aprilu 1992., dok su nacionalističke stranke nagovještavale smrt Sarajevu, napisao sam tekst U očekivanju Kiklopa, videći da će moj grad doživjeti sudbinu Pompeja. U tom sam tekstu rekao da je naša vjera veća od njihove sile i da će ona pobijediti. Vjera. Za Radovana Karadžića, koji je javno nagovještavao nestanak jednog naroda, napisao sam da je baraba i zlikovac. Tuđmana sam u to vrijeme nazvao krivoustim zlotvorom, poručivši mu da će bolje biti i za njega i za njegovu kriminalnu bandu da drži ruke dalje od Bosne...

Ovako, obično, danas moje kolege pisci (a među njima, nerijetko, i ja) počinju priče o početku rata u Sarajevu. O evropskom sumraku vijeka, čija se olujna noć, duga i neprolazna, nadvila nad mojom zemljom, nad mojim gradom. Ta noć još uvijek traje. Ali, sav taj govor, sve njegove figure su laž. Ako u njima i ima tračak neke istine, ta istina više nikom nije potrebna, osim možda nama koji pišemo kako bismo umirili svoju nečistu savjest i sutra ne bismo dočekali vlastitu smrt kao hulje. Ja nikad ništa nisam napisao o Sarajevu, niti ja imam prava da o njemu pišem. Njegovu sam katastrofu dočekao kao bijedni i strašljivi miš. Ja nisam napisao knjigu koja bi "širila njegovu istinu", niti ću takvu knjigu ikada napisati. Uostalom, zar nije svetogrdno i ljudski nedolično pisati knjige o svojoj kući koju si napustio kad je bilo najteže, najstrašnije - umjesto da si gasio njene goruće zidove?

Ne mogu pisati o Sarajevu. Mučno mi je od zadaha truleži koji se širi iz usta tumača svetih knjiga, osjećam već tjelesnu bol od beskrajnih količina laži koja se slijeva s oltara i minbera, oči su mi već iskapale od duga gledanja u nesreću i ruševine. Slijepim, ali i u tome pronalazim neku višu pravdu, jer moje oči su, poput očiju jejine, i tako navikle gledati samo mrak i noć. Vratiti se u grad koji si napustio u najtežim njegovim časovima, potom na njegovim ulicama, izrovanim plamenim arkanđelovskim mačem, tražiti neko razumijevanje i samilost za svoju jalovu patnju - čin je, prije svega, egoističan i lišen svakoga moralnog smisla.

Jednom sam, u decembru devedeset prve, kad je srpska vojska razarala hrvatski grad Vukovar a san o Bosni zorio među mojim prijateljima kao zlatni lotosov cvijet, u kavani Teatar pored Narodnog pozorišta čuo ovakve riječi: "Ovaj bi grad bio divan kad bi iz njega otišli Srbi." Deset godina je prošlo i zar se ta užasna želja nije ostvarila? Desetine tisuća Srba napustile su šeher u krvavom košmaru i ti danas osjećaš žalost gledajući njihove prazne crkve, njihove zlikovačke vođe kako se jedan po jedan polagano preseljavaju u Holandiju. Najčuveniji među njima, koji se još uvijek krije po bosanskim vučjim jazbinama, u jednoj predratnoj televizijskoj emisiji izjavio je da riječ Sarajevo (saraj-ovasi) znači "šupa".

Kad govoriš o Bošnjacima, misliš prije svega na njihovu žrtvu, na njihovu nemoć da bilo što nauče od iskustva i povijesti, na njihov fatalizam i nemar prema vlastitoj zemlji i vlastitoj sudbini. Po toj nemoći osjećaš im se bratom. Tim više se u tebi gomila bijes prema njihovim vođama, koji bi na golgotu golorukog naroda navalili ili daleke pustinje Arabije, ili, još češće, vlastitu gramzivost, čiji odvratni betonsko-stakleni cvjetovi niču u ovom beskonačnom pejzažu sirotinje i poniženja. Nitko na svijetu više od tih bošnjačkih lidera nije primijenio reducirane riječi kršćanske molitve "daj nam danas". U njihovoj interpretaciji te riječi glase: daj nam danas i daj nam odmah. Luksuzne privatne vile i džamije jedina su zdanja koja niču po gradu, što bi se moglo objasniti i ovako: sebi luksuz i mramor ovdje, a ljubljenom narodu san o blagostanju "u vrtu džennetskome". Račvasti jezici palacaju iz usta književnika i vjerskih vođa koji fenomen fašizma tumače "inovjerstvom", a slobodu bračne ljubavi imperativom "branja zelja iz vlastite bašče"! Ideja građanske Bosne koja im je tako mila, može li se obraniti natražnim idejama iz srednjega vijeka?

O Hrvatima ovdašnjim danas vrlo je teško i govoriti - i prije rata manjina (po popisu stanovništva 1991. u Sarajevu ih je bilo nešto manje od osam posto), danas je taj "latinluk" ponovno doživio sudbinu monete za potkusurivanje. Kao i u godinama kad su, kao katolici, ispaštali za sva nedjela habsburškog vođe Eugenija Savojskoga, i 1945., kad su bili okrivljeni za sve zločine Ante Pavelića, tako isto danas ovaj urbani i vrijedni svijet biva prešutno optuživan za mračnu politiku Franje Tuđmana, koji je bio odlučio ove potomke austrougarskih trgovaca i volkschullehrera preseliti u Grahovo, Drvar i Knin. Sve ono što se posljednje desetljeće s ovim ljudima događalo vjerojatno predstavlja točku na tok njihove stoljetne i bogate historije u gradu pod Trebevićem. Historije, bez koje bi cjelokupna povijest grada bila teško zamisliva.

Stranac namjernik u Sarajevu danas prvo što primijeti jesu mnogobrojna groblja, polegla na strmim padinama oko ovoga grada. O tim drevnim muslimanskim grobljima Ivo Andrić je pisao s posebnom nježnošću i respektom, ali, avaj, ta groblja danas su se obnovila i utrostručila: u njima leže hiljade mojih suvremenika, žrtava i branitelja, po kojima već pada prah sveopćeg zaborava. Tu leži Sarajevo mojih dana, jedan davni i pretpotopni grad, čiji su preživjeli stanovnici rasuti po svim meridijanima svijeta. Ta tragična geografija građana rasturenih po svim svjetskim gradovima nesretna je povijest ljudi koji nisu željeli da upoznaju mnogo više od vlastitog sokaka i avlije, a postali su naprasno stanovnicima hladnih svjetskih metropola, gdje se danas, čak i ako su napravili bogatstvo i novac, ćute osamljenicima i parijama.

Sarajevski šesti april 1992. mogao bi biti opomena da su sve priče o miru besmislene bez posjedovanja sile (jer ovaj grad ni po koju cijenu nije želio rat, a dobio ga je u nezapamćeno brutalnom obliku), ali Sarajevo više nije ni opomena. Ubojice ljudi i naroda ovdje su rekle svoju posljednju riječ - ljudski materijal je izdržao iskušenje vatre, ali teško izdržava diktat laži i zaborava. Međutim, zaborav je jedini spas pred samoubojstvom u gradu u kome je ubijena svaka nada.

Onomad, u šetnji Grbavicom svratio sam do nekadašnje Splitske ulice, gdje sam vrtio neke svoje davne filmove. Zidovi kuće koju sam tražio bili su sažeženi sumpornim plamenom, a mjesto na kome sam nekada ljubovao bilo je obraslo u korov i čkalj. U toj sobi, iz koje su nekad izlazile božanstvene Chopinove poloneze, nalaze se tek ostaci spaljenoga kamina, a njeni izvaljeni prozori podsjećaju na očne duplje lubanje. Na prozorskom zidu s kojeg sam nekad gledao opojno busenje jorgovana, još uvijek stoji natpis "Ovo je Srbija - Beli orlovi - Cicko" urezan tu koljačkim nožem, ili oštrim krvavim kundakom. Taj Cicko, pomišljao sam, nikada neće biti kažnjen. Naprotiv, on vjerojatno sad sjedi kao prvi sekretar u nekoj bosanskoj ambasadi, dok ja u njegovo ime ovdje i sad osjećam krivnju i sram.

Šestog aprila 1945. partizanska vojska umarširala je u grad, uvodeći ga u povijest nove jugoslavenske utopije. Četrdeset šest godina kasnije, šestog aprila devedeset prve, u tom gradu sahranjen je Hamdija Pozderac, partizan, kao prva žrtva velikosrpske antibosanske zavjere. Svega godinu dana nakon Pozderčeve smrti (6. aprila 1992.) grad je stegnut smrtnim vatrenim obručem, iz kojeg je pronašao izlaz kroz jedan uski tunel ispod aerodromske piste. Taj spasonosni tunel opjevali su brojni sarajevski pjesnici, a Semezdin Mehmedinović piše da je u njemu "živo ljudsko tijelo shvaćalo kako je tijelu u grobu".

Kalvariju Sarajeva mnogi su upoređivali s golgotom Kristovom, a ako je ta usporedba valjana, ona me onda asocira na jednu sliku Gabrijela Jurkića: raspeto, blijedo Isusovo tijelo skinuto s križa s pet smrtonosnih rana i trnovom krunom na glavi, kao svjetiljkom. To tijelo slikar je predočio prije uskrsnuća, prije trena kad će se ono ponovno pojaviti u veličanstvenom sjaju svoje besmrtne pobjede. Gorka trnova kruna na ljudskoj glavi meni se u trenutku učinila kao jedini autentični i mogući grb i amblem ovoga grada.

Pišući ove retke u jednom stranom i sunčanom gradu, ja Sarajevo i sada kao i uvijek doživljavam u kiši. Ne znam zašto. Ta duga sarajevska kiša bubnja i sada u mojoj glavi kao melankolična melodija oluka. Blagoslovljena sarajevska kiša, koja je izazovno i saveznički lijepila tanke bluze uz zanosna tijela djevojaka moje mladosti. Ona će sprati krv i pepeo i suze i razbuktati travu iz humki. Duga i siva kiša na koncu će poroditi dugu, ali ja je neću vidjeti. Meni je već mučno od zadaha truleži koji se širi iz usta tumača svetih knjiga, osjećam već tjelesnu bol od beskrajnih količina laži koja se slijeva s oltara i minbera, sa ekrana i iz novina; oči su mi već iskapile od duga gledanja u nesreću i ruševine. Slijepim, ali i u tome pronalazim neku višu pravdu, jer moje oči su, poput očiju jejine, i tako navikle gledati samo sumrak i noć...

Arhiva Dani
200