Tetovu, u utorak uvečer nastupilo je privremeno zatišje, nakon postvljanja ultimatuma makedonskih oružanih snaga teroristima da se predaju i izvrše predaju oružja. Međutim, nakon objave da teroristi ne prihvaćaju ultimatum, te informacije da su i oni objavili svojevrsno primirje, niko ne zna šta će donijeti svitanje.

"Vidjet ćemo šta će sljedeće jutro donijeti", komentiraju stanovnici Tetova koji su ostali u gradu i koji se polako privikavaju na svakodnevna pucanja iz automatskog oružja i miris baruta. Proteklih nekoliko dana bili su svjedoci žestoke pucnjave između policijskih snaga i ekstremista koji se nalaze na obližnjem brdu a za koje se pretpostavlja da su razbijeni. Mnogi stanovnici Tetova sadašnju situaciju upoređuju sa početkom rata u Sarajevu, s obzirom na konfiguracijsku sličnost: Tetovo je obuhvaćeno planinama i kao na dlanu teroristima, koji su razmješteni i dobro ukopani na okolnim brdima. Proteklih nekoliko dana napadi albanskih ekstremista, po pričanju Tetovljana, počinjali su tačno u podne, kad se oglasi hodža iz tamošnje džamije.

3.500 izbjeglica Ali, kada smo u utorak, 21. marta, posjetili Tetovo, nije bilo ni ezana ni pucnjave. Neka mučna tišina vladala je gradom čiji su stanovnici htjeli da im dan izgleda sasvim normalan i da budu "obuzeti" brigama normalne svakodnevnice.

U toku našeg boravka u Tetovu u srijedu, 22. marta, za vrijeme primirja, na puste ulice, u dućane i kafe-barove vratili su se stanovnici (Makedonci, Albanci i ostali). Situacija je izgledala približno kao prije početka pucnjave. Ali, ta prividno normalna atmosfera trajala je samo do 16 sati, kada su se dućani i kafei zatvorili, a ljudi povukli u svoje domove. Čekali su početak policijskog časa, koji nastupa u 19 sati i traje do šest ujutro. Ljudi se tada, kako su nam kazali, skupljaju kod svojih rođaka, prijatelja i susjeda. "Tako je lakše provesti noć."

Nakon prvih oružanih napada albanskih ekstremista, oko 3.500 Makedonaca, pretežno žena i djece, napustilo je Tetovo uputivši se u Skoplje i u neke druge gradove u unutrašnjosti zemlje. Jedan broj njih se vratio u grad nakon uspješnog napada makedonskih oružanih snaga i krenuli su na posao. Škole još ne rade i niko ne kaže da je gotovo i da će rat sutra prestati. I makedonski i albanski stanovnici Tetova, slegnutih ramena, svjedoče neizvjesnost sljedećeg jutra ili, možda, minute.

Tetovo ovih dana živi svoje najteže dane, iščekujući rezultate pregovora. Grad u kojem je većina stanovništva albanskog porijekla, proteklih nedjelju dana je top-tema svih svjetskih medija, kao grad u kome su se albanski ekstremisti prvi put oružjem oglasili za vrijeme protestnog mitinga nekoliko albanskih nevladinih organizacija i u kome makedonska policija i armija nastoje sačuvati teritorijalni integritet makedonske države.

Tetovo je i grad u kojem su sjedišta dvije najveće albanske partije - pozicione DPA (Demokratska partija Albanaca) i opozicione PDP (Partija demokratskog prosperiteta). U ovom gradu, postoji i takozvani malorečanski univerzitet na albanskom jeziku, koji radi, ali zasad nije legalan. U Tetovu treba da bude osnovan i legalni univerzitet za menadžment na albanskom, makedonskom i engleskom jeziku, što je rezultat dogovora između vladajućih partija VMRO- -DPMNE i DPA i izvanrednog zalaganja Visokog komesara za manjinska pitanja OSCE-a Hans Van der Stula. Svakako, kao rezultat Zakona lokalne samouprave, kojim je propisano da u sredinama gdje je, uslovno rečeno, manjina veća, postoji mogućnost upotrebe maternjeg jezika, tako da, kao i u drugim dijelovima Makedonije, etnički Albanci imaju prava da se obrazuju na svom jeziku u osnovnim i srednjim školama.

Ali, određene strukture albanskog faktora u Makedoniji smatraju da trebaju imati više prava. Konkretno, zahtjevi većine albanskih političkih partija su da se promijeni sadašnji Ustav Makedonije u pravcu legalizacije albanskog etnikuma kao ustavotvornog naroda i mogućnosti upotrebe albanskog jezika u makedonskom parlamentu. Za većinu Makedonaca to bi značilo kraj makedonske države. Makedonski narod se boji mogućnosti da se na kraju ipak pregovara sa teroristima pod pritiskom međunarodne zajednice, što bi u javnosti bilo prikazano kao - pregovori sa legalnim predstavnicima albanskih partija u Makedoniji.

Autoput između mitraljeza Grad koji je postao predmet interesa zapadnih medija udaljen je samo 30 kilometara od Skoplja, do kojeg se stiže autoputem koji se novcem Svjetske banke i Evropske unije proširuje. Izgleda nevjerovatno, ali svih ovih dana rad na autoputu nije prestajao. Tek na nekoliko mjesta uz autoput Skoplje - Tetovo od prije nekoliko dana postavljeni su policijski transporteri i mitraljeska gnijezda. Stoga kolege novinari komentiraju da se očekuju novi napadi. Neizvjesnost nas prati u toku cijelog puta ka Skoplju i nju nadopunjuju velike kolone vozila njemačkog kontingenta KFOR-a, koji se dislocira ka svojoj bazi - nekoliko kilometra izvan Tetova.

U glavnom gradu mir u srijedu narušava vijest da je ubijen jedan pripadnik policije, a da je drugi ranjen u dijelu grada gdje pretežno žive etnički Albanci. Na pripadnike policije je pucano iz nekoliko obližnjih dućana. Zasad se niko ne usuđuje da poveže dešavanja u Tetovu sa onim što se desilo u Skoplju, jer se strahuje da je sljedeći cilj albanskih terorista izazivanje incidenata u glavnom gradu.

Dok se sve ovo dešava, Skoplje živi svoj život u kome sada najveću pažnju poklanja svakodnevnim posjetama stranih lidera i prvih ljudi međunarodne zajednice, te razgovorima koji se vode između njih i makedonskih vlasti i pregovorima sa liderima albanskih političkih partija. Sa velikim nestrpljenjem čeka se ponovna posjeta evropskog komesara za bezbjednost Xaviera Solane i predstavnika evropske trojke (Belgija, Švedska, Francuska). Strahuje se da oni nose prijedloge da se sve razriješi pregovorima.

Za sada makedonske vlasti (predsjednik Boris Trajkovski, predsjednik Vlade Ljupčo Georgijevski i ostali) izjavljuju kako ne žele pregovarati sa onima koji govore oružjem. Ipak, u javnosti postoje strahovanja da je sudbina Makedonije već riješena i da će se pregovarati za veća prava Albanaca u Makedoniji. Obični ljudi nisu protiv toga, ali većina misli kako Ustav ne treba mijenjati za te ciljeve, jer bi to značilo kraj makedonske države. Zato se sada, između ostalog, vrše i stalne konsultacije između predsjednika države, Trajkovskog, i lidera svih parlamentarnih partija u pravcu održavanja zajedničkog konsenzusa. Zasada obje albanske partije (PDP i DPA) ostaju u institucijama sistema, iako ima glasina da bi mogle da napuste parlament i Vladu.

Lider DPA Arben Xhaferi izjavio je u Tetovu da je hipotetičko pitanje da li će ostati u Vladi, dodajući da, ako ne bude konstantno uključen u proces donošenja odluke, on tamo nema šta da radi. Za sad, Xhaferi odbija mogućnost da je na ikakav način povezan sa teroristima i tvrdi da on jedino komunicira sa svojim narodom koji mu ukazuje povjerenje.

Međutim, javnost a i opozicione partije upozoravaju na njegovu nekonzistentnost i razlike u izjavama koje daje u zemlji i inostranstvu. Inače, ovaj "fini gospodin" je dvije godine, koliko je u vladajućoj koaliciji, iskoristio za ostvarivanje vlastitih ekonomskih interesa. Istovremeno se na parlamentarnim zasjedanjima pojavio samo pet puta.

Dvije ključne riječi Većina Makedonaca se pita zašto nekome sve ovo treba i šta dio Albanaca sa Kosova i iz Makedonije želi postići militantnim djelovanjem. Jedan od odgovora na ovo pitanje je da su Albanci nezadovoljni svojim statusom koji imaju na Kosovu i da žele svoju samostalnu državu na Balkanu, koju zasad ne mogu ostvariti, osobito nakon potpisivanja dogovora o granici između Makedonije i SRJ. Na sve ovo međunarodni faktor nema konačan odgovor, iako se stalno ponavlja kako se podržavaju aktuelne i međunarodno priznate granice u regionu.

I dok svjetska politička javnost daje silnu podršku teritorijalnom integritetu Makedonije, zapadni mediji, osobito globalne televizije, nastoje govoriti o albanskoj gerili koja se bori za svoja prava i pozivaju na pregovore.

Rat ili pregovori, to su dvije riječi koje u doskorašnjoj oazi mira svi izgovaraju i suprotstavljaju među sobom, s obzirom da je Makedonija zemlja sa jednom od najturbulentnijih historija i da je puno puta njeno postojanje rješavano na međunarodnim skupovima, koji, kako piše povijest, nikad nisu bili u njenu korist.

Sljedeće pitanje je da li će Makedonija i u budućnosti postojati kao država ako se ima u vidu broj deset kao nesretan za Makedoniju? Deset dana je trajala Kruševska republika, kada su Makedonci 1903. podigli ustanak protiv Otomanske imperije. Nakon deset godina samostalnosti, Makedonija je opet na raskršću.

Već viđeno

Ponovo imam užasan osjećaj koji je počeo prije nedjelju ili nešto više dana, osjećaj da sve veći broj mojih kolega Slavena, Makedonaca, spušta pogled videći u meni Albanca, iako sam dijelom Slaven. Vide me teroristom i ja vidim njih kako se bore i uzdržavaju da mi kažu nešto neprijatno

Piše: Iso Rusi (Skoplje)

"Dragi prijatelju, šta se događa?", počinje e-mail poruka koju mi šalje dramski pisac Goran Stefanovski iz jednog malog sela u Engleskoj, gdje sad živi. On nije usamljen u razmišljanju zašto je Makedonija, jedina bivša ex-jugoslavenska republika koja je ostvarila nezavisnost bez metka - "oaza mira", kako smo sami sebe zvali - na ivici rata. U posljednjih šest dana skoro je rat u našem drugom najvećem gradu, Tetovu, četrdesetak kilometara od Skoplja. Čujem se sa Artanom Skenderijem, vlasnikom TV Art u Tetovu, nekoliko puta dnevno. Prvog dana me je zvao da oslušnem pucnje sa brda Kale, skoro u centru grada. Drugog dana, očito utučen, govorio mi je o užasu. Ljudi napuštaju grad. Trećeg dana granate su eksplodirale na šumovitim obroncima iznad grada, dok su rafali odjekivali duž sve šire linije fronta. U Skoplju, Makedonci koji su napustili Tetovo, okupili su se u zgradi Parlamenta. "Tetovo je makedonski grad i to će i ostati", rekao je predsjednik Boris Trajkovski. "Vi morate ići nazad i živjeti zajedno sa Albancima." Gomila Slavena, nealbanaca, Makedonaca, odgovara skandiranjem: "Dajte nam oružje, dajte nam oružje!" Tetovo se prazni i od etničkih Albanaca, koji odlaze u Albaniju, zapadnu Evropu ili Tursku, gdje imaju rođake. Ima pet puta više izbjeglica etničkih Albanaca nego što ima etničkih Slavena, izjavio je u svom obraćanju naciji premijer Ljupčo Georgijevski u nedjelju. On je ponovio Vladinu ocjenu da su krizu izazvali Kosovari. "To je agresija koja dolazi sa Kosova i mi imamo dokaze", rekao je on, dodajući da Amerikanci i Nijemci znaju "ko su teroristički lideri i šta oni žele" i mogu ih zaustaviti ukoliko to hoće. Ko su ljudi koji se bore protiv makedonskih snaga sve bliže i bliže Tetovu? U intervjuu Fazli Veliu, koji je predstavljen kao politički lider makedonske Albanske nacionalne oslobodilačke vojske, kaže: "Podržavamo integritet Makedonije, zato što mi osjećamo da Makedonija ne može postojati bez Albanaca." Saopćenje broj šest detaljnije objašnjava političke ciljeve njegove vojske. Ono poziva na međunarodno posredovanje u sukobu i novi ustav koji će naglasiti ravnopravnost nacionalnih grupa u istoj državi. Ova vojska naglašava da ne želi narušavanje integriteta makedonske države. Zahtjevi vojske su skoro identični zahtjevima postojećih albanskih političkih partija koje su dio makedonskog parlamenta i učestvuju u Vladi od proglašenja nezavisnosti. Zašto su, onda, naoružani ljudi poduzeli ove korake? Prije izbora 1998. godine, Arben Xhaferi, lider Demokratske partije Albanaca (DPA), koja je sada dio vladajuće koalicije, tražio je savez sa Partijom demokratskog prosperiteta (drugom, manjom albanskom partijom). Uplašen pojavom KLA (Kosovske oslobodilačke vojske) odmah prekoputa naše sjeverne granice, gospodin Xhaferi je rekao da albanske partije moraju raditi zajedno u ostvarivanju prava Albanaca u Makedoniji i tako izbjeći marginaliziranje od nekih radikalnijih opcija. Ali, pokušaj dijeljenja uticaja je propao. Sada imamo Makedonsku nacionalnu oslobodilačku vojsku, koja čak dijeli isti akronim na albanskom jeziku, UCK, iako su njihova imena različita. Mnogo lokalnih Albanaca kažu da je jačanje naoružanih političkih snaga među makedonskim Albancima rezultat korumpiranosti predstavnika DPA i podsjećanja na osvetu od strane DPA prema onim Albancima koji je nisu podržali na lokalnim izborima 2000. godine. Oni također kažu da su izgubili strpljenje zato što makedonske vlasti nisu učinile dovoljno da zadovolje njihove zahtjeve u obrazovanju (naročito visokom), kulturi, medijima, i koriste albanski jezik kao simbol. "Deset godina smo tražili dijalog, ali su naši problemi ignorisani", rekao je gospodin Xhaferi njemačkom listu Welt am Sonntag. "Sada, nažalost, imamo krvoproliće." "NATO mora brzo intervenirati", dodao je on. "Ili će Vojska Makedonije i policija napraviti klanicu." Vojska i policija su dominantno slavenske. Nedavno sam se otkačio sa interneta, ali mi jedna rečenica još uvijek titra pred očima: "BBC- -jev Nick Wood, koji izvještava iz Selca, kaže da mladi ljudi dolaze svakog sata da se dobrovoljno bore u Nacionalnoj oslobodilačkoj vojsci." Izlazim vani na kafu. Nisam jedini koji primjećuje slomljene vaze u bašti picerije u Vlaškoj Luci čiji je vlasnik Albanac. Čitajući današnju štampu, prepoznajem jezik mržnje koji ulazi u medije. Također, ponovo imam užasan osjećaj koji je počeo prije nedjelju ili nešto više dana, osjećaj da sve veći broj mojih kolega Slavena, Makedonaca, spušta pogled videći u meni Albanca, iako sam dijelom Slaven. Vide me teroristom i ja vidim njih kako se bore i uzdržavaju da mi kažu nešto neprijatno. (The New York Times, 20.3.2001., prijevod: S.P.)

Podrška sa Kosova

Rat niskog intenziteta, odnosno sukobi albanskih gerilaca i makedonskih snaga sigurnosti, među Albancima na Kosovu izazivaju dvojaka osjećanja. S jedne strane je želja da se pomogne sunarodnicima koji su prije dvije godine spašavali izbjegle Kosovare, a sa druge - teza kako sukobi u Makedoniji ne treba da utiču na normalan život na Kosovu. Ali u kojem god pravcu krenuli Albanci u Makedoniji, podrška sa Kosova ostaje neupitna...

Piše: Nebi Qena (Za Dane iz Prištine)

"Ne bih voljela da im se ponovi isto", priča lagano Vjosa Mala, probijajući se kroz naizgled nemjerljivu masu ljudi zauzetih svakidašnjim poslovima u centru glavnog grada Kosova - Prištini. Studentkinja prištinskog univerziteta uznemirena je izbijanjem konflikta u Makedoniji. Prije gotovo dvije godine Vjosa i njena porodica odsjeli su u domu porodice u Tetovu koja ih je primila poslije bjekstva iz Kosova. Kaže da redovno kontaktira sa njima preko telefona i uvjerava ih da sada kod nje ima mjesta za sve. Gorka iskustva Dvije godine poslije ulaska trupa NATO-a na Kosovo, nova kriza u Makedoniji je uzbudila građane Kosova podsjećajući ih na gorka iskustva kroz koja su prošli. Osjećanja na Kosovu su pomiješana. Podrška njihovim albanskim sunarodnicima u Makedoniji je evidentna, ali i ograničena. Većina ne preferira oružani konflikt, ali sa druge strane podržavaju njihove prigovore. "Dijalog je neophodan. Mislim da još uvijek ima šansi za uspostavljanje mira. Ali, sa oružijem posvuda, u to se nikada ne može biti sigurno", kaže 32-godišnji Afirim Ismaili, vlasnik trgovine u Prištini. On dodaje kako su događaji u Makedoniji sve iznenadili i da većina ljudi još uvijek nije sigurna šta osjeća. "Svi mi podržavamo Albance u Makedoniji. Mislim kako im to i dugujemo. Međutim, ovdje su se ljudi počeli baviti vlastitim životima i rat nije nešto o čemu žele razmišljati", kaže Afirim. Priština vodi relativno opušten život. Napredak nije zapanjujući, kažu pojedini, međutim, život se polako vraća u normalne tokove. Mnogi Kosovari probleme u Makedoniji ne osjećaju kao svoje. Nadali su se da je mir na Kosovu označio kraj patnjama. Sa druge strane granice rapidno pogoršanje situacije iznenadilo je mnoge Albance u urbanim dijelovima Makedonije. Za Xhabira Alaja, koji ima 45 godina, okončanje krize sa izbjeglicama 1999. predstavljalo je nadu da je mala zemlja izbjegla mogućnost da bude slijedeća na mapi rata. Građani Tetova, najvećeg albanskog grada u Makedoniji, još uvijek ne znaju kako reagovati na ratnu situaciju. Alaj smatra da se moraju održavati intenzivni pregovori, te da se Vlada mora potruditi ako želi da zemlja preživi. Međutim, veoma je prisutan i osjećaj kako su pregovori u svim etničkim sukobima u ex-Jugoslaviji uslijedili nakon velikih tragedija, tako da ni Makedonija neće biti izuzetak tog pravila. "Vjerujem da ću, i ako se stvari budu odvijale krajnje nepovoljno ili krenu nabolje, u svakom slučaju ostati ovdje", kaže Rufadi Krasniqi, kojem je 26 godina i koji živi u Tetovu. Uprkos mogućnosti sveopćeg rata, podrška naoružanim Albancima raste. Albanska populacija je uvjerena kako gerilci neće pokleknuti pred makedonskim snagama sigurnosti. Objavljeno je da se mnogo mladih ljudi priključuje NLA (kako se u međunarodnim krugovima nazivaju albanski gerilci u Makedoniji), podržavajući ih tako u borbi protiv makedonskih snaga. Podršku im daju i njihovi sunarodnici na Kosovu. Žitelji sela oko kosovsko-makedonske granice tvrde kako ne podržavaju oružanu pobunu u Makedoniji. Međutim, oni strahuju od toga kako bi eskalacija konflikta mogla dovesti do obračuna između NLA i KFOR-a, čije se trupe još uvijek smatraju spasiocima među albanskim narodom. Odlučnost KFOR-a da zatvori granicu sa Makedonijom izaziva strah od napada Albanaca na mirovne trupe. Nikad protiv KFOR-a "Posljednja stvar koju bismo željeli je neprijateljstvo sa KFOR-om", kaže stanovnik sela Vitina, općine koja je u američkom sektoru. Međutim, nesigurnost situacije uskomešala je emocije i na Kosovu, na kojem su prisutni i želja da se pruži podrška Albancima u Makedoniji, ali i strah da bi situacija mogla eskalirati. Bez obzira na sve, noćni život Prištine nije zamro radi briga oko novog konflikta. Mladi u Prištini smatraju kako događaji u Makedoniji nemaju veze sa Kosovom i stoga nemaju nikakve posljedice po njihovu budućnost. "To što se dešava u Makedoniji jeste problem Albanaca i Makedonaca, ali i problem Evrope. Kosovari se ne bi trebali okrivljavati za ono što se tamo dešava. Čim su ljudi spremni uzeti oružje, nema sumnje kako postoje problemi", kaže Vjosa. Članovi porodice kod koje se sklonila prije dvije godine saopštili su joj kako namjeravaju napustiti Tetovo. "Bila sam sretna kad sam čula da namjeravaju otići prvo dalje na jug, a zatim u Tursku na neko vrijeme. To je za mene bilo veliko olakšanje." Posljednji razgovor koji je vodila sa prijateljima u Tetovu povremeno je prekidala puščana paljba. To ju je podsjetilo na strahove koje je ona iskusila tokom borbi na Kosovu. Zahvalna je Albancima u Makedoniji zato jer su otvorili svoja vrata izbjeglicama sa Kosova. Međutim, želi da se borbe zaustave. Drugi idu do kraja u pomoći albanskim sunarodnicima. Mladić iz redova NLA koji je ubijen tokom borbi početkom mjeseca, bio je sa Kosova. Njegova porodica kaže kako je u Makedoniju otišao jer je smatrao kako to duguje svojoj braći koja su iz Makedonije dolazila da se bore u kosovskom ratu. NLA pak izjavljuje kako se neće predati pa čak namjerava i da proširi konflikt na druga područja Makedonije. Njihovi bivši saborci sa Kosova poručuju da će im se, ako ustreba, pridružiti. Pomiješana osjećanja vidljiva su i na političkoj sceni Kosova. Saopštenja koja su izdale tri najveće političke partije, osuđivala su nasilje i pokušavala distancirati Kosovo od problema u Makedoniji. Pritisak međunarodne administracije na Kosovu (UNMIK) da se obustavi pomoć makedonskim gerilcima i da se zatvore granice prema Makedoniji pojačana je optužbama makedonske vlade o pomoći gerilcima sa Kosova. Prosječni Albanci vjeruju da, što se prije zaustavi rat u Makedoniji, to će biti bolje po Kosovo. Strah od toga da borbe u Makedoniji neće rezultirati dostizanjem kosovskog cilja - nezavisnosti, jako se osjeti. Kosovari kažu kako nikad više ne žele biti izbjeglice. Također ne žele da se to dogodi njihovim etničkim susjedima u Makedoniji. Međutim, kakva god odluka makedonskih Albanaca bila, oni će je podržati.

Arhiva Dani
198