nate li film koji se zove Nacionalna klasa? Goran Marković, beogradski reditelj sa jakim urbanim refleksom (Specijalno vaspitanje, Tajvanska kanasta), svoj je drugi po redu igrani film posvetio životnoj priči Branka Baletića (Balkan ekspres), koji je vozio kružne trke, imao fiću i san o tome da će se dokopati volana luksuznog BMW-a. Sarajlija Dren Milinović nema takvih snova: on želi pobijediti na stazi koju je "stoput" prešao i pješice i automobilom.

BILO JEDNOM... Pred sami rat, 1992. u februaru, uspio sam skupiti nešto para, bilo je dovoljno da odem u Englesku i upišem trkačku školu. To je najjeftiniji način da se počne i vidi je li to neka dječačka furka s TV-a ili nešto što ćeš znati raditi… No, nije se moglo dugo ostati u Engleskoj. Povratak u Sarajevo i - Stup, 102. motorizovana, sve do kraja rata. Vozio sam 1999. brzinske trke koje je organizovao BIHAMK i koje su se računale i kao prvo prvenstvo BiH. Trenutno vozim yugu u klasi H4, taj motor je mješavina raznih Fiatovih motora i ima 1.600 kubika i 160 konjskih snaga. Prije sam vozio Renault Clio N1 do 1.400 kubika, a u obje sezone u kojima sam nastupao bio sam vicešampion u svojim klasama. Nastupam za SASK - Sportski auto-klub Sarajevo, koji djeluje kao udruženje građana. Najveći problem je finansiranje: ima ljudi koji se bave privatnim biznisom i koji su se prije rata bavili automobilizmom: Fadil Kadić, Zakir Oković, Neven Vukasović. Postoje i mlađi, koji se, poput mene, snalaze. Što se tiče ljudi i znanja, taj sport bi ovdje mogao imati budućnost, ali otežavajuća okolnost je što nema industrije koja bi uložila u reklamu. U većini zemalja to je osnovni način finansiranja. Naši su automobili slabi i stari, skoro niko si ne može priuštiti ništa više od golfa.

MALE I VELIKE NAGRADE: Za skuplje automobile rađene po profesionalnim standardima bi možda i bilo novaca, ali sve to je povezano s općim stanjem u zemlji. U Hrvatskoj, recimo, postoji startnina, koja iznosi 300 DM i koju plaćaju klubovi za takmičare. Te cifre su razmjerno više u ostalim evropskim zemljama. Kod nas su nagrade, istina, više nego u susjednim zemljama: 400 KM se dobije za osvojeno prvo mjesto, 300 za drugo i 250 za treće. BIHAMK se dosta korektno ponaša prema nama. Oni koji su se prije bavili ovim sportom tvrde da je u tom smislu mnogo bolje nego ranije sa Auto-moto savezom. Oni snose troškove kad se učestvuje na takmičenju. Sve je to, naravno, malo, ali kod nas je to u povoju. Mi smo još uvijek sretni kad možemo skuckati 300 maraka i otići na Veliku nagradu Mađarske.

Sljedeća trka koja će se odvijati u BiH bit će u Gračanici 26. i 27. maja. Ove godine će ljetnu Igmansku trku bodovati za Evropsko prvenstvo i drago mi je da će to biti prvi put da se organizuje trka na tom nivou: to je regionalno takmičenje jugoistočne Evrope. Volio bih pobijediti, kao i prošle godine. To je ipak staza na kojoj znam svaku krivinu.

Arhiva Dani
200