ima je te godine došla rano i bila surovija nego ikad prije ili poslije. Hladnoća i glad koja paralizira, uzimali su danak veći nego granate. Groblja su rasla, a kad je ponestalo mjesta, napravljena su nova. Navikli smo na umiranje, ljudi su nestajali, a na to smo gledali kao na jedno od općih mjesta ukupnog užasa i hladno primali vijesti da je neko koga smo znali, jučer se vidjeli s njim, ubijen. Umirali su kao tati, noseći na mršavim leđima vreće žita: bilo je u toj smrti nešto tako degradirajuće, prvo su pretvoreni u posljednje lopove koji obijaju salaše, a onda ubijani. Hrane, oko koje se vrtilo sve, ama baš sve u Srebrenici, bilo je dovoljno u selima u dolini Drine. Sela su sada bila pusta, žitelji prognani ili pobijeni u aprilu i maju te godine, ali trebalo je biti brz i preteći mrazeve koji su uništavali neobrane usjeve. Sredinom decembra, nepregledne mase ljudi su pohrlile za vojnicima koji su se uputili u tom pravcu. Hiljade nenaoružanih dobrovoljaca pridružile su se borcima, noseći municiju i hranu za njih.

Rudnik u Sasama, naoko neosvojivo utvrđenje, izbjegnut je. Umjesto toga, vojnici su bili skoncentrisani oko ranjivog i nebranjenog puta između Bratunca i rudnika, na lijevoj obali Drine. Od dvije skupine ubačene iza srpskih položaja, jedna je imala teži i važniji zadatak: da spriječi srpski pokušaj da priteknu u pomoć napadnutim selima, a druga da ih iznenadi napadajući s leđa.

Ignoriranje vijesti U gradu koji je odjednom opustio, još malo se pričalo o akciji, a onda je zavladala tišina iščekivanja. Niko pouzdano nije znao šta se dešava, iz daljine, daleko iza brda čuo se tutanj topova, ali vijesti nije bilo. Poslije tri dana utihnuli su i topovi, sa fronta su počeli stizati kuriri. Srbi su bili poraženi, i preostalo je još samo da napuste Sase. Oni su to i učinili: shvativši da pomoć neće stići, temeljito su uništili sve što nisu mogli ponijeti.

Najteže borbe vođene su prvog dana: nevični bliskoj borbi, vojnici su se međusobno toliko izmiješali da su, ne znajući jedni za druge, bili u istim kućama. Mjesto u kojem je postavljena zasjeda bilo je tipično ravničarsko selo: kuće su u Voljavici bile velike i čvrste, gusto poredane sa obje strane puta. Najveći broj ljudi u zasjedi bio je baš odatle, poznavali su svaki grm, prečicu između prostranih dvorišta, ulaze u kuće, i srpski vojnici, koje je, gdje su to najmanje očekivali, dočekala vatra, bili su izgubljeni. "Komarac", koji se oko podne tog dana začuo, bombardovao je Bjelovac i Lozničku Rijeku, na čijim su prilazima žene i djeca čekali da se borbe okončaju pa da krenu u potragu za hranom. Skrivali su se od bombi pod visoka i tanka stabla u obližnjoj šumi, misleći da se ne vide iz zraka: niko ne zna koliko ih je tu poginulo.

Srbi su se i drugog i trećeg dana pokušali probiti do Sasa, ali su opet zaustavljeni u Voljavici. Na rječici koja je dijelila selo, ukopali su se pripadnici najgladnije vojske na svijetu i nisu imali namjeru popustiti. Odatle, sve do Bratunca, nije uopće bilo srpske odbrane, ali napad nije nastavljen. Srpsko stanovništvo u gradu i okolnim selima zahvatila je panika, most na granici sa Srbijom bio je zakrčen ljudima koji su bježali u automobilima, traktorima, kamionima, pješice, noseći sve što su mogli ponijeti sa sobom. Radijski izvještaji govorili su o "Alijinim falangistima", "mudžahedinima", "Arapima".

Srbi su bježali, a u Srebrenici su svi bili opijeni time, otvoreno likovali, vjerujući da su, po prvi put, dobili ono što su zaslužili. Zluradom tišinom propraćene su vijesti o pokolju srpskih civila u Bjelovcu. Za neke je to bila samo propaganda, dok su drugi bili skloniji da vjeruju onome što su mogli vidjeti ili čuti od učesnika u borbi. Oni se još nisu bili ni vratili a do grada žednog novosti stigli su prvi užasni detalji masakra.

Od usta do usta širila se priča da su svi koji su se pokušali domoći obale Drine i tako se spasiti, pobijeni. Pričalo se to samo da bi se imalo pričati o nečemu, bez ikakvih simpatija za pobijene, bez tona samilosti i suosjećanja u glasu. Ali, sve je govorilo da to nije incident i da su pobijeni hladno, bez ikakvog razloga. Iskustvo je govorilo da trebamo prihvatiti verziju po kojoj su čak i "civili" pucali iz kuća, da su naši momci uzvratili, jer se to dešavalo i ranije. Jer, i ranije su u bunkerima koji su pružali najžešći otpor pronalaženi starci, ljudi u svojim šezdesetim ili sedamdesetim, čvrsto stežući ugrijanu cijev mitraljeza. Ali, ovaj put nešto je bilo drugačije.

Kravica Poznavao sam komandira grupe za koju se tvrdilo da je pobila civile. Znao sam ga kao dječaka iz siromašne familije sa mnogo djece i znao sam da su njegovi roditelji živi spaljeni. Nisam znao da li je to bilo tačno, ali: dok je kuća gorjela a iznutra dopirali krici i miješali se sa smijehom srpskih vojnika koji su, postrojeni okolo, pazili da neko ne izađe, on je ležao skriven u žbunju nedaleko odatle i gledao. Pola godine kasnije dobio je priliku da se osveti.

Da li ju je i iskoristio, ne znam, ali ako jeste, to nije bila samo mrlja na pobjedi inače čistoj kao suza. Bio je to i pouzdan znak da smo sve sličniji neprijatelju, da sve više postajemo kao oni. Tada se nismo pretjerano bavili tim pitanjem: jahali smo na talasu entuzijazma zbog posljednjeg uspjeha, hrane je bilo bar za naredna dva ili tri mjeseca i mogli smo mirno spavati. Međutim, otrijeznili smo se brzo. Nikad prije toga srebrenička komanda, ime iza kojeg se krilo nekoliko ljudi sa različitim mišljenjima i interesima, ali približno istim brojem naoružanih ljudi, nije učinila nešto takvo. Samo dvadeset dana nakon povratka u dolinu Drine, odlučili su se, da bi zadržali momentum, na novi poduhvat. Kao rijetko kada, postupali su vojnički, planirajući da napadnu Kravicu. Jedino je to selo preostalo na putu između Srebrenice i Cerske - druge enklave u tom dijelu zemlje. Do tada se iz jednog u drugo mjesto putovalo šumskim stazama, ali se ni one nisu uvijek mogle koristiti zbog čestih zasjeda. Kravica je među bošnjačkim stanovništvom bila po zlu pamćena i sa početka rata, kada su njeni žitelji svirepo, bez milosti, pobili skoro sve svoje susjede.

"Muslimanske snage iz Srebrenice, otvarajući vatru iz pješadijskog naoružanja, ušle su jučer u Kravicu", objavio je Radio Republike Srpske. Bila je to neuobičajeno hladna vijest, koja je, manje ili više, tačno sažimala ono što se dogodilo na božićno jutro 7. januara 1993. Nije bilo zapaljivog rječnika, nije bilo govora o "mudžahedinima", "artiljerijskim napadima", ničega iz svakidašnjeg repertoara ratnih novinara. Izgledalo je da ni srpski oficiri nisu uspijevali da shvate kako njihovi protivnici stalno primjenjuju jedan te isti šablon, prilagođavajući ga okolnostima. Ili, ako ga shvataju, onda ne mogu pronaći pravi odgovor. Ponovo su na putu gorjeli kamioni upućeni ka napadnutom selu, koje je, mnogo lakše nego što se to očekivalo, bilo pregaženo. Seljani koji se nisu uspjeli izvući na vrijeme, još su se skrivali u kućama. Otkriveni, bježali su pucajući po pijanim vojnicima, koje je, onako izgladnjele, pronađena šljivovica brzo obarala. Civili su, ulazeći u tuđe kuće, podrume i ostave, nailazili na te očajnike, koji su znali da nemaju izlaza i bili utoliko spremniji da se bore za život.

I jedni i drugi su ginuli tu: seljane niko nije pomicao, ostavljani su da truhnu, niko se nije obazirao na unakažene leševe koji su ležali oko puta i između kuća. Danima poslije napada žene i muškarci iz Srebrenice i Cerske vraćali su se u Kravicu, noseći sve što se moglo upotrijebiti. Selo je već bilo rastureno: sve muslimanske kuće davno su bile opljačkane, a sada i srpske. Ništa nije sačuvano: uzimali su i ono što im se prije činilo nepotrebnim, čupali kablove iz zidova, prozore, skidali krov, na konjska kola tovarili drvene krovne konstrukcije. Nakon što su ostali samo goli zidovi opaljeni vatrom, sa tragovima čađi po kojoj se uhvatila tanka kora leda, mještani susjednih sela rušili su i njih, obarali ih čekićima, i satima, strpljivo, čistili ciglu, odvlačeći čak i nju. Bio je to vrhunac nečega što su Srbi od samog početka doživjeli ne kao gubitak, nego poniženje. Njihov osjećaj sigurnosti, odnosno nadmoći, bio je rasturen u paramparčad. Nastupio je čudan mir. Front je bio tih, srpska artiljerija umukla, dovikivanje između rovova prestalo. I jedni i drugi su čekali. Jedni sa zebnjom, drugi puni vjere. Jedne je tišina plašila, druge umirivala. Jedni su razmišljali o grijesima, drugi o nepravdama.

Najava kraja Krajem januara održan je s nestrpljenjem očekivani sastanak svih komandanata iz enklave. Nijedan prije ili poslije nije privukao takvu pažnju; ni od jednog se nije očekivalo više, nijedan nije razočarao i koštao više. Sastanak, očigledno mučan, trajao je satima. Zadnji je iz zgrade izašao i nabrzinu ušao u auto, kao da se ne želi suočiti sa pogledima punim pitanja, Naser Orić. Premda je formalno bio komandant, a zbog svoje odlučnosti najpopularniji među prognanicima, on je tada bio samo "prvi među jednakima", i odluke, kakva je bila ona zbog koje su se jutros svi sastali, nije mogao donositi sam. Vijest u samo jednoj riječi: "Skelani!", prostrujala je niz snijegom pokrivenu ulicu. Skelani su bili na samoj granici, od Srbije ih je dijelio samo kratki most preko Drine, nekih četrdeset kilometara od Srebrenice; to mjesto je bilo značajno i zbog hidrocentrale u Bajinoj Bašti, na srbijanskoj strani Drine.

Upad u Skelane završio je katastrofalno. Bio je to prvi ratni neuspjeh i trenutak koji je označio preokret. Nekoliko minobacačkih granata palo je na srbijansku stranu rijeke, slučajno ili namjerno, što je bio povod jugoslavenskoj vojsci da se pokrene i pređe granicu. Tenkovi sa brane hidrocentrale gađali su padine iznad Skelana, precizno razvaljujući kuće, jednu po jednu. Srebrenički vojnici su se, pod zaštitom noći, povukli, ne mogavši da se održe u uskoj dolini rijeke, uz teške gubitke, ostavljajući iza sebe ranjene i mrtve suborce. Naredno jutro, Srbi su u Skelanima pretresali jučerašnje ruševine. Ispod maltera i kreča izvlačili su leševe i bespomoćne, teško ranjene, da bi ih dokrajčili metkom u potiljak.

Za to vrijeme civili iz Srebrenice su pretresali, zavirujući ispod svakog kamenčića, sela u okolini Skelana koja su jučer pala. Čahure ispaljenih granata bile su razbacane posvuda, topovi, bez zatvarača, koje su srpski vojnici odnijeli sa sobom, stajali su neupotrebljivi, ukopani u duboke rovove. Ispred prodavnice sa rešetkama na prozorima, po blatu razasute, ležale su stotine srpskih novčanica sa mnogo nula i dvoglavim orlom. Ljudi su pristizali svakog časa i davali se u potragu, ulazeći, ko zna koji po redu, u obijene kuće, a onda, sliježući ramenima, izlazili razočarani. Neki su kretali dalje, u druga sela; drugi, malobrojni, zadržavali su se tu nadajući se da će pronaći nešto što je svima promaklo. Vojnici su umorni ležali pored puta, sa oružjem složenim na gomili malo dalje od njih, i čekali kamione koji će ih odvesti u grad. Njima se ovaj prizor gadio: mnogi su jučer izgubili najbolje prijatelje, nisu ih stigli ni ožaliti, a evo ovdje, na njihove oči, ljudi su pljačkali ovo bezimeno selo, ne obzirući se na to. Njihovi drugovi bili su u bolnici prepunoj ranjenika, bez izgleda da prežive. Bila je to najava kraja, koliko neprihvatljivog, toliko i neizbježnog. Ovaj neuspjeh, zajedno sa još jednim nepotrebnim, ali ništa manje strašnim masakrom civila, bio je definitivan znak umora. Stvari su nam lagano izmicale iz ruku, a u nekom trenutku izgubili smo osjećaj za širi značaj onog što činimo, ne shvatajući da smo tumor koji se opasno proširio i zato mora biti uklonjen.

Arhiva Dani
200