Snatch; režija: Guy Ritchie; glavne uloge: Benicio del Toro, Brad Pitt, Rade Šerbedžija, Jason Statham, Alan Ford, Vinnie Jones

Kinematografija Velike Britanije je u posljednjoj deceniji, a pogotovo u zadnjih pet godina, ne samo stala na noge nego je kvalitetom ušila i Francuze i ostale Latine koji su na evropskoj filmskoj pozornici decenijama držali primat. Na Ostrvu danas ima mjesta za sve filmske stvaraoce koji imaju šta da kažu, od Mikea Leigha do Jasmina Dizdara, a Britanci širokom produkcijskom lepezom uspijevaju zadovoljiti gotovo sve ukuse pa i onaj Američke filmske akademije.

Pored Billyja Eliotta, ovogodišnjeg ostrvskog kandidata za Oscara, Britanci su serbez mogli poslati i Snatch, posljednji (od ukupno tri) film Madonninog đuvegije Guya Ritchieja, i to u kategoriji za najbolji film van engleskog govornog područja. Ne radi se ni o kakvoj grešci, jer i sami Englezi uredno engleskim titlom opremaju sve škotske filmove, a o velškim da ne pričamo. Ni sami stanovnici Londona iz svih mahala se u međusobnoj komunikaciji ne razumiju baš najbolje, pa kako očekivati da ih bez titla razumiju Amerikanci. "Jezik je nastao ovdje a niko ga ne govori", primjećuje Ritchiejev junak neposredno nakon što je iz Amerike prizemljio u Englesku u potrazi za Beniciom del Torom, koga je nešto prije poslao u London da uvali ukradene dijamante.

Oko tih dijamanata, pogotovo oko jednog, 84-karatnog, Ritchiejev film se i vrti. Tačnije, oko ljudi (i pasa) koji se vrte oko tog dijamanta. Takvu galeriju likova iz podzemlja je u stanju namaštati još, možda, jedino Emir Kusturica, s tim što je Ritchiejevo iskustvo sa podzemljem očito temeljitije i što je sam Ritchie u svemu tome uspio zadržati potrebnu distancu koja ga čini samo umjetnikom, a ne umjetnikom i kriminalcem. Zbog sposobnosti da se distancira u stanju je, kao i u svom prethodnom djelu Lock, Stock & Two Smoking Barrels, to svoje (sam je u oba slučaja i pisac scenarija) iskustvo iskoristiti dajući mu jednu sasvim novu dimenziju. Njemu su svi ti mitološki likovi iz podzemlja smiješni, a, zahvaljujući njegovom majstorstvu, i publici.

A riječ je upravo o majstorstvu pravljenja ozbiljnih jalijaških komedija. Pretjerivanje u karakterizaciji svih likova je osnov, gotovo potpuno izbacivanje ženskih uloga, pa onda kadriranje, upotreba muzike, njena montaža, daju Snatchu okus magičnog. A taj okus nakon gledanja filma ostavlja onu tako rijetku vrstu utiska koja publiku tjera na barem još jednu projekciju. Ko zna, možda nas Ritchie samo uvodi u novi filmski trend, u film 21. vijeka, gdje će se, kao u njegovim vizijama, sve odvijati brzo i duhovito. U vrijeme kada će svako na planeti imati i govoriti svoju verziju engleskog jezika i kada to neće nikome smetati.

Taman tad fuck off zvučalo onako kako ga u Snatchu izgovori Brad Pitt: faga. Može i sa ruskim akcentom Radeta Šerbedžije. (N. Džanko)