|
 og
ljeta agresor je bio u svakodnevnoj panici, Saša K. se priključivao
Armiji BiH, a stari mu je trzao glavom kao Klaudije u onoj engleskoj
seriji; najcjenjenija novčana jedinica u gradu nije bila njemačka
marka, nego šteka sarajevskog marlbora, stigli su suhi dnevni
obroci američke vojske, sa svinjetinom i bez svinjetine, a Manojlo
Tomić je postavio logično pitanje: kako to da Amerikanci nisu
još uvijek izmislili viski u prahu; u Staroj pravoslavnoj crkvi
prodavane su svijeće-voštanice, koje su gorjele puno brže od lojanica;
statusni simboli postali su satelitski telefon, propusnica za noćno
kretanje i potvrda o radnoj obavezi; Josip Magdić pisao je
prvu bosansku himnu, sportaši su išli na Olimpijske igre u Barcelonu,
a svaki pjevač snimio je svoju pjesmu o ratu; postojalo je masovno
uvjerenje kako bi Svijetu trebalo objasniti šta se s nama dešava
i svatko za kojeg smo vjerovali kako nas je spreman saslušati postajao
je počasni građanin Sarajeva; Vojna bolnica preimenovana je u Francusku
bolnicu, PAM sa Špicaste stijene ušao je u izvještaj o vremenu,
a radijski novinari izmislili su riječ "djejstvovanje"
da bismo se po njoj razlikovali od agresora.
Tog ljeta Senad P. je
odlučio pokrenuti Naše dane, koji su nakon desetljeća izlaženja
bili stali, ali su mu u zgradi bivšega SSO-a bili rekli da polažu
pravo na to ime, neće ga se lako odreći, a uostalom samo što opet
nisu pokrenuli list... Senad P. je tako morao odustati od Naših,
ali je ostao pri Danima. Trebale su proći godine prije nego
što je i posljednji čitatelj iz glave i govora izbacio Naše, premda
se i danas, u bratskim republikama i u dalekom inozemstvu nađe ljudi
koji ovaj list zovu krivim imenom, onim imenom koje je potonulo
u prošlost i otišlo u bescjenje.
Već u prvim brojevima lista stvoren
je žanr koji će obilježiti sarajevsko ratno novinarstvo, a kasnije
i književnost, žanr nabrajanja. Nabrajalo se, katalogiziralo i arhiviralo
sve, od predratnih uspomena, gradskih priča, imena ljudi koji su
otišli i onih koji su ostali, razrušenih kuća i gradova, fudbalera
i košarkaša. Sve što je nabrojano postaje besmrtnim, a kako je umiranje
svake vrste postalo trend, bilo da su umirali ljudi i njihove zgrade,
bilo da je umiralo ono što su nosili u dušama, tako je, bez svijesti
o tome, nabrajanje shvaćeno kao spas. A novine su postale strašno
intimne.
Dani su te 1992. godine
imali humoristički dodatak koji se zvao Koksara, naslovnicu
od natron papira, boje kartonskih kutija, tehničkog sekretara koji
je bio zadužen da loži bubnjaru na drva i jednog fratra koji je
redakciji poklonio kanister nafte, a bez te nafte novine ne bi izašle.
U kakvoj su bile vezi novine i nafta, to više nije važno, niti je
zanimljivo za priču koja se danas priča, ali da nije bilo tog fratra,
možda ne bi bilo ni Dana, kao što ih ne bi bilo da Senad
P. nije bio tvrdoglav i ustrajavao na nečemu u šta razumni ljudi
ne vjeruju. Čovjek je osuđen na propast, razumni to znaju, u slučaju
da pokreće novine ili osniva političku partiju, jer su već pokrenute
sve novine i osnovane sve partije koje su uopće potrebne. Preko
toga je višak. Tako stoje stvari u miru, a još su drastičnije dok
traje rat.
U jednoj Koksari Karim
Z. napisao je tekst o gumenim minaretima, koji su kao humanitarna
pomoć stigli iz Saudijske Arabije. Kad ih granata pogodi, oni se
samo saviju, a onda vrate u uspravan položaj. Gumenim minaretima
agresor ne može ništa. Oni su naša velika pobjeda. Kad danas misliš,
nakon što je sve došlo na svoje, a opet ništa nije onakvo kakvo
bi trebalo biti, ta priča o gumenim minaretima nalikuje metafori
jednog vremena u kojem su se sve vrijedne stvari pokušavale spremiti
i sakriti u riječima. Ono što je bilo rečeno, to je na neki način
bilo i zaštićeno. Dok su jedan za drugim padali minareti po Bosni,
i dok se činilo kako će pasti svi do posljednjeg, spasonosna je
bila ta ideja o minaretima koji se savijaju i uspravljaju.
Šteta što u nekoj donaciji nisu
stigli gumeni ljudi, oni koji bi se samo savili pred gelerom i metkom,
a u kojima bi svoje mjesto našle sve one puste duše čija je tijela
odnio rat. Sve drugo je obnovljivo. Obnavljaju se čak i iluzije,
a u glave i srca živih vraća se ono za što su vjerovali da je izbjeglo
zauvijek. Ne vraćaju se jedino mrtvi ljudi.
Arhiva Dani
200
|
