Vlada Alije Behmena predvidjela je da će u ovoj godini za finansiranje obrazovanja, nauke, kulture i sporta biti dovoljno tri miliona maraka ili 0,3 posto budžeta. Da nije tužno, bilo bi smiješno. Ispada da je za svaku od navedenih "nadležnosti" (kako bi se birokratskim rječnikom dalo opisati sve što se dešava u obrazovanju, nauci, kulturi i sportu u većem dijelu BiH) dovoljno po nešto više od 2.000 maraka dnevno!? Ali nije samo do para. Pare, odnosno njihov nedostatak, samo su način da se pokaže odnos spram onoga što bi trebala biti lična karta ove države. Jedina sreća u ovoj totalnoj krizi vrednovanja društvenih prioriteta je to što se sa njom ne miri drugi čovjek ovog ministarstva, Dubravko Lovrenović. Lovrenovićev maltene prvi javni istup po stupanju na funkciju doministra protekao je u kritici odluke Vlade u kojoj sjedi i argumentiranju njenih poraznih posljedica. On potpuno ispravno detektira kako će se, ako BiH ikada postane normalna država, status vojske, policije ili privrede riješiti u kraćem ili dužem vremenskom periodu. Dok, s druge strane, 0,3 posto budžeta namijenjenih kulturi nauci, obrazovanju i sportu ne smatra šalom nego "posljedicom dugoročnog tretmana ovog ministarstva". Pri čemu se ono dugoročno odnosi kako na prošlost, tako i na budućnost. Alijansa za promjene je došla na vlast sa principima koji se potpuno razlikuju od nacionalno-pokroviteljskog odnosa svojih prethodnika, čije su, što državne što stranačke kase, uvijek bile otvorene za promociju podobnih, propagandističkih projekata u obrazovanju ili kulturi. Sada će, po svemu sudeći, oni koji trebaju donijeti promjene u konceptu vlasti ostati upamćeni po ignorantskom i nipodaštavajućem odnosu spram - po budućnost zemlje i mladih ljudi koji iz nje masovno bježe - najvažnijih pitanja.

"Udruge dragovoljaca" već godinama su način na koji čelnici HDZ-a BiH javno govore ono što misle a ne smiju da kažu. Bezočna manipulacija titulom onog koji je prvi stao na branik života Hrvata u BiH počela je dobijati najperverznija obličja uoči i u prvim danima uspostave "hrvatske samouprave". Tako se sveopćoj samoupravljačkoj histeriji unutar krugova bliskih vrhu HDZ-a priključila i "Udruga dragovoljaca i veterana domovinskog rata središnje Bosne". Dio pisma kojeg su povodom izbora Joze Križanovića za člana Predsjedništva BiH uputili Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, na najprizemniji način ironizira Križanovićevo hrvatsko porijeklo. No, to ne bi bilo ništa neočekivano - imajući u vidu konstantno javno šikaniranje Hrvata kojima samoupravljanje smrdi na veliku prevaru - da se u pismu ne iznosi šovinistički princip po kojem, očigledno, udrugaši mjere koliko je ko dobar Hrvat-samoupravljač. "Da budemo iskreni, mi dragovoljci središnje Bosne vidimo da Muslimani sada imaju jednog i pol člana Predsjedništva BiH, jer mi znamo da je Jozo oženjen Muslimankom, a kod nas poslovica kaže 'Odakle si? Odakle je i žena'." Dakle, to je to, to je samouprava, to je ono što "dragovoljcima" služi za podsmijeh i neduhovitu nacionalističku ironiju. Činjenica da Hrvat koji se usudio oženiti sa "inovjerkom" nije podoban da zastupa hrvatski narod, odnosno nije dovoljno Hrvat čim je napravio takav životni izbor, govori puno više o "dragovoljnim Hrvatima" nego o Križanoviću. Govori o mentalnom sklopu koji nečiju sposobnost da zastupa interese Hrvata u BiH ne mjeri njegovom željom da štiti nacionalna prava surađujući sa predstavnicima drugih naroda, nego stepenom etničke čistoće krvi njegove djece. Teško je povjerovati da moralna bijeda i politička glupost čelnika ove udruge može biti čak i veća od socijalne bijede onih koje zastupaju.

Iz dubine političke defanzive čelnici nekad najmoćnije bošnjačke političke partije vratili su se nesvakidašnjim zahtjevom: Stranka demokratske akcije zaprijetila je da će se njeni zastupnici povući iz parlamenata na razini Federacije i BiH ukoliko se što skorije ne izvrši revizija implementiranja izbornih rezultata u zakonodavnoj vlasti. Čovjek kojeg je selektor Izetbegović gurnuo da igra centarfora u svom razbijenom timu, Sulejman Tihić, manirom neiskusnog juniora počeo je da dribla po terenu, nikako ne shvatajući koliko je usamljen u špicu napada SDA. Bježeći od istine da se već polako zaboravlja vrijeme kada je SDA mogla da prijeti i kada su prijetnje ove stranke shvaćane krajnje ozbiljno, Tihić je potpuno prenebregnuo i činjenicu da nije mogao biti odabran pogrešniji momenat za ucjene. Živeći potpuno van tokova političkih dešavanja u zemlji koja se trese od ucjena Jelavićevih samoupravljača, SDA je još jednom pokazala kako ne zna funkcionirati bez svojih federalnih partnera. Tek nakon što su vidjeli da su jelavićevci žilavi u svojim nastojanjima da blokiraju aparat vlasti u Federaciji, u SDA su procijenili kako je trenutak da i oni hvataju svoj sitni ćar. Kao i bezbroj puta kada je, u teškim trenucima, pritekao u pomoć HDZ-u, vrh SDA uopće ne zanimaju katastrofalne posljedice koje je njihova bratska suradnja proizvela po ovu državu. Zato njihove prijetnje i ucjene i ne treba tretirati drugačije nego kao vapaj očajnika koji posmatra kako se kao kula od karata ruši koncept strpljivo građen posljednjih deset godina. Taj koncept je kao neupitnu činjenicu podrazumijevao da SDA i HDZ čvrsto drže sve poluge vlasti, kako izvršne tako i zakonodavne. Kada su opustošili budžete na svim nivoima, spremni su da ozbiljno ucjenjuju i za ne toliko bitna mjesta u zakonodavnoj vlasti koja su daleko od sehara i proračuna. Jadno.

"Niko ne zna gdje je on. Ako nakon pet godina niko ne zna gdje je on, to znači da ga ne traže." Britko, jasno i nedvosmisleno. Tako se glavna tužiteljica Haškog tribunala prilikom posjete Sarajevu odredila spram ponašanja SFOR-a, vlasti u Republici Srpskoj i onih u SR Jugoslaviji u pogledu (ne)hapšenja Radovana Karadžića. Ali ako je već postalo pomalo i dosadno slušati njene stalne i opravdane kritike vlasti u Banjoj Luci i Beogradu, Carla del Ponte je vjerovatno šokirala uspavane predstavnike SFOR-a izjavom kako je suma njihovog traganja za optuženim ratnim zločincima - nula! Naime, to je rezultat SFOR- -ovih aktivnosti od njenog prošlog dolaska u BiH. Napad na SFOR, a time i na predstavnike međunarodne zajednice u BiH, došao je možda i kasno: već odavno su se stekli svi politički, sigurnosni i ostali preduvjeti da vojnici multinacionalnih snaga, bez ikakvog strahovanja od posljedica, krenu u ozbiljnu operaciju hvatanja Karadžića, Mladića i ostalih sa haške liste. Možda još jedino postoji kočnica o kojoj, s vremena na vrijeme, špekuliraju mediji - postojanje nekakvog tajnog dogovora glavnog optuženika za zločine u Bosni sa određenim krugovima unutar međunarodne zajednice po kome će Karadžiću biti doživotno ostavljen prostor da se krije, pod uslovom da nikada više javno ne progovori niti jednu riječ i ne uključuje se u bilo kakve političke aktivnosti. Oni koji sumnjaju u ove teorije zavjere, pogotovo nakon hapšenja Slobodana Miloševića, spremniji su povjerovati kako je ipak riječ o nespremnosti na rizik poduzimanja prave vojničke akcije koja podrazumijeva i mogućnost žrtava na obje strane. Bilo kako bilo, za glavnu tužiteljicu Tribunala nema nikakvih dogovora ni sa kim. Ona jednostavno hoće da SFOR uradi svoj posao i sjeti se da je potraga za Karadžićem krenula prije više od 1.800 dana.

Čiji je državljanin Muhamed Šaćirbegović? Bosanski? Američki? I bosanski i američki? Možda i neke treće zemlje? Dok je Ministarstvo vanjskih poslova BiH sakupljalo materijal za podizanje krivične prijave protiv bivšeg ministra vanjskih poslova ove države i njenog ambasadora pri UN-u, ova činjenica nije bila od presudne važnosti. Bitnije je bilo utvrditi argumentaciju po kojoj je najpoznatiji kockar među ambasadorima i najpoznatiji ambasador među kockarima "prokockao" državne pare u iznosu od 2,5 miliona američkih dolara. Međutim, kako su polako otkrivani detalji dosad najvećeg skandala u bh. diplomaciji (a, kažu, bit će ih još, možda i većih), istovremeno je ostalo skriveno koliko državljanstava ima Šaćirbegović i šta to znači u slučaju podizanja optužnice protiv diplomatskog mezimčeta Izetbegovićeve vlasti. Za otklanjanje dijela nedoumica pobrinula se Ambasada SAD-a u Sarajevu, iz koje je Dnevnom avazu saopćeno kako se "ugovor o izručenju iz 1902. godine koji su SAD sklopile sa Srbijom, sada odnosi i na BiH". Tako je barem riješena dilema da li će Šaćirbegović biti isporučen ukoliko ga bh. pravosuđe bude teretilo za djela koja mu se sada stavljaju na dušu u krivičnoj prijavi. Amerikanci su već pokazali da nemaju namjeru štititi bilo koga ko se, po svemu sudeći, ogriješio o zakon. Pa makar on, što nije nemoguće, bio jedini Amerikanac - bivši ministar vanjskih poslova druge zemlje.

Dio policajaca hrvatske nacionalnosti otkazao je poslušnost novoj vlasti. Valjda na račun njihove odsutnosti, kolege koje su ostale u policijskim redovima postale su, izgleda, duplo revnosnije. Ne shvatajući da tako neće dobiti njihove plaće ili povišicu na svoju. U pojačanu revnosnost sarajevskih čuvara reda i mira uvjerili su se prije nekoliko dana kolege iz NTV Hayat koje su pokušale da snime objekte "od posebne važnosti": zgrade Predsjedništva BiH i Ministarstva unutrašnjih poslova Federacije. Ekranom u kadru koji je snimao policijsku cenzuru - u zemlji u kojoj cenzure, makar na papiru, već odavno nema - širili su se policajci iz jedinice za čuvanje objekata i lica, nabusito postavljajući tipično policijsko pitanje: "Imate li dozvolu"? Da su novinari NTV Hayat pored zgrada Predsjedništva i MUP-a šetali kameru na točkovima, možda i ne bi bilo nesuvislo pitati ih za vozačku. Ovako, računajući na refleks straha od uniformisanih lica, policajci su poput dobro naučene pjesmice ispaljivali naredbu: "Gasi kameru!" No, vrhunac ovog tragikomičnog flešbeka na neke davne, mračne godine bila je izjava visokorangiranog službenika Federalnog MUP-a da policija nema ama baš nikakva prava da zabranjuje snimanje bilo koje zgrade. Što, naravno, u tom ministarstvu uposleni policajci nisu znali. I možda bi im se moglo i oprostiti da je u pitanju trenutno nesnalaženje zbog promjena propisa ili za njih zbunjujuće promjene na čelu ministarstva u kom rade. Ali nije to. Oni su jednostavno navikli da glume silu tamo gdje ne treba. Zato bi bilo uputnije novu propagandnu akciju upoznavanja građanstva sa pravima koja imaju pri bliskom susretu sa policajcem, usmjeriti ka onima koji nam se smiješe sa letaka. Odnosno ka njihovim šefovima koji, izgleda, nepoznavanje zakona tretiraju kao dječiji nestašluk.