LIČNOST U FOKUSU
Vjeko Sliško

Prije nekoliko dana, usred Zagreba, u Preradovićevoj ulici, stanoviti James Marty Cappiau, tridesetdvogodišnji Belgijanac s hrvatskom putovnicom, ispalio je smrtonosne hice u Vjeku Sliška, rođenog Bosanca i jednog od neupitnih mafijaških bossova mlade Hrvatske, a kojeg Sarajlije pamte po tome što je prisustvovao pregovorima o saniranju klizišta na Lapišnici, zajedno sa bivšim premijerom Kantona Sarajevo Berizom Belkićem.

Sliškovog ubicu su, stotinjak metara dalje, zaustavili i oborili na tlo policajac u civilu i jedan bankovni zaštitar. Učas se među njima stvorio Sliškov tjelohranitelj Ivica Bertić i mirno upozorio dvojicu potonjih da se maknu, a potom iz pištolja ustrijelio Cappiaua s dva metka u glavu.

Da bismo se dokopali lika i djela Vjeke Sliška, prvo moramo shvatiti da je hrvatska mafija prvenstveno instant-fenomen političkog porijekla i zaleđa, i vratiti se deset godina unatrag. Oružje se tada u Hrvatskoj moglo kupiti s nevjerovatnom lakoćom.

James Marty Cappiau je nekako baš u to vrijeme navratio u Hrvatsku, gdje se zacijelo sreo prvo sa svojim prijateljem Antom Rosom. Prema aktualnim tvrdnjama tadašnje Cappiauove supruge Ružice Čurčić, njezin James posjedovao je osim regularnog hrvatskog pasoša i službenu državnu punomoć za nabavku te import oružja, s potpisima Franje Tuđmana i Gojka Šuška. U to vrijeme u Hrvatskoj je korijenje pustilo i nekoliko Hrvata, koji su prethodno ispekli zanat u njemačkom podzemlju, a među mafijašima se odmah istaknuo Zlatko Bagarić, karizmatični i brutalni kockar koji je ubijen u kafani 1997. godine nakon što je propisno izvrijeđao goste i pjevaljku.

Malo je ko tada znao za Vjeku Sliška, mladića rođenog u Derventi i stasalog u onoj istoj Dubravi, koji se još početkom devedesetih odbio pokloniti Zlatku Bagariću. Sliško je tada imao svega 21 godinu, jedan kafić u posjedu i - kako navode hroničari, ne bez divljenja - muda tvrđa od mramora na šanku. Za nekoliko godina, Sliško je u Češkoj kupio tvornicu za proizvodnju poker-aparata, te iste, uz vjerovatnu ponudu koje se ne može odbiti, distribuirao širom Hrvatske.

Njegova i životna putanja Jamesa Martyja Cappiaua još su tekle sasvim distancirano, bez naznake da bi se u doglednom trenutku mogle ukrstiti. Nije poznato da su se ikad upoznali, pa je Cappiau mogao za konačni obračun biti motiviran opet jedino novcem. On je uživao hrvatsko državljanstvo, i bio je tek jedan od oko 240 stranaca sa sumnjivim backgroundom, koji će tokom deset godina tuđmanizma zaraditi isti pasoš. To nije bilo slučajno, niti bez jasnoga političkog interesa. O tome svjedoči službena pismena preporuka generala HV-a Ante Rosa, koju ovaj početkom 1995. godine šalje šefu tajnih službi Miroslavu Tuđmanu, preporučujući mu Cappiaua za rad u HIS-u.

Potkraj devedesetih, družina Vjeke Sliška izbila je u sami vrh podzemne hijerarhije, one čija piramida počiva naopačke. Međutim, obezglavljeni klan Zlatka Bagarića iz zagrebačkog naselja Knežija još uvijek nije bio bezopasan. Sliško će se u to uvjeriti kada 27. studenoga '99, u Preradovićevoj ulici, na njegov blindirani auto bude ispaljena zolja, a jedan nevini građanin ubijen. Uto se trgnula i hrvatska policija, koja je, uz javno uprizorenje hapšenja, za dva dana pokupila kompletan knežijski gang. Naime, poslije bossove smrti niko od njegovih pobočnika nije više raspolagao spasonosnim političkim vezama, a i izbori su se bližili, pa je valjalo malo osokoliti apatično izborno tijelo. Tako je Sliško odjednom ostao sam na zagrebačkim ulicama, u blizini mjesta gdje ga je od kraja 1999. godine strpljivo čekala smrt.

Kao mogući naručitelj usluga Jamesa Martyja Cappiaua, danas se u Hrvatskoj najčešće spominje zagorski tajkun Hrvoje Petrač, s kojim je Vjeko Sliško godinama bio u žestokom sukobu. Upućeni tvrde još da su on i Sliško bili obostrano doslovce opsjednuti međusobnom latentnom prijetnjom, i da su samo čekali trenutak ne bi li jedan drugome došli glave.

RIJEČ U FOKUSU
Naser
Piše: Mile Stojić

Navodni zahtjev za saslušanje Nasera Orića, ratnog zapovjednika Srebrenice, pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine, izazvao je ovih dana brojna reagiranja. Stotinjak Podrinjaca, uglavnom prognanih iz Srebrenice, izvješćuje Oslobođenje, protestiralo je ispred zgrade Misije UN-a u Sarajevu, tvrdeći da je Orić nevin i pritom fizički nasrnulo na jednog sarajevskog novinara. Uloga Nasera Orića u srebreničkoj tragediji, o kojoj (ulozi) su napisani brojni i kontroverzni novinski reci, svakako će još dugo ostati kako historiografskom, tako i političkom temom prvoga reda.

Osobno ime Naser nije registrirano u Škaljićevu Rječniku turcizama u srpskohrvatskom jeziku, a ni u Agićevu leksikonu Muslimanska lična imena. Oba leksikona donose samo imenicu "Nasir", koja potječe iz arapskoga, u značenju "onaj koji pomaže drugom, pomagač". Imenica Naser vjerojatno je engleska transkripcija arapskoga, kakva su i imena Gamal (tur. Kemal), Nagib (tur. Nedžib), Omar (tur. Omer). Oko transkripcije ovih imena u bosanskom, mišljenja stručnjaka su podijeljena - Sulejman Grozdanić je Nagiba (Mahfouza) prevodio kao Nedžiba, a Bašagić Omara (Hajjama) kao Omera. Međutim, čuvenog holivudskog zavodnika s Nila još nitko u nas nije nazivao - Omerom Sharifom.

Imenica Naser, vjerojatno, u nas ima veze s poznatim egipatskim predsjednikom Gamalom Abdelom Naserom (1918.- 1970.), prijateljem pokojnog jugoslavenskog predsjednika Tita i suosnivačem pokreta nesvrstanosti. Naser je, poput Tita, također bio državnik i ratnik. Sudionik je Palestinskog rata 1948-1949. i jedan od zatočnika društva "Slobodnih oficira", te inicijator državnog udara 1952., kojim je svrgnut egipatski kralj Faruk i ukinuta monarhija. Dvije godine kasnije uspio je iz zemlje evakuirati britanske vojne trupe. Godine 1956. izabran je za predsjednika Egipatske Republike, a 1958. osniva konfederaciju Egipta i Sirije pod nazivom Ujedinjena Arapska Republika, čiji je bio prvi predsjednik. Naser je proveo nacionalizaciju Sueskog kanala.

Pokret nesvrstanih, koji je utemeljio s jugoslavenskim predsjednikom Titom i indijskim predsjednikom Nehruom u Beogradu 1961., učinio je Nasera vrlo bliskim i popularnim u najširim masama u Jugoslaviji, tako da su njegovo ime ponijeli brojni dječaci "kolijevke nesvrstanosti". Isto se može reći i za ime Indira, koje je nosila predsjednica indijske vlade, prezimenjakinja poznatog državnika i filozofa Mahatme Gandhija. Ime Indira znači "kćerka Indije". Brojne su Indire nikle i procvjetale na Balkanu, iako je Indira Gandhi odavno umrla (ubijena je u političkom atentatu 1984.). Još nas samo ta lijepa i egzotična imena spominju na pokret nesvrstanosti i na jedan lijepi život, koji već dugo nije tema u našim krajevima.

Van snage zakon koji je kršio ljudska prava

Od iduće sedmice, Zakon o kontroli korištenja stanova bit će stavljen van upotrebe. Ovako je odlučila Skupština Kantona Sarajevo nakon što joj je to predložilo Ministarstvo za stambena pitanja, a ovo opet bilo direktno brifovano od strane Ureda Visokog predstavnika. Iako je još u samom startu bilo raznih nesuglasica u vezi sa ovim zakonom i oštrog protivljenja njegovom donošenju od strane onih čiji su stanovi tokom rata proglašeni napuštenim, pa je čak smatran i zakonom koji krši ljudska prava, on je, ipak, u decembru 1999. godine donesen.

Zakon je imao za cilj da "osigura" dvosmjerni povratak, odnosno njegovom primjenom trebali smo biti sigurni da ga oni kojima je stan vraćen u posjed neće u naredne dvije godine prodati ili nekome izdati. Pravilnom primjenom ovog zakona vlasnik stana je mogao oduzeti stan onome za koga se utvrdi da ga ne koristi kao i onome kome je vraćen stan a nije se uselio u roku od 90 dana.

Ali, iako je rečeni zakon vrlo konkretno odredio ko može vršiti kontrolu (davalac stana na korištenje ili organ uprave nadležan za stambene poslove), i kada (samo radnim danom), kontrolori su, kako je nakon bezbroj pritužbi i upozorenja OHR-a, konstatiralo Ministarstvo za stambena pitanja, prekršili svoja ovlaštenja. "Provjere su vršene neradnim danom, pa čak i noću. Neki su u kontrolu odlazili i po nekoliko puta tokom jedne noći, to se često ponavljalo i povratnici su se, naravno, bunili", kaže izvor Dana, vrlo blizak kantonalnim vlastima.

"Svi implementatori ovog zakona jednostavno su zakazali - jedni su pretjerivali u kontroli, a drugi opet, iako je bilo očigledno da veliki broj povratnika ne koristi stan koji mu je vraćen, nisu poduzimali adekvatne mjere, tj. nisu prijavljivali nekorištenje. Da su to uradili, stanovi koji se ne koriste bili bi vraćeni vlasnicima stanova i oni bi mogli biti dodijeljeni onima koji nemaju riješeno stambeno pitanje. Samo je načelnik Općine Novi Grad Damir Hadžić insistirao na tome da se kontrola vrši po zakonu, a to znači da se i onome ko stan ne koristi on oduzme. Na taj način Kanton Sarajevo, po podacima koji su vrlo pouzdani, svakog dana mogao je dobiti dva stana. No, do toga nije došlo", izjavio je za Dane jedan visoki federalni dužnosnik. On je istakao i to da su Vladine stanove za koje se nije prijavio prijeratni nosilac stanarskog prava a koji se, po zakonu, trebaju dodijeliti izbjeglicama, "trećim osobama" dodjeljivali neki visoki državni dužnosnici, među kojima posebno ističe Mirzu Hajrića i Muaza Dedajića, prve ljude nekadašnje Izetbegovićeve svite, te Šemsu Temina, desnu ruku Bakira Izetbegovića i alfu i omegu Zavoda za izgradnju grada. "Bilo je i takvih slučajeva da se stan u posjed vraćao čak i mrtvim ljudima", kaže naš izvor. Naravno, najveća zasluga za sprovođenje SDA politike unutar Uprave za stambena pitanja pripada direktorici Čelebija-Arifhodžić, koja se posljednjih dana žestoko upinje ne bi li zaigrala kao kadar za promjene. Svoje je okrilje, navodno, našla pod kapom Stranke za BiH, ne vodeći pritom ni časa računa o zamršenoj stambenoj priči na koju je opet morao reagirati Ured Visokog predstavnika. Morris Power, šef OHR/RRTF Regiona Sarajevo, prošle je sedmice Almiru Džuvi, ministru za stambena pitanja Kantona Sarajevo, dao do znanja kako je ovaj OHR-ov ured uočio da "u mnogim slučajevima voditelji postupka nisu postupali lege artis, ne primjenjujući, in lato sensu, sve kriterije propisane imovinskim zakonima koji diskvalifikuju prijevremenog korisnika…". Gospođa Čelebija-Arifhodžić je, naime, upinjući se da sačuva podobne u stanovima, ostale istjerivala sa rokom deložacije od 15 dana, nezakonito ih prebacujući iz grupe privremenih korisnika u bespravne. No, i ova je opaska tek jedna u nizu pristiglih iz OHR-a. Rasplet se još čeka.