"E, sine, pogrešno
si okrenuo. Kazani su ti, bolan, tamo. Eno, vidiš. Ona litica
i malo ispod. A najbolje ti je, ufati se onog puta što su
ga Srbi pravili pa ćeš ravno izać' kud treba", reče
starac i osta sjediti na kamenu gdje ga je, izgubljena na
putu prema Kazanima, srela reporterska ekipa Dana.
Ranijih godina, na pomen posjete Kazanima, sarajevsko naselje
Bistrik, a i cijeli grad, bilo bi u grču. Vladala je neka
čudna, tajnovita zebnja, ali i strah. Bošnjaci nisu željeli
o tome pričati jer nisu vjerovali da je to moguće. Srbi, posebno
sarajevski, o Kazanima redovno govore kao o primjeru bošnjačkog
zločina u ratu. Zato bi Bošnjaci voljeli da se o tome ne govori,
a pogotovo da se nije uopće desilo. Posebno napeto znalo je
biti u vrijeme kada su Kazane obilazili domaći i svjetski
mediji. Zadnja priča o Kazanima pisana je sudskim perom 6.
juna 2000. godine, kada je Vrhovni sud FBiH, na zahtjev tužioca,
posljednjem osumnjičenom iz grupe, Suadu Osmanoviću,
zbog krivičnog djela ubistva na svirep način, preinačio
prvostepenu presudu i osudio ga na 10 godina zatvora. I najvjerovatnije
da bi to bila i posljednja priča da se ovih dana u Banjoj
Luci ne govori o tome da će se na Kazanima graditi spomen-obilježje
žrtvama. I nimalo slučajno, pominjanje spomenika dešava se
u isto vrijeme kada su banjalučke vlasti Medžlisu Islamske
zajednice u tom gradu odobrile urbanističku dozvolu za izgradnju
džamije Ferhadija i pratećih objekata.
 Zašto
je prokrčen put Kazane zadnji put posjećuje Komisija
za traženje nestalih RS. Nekoliko dana trajala su iskopavanja
žrtava i pretres terena. Izvučene žrtve još uvijek nisu identifikovane.
Ostaci potrgane i izblijedjele crvene trake još jedino upućuju
na zaključak da se na prostoru Kazana istraživalo. Put do
samog ruba špilje prokrčili su Srbi, ali tek nakon što su
pripadnici SFOR-a pregledali teren. Put je prokrčen iz pravca
Pala iako se Kazani nalaze nadomak Sarajeva. U povratku nam
starac objašnjava kako se ta cesta krčila u vrijeme kada su
na terenu prvi put radili istražni timovi Komisije za nestale
RS (iako naš izvor tvrdi da se cesta koja vodi do samog ruba
špilje na Kazanima ustvari radila prije dva mjeseca).
"Znaš, sine, bili
su tamo prošle hefte neki ljudi. Dolazili i nešto k'o gledali.
Nisu oni k'o vi slikali. Oni su samo razgledali." Ljude,
kaže, ranije nije viđao. Nisu se ni dugo zadržali. Skoro kraće
nego mi, napomenu starac. I bi raspoložen za priču sve do
trenutka kada se spomenu izgradnja spomen-obilježja. Lice
mu se zgrči i bilo je to više mumljanje nego jasan odgovor.
"Čuo sam svašta, sine. Priča se kako će se nešto i
graditi tu, ali ja ti ne znam ništa o tome. Svašta narod priča.
Ko će kome vjerovati?", reče i ode odmahujući
glavom kao da sam sebi govori: "koji me đavo zaustavi
da s njim razgovaram". A starac nije daleko od istine.
Naime, Udruženje Srba "Ostanak"
pokrenulo je prije devet mjeseci inicijativu da se na prostoru
Kazana izgradi spomen-obilježje. "Ma, ne, nikada tako
nešto nisam čuo. Oni su prošle godine krenuli na prokopavanje
puta", kaže Amor Mašović, predsjednik Državne
komisije za traženje nestalih i pojašnjava kako je zvanična
namjera Komisije za traženje nestalih RS bila da pretrese
Kazane uvjerena kako će naći na hiljade žrtava. "Međutim,
nedavno je došlo do obrušavanja terena pa su zbog toga radovi
prekinuti." Međutim, Mašović ne može objasniti zbog
čega je put prokrčen s donje strane Kazana i uza sami rub
najviše litice. Upravo na tom dijelu je najteže, skoro nemoguće,
prići špilji. I ni u kojem slučaju ne može biti polazna tačka
za istraživanja. "E, sad ste me zadeverali. Sve je
moguće", kaže Mašović.
Spomen-obilježje, tvrdi
izvor Dana koji je želio zadržati anonimnost, bilo
bi postavljeno u podnožju litice koja je okrenuta u pravcu
Sarajeva. Tako bi i Sarajlije, koji su skoro četiri godine
ubijani sa brda, gledali spomenik. "Ne, mi u Udruženju
Demokratske inicijative sarajevskih Srba ne znamo ništa o
tome. Vjerujte, prvi put čujemo za tako nešto od vas",
kaže Dušan Šehovac, nekadašnji predsjednik ovog ilidžanskog
udruženja.
"Nemam vam ja
ništa reći o tome", kaže Boško Bajić, predsjednik
Udruženja "Ostanak". Izbjegavši odgovor, Bajić nas
je uputio na Radoslava Vuletu "iz boračkog odbora
u Banjoj Luci". Sva susretljivost i raspoloženje
tokom razgovora sa Vuletom prekinula se u trenutku pominjanja
izgradnje spomen-obilježja. "Znate, ja nemam baš sve
i potpune informacije. Istina, jesam član Predsjedništva boračke
organizacije RS, ali nazovite vi mene drugi dan pa ću ja to
sve skupiti. Ne bih ja da izmišljam ništa ili da napamet govorim",
kategorično je završio razgovor Vuleta, zamolivši da nazovemo
drugom prilikom.
Džamija
za spomenik? Vrhunac manipulacije žrtvama rata iza
koje stoji obična ali dobro organizovana i smišljena trgovina,
tek će svjetlo dana ugledati kada se udare prvi temelji džamije
Ferhadija u Banjoj Luci. Tako barem tvrdi naš izvor. "Svi
se oni prave blesavi i ne znaju ništa o tome. Međutim, reći
ću ti ja kako je to bilo. Kada su delegacije u Dodikovo vrijeme
razgovarale o Ferhadiji, bilo je rečeno kako je Dodik protiv.
Istina, nije on odmah bio za njenu izgradnju, ali, što jest
- jest, nije je ni sprečavao. Međutim, problem ti je bio što
su boračke organizacije zapele, a i oni iz Udruženja 'Ostanak',
tražeći da se gradi spomenik na Kazanima. Kad ovi vaši mogu
džamiju, što ne bi oni spomenik. Nisu oni ucjenjivali, ali
su ga kao slučajno spomenuli uz konstataciju kako će vaša
strana pomoći da se spomenik izgradi kada dobijete dozvolu
za Ferhadiju." Naš sagovornik ide korak dalje i tvrdi
kako su za to znali skoro svi u Dodikovoj vladi.
Milorad Dodik tvrdi
drugačije. "Lično nisam nikada dobio takav ili sličan
zahtjev", kaže bivši predsjednik Vlade RS,
tražeći da mu se detaljnije pojasni gdje se uopće nalaze Kazani.
"Čuo sam za Kazane. Međutim, morate znati da je taj
zahtjev mogao biti proslijeđen nadležnom ministarstvu za izbjeglice
ili za boračka pitanja, a ne meni direktno. Vlada nikada nije
raspravljala o tome, ali kao što se to obilježava u Srebrenici,
mišljenja sam da se mora obilježiti i na svim drugim mjestima,
pa i na Kazanima", naglašava Dodik.
Prije tačno godinu dana
u Lukavici je održan sastanak udruženja izbjeglih i raseljenih
lica na nivou BiH. Pored zvaničnih državnih institucija i
nevladinih organizacija koje se bave rješavanjem pitanja izbjeglih
i raseljenih lica, sastanku su prisustvovali i predstavnici
lokalnih udruženja. Milivoje Čavarkapa, predsjednik
Udruženja izbjeglih Srba iz Lukavice, koji je tada gromoglasno
najavljivao povratak Srba u Sarajevo, najavio je i rješavanje
problema Kazana. "Sjećam se tog sastanka",
kaže Mirhunisa Komarica-Zukić, predsjednica Saveza
izbjeglih i raseljenih lica BiH. "Tada je Čavarkapa
i rekao da će udruženje Lukavice nakon sanacije kuća povratnika
Srba u Sarajevo morati nešto učiniti na rasvjetljavanju, a
čini mi se i na obilježavanju slučaja Kazani."
Područje Kazana teritorijalno
pripada sarajevskoj općini Stari Grad. U nadležnoj službi
za urbanizam kažu kako pojma nemaju o izgradnji spomenika.
Vildana Taso, pomoćnik načelnika općine za urbanizam,
kaže kako joj "ništa ne treba objašnjavati".
"Mogu vam reći da do sada nismo dobili nikakav zahtjev
za izgradnju spomen-obilježja na Kazanima. I, kada me već
pitate, mislim da je to suludo."
Tako od spomenika na Kazanima,
za sada, nema ništa osim špekulacija i priča dobro obaviještenih
izvora. Jedno je sigurno: ako se nešto i pravi - nije legalno.
Naime, svi radovi na terenu moraju biti uredno prijavljeni
i registrovani kod nadležne općinske službe za urbanizam.
Radovi koji su se izvodili na području Kazana posljednjih
godinu dana, bez obzira s kojim razlogom ili u koje svrhe,
nemaju odobrenje nadležne općinske službe niti je uopće neko
tražio od nje saglasnost.
|
Slobodanka Macanović,
kći ubijenog bračnog para Komljenac
|
|
|
|
"Bivša vlast,
da je to napravila, na taj bi način priznala da se zločin
dogodio. A to nije učinila. Kako će se postaviti ova
nova vlast - ja to ne znam. Ali da Srbi iz RS-a ili
neko udruženje to prave sada... Stvarno ne znam kome
oni misle napraviti to spomen-obilježje. Jer svi leševi
koji su se nalazili na Kazanima ekshumirani su 1993.
godine i sahranjeni u zajedničku grobnicu na pomoćnom
stadionu Koševo. Odatle su 26. novembra 1998. ponovo
ekshumirani. Februara sljedeće godine i ja sam prisustvovala
identifikaciji žrtava. Ali, nažalost, nisam pronašla
svoje roditelje.
Ja zaista pitam kome
oni misle praviti spomen-obilježje? Sigurno nikoga od
oštećenih nisu kontaktirali jer nisam ja jedina koja
danas živi u Sarajevu. Tu je i otac Dragana Nikolića.
Jedino spomen-obilježje koje mene kao kćerku ubijenog
bračnog para Komjenac sa Bistrika interesira jeste spomen-obilježje
koje ova vlast može i treba izgraditi. Jedino me to
zanima, i da ova vlast jednostavno prizna da je izvršen
ratni zločin. Ove konotacije sa Ferhadijom i Srebrenicom,
to je van svake pameti. Kada sam bila na ekshumaciji
na groblju Lav, meni je bilo jasno da su to samo političke
igre bez granica. Jednostavno, želim da ostanem po strani,
jer ne treba zaboraviti da nisu samo Srbi stradali na
Kazanima te godine."
|
Arhiva Dani
200
|
