okušaj bijega od teme. Moram priznati, dragi čitatelju-namjerniče, da bih se, zajedno s tobom, volio malo maknuti od hrvatske političke teme. Ima u posljednje vrijeme i drugih stvari, koje mi se čine važnima za ovu rubriku. Čak tu i ne mislim prvenstveno na novoga stanara beogradskog Centralnog zatvora - o njemu ionako bruje svi mediji na globusu. Iako, kad bolje preberem nevoljne uspomene, bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti sada kako su Slobodanu Miloševiću i njegovoj "borbi za Jugoslaviju" aplaudirali onda neki naši ondašnji i današnji sarajevski uglednici, književnici i farizeji; onda, kada je usred Beograda jednomu Bogdanu Bogdanoviću, recimo, bilo zastrašujuće jasno što nam to dolazi ususret u tom milom liku toplih očiju.

Baveći se lijepim poslom smišljanja i izdavanja knjiga, imao sam neke od ranih jeseni s kraja osamdesetih rijetku privilegiju obresti se jednoga poslijepodneva u protomajstorovom kabinetu-biblioteci u ulici Maršala Tolbuhina na prvom katu. Koincidentno, bilo je to istoga dana kad i ona zloglasna sjednica srbijanskoga Centralnog komiteta, na kojoj je, tokom jutarnjega zasjedanja, Bogdanović osjetio poriv iz kojega će nešto kasnije nastati čuveno njegovo Pismo Centralnom komitetu, a iz ovoga zatim knjiga Mrtvouzice, što ju je početkom 1988. objavio zagrebački izdavač Albert Goldstein. Briljantna ta i neponovljiva Bogdanovićeva političko-antropološka satireska kao da je na neki tajanstven ali i posve zakonomjeran način ispunila svoju sudbinu: nestala je iz naših privatnih knjižnica, iz knjižara i biblioteka tako temeljito da se podataka o njoj prisjećam s mukom i uz konzultaciju s prijateljima, na prvom mjestu s izdavačem samim. A i Albert ju drži samo u sjećanju, i njemu je nestao posljednji primjerak!

O mnogočemu razgovarali smo toga vrućeg rujanskoga dana, većinom o idejama iz kojih će nastati čarobna Knjiga kapitela, prva od deset koje je Bogdanović zamislio kao svojevrsnu autorsku aluziju na Vitruvijev traktat Deset knjiga o arhitekturi. Politike smo se doticali ciklično, na mahove, i svaki put Bogdanović bi reagirao žešće, kao da odgovara na neko za mene nečujno, unutarnje povisivanje ljutnje. Sve je, toga se dobro sjećam, na kraju našega razgovora zapečatio izrazom, nakon kojega, dobro pronađenoga, kao da se smirio: "Sve vam je to, prijatelju, jedna opaka liturgija mržnje!" Doista, bilo je bezbroj trenutaka od tada do danas u kojima mi je u glavi odzvanjala sjajna i tako sveobuhvatna Bogdanovićeva definicija onoga što je dolazilo: liturgija mržnje.

Povratak temi. Ipak, vidim, sve će mi te druge teme za sada ostati u zagradama. Taman sam, naime, u prošlomu broju opisao osnovne konture hrvatske političke situacije u Bosni i Hercegovini, kad, eto, pojavi se nešto novo: tzv. Hrvatska koordinacija. U njoj su političke stranke Nova hrvatska inicijativa Krešimira Zubka, Hrvatska seljačka stranka Ilije Šimića, Hrvatska narodna zajednica Milenka Brkića, nevladine organizacije Hrvatsko narodno vijeće Ive Komšića, Forum Hrvata BiH Marka Tadića, Forum 2000 Jadranka Prlića, te Mladen Ivanković iz "Lijanovića" (na prošlim izborima nosilac Nezavisne liste "Radom za boljitak"). Ipak, po onomu što je došlo do javnosti, najvjerojatnije su glavni akteri nastanka Koordinacije bili Prlić i Tadić, te velečasni Franjo Topić ("Napredak"), koji se, potom, tipično, povukao.

Ne budi lijen, Tadić je drugi dan po objavljivanju osnutka Koordinacije pokušao razagnati sumnje da se Crkva prema toj "alternativi" Jelavićevom "pokretu" drži rezervirano. Rekao je novinarima da je "evo, sad" razgovarao s kardinalom Puljićem i provincijalom Bosne Srebrene Džolanom, te kako mu je obećano "da će kardinalov ured izdati saopćenje za javnost". Do ovoga časa, šest dana kasnije, nije ga izdao.

Nije im, kažu u Koordinaciji, namjera biti - Bože sačuvaj! - protivnikom HDZ-ovom Hrvatskom narodnom saboru, ali sve drugo što su u prvim istupima proklamirali zapravo se svodi na to - ponuditi program koji bi mogao neutralizirati štetu što ju proizvode Jelavić i HDZ. Vrlo karakterističnim mentalitetom Tadić je to u izjavi za Hrvatsku televiziju formulirao ovako: mi se zapravo zalažemo za isto što i Hrvatski narodni sabor, ali je naša metodologija različita, mi nećemo da to postignemo kroz sukob, nego kroz dijalog... Uostalom, to i nije neka novost, taj pristup Tadić je demonstrirao već i prije, organiziravši u Zagrebu "svehrvatski" skup "Treći entitet - da ili ne", kako bi de-sotonizirao temu i prebacio ju u područje legitimnoga diskursa, upravo u trenutku dok je Jelavić pripremao svoju pobunu.

Kao aktualni predsjedatelj Koordinacije, Tadić obećava vrlo brzo objavlji- vanje prijedloga za uređivanje pitanja konstitutivnosti u oba entiteta, i to tako da će Republika Srpska "postati suvišna" a da se uopće neće dirati u njezino ustrojstvo, te da će tim prijedlogom biti zadovoljni Bošnjaci i Hrvati, a i mnogi Srbi. U istoj emisiji Prlić je, stojeći u cvjetnjaku ispred zagrebačke Pete gimnazije (Muzej Mimara), posve blizu svojega šesterosobnog stana, objašnjavao HRT-ovim gledateljima kako međunarodna zajednica nije tako strašna, ona je tu samo da prihvati domaća rješenja koja su kompatibilna s europskim.

Stotinu selameta! - pomislio bi kakav nevješt čovjek, slušajući ovu dvojicu zlatoustih. Mene se, pak, dok ih gledam i slušam, slušajući i gledajući u isti mah u sebi stare filmove, sve to doima s notom izrazite, jake neugodnosti, kao da prisustvujem javnoj predstavi dvojice loših iluzionista, za koje sva publika zna da su dokazani švindleri a zbog nečega nitko to neće da im kaže.

Riječ je, naravno, o ljudskom momentu, o vjerodostojnosti osobe. Jest da se u nas, s tiranijom kolektivizma-makijavelizma i kolektivista-makijavelista, uvriježilo stanovište da uspješan političar jest jednako ništarija od čovjeka, no polako ljudi počinju shvaćati kako je krvava i k tomu totalno neuspješna bilanca posljednjega decenija između ostaloga baš rezultat mirenja s tim užasnim stanovištem.

Kako, dakle, s vjerodostojnošću stoje naša dvojica gospode od nove Koordinacije?

Političku karijeru i biografiju Jadranka Prlića, moram priznati, postalo je već posve degutantno apostrofirati. Sumarno rečeno i vrednosno podvučeno, ona je - čist kvar i šteta, osim, naravno, za gospodina samoga. Za HDZ i Herceg-Bosnu, eo ipso protiv Bosne i Hercegovine, uradio je najveće stvari, obavio najveće poslove. Mjereno hladnim, objektivnim mjerilima - mnogo važnije i veće od bilo koga s ove, gruđansko-mostarske strane (da se ne petljamo u onamošnje, Šuškove i Tuđmanove ingerencije). Radio je to u ratu, dok su aktivno tjerali projekt separacije, radio jednako aktivno i u miru, sve do prošloga ljeta, dok su isti projekt gurali mimikrijski, a u partnerskom dosluhu s SDA. Ljudi iz nove vlasti (oni istinski novi, a ne kao Prlić, "zalozi kontinuiteta") čudom se čude kako je bio savršeno nakazno razvijen sustav dvojnih, paralelnih funkcija, što su ga "osmišljavali" Prlić i drugovi iz obiju sestrinskih stranaka.

Osobit virtuozitet u prozvodnji praznine Prlić je demonstrirao u dugogodiš- njemu vođenju Ministarstva vanjskih poslova i bosanskohercegovačke diplomacije. Posvemašnji kolaps te firme, kojemu ovih dana prisustvujemo, slika je i prilika toga virtuoziteta.

Po vrhu, kao prljavi rep mračnih i ljudomornih vremena, za ovim se gospodinom vuče krvavi trag hercegovačkih konclogora, od kojih ga, u nekoj unatoč svemu veoma izvjesnoj javno-moralnoj konačnici, ne može spasiti smiješna atituda kojom se svih ovih godina pokušava "učiniti nevidljivim": ne čitam, ne slušam, ne reagiram na ono što pišu i govore o meni...

Uostalom, to je njegov problem, i postajat će to iz dana u dan sve više. Problem Koordinacije i bilo kojega novog političkog projekta, u kojemu bi on sudjelovao, pa tako i Alijanse (i njezinoga Vijeća ministara) jest - kako takvomu čovjeku vjerovati "i kad istinu govori"? Ako postoji u našim malim razmjerama čovjek-slika koja je paradigma političke i moralne krahiranosti i posvemašnje nevjerodostojnosti, njezino se ime piše: jadranko prlić.

Tko je tu, pak, Marko Tadić? Ne znamo o tomu čovjeku ništa, osim da je s mjesta redovnoga profesora Veterinarskoga fakulteta u Zagrebu stigao kao HDZ-u veoma poćudan i podoban kadar za rektora Sveučilišta u zapadnom Mostaru, koje je bilo i ostalo jednim od najjačih znakova (ne)ostvarene etničke podjele grada. Koincidentno s Prlićevim ljetošnjim istupanjem iz HDZ-a rodila se i ona rektorska aferica, nakon koje se Tadić naglo orijentira na Sarajevo i uključuje u bosanskohercegovačku politiku: Prlić je nešto ranije registrirao svoj Forum 2000, a zatim Tadić Forum Hrvata iz BiH, u Zagrebu. Nedavno je, u kontekstu konsolidiranja novih vlasti, Tadiću dodijeljeno fantomsko mjesto šefa preko noći osnovanoga državnog Veterinarskoga ureda. Nitko još uvijek u domaćoj javnosti nema pojma što je taj ured i komu treba, osim Marku Tadiću "za plaću, telefon, vozača i sekretaricu", možda i za putne troškove i odvojeni život u drugoj državi? Nitko se, također, još nije javno upitao: ako je takav ured ozbiljna državna potreba, zar u nas nema dovoljno dobrih domaćih kadrova za njegovo opsluživanje?

Teško je znati je li se tomu Tadiću u izjavi za HRT samo omaknulo, ili je, naprotiv, riječ o preciznoj programskoj formulaciji, da Hrvatska koordinacija zapravo hoće isto što i Jelavićev Hrvatski narodni sabor, a razlika je samo u metodologiji. O toj zagonetki morali bi što prije ozbiljno povesti računa ostali članovi Koordinacije, kada su već imali tako sablažnjivo jak politički želudac (ili će, ipak, prije biti riječ o političkoj kratkovidnosti) pa uopće mogli pristati na ovakvo društvo.

Ali, cijela stvar otvara i posve načelno političko pitanje. Sami model Prlić-Tadićeve Hrvatske koordinacije zapravo ponavlja onaj apsurdni, toliko puta u posljednjih deset godina viđen oblik nacionalno-nenacionalne organizacije, koja bi, kao, trebala biti efikasan politički antipod dominantnoj (u ovom slučaju HDZ-u). A većina sudionika Koordinacije istovremeno je i u Alijansi za promjene i u strukturama nove vlasti. Nije li to već samo po sebi paradoksalno i, strožije uzevši, nespojivo?

Arhiva Dani
200