nestali.

Država otvorenog tipa "Ja ih ne mogu zadržati, ovo je centar otvorenog tipa", veli upravnik centra Midhat Družić. Oko tri hiljade emigranata prošlo je tokom protekle godine kroz ovaj centar: niko se od njih tu nije zadržavao. Afganistanci, Iranci, Iračani, Indijci, Bengalci, Singalezi, čak i petoro stanovnika Sijera Leonea zadržali su se kraće vrijeme i opet nastavljali neizvjesnu avanturu. Međusobne tuče nisu rijetkost niti za tako kratko vrijeme: doći će do pesničenja ako se u kampu u isto vrijeme nađu Indijci i Pakistanci, koji svoje međusobne probleme očigledno nose kud god da pođu. A svi putevi vode ih u Bosnu. Tačnije, preko Bosne.

Trgovina ljudima, odnosno ilegalno iseljavanje kroz Bosnu i Hercegovinu, odvija se sljedećim kanalima: Sarajevo - Mostar - zapadna Hercegovina - Šibenik ili Zadar - Italija; Sarajevo - Srebrenik - rijeka Sava - Hrvatska - Slovenija i dalje na zapad; Sarajevo - Cazin (Velika Kladuša, Bihać) - Karlovac - Slovenija; Sarajevo - Teslić (Republika Srpska) - Bosanski Kobaš - Slavonski Kobaš - Hrvatska; Sarajevo - Šćepan Polje - Bar (Kotor) - Italija.

Četiri su načina na koje ilegalni emigranti ulaze i izlaze iz Bosne i Hercegovine. Najlakše je onim strancima kojima viza nije potrebna. Primjera radi, turski državljani avionom stižu u Sarajevo i pronalaze privatni smještaj u nekoj od sarajevskih općina - Starom Gradu, Novom Sarajevu ili Novom Gradu. Smještaj im je unaprijed osiguran posredstvom turističkih agencija. U vrijeme kada je broj imigranata u BiH počeo naglo rasti, bilo je sve očiglednije da im je BiH samo tranzit: po dolasku u kuće ili hotele uopće nisu izlazili. Pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo u aprilu i martu 1997. godine izveli su akciju u kojoj su se na udaru našli privatni stanodavci. Pronađeno je 200 turskih državljana koji su čekali svoje "vođe puta" - oni su ih kamionima planirali prevesti u Italiju. Ovim je, samo nakratko, bio prekinut jedan od lanaca ilegalnog iseljavanja. Vrlo brzo uspostavljeni su novi kanali. Organizatori i drugi posrednici nastavili su od emigranata uzimati od dvije do tri hiljade maraka, obećavajući im zauzvrat put na Zapad.

Drugi način da se u BiH uđe je falsificiranje viza, čemu najčešće pribjegavaju Pakistanci, državljani Bangladeša, NR Kine… Organizatori šverca im preko posrednika u BiH šalju fiktivne poslovne pozive ili jednostavno krivotvore vize. Izvjesni hrvatski državljanin je 1997. na ovaj način uspio prebaciti 38 državljana Šri Lanke, a u drugom slučaju (1998.) jedan Pakistanac prevezao je 42 svoja zemljaka dok kanali nisu presječeni. MUP je poslije ovih akcija upozorio i Ministarstvo vanjskih poslova, ne bi li se i oni uključili u sprečavanje ilegalne migracije. Ali, očigledno da nije mnogo pomoglo. Među onima koji su ulazili zahvaljujući krivotvorenim bosanskim vizama bili su i egipatski državljani. Kada je jedan od ovih lanaca presječen, u Sarajevu je otkriveno 80 Egipćana koji su skupa sa organizatorima deportovani iz BiH. No, prije nego što je ovaj lanac prekinut, preko 500 Egipćana njime je prešlo u Italiju.

Let iznad kukavičijeg gnijezda Njemački i hrvatski državljanin organizirali su tokom 1997. čarter-letove iz Šri Lanke i Kine, pod izgovorom posjeta Međugorju. Obavili su ukupno devet čarter-letova: u četiri leta su prevezli 500 državljana Šri Lanke, a u preostalih pet 549 Kineza. Deseti let, u kome je bilo 148 državljana Kine i Šri Lanke, vraćen je sa Aerodroma Sarajevo nakon što su prikupljeni dokazi da se radi o nezakonitom prebacivanju u treće zemlje. Sljedeći put u BiH ide kroz RS i njega najčešće koriste također stranci kojima je potrebna viza: Kinezi koji ilegalno ulaze u BiH iz SRJ tako u potpunosti zaobilaze vizni režim.

U jednom od kanala ilegalne migracije koji je raskrinkan učestvovao je i radnik Ministarstva vanjskih poslova koji je za 300 maraka izdavao krivotvorene saglasnosti za dobijanje ulaznih viza za BiH. Kod njega su, između ostalog, pronađeni spiskovi sa nekih 200 imena osoba kojima je on već izdao saglasnosti za dobijanje viza. Bio je povezan sa dva centra u Jordanu i Sloveniji, odakle su mu dostavljani spiskovi zainteresiranih lica iz Azije i Afrike koja su spremna platiti njegove usluge. Ovaj službenik MVP-a bi nakon toga slao krivotvorene saglasnosti za izdavanje viza bh. ambasadama u Moskvi, Istanbulu, Kairu, Amanu, Kuala Lumpuru i Dohi. Zajedno sa još dva saradnika iz Jordana završio je na sudu.

Nakon dolaska u BiH stranci na sve načine pokušavaju da se prebace dalje na zapad. Organizatori krijumčarenja im za daljnji put pribavljaju krivotvorene putovnice zapadnoevropskih zemalja u koje se unose fotografije emigranata. Prema policijskim podacima, najveći broj krijumčarenih pasoša izrađuje se i nabavlja u Istanbulu, po cijeni od pet hiljada njemačkih maraka. Pored pasoša često se koriste i krivotvorene vize zapadnoevropskih zemalja, na prvom mjestu zemalja Šengenskog sporazuma, ali i vize za Švedsku, Norvešku i Holandiju. Za ilegalne emigrante od velike koristi su njemačke boravišne dozvole. Upravo zbog toga državni uredi u Njemačkoj često su na udaru provalnika, koji onda boravišne dozvole prodaju po cijeni od jedne do dvije hiljade njemačkih maraka.

Prašina oko emigranata podigla se nakon teksta objavljenog u britanskom The Observeru, u kome se navodi da više od deset posto od pola miliona emigranata koji godišnje uđu u zemlje Evropske unije, prođe "sarajevskim putem". U tekstu se tvrdi da trgovina ljudima u svijetu godišnje dostiže profit od četiri milijarde funti (oko 12 milijardi maraka), a samo u BiH se od te svote zadrži oko 70 miliona funti (više od 200 miliona maraka). Međunarodna organizacija za migracije procjenjuje da godišnja zarada u BiH iznosi cijelih 320 miliona maraka.

Gdje je nestalo 13.000 Iranaca? Douglas Coffman, glasnogovornik UN-a, saopćio je da se samo desetina od 14.315 Iranaca koji su tokom prošle godine doputovali avionima u Sarajevo, vratila kući. Niko ne zna gdje je nestalo oko 13.000 Iranaca koji niti su se vratili kući, niti su zvanično napustili BiH. BiH je u međuvremenu uvela vize za iranske državljane, što za posljedicu ima to da su oni sada najbrojniji tražioci azila u našoj zemlji. Prema zvaničnim podacima UNHCR-a, izuzimajući jugoslavenske državljane, azil u BiH tražile su 54 osobe: 36 Iranaca, šest Iračana, tri Pakistanca, dvojica Turaka, dva Alžirca i po jedan državljanin Afganistana, Ukrajine, Bangladeša, Gruzije i Rumunije.

Niko ne zna koliko ljudi tačno uđe u zemlju, dijelom i zato što je dobar dio graničnih prelaza još uvijek pod kontrolom entitetskih policija. DGS je, uprkos mitu koji se o toj službi stvara, nedovoljno dobro opremljena (na prelazima nema detektora, po dvojica graničara se smjenjuju na "ulaznoj", odnosno "izlaznoj" traci) i malobrojan da bi mogao efikasno štititi rastegnutu granicu. Krijumčari i dalje vrlo dobro koriste slabosti ove službe, kao i prelaze koje entiteti još nisu prepustili državi. Novac koji je u pitanju prevelik je da bi tek tako napustili ovu borbu. Kako vrijeme protiče, oni su sve vještiji, njihove metode suptilnije, a novac koji je u opticaju raste.

Arhiva Dani
200