|
 z
San Francisca su do mene stizali samo prijateljski glasovi. Tamo
je štampana moja knjiga koju je preveo Ammiel Alcalay; on
je trenutno tamo, jedan će semestar predavati, a u telefonskom razgovoru,
dok razmjenjujemo posljednje informacije pred moje putovanje tamo
- oduševljen je svojim novim prebivalištem: "Nevjerovatno
je kako su ljudi ovdje civilizirani!" Simpatična rečenica
koju kao da je izgovorio stranac, a ne neko ko se u ovoj zemlji
rodio, što samo potvrđuje da između Istočne obale, na kojoj Ammiel
živi (Brooklyn), i Zapadne obale postoje tolike razlike da je on,
govoreći o svom privremenom životnom prostoru, progovorio kao stranac:
"Oni, ovdje", kaže, "odmah do zgrade
biblioteke imaju i biblioteku za alat, pa osim knjiga na temu kako
šta napraviti, možeš posuditi šrafciger na privremenu upotrebu."
Nakon telefonskog razgovora,
razmišljao sam o biblioteci za alat i o strancu. Poslije
godina stranstvovanja, shvatam kako nikada nisam ozbiljno promislio
o tome, o strancu. Sjećajući se događaja koji u zbrkanom asocijativnom
nizu izlaze iz svijesti na pomen stranca, vidim da ova riječ meni
predstavljala sinonim za putnika. Stranac je onaj koji je na putu.
Jedna krajnje pojednostavljena i, valjda, netačna predodžba da je
stranac onaj koji je nenastanjen.
U Zagrebu, davno je već tome,
Nenad Popović mi je, govoreći o San Franciscu, također, prenio
zanimljiv doživljaj stranca. Putovao je tamo 1991. godine, a neki
izdavač ga uputio na knjižaru City Lights, on je otišao na predloženu
adresu i, budući da je čovjek knjige, to mjesto je - kaže - doživio
kao realiziranu Utopiju. "Ujutro sam opet otišao do tog
Talijanskog kvarta sa starim ulicama i ravno u kavanu s espressom,
kao kod nas. Dugi šank, mali stolovi uz izlog, najrazličitiji ljudi
čitaju novine i srču kavu. Ja, gost, turist, sve drugo do pripadnik
te kavane, stao sam za šank i mladom Talijanu povjerljivo rekao
da hoću dupli espresso. Iza njega, na zidu, među čašama visjela
je uokvirena stara fotografija Rovinja, poluotok iz profila. I onda
sam mu počeo govoriti nešto o meni i Rovinju, kao obojica smo domaći...
On me hladno gledao, pa sam prvi put tamo shvatio - njegova familija
je u San Franciscu jer više nije u Rovinju. Od tada me to pomalo
proganja, da je nekim Talijanima Rovinj kao, recimo, nekom Bosancu
Prijedor..."
To mi je ispričao Nenad.
Kako sve što potiče na razmišljanje,
predstavlja oblik samoispitivanja, tako sam u svjetlu stranca osmotrio
i vlastiti život. I evo do kojih zaključaka sam došao. Stotinu promijenjenih
domova, od čega sam već beznadežno umoran, nije obična osobina putnika,
već autentični podatak o strancu. Putovati književnim poslom nekamo
- a upravo sam na jednom takvom - uvijek mi otvara jednu podvojenost,
jer se u tim situacijama osjećam kao neko ko krijumčari vlastiti
identitet, možda i protiv svoje volje skriven iza uloge pisca. Tokom
1992. godine, supkulturni fenomen je predstavljala navada šnajdera
da, sasvim maloj djeci, kroje minijaturne maskirne uniforme: kako
se tijelo djeteta pokrivalo odjećom ratnika, tako i ja odijevam
ulogu pisca. Tako otprilike vidim taj nesklad: stranac u piscu.
Možda je strast za književnost, s vremenom koje nije oskudijevalo
tragičnim događajima, slabila, ali me nikada nije napustila, i njome
bih mogao objasniti sebe kao čitaoca. Kao čitalac, razvio sam poguban
podsmijeh prema sebi kao autoru i valjda zbog toga pisao malo, a
objavljivao neusporedivo manje. Kad su, za ono što sam štampao,
stizale pohvale, uzimao sam to unaprijed s rezervom, a samo jednom
povjerovao da pisanje ima nekog smisla. U ratu, spuštajući se niz
Bjelave, vidio sam skupinu srednjoškolaca kako, koračajući sporo
uz strmu ulicu, koncentrirano slušaju čitanje mladića u sredini,
a on je u ruci držao moju knjigu. U tom se trenutku kiša koja je
padala pretvorila u snijeg; u prirodi se dogodilo usporavanje,
jer kapi kiše na tlo padaju brže od pahulja snijega. Ali čak da
se to i nije dogodilo, da se kiša nije pretvorila u snijeg, to bi
bio najtačniji opis kako sam se osjećao gledajući tu djecu na Bjelavama:
cijeli svijet se na trenutak usporio.
Da je stranac isto što i putnik,
rekoh, pojednostavljena je predodžba, ali svejedno nalazim njihove
udaljene veze. I ona biblioteka za alat, u Berkeleyu, zar ona nije
suprotstavljena putniku. Koji to stranac na svome putu vuče šrafciger
i pilu, osim ako nije trgovački putnik? Alat služi da se privrne
slavina u vlastitoj kući; služi da se dovede u sklad dom u kojem
si trajno nastanjen, ili naprosto vjeruješ da ćeš mirujući u tom
prostoru provesti svoj vijek; alat, dakle, služi da se njime privrnu
olabavljeni šrafovi tvog statičnog svijeta. Ali moj "statični
svijet" nije ovdje gdje sam sada, već u prošlosti. Sve moje
znanje pisca je sadržano u sljedećem: sjećanje je još jedini preostali
prostor slobode. Izvan toga moj izbor je skučen: mogu pisati o svojoj
nenastanjenosti unedogled, a mogu, također, izaći u kupovinu
i vratiti se kući s paletom šrafcigera. Ali u povodu načete teme
ništa se ne mijenja: i nastanjen, ti si stranac. A sve gore navedeno
imalo je svrhu da učini razumljivom jednu tako običnu rečenicu:
"Iz San Francisca su do mene stizali samo prijateljski glasovi."
I ovdje stavljam tačku; u avionu
sam, miljama iznad Wyominga, a u mislima još mnogo dalje. Na putu
do države u kojoj imaju i biblioteke za alat.
|
