a li je Jozo Leutar "likvidiran, kao 'kosovac', radi političkih motiva, tj. težnje za formiranjem trećeg entiteta u BiH"? Nakon brojnih verzija izrečenih u javnosti i tokom istrage, Dragan Stupar, zamjenik kantonalnog tužioca u Sarajevu, nastoji dokazati upravo ovakvu, političku motivaciju šestorke optužene za ubistvo: Ivana Andabaka, Dominika Ilijaševića, Zorana Bašića, Željka Ćosića, Jedinka Bajkuše i Marija Miličevića.

Dokazivanje političkog motiva jeste ključni dio optužnice da je šestorka počinila krivično djelo terorizma "u namjeri rušenja Federacije BiH, njenog ustavnog poretka i njenih najviših organa". Suđenje u "slučaju Leutar" tako postaje prvo suđenje, uz međunarodnu podršku, u kome se kriminalizira politička motivacija za uspostavljanje "trećeg entiteta". U tekstu obrazloženja optužnice se ne navode izjave optuženih ili drugi dokazi koji bi potvrđivali da oni podržavaju stvaranje "trećeg entiteta" u BiH. Nema navedenih dokaza niti da je ubijeni doministar FMUP-a Jozo Leutar bio protiv stvaranja "trećeg entiteta". Takva kvalifikacija se temelji isključivo na iskazu "zaštićenog svjedoka broj 30".

Iskaz broja 30 U obrazloženju optužnice se navodi sažetak biografije "zaštićenog svjedoka broj 30" kako bi se pokazalo da je poznavao ubijenog i optužene. "Zaštićeni svjedok broj 30 u svom iskazu navodi da je prije rata radio kao trgovački radnik. Radio je na pijaci u Sarajevu. Otvorio je jednu firmu, zatim je napustio i otišao u Zagreb. To je bilo krajem 1990. godine. U Zagrebu je imao priliku da upozna određene osobe preko kojih je kasnije upoznao Ivana Andabaka i još jednog visokog hrvatskog dužnosnika. U Zagrebu je ostao do 1992. godine. Vratio se u Sarajevo i upoznao Jozu Leutara, koji mu je pomogao u vezi nekih problema koje je imao sa policijom. Po izbijanju rata, na Čengić Vili je organizirao jednu jedinicu, koju su mu kasnije drugi preuzeli. Iz Sarajeva je otišao u Kiseljak, potom u Široki Brijeg, da bi nakon toga otišao u Zagreb te u SR Njemačku. Upoznao je jedne prilike i Dominika Ilijaševića zvanog Como, za koga zna da ima kafanu 'Jerusalem' u Kiseljaku."

To je biografija čovjeka kome se zbog svjedočenja u "slučaju Leutar" treba isplatiti milion maraka nagrade iz federalnog budžeta. Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova nije do sada potvrdilo da li je ova nagrada stvarno i isplaćena.

U obrazloženju optužnice tužilac navodi da su "zaštićenom svjedoku broj 30" poznati svi detalji atentata na Jozu Leutara: "Zna da je u selu Vranić u Širokom Brijegu Ivan Andabak naložio da se ubije Jozo Leutar, tvrdeći da se radi o 'kosovcu'. Inače, Ivan Andabak sve naređuje, a Ilijašević Dominik izvršava, što je bio i sada slučaj", navodi tužilac.

U optužnici se ne precizira kako je "zaštićeni svjedok broj 30" saznao sve detalje atentata. Samo se, kroz prepričavanje njegovog iskaza, navodi šta je ko od optuženih uradio na pripremi i izvršenju atentata: "Dana 12. ili 13. marta 1999. godine, Zoran Bašić je u cilju ubojstva Joze Leutara boravio u Sarajevu i bio ispred hotela Holiday Inn. Došao je putničkim vozilom marke 'Polo', kojeg je parkirao u Ulici kralja Tvrtka. Iz vozila je otišao u Župni ured, a zatim se taksijem uputio do Skenderije, potom hrvatske ambasade i do Trgovačke škole, gdje je mađarska ambasada. Odatle je došao na Ciglane, gdje je sjedio u jednom kafiću. Kofer sa eksplozivnom napravom je predao Željku Ćosiću, koji je bio ispred zgrade na Ciglanama. Željko je primio kofer snebivajući se. Iza toga je Zoran Bašić otišao u Jablanicu."

U "iskazu zaštićenog svjedoka broj 30" tvrdi se da su bombu ispod Leutarovog golfa postavili Zoran Bašić i Mario Miličević u Jablanici, "prekoputa jednog restorana na makadamskom putu": "Na licu mjesta je bio Željko Ćosić, koji je dovezao golf sa eksplozivom, u kojem će stradati kasnije Jozo Leutar, te su Bašić i Miličević postavili u roku od 10-15 minuta eksplozivnu napravu pod vozilo." Nakon par dana: "Dominik Ilijašević je poslao Jedinka Bajkušu i osobu pod imenom Tatjana u Sarajevo. Oni su ujutro 16. marta 1999. godine obišli naselje Ciglane i aktivirali eksplozivnu napravu na njemu nepoznat način."

"Zaštićeni svjedok broj 30" je isti dan "saznao da je Jozo Leutar stradao". "Poznato mu je da je Jozo Leutar likvidiran radi političkih motiva, tj. težnje za formiranjem trećeg entiteta u BiH", citira tužilac zaštićenog svjedoka.

Kamen ispod golfa U svojoj odbrani, četvorica optuženih koji se nalaze u federalnim istražnim zatvorima - Ilijašević, Ćosić, Bašić i Bajkuša - porekli su bilo kakvu povezanost sa atentatom. Ilijašević kaže da o tome ne zna ništa, osim onoga što je pročitao u novinama ili čuo od gostiju u svojoj kafani u Kiseljaku. On također tvrdi da ostale optužene ne poznaje, osim Ivana Andabaka, kojeg je jednom vidio 1995. u Mostaru, "a još par puta ga je poslije toga viđao u ljeto 1996. godine jer se tada zabavljao sa njegovom tajnicom".

Ilijašević je potvrdio da je "tačno da su se jednom čuli telefonom 1997. godine u vezi jedne osobe kojoj je trebalo riješiti skrb". Zoran Bašić se tokom istrage branio šutnjom i samo naglasio da "navodi u odnosu na njega nisu tačni". I Jedinko Bajkuša se branio šutnjom, "istakavši jedino da sa atentatom na Jozu Leutara nema ništa".

U svom opisu događaja, Željko Ćosić, jedan od stradalih u atentatu na Leutara i istovremeno jedan od optuženih za ovaj atentat, detaljno je opisao svoju pratnju i vožnju ubijenog doministra od 12. do 16. marta 1999. godine. Ćosić je tvrdio da je 16. marta ujutro Leutar išao na ranije dogovoren sastanak sa Mehmedom Žilićem, ministrom unutrašnjih poslova Vlade Federacije BiH. "Sjeća se da mu je Jozo Leutar rekao u ponedjeljak navečer da mu je Žilić striktno rekao da u utorak u 8.00 sati bude na radnom mjestu. Postavio je bio neki kamičak ispred vozila 'Golf' i u utorak, 16. marta, vidio je da je vozilo neko dirao. Upozorio je o tome Jozu Leutara, koji mu je rekao da uvijek izmišlja neke gluposti. Kada su krenuli golfom, Jozu Leutara je zvao Ivo Andrić Lužanski, poručivši mu da dođe kod njega. U momentu kad su se uključili na glavnu cestu, došlo je do jake eksplozije", rekao je Ćosić.

Tužilac tereti Ćosića, kao vozača Leutarovog golfa, da je bio zaštićen: "Eksplozivna naprava je bila postavljena na mjestu između auspuha i motora i na tom mjestu auspuh i motor donekle štite vozača", rekao je vještak FMUP-a Mirza Jamaković. Tužilac tvrdi da je nakon eksplozije, iako povrijeđen, Željko Ćosić "mobitelom pozvao Vinka Leticu i Luku Glibu kako bi uklonili Leutarovu torbu". Ćosićevu tvrdnju da ih je zvao radi pružanja pomoći, tužilac je odbacio kao neosnovanu, navodeći da je Ćosić odbio pomoć Hasana Jusovića, koji je prevezao Leutara u bolnicu. Tužilac je odbacio Ćosićevo povezivanje Leutara sa Žilićem i Andrićem, jer su ova dvojica federalnih funkcionera porekli njegove tvrdnje. Tužilac nije analizirao ili ne navodi zaključke analize primljenih i upućenih telefonskih poziva sa mobitela Joze Leutara.

Haška dilema Ostaje nejasno zašto bi Ćosić izmišljao sastanak sa Žilićem i poziv Lužanskog? Zašto istražitelji nisu analizirali pozive na i sa Leutarovog mobitela? Zašto to čak ni odbrana ne traži? Takva pitanja o stvarnim relacijama Joze Leutara sa hrvatskim i bošnjačkim dužnosnicima niko ne postavlja u ovom politiziranom sudskom slučaju. Hrvatski tim branitelja optuženih se očito nalazi pred "haškom dilemom" hrvatskih advokata: ili će braniti "nacionalnu stvar" ili interes optuženih.

Ima čitav niz pitanja koja se očekuju od branitelja optuženih, ali ih oni ne postavljaju: da li je Lužanski zaista zvao Leutara par minuta prije atentata? Šta je bio stvarni sadržaj Leutarove torbe? Da li je i ko preuzeo i sve stvari iz Leutarovog kabineta? Na kojim slučajevima organiziranog kriminala i terorizma je Leutar radio? Da li je tokom vikenda u Neumu i Mostaru imao sastanke sa hrvatskim zvaničnicima, uključujući u mjesta susreta i tzv. Kamenu zgradu, koja je bila ratno sjedište policije Herceg- -Bosne? U kakvim odnosima je Leutar bio sa hrvatskim policijskim funkcionerima Valentinom Ćorićem, Tomislavom Mihaljem i drugima, a u kakvim sa hrvatskim političarima Antom Jelavićem i Vladimirom Šoljićem...

Ukoliko navodni atentatori budu osuđeni samo na osnovu iskaza zaštićenog, tajnog svjedoka, bez drugih materijalnih dokaza njihove krivice, to će biti dokaz više za zagovornike "trećeg entiteta" da Hrvati treba da napuste Federaciju sa Bošnjacima. Takav ishod se nesumnjivo priželjkuje u tim krugovima, čak i po cijenu žrtvovanja stvarne odbrane optužene šestorke. Istovremeno, bošnjački i međunarodni zvaničnici vjeruju još od 1997. godine da su počinioci niza terorističkih napada i atentata na Hrvate u srednjoj Bosni hrvatski ekstremisti, povezani sa HDZ-om. Ukoliko takav obrazac bude prihvaćen u Leutarovom slučaju, moguće je očekivati novu seriju optužnica i suđenja za ove nerazjašnjene slučajeve.

Stoga su ključna pitanja predstojećeg suđenja za atentat na Jozu Leutara koliko je vjerodostojno svjedočenje "zaštićenog svjedoka 30" i šta je sa drugim dokazima koje zahtijeva zakonska i sudska procedura. Optužnica se, između ostalog, temelji na "analizi primljenih i upućenih poziva sa mobilnog telefonskog uređaja 098/290- -765, koji koristi Ivan Andabak". U optužnici se precizira da je Federalni MUP analizirao primljene i upućene pozive sa Andabakovog broja u periodu od 16. augusta 1999. (pola godine poslije atentata) do 19. aprila 2000. godine (nakon izdavanja sudskog Rješenja o pokretanju istrage). Andabak je u tom periodu 65 puta razgovarao sa Marijom Miličevićem. Naravno, sam broj razgovora, bez njihovog sadržaja, ne otkriva njihovu umiješanost u atentat, nego jedino njihovu povezanost. Miličević se nalazi u bjekstvu, Andabak u istražnom zatvoru u Rijeci, a snimci, ako postoje, u zaštićenom dijelu spisa.

Tužilac je očito imao problema da utvrdi gdje je sve bio Leutarov službeni golf između petka, 12. marta, i atentata, 16. marta. Konačno je prihvatio kao istinitu tvrdnju da je Ćosić u subotu 13. marta odvezao golf u Jablanicu kako bi se pod njega postavila eksplozivna naprava. Šokantno, ali tužilac tvrdi da je istinito: u garaži Vlade Federacije BiH na Doglodima je Leutarov službeni golf opran u nedjelju, 14. marta, a da niko nije primijetio da je ispod njega postavljena eksplozivna naprava.

Svjedok za provjeru U "slučaju Leutar" postoje dva zaštićena svjedoka: "Zaštićeni svjedok broj 31 je imao zadaću da provjeri iskaz zaštićenog svjedoka broj 30 i više puta su išli u Republiku Hrvatsku, gdje su se sretali sa Ivanom Andabakom. Tokom tih razgovora sreli su osobu koja se naziva Mujo i koja je svjedoku broj 30 rekla da mu je Ivan Andabak poručio da se javi generalu jer će u suprotnom završiti kao Leutar. Također zna da je od Ivana Andabaka tražena eksplozivna naprava istih osobina kao ona koja je postavljena u vozilo Joze Leutara. General je napravu nabavio, ali ona nije bila u cijelosti ispravna jer je nedostajao neki prah koji se pali pri određenoj temperaturi i aktivira eksploziv."

Istovremeno se tvrdi da je naprava aktivirana daljinskim upravljačem. Jednostavno, ni FMUP niti FBI nisu mogli da utvrde koje je vrste niti na koji način je aktivirana ova improvizirana eksplozivna naprava. Ali, tužilac ovo pomanjkanje dokaza rješava na jednostavan način. "Zaštićeni svjedok broj 30 nije precizirao način aktiviranja eksplozivne naprave, ali sama činjenica da su Jedinko Bajkuša i Tatjana došli u Sarajevo znači... da je naprava aktivirana daljinskim upravljačem. Osim toga, Bajkuša i Bašić su prethodno razgledali lice mjesta, uključujući obližnji park i Austrijsku kuću", objašnjava tužilac, ne navodeći nikakvu drugu potvrdu ovih činjenica osim iskaza zaštićenog svjedoka.

Optužba je prihvatila tvrdnje "zaštićenog svjedoka broj 30" o političkim motivima za ubistvo Joze Leutara, "tim prije što u toku istrage nije utvrđen motiv bilo kog od šest okrivljenih za neki lični obračun sa tada zvanično drugim čovjekom, 'paralelnim ministrom' MUP-a Federacije BiH". Dakle, prema navodima optužnice, optužena šestorka je ubila Leutara kao "kosovca" radi stvaranja trećeg entiteta u BiH, a dokazi se nalaze u "zaštićenom dijelu spisa" i u iskazima "zaštićenog svjedoka broj 30", čije tvrdnje je provjeravao "zaštićeni svjedok 31".

Arhiva Dani
200