a su rođeni u sretnijoj zemlji, već odavno ne bi bili mladi i perspektivni. Zapravo, nikada ne bi bili "mladi i perspektivni", jer takvo što ne postoji nigdje drugdje do u onom svijetu koji svoju nesreću boji sintagmama. Oni koju upadnu u te čudne opise najčešće bivaju osuđeni na ostanak u okvirima svoje mladosti i perspektivnosti. A to je, zapravo, katanac na vratima uspjeha. Jer, biti mlad znači ne zasluživati povjerenje starih, etabliranih, duboko ukopanih na nezasluženim pozicijama. A biti perspektivan - skoro isto: imati kvalitet, ali ne i priliku da ga se pokaže i da se od tog pokazivanja živi. Zbog mladosti.

Zato kriterij Dana u izboru dream teama, art reprezentacije, ekipe koje se ne stidi, nisu bile samo godine. Na ovoj listi je dio onih koji nisu pristali da budu na vječitom čekanju, da zauvijek budu "premladi", da čekaju neki sistem vrijednosti u kojem će im i ovdje priznati ono što su im negdje daleko već pozitivno ocijenili. Činjenica da na istoj listi ima i dvadesetogodišnjaka i tridesetogodišnjaka ponajviše govori o tragičnoj budućnosti. Zapravo, naslijeđu prošlosti u kojoj se do penzije moglo biti mlad i perspektivan, ujedno i razočaran i umoran. Ako dio predstavljenih to ne doživi, bit će to ujedno dokaz da su na vrijeme uspjeli vani. Ako niko to ne doživi - znat ćemo da su se stvari promijenile. Do tada, o njima će se više znati u Amsterdamu, Cannesu, New Yorku ili Londonu nego u Sarajevu ili Cazinu. A dok god je to tako, Zapad će vjerovati kako u njima ima najbolje predstavnike bosanske kulture, umjetnosti ili duha samog. Oni će, pak, znati da prezentiraju samo sebe. Ne svojom krivicom. Jedino za šta će oni možda biti krivi jeste to što će imenima nekog novog dream teama pokazati da sve što vrijedi negdje drugdje, ovdje nije na cijeni. I obrnuto.

DRAGOMIR KRIŽIĆ KRIŽA: Oskar, legendarni proizvođač buke iz Dancinga (Gdanjsk), svoju je odluku da više ne raste objelodanio uz lupanje po limenom dobošu još u predškolskom uzrastu. Da se ipak radi o ozbiljnoj odluci, ostatak svijeta je potrudio ubijediti niko drugi do Günter Grass. Jedan od prvih koji je uspio iz ruže ispregnuti i pojahati vjetar sa kojim je u sarajevsku kotlinu dojezdio punk, otac malodobnog Neuerforma, Dragomir Križić Križa je ozbiljnu odluku da ne raste donio u predvojničkoj životnoj dobi. Za razliku od Oskara, Križinu ozbiljnu odluku je malo ko ozbiljno shvatio. Tako bi u svakom drugom slučaju maskirna uniforma, koju rijetko kada skida, govorila da se radi o ozbiljnom, militaristički raspoloženom muškarcu; samo, u njegovom slučaju ne. Uniforma na Križi kazuje da je posrijedi tek ozbiljan jahač, koga iz sedla punka više nikakva oluja ne može zbaciti. Križa je definitivno sa punkom srastao. Ako nama u sarajevskoj kotlini to i nakon toliko vremena nije jasno, ništa zato. Do nas je. On će sigurno nastaviti jahati.

Zijah Gafić

ZIJAH GAFIĆ: Od oca Muhameda Gafića, čuvenog bosanskohercegovačkog alpiniste, naslijedio je strast za penjanjem. Nakon jednog pada sa stijene, upisao je studij svjetske književnosti i od Gabriela Garcije Marqueza počeo učiti da u životu nije toliko bitno popeti se na sam vrh koliko znati uživati u teškoćama savlađivanja uspona. Zijo je shvatio poruku i uživa, tim više što zna da je uspon ovom našom bosanskohercegovačkom strminom teži, opasniji i samim tim izazovniji. Fotografija je trenutno medij putem koga sa ostatkom čovječanstva dijeli doživljeno na tom putu do vrha. Vrijednost njegove fotografije su već prepoznali u bijelom svijetu, dodijelivši mu niz prestižnih priznanja. Te nagrade su mač sa dvije oštrice. Ako mu sad, u dvadesetoj godini, daju krila i ponesu ga lakšom stazom, vjerovatno će prije stići na vrh, ali će isto tako ostati lišen onog meraka o kome je Marquez govorio. Na njemu je da probere. U slučaju da probere pa ostane na ovoj našoj litici, na nama je da to znamo cijeniti.

AIDA BEGIĆ: Biti reditelj u BiH jednako je kao biti stručnjak za popravljanje svemirskih letjelica - potpuno nepotrebno. Rediteljske poslove u ovoj državi obavljaju ne oni koji su za to završili škole, već oni koji su znanje sticali u praksi - udarajući klape i noseći kablove. Aida je na ASU diplomirala 2000. predstavom Pustolov pred vratima i filmom Prvo smrtno iskustvo. U produkciji "na mišiće" uspjela je snimiti kratki film, koji je ove godine na Filmskom festivalu u Cannesu uvršten u konkurenciji kratkih filmova. Prvo smrtno iskustvo je ujedno i prvo filmsko iskustvo glumcima koji u njemu igraju glavne uloge, ali i rediteljici. Da se radi o bilo kojoj drugoj zemlji, Aida Begić bi za prikazivanje filma u Cannesu dobila potporu države. Ali da su babi… Ovako je film na filmsku traku, što je uslov prikazivanja u Cannesu, prebacila o vlastitom trošku.

FARUK ŠABANOVIĆ: Pojava Adija Lukovca & Ornamenata na bh. muzičkoj sceni vjerovatno ne bi imala toliki značaj da nije bilo jednog čovjeka. Faruk Šabanović pažnju javnosti skreće već nekoliko godina kao lider i kreator nekoliko uspjelih kampanja Centra za samopouzdanje. Njegov angažman na tome da pažnju društva skrene na probleme sa kojima se svakodnevno bore ljudi u kolicima, nije ostao nepoznat ni Billu Clintonu. Nakon što je u muzici Lukovca & Ornamenata prepoznao sebi blisku estetsku vrijednost, uspješno se angažira da ovom muzičkom fenomenu osigura prepoznatljivo vizuelno obilježje. Njegov pothvat je već krunisan videoinstalacijama koje prate bend na živim svirkama te videospotom, jednim od najlucidnijih videokreacija viđenih u posljednje vrijeme na ovdašnjoj televiziji.

U slučaju da se bivši američki predsjednik počne ozbiljno baviti sviranjem saksofona i tom prilikom mu bude trebao videospot, adresu Faruka Šabanovića zna. Sad je do Billa.

KURT & PLASTO: Samir Plasto i Almir Kurt čine dvojac koji je svojim radovima u oblasti grafičkog dizajna, učešćima na grupnim izložbama Maxumim i umjetničkim intervencijama otvorio put senzibilitetu koji o svakodnevici govori jezikom simbola prošlosti, koji, postavljeni u novi kontekst, šalju uglavnom komičnu, sarajevocentričnu poruku. No, njima ne manjka ozbiljnosti. O tome svjedoče sve češći pozivi na izložbe izvan BiH: u sljedeća dva mjeseca gostuju u Zagrebu, na izložbi Design i Moral, te u Ljubljani na Internacionalnom grafičkom biennalu.

AMAR ČEŠLJAR: Kad neko sa samo 22 godine sa podjednakim uspjehom svira tri muzička žanra, onda ga nije pretjerano nazvati istinskim majstorom udaraljki. Amar svira u Punktu, jednom od najprijatnijih pop osvježenja ovdašnje scene, u Edin Bosnić Jazz Triju, a često zasvira i u sarajevskim okupljalištima onih koji vole i narodnu muziku. On pripada onoj vrsti bh. umjetnika koji bi, sasvim sigurno, mogli potražiti i naći bolju budućnost u nekom od evropskih muzičkih centara.

FARUK ŠEHIĆ I NIHAD HASANOVIĆ: Dvojica prijatelja čiji književni radovi bude pozornost. Šehić je pjesnik, njegova knjiga Pjesme u nastajanju odaje majstora forme čija naobrazba i studioznost pri radu nadilaze i većinu njegovih starijih kolega. Hasanović je dramatik čiji je nagrađeni rad Zaista? jedina poštena stvar koja se desila na posljednjem konkursu Ministarstva kulture i sporta. Ovu dvojicu Krajišnika, ako ih usput sretnete, prepoznat ćete po kratkim plavim frizurama. Ako prozborite s njima koju riječ, čeka vas i cinični diskurs pojedin(a)ca koji ne priznaje nikakve književne verifikacije osim onih koje se tiču kvaliteta teksta. U svom, i drugim slučajevima.

ŠEJLA KAMERIĆ: Vjerujete li u horoskop? Rijetko će ko na ovo pitanje dati potpuno iskren odgovor. Jer, teško je ne pročitati onih nekoliko novinskih redova o uticaju Marsa i Venere, hroničnim tegobama i novim poznanstvima. Baš kao što je teško do kraja povjerovati u napisano ma koliko se ponekad poklapalo sa željama. Sarajevska umjetnica, apsolventica Likovne akademije Šejla Kamerić ne trudi se biti izuzetak. No, ona od horoskopa uspijeva napraviti umjetnost. Zapravo, dati mu dimenziju više, ilustrirati njime sva vjerovanja u nadnaravno, svako hvatanje za i najtanju slamku nade, i pokazati na koliko se načina čovjekom može manipulirati. Horoskop je njen posljednji projekat, započet u njenoj nultoj godini. Kako joj je to već izračunao Oleg Kulik, Ukrajinac rođen istog datuma kao i Šejla, djevojka iza koje je pet samostalnih izložbi, niz grupnih, rad u najboljim dizajnerskim timovima u regiji i - manekenska karijera. Sada je tu i još jedan podatak: Šejla Kamerić je dizajnirala i naslovnu stranu 200. broja Dana.

ALEKSANDAR SEKSAN: U 1998. godini je završio sarajevsku ASU, a samo u toj sezoni odigrao je trinaest premijera. Radi se o glumcu kojeg bi svaki reditelj poželio: discipliniranom, fizički (što se češće računalo kao mana nego kao prednost) uvijek spremnom i odgovornom. Uloga iz predstava Roberto Zucco, Stop Mašina i Nathan Mudri sjećat ćemo se i kad otac male Sare više ne bude mlad. A kad sve ovo jednom bude jučer, postojat će priča o dječaku koji je iz uniforme prešao na pozornicu i na njoj odrastao…

NEBOJŠA ŠERIĆ ŠOBA: Kad je još na prvoj godini studija iznenadio profesore i kolege maštovitim crtežom nazvanim Gnu u kajmaku (za koji je učinjen presedan jer je ocijenjen šesticom, ocjenom koja se u takvim slučajevima ne daje), Šoba je bio dvadesetogodišnji Sarajlija, apsolutno nesiguran u budućnost. Danas (iako mu ovdašnja Akademija likovnih umjetnosti nikada nije dala diplomu), stipendist je ugledne amsterdamske Rijksakademie, a o njegovim radovima više možete pročitati u svjetskim katalozima i magazinima nego kod nas. No, te stvari su konačno prestale sekirati Šobu. Bilo je i vrijeme. Inače, radi se o umjetničkom talentu koji slika, vaja i svira dva instrumenta. Uz pravilan razvoj i malo sreće moglo bi se dogoditi da u nekom budućem vremenu budemo govorili o nasljedniku Brace Dimitrijevića.

Damir Šagolj

DAMIR ŠAGOLJ: Fotograf zaposlen u Reutersu koji je prvo islikao ovdašnje belaje a onda krenuo u druge ratove: obližnje (Kosovo) i one dalje (Bliski istok). Mladić pomalo čudne biografije (inžinjer elektrotehnike, dobar dio djetinjstva proveo u Moskvi i Teheranu) spada u dobre poznavaoce kupovine pite na raznim sarajevskim lokalitetima. Igra košarku, prati fudbal i, za razliku od nekih njegovih starijih kolega, ne maltretira sagovornike pričom o vlastitim vrijednostima. A one su nesporne. Damir je jedan od četiri fotoreportera najveće svjetske agencije zadužen za putovanja po Planeti; fotografije su mu na naslovnicama objavljivali najuticajniji svjetski magazini; u posljednjih nekoliko godina nema Reutersovog izbora fotografija godine u kojem nije bilo i nešto od onoga što je Šagolj zabilježio… I, što je najvažnije: sve što radi, radi sjajno i ništa od toga ne mistifikuje.

Emir Šaković

EMIR ŠAKOVIĆ: Pjesnik i esejist koji je na sebe skrenuo pažnju tekstovima u časopisu Lica. Jedan je od književnika mlađe generacije čiji je urbani senzibilitet nepogrešiv. Njegova poezija, koja, govoreći šturim jezikom svakodnevice, "otvara" metafizičku ravan (to je pogotovo vidljivo u knjizi Pjesme iz pouzdanih izvora, koja ovih dana treba izaći; prava na hrvatsko izdanje ima biblioteka Feral Tribune iz Splita), predstavlja pjesnika koji vjerojatno nikad neće biti mainstream. To, naravno, znači da se neće šepuriti po kojekakvim udruženjima, ali da ga nijedan ozbiljan čitalac neće moći zaobići. U slobodno vrijeme sakuplja isječke iz novina.

ELVIR LAKOVIĆ LAKA: Svojom je muzikom i pojavom uopće nevjerojatno brzo osvojio sve, čak i one koji tuđi kvalitet i talenat nikada nisu bili spremni priznati. Jedan je od rijetkih likova u muzičkom životu BiH oko čije je muzike brzo postignut konsenzus: riječ je o autoru male produkcije, snažnog osjećaja za novo i drugačije i nekom ko se čuva spoljnih uticaja. Zove se Elvir Laković i svijet je ugledao u Goraždu. Danas živi u Sarajevu. Muca, osim kad pjeva. Kaže da je počeo pjevati vrlo rano - u pet ujutro. Pun je, veli, razumijevanja i lišajeva. Ovo drugo, naravno, nije istina, ali ovakav izričaj temeljna je odlika njegova medijskog stila, zbog koga često biva površno i pogrešno shvaćen. Voli daktilografiju, mamu i svoje pjesme, kojima je vrlo snažno pomjerio granice muzičke produkcije u BiH.

ARMIN ŠAKOVIĆ: Kvaka nove generacije: njegova pjesma Ovo je moja kuća, živio sam tu postala je kafanska himna devedesetih, a on je potpuno netipičan za "narodnjaka". Među njegovim pločama više je onih na engleskom nego na maternjem, a balade koje piše kao da potpuno odslikavaju milje u kojem je rock'n'roll morao primat subverzije prepustiti narodnjacima. Možda je i utemeljitelj novog žanra. To što on pjeva i komponuje su novogradske narodne pjesme.

ALMIR IMŠIREVIĆ: Činjenica jeste da ova zemlja ima malo dramskih pisaca i malo napisanih drama, ali ući u Antologiju bosanskohercegovačke drame sa nepunih trideset godina stvar je koja je i u takvim okolnostima vrijedna poštovanja. Nakon Kad bi ovo bila predstava... i Balkanski đavo sram Almir je postao dramaturg Narodnog pozorišta. Za nadati se da se buđ i paučina ove ustanove neće proširiti i na njen najmlađi upravnički kadar.

Jasmila Žbanić

JASMILA ŽBANIĆ: Rediteljka čiji je film Crvene gumene čizme nagrađen na ovogodišnjem festivalu Alpe Adria. U svoju je biografiju dosad upisala rad u teatru Bread&Puppet u New Yorku, realizirala kratke filmove Noć je. Mi svijetlimo, Ljubav je…, a trenutno radi u videoteci, zajedno s mužem Damirom "Tumbom" ljulja bebu, sa Nihadom i Seadom Kreševljakovićem završava film Sjećaš li se Sarajeva? i sprema igrani film. Kud ćeš više sa nepunih dvadeset i osam?

MILAN PAVLOVIĆ: Zašto je ovo glumac kojeg ljudi vole? Možda zato jer ih je uputio u sve tajne privatizacije ćakulajući o ulaganju certifikata sa domaćom (normalnom) kravom. Ili zato jer je vječni student ASU u Sarajevu bio prvi koji je ustao protiv sistema otkazavši predstavu Orlando Furioso namijenjenu izvođenju pred selektorom Festivala MESS 2000. Milan Pavlović iza sebe nema nagrade niti buljuk premijera; međutim, ima jednu vrstu pozitivne energije koja tako fali a uz pomoć koje bi se stvari konačno mogle pokrenuti nabolje. Nažalost, to je ona ista energija koja se, kada jednom bude prepoznata, u startu uništava.

(A. Burić, N. Džanko, J. Hasović, E. Imamović, V. Seksan)

Arhiva Dani
200