"Srbima u Srbiji slava je kao kad slave rođendan, nama ovdje slava je legitimacija", kaže jedan bosanski Srbin, zagovornik teze da najkvalitetnija jagnjad pasu na kamenjaru, a najkvalitetniji Srbi u Bosni, što je druga riječ za neprijateljsko ili bar neprijatno okruženje. Mit o zapadnim Hercegovcima, "koji su Hrvatima vratili Krešimirovu državu", takođe je iz mitološkog arsenala o škrtoj ispaši i dušmanskoj okolini, jednako kao i skaska o poslovičnoj preduzimljivosti Bošnjaka Sandžaklija, koji ga, opet, nose prokleto nisko.

Naravno, čitalac koji sebe smatra prosvijećenim od mračnih južnoslovenskih mitova reći će kako su to gluposti. Tako, međutim, nije mislio Richard Holbrooke kada je Dejtonski sporazum pravio sa Zagorcem Franjom Tuđmanom i crnogorskim Srbijancem Slobodanom Miloševićem, a ne sa montanjarima Matom Bobanom i Radovanom Karadžićem. Tako je mislio i Wolfgang Petritsch, kada je po sporazum o specijalnim vezama otišao u Beograd kod Vojislava Koštunice, a ne u Banju Luku kod Mirka Šarovića, koji bi ga usput naučio ponešto i o srpskom porijeklu stećaka. Tako, na kraju, misli i Zlatko Lagumdžija, koji vjerovatno nikada neće o hrvatskoj samoupravi razgovarati uz kafu sa Antom Jelavićem, ali će se za pomoć obratiti Ivici Račanu i Stipi Mesiću. A sad, što će usput dobiti i plan za kantonizaciju BiH od Dražena Budiše, u kome nema ni riječi o hrvatskom entitetu, već o čitava četiri takva naslonjena na Maticu, to mu dođe kao "kuća časti".

Kako su Tuđman i Milošević jačali Bosnu Vara se od mitova prosvijećeni čitalac ako je pomislio da je ovo uvod u tezu o bosanskom susjedstvu kao centrima stabilizacije, a ne destabilizacije Bosne. Nije riječ o tome, iako je najpogubnija teza stranaca - koji su dolazak na vrući teren pripremali uz Kratku povijest Bosne Noela Malcolma, ali ne i Travničku hroniku Ive Andrića - bila upravo ta kako će odlaskom Tuđmana i Miloševića svi Hrvati i Srbi u Bosni glasati za Ivu Komšića i Milorada Dodika.

Ima li danas malicioznije bosanske istine od one da ničega državotvornijeg za BiH ne bi bilo od varijante da su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević poživjeli na vlasti još neku godinicu. Vjerovatno nema, ali time nije nimalo lakše osporiti da je to istina. Kada su Srbi u pitanju, njihovo najintenzivnije uključenje u politički život BiH poslije Daytona događa se u posljednje dvije godine Miloševićeve vladavine. Krešimir Zubak i Jadranko Prlić, bosanski Hrvati koji su Tuđmana ispratili na vječni politički počinak, bili su pravi bosanski Mirko i Slavko prema Anti Jelaviću, proizvodu koga je mnogo više od svakog tuđmanizma odredio autentični nacionalni pokret zapadnih Hercegovaca.

Slobodan Milošević i Franjo Tuđman: Da su poživjeli još deset godina na vlasti, ne bi bilo snažnijeg podsticaja za državotvornost Bosne uključujući i pomenuti duh Josipa Broza, koji se pojavljivao u obliku visokih predstavnika međunarodne zajednice

Neka se prosvijećeni čitalac ne užasava, nije ovo ni traktat o Miloševiću i Tuđmanu kao "dobrim Bošnjanima". Stvar je mnogo prostija: stranci su Bosnu pred dvojicom diktatora prosto ogradili koliko god su mogli nastojeći da spriječe svaki njihov uticaj. Uz to, sve ono što se događalo u Srbiji i Hrvatskoj tih godina nije baš bilo zavodljivo ma koliko matičnom mliječi opijenim bosanskim Srbima i Hrvatima. Strane donacije su radile, aplikacije se pisale i sve je išlo na to da se u Bosnu vratio dobri duh Josipa Broza da još jednom najede i napoji svoje zabludjele podanike. Elem, da su Milošević i Tuđman poživjeli još deset godina na vlasti, ne bi bilo snažnijeg podsticaja za državotvornost Bosne uključujući i pomenuti duh Josipa Broza, koji se pojavljivao u obliku visokih predstavnika međunarodne zajednice.

Nova revizija balkanske historije Ali čitav ovaj pregled činjenica koje se već mogu smatrati istorijskim, a ne (više) političkim, otvara pitanje: kakva je onda to zemlja čijoj državotvornosti su najpotrebnija dva diktatora na njenim istočnim i zapadnim granicama. Korak dalje od toga, pitanje glasi: da li je Bosna moguća kao demokratska država, bar onoliko koliko bi mogla da bude "dobrovoljna" država, što će reći da Srbi i Hrvati u njoj potraže sreću radije nego u Srbiji i Hrvatskoj. Kakva čarolija bi bila neophodna da se to dogodi osim da Srbija i Hrvatska propadnu ili budu toliko spržene da ne budu interesantne čak ni svojim bosanskim sunarodnicima, trajno i beznadežno zadojenim matičnom mliječi.

Oni danas, jednako kao i Bošnjaci, shvataju da je pitanje Bosne otvoreno na veoma čudan način. Balkan sa Miloševićem i Tuđmanom - koji su tako bosanski podijelili svoju krivicu, recimo 51:49 - nije bio lak politički prostor, ali je za shvatanje i djelovanje bio veoma jednostavan. Naime, postojao je Balkan sa dvojicom diktatora, postojala je Bosna, na koju su oni atakovali, postojalo je Kosovo, na koje je atakovao samo jedan od njih, bila je Makedonija i Crna Gora, koje je Milošević mjerkao, čak i Slovenija, kojoj je Tuđman htio malo da otkine od granice. I eto cijele nekadašnje Jugoslavije pokrivene sa samo dvije karakterne uloge dvojice negativaca.

Njihovim odlaskom i odlaskom demokratske administracije u Washingtonu, koja se sa trubama generala Castera pojavljivala u posljednjim trenucima prije nego što ova dvojica ne naprave potpuni masakr (treća karakterna uloga), bilo je neminovno da na Balkanu bude nagoviještena neka vrsta istorijskog revizionizma posljednje decenije. Naime, Albanci su zapalili Makedoniju i južnu Srbiju, bez obzira što Stipe Mesić, kao odani zagovornik stare podjele uloga, tvrdi da je "albanski terorizam Miloševićev proizvod". Crna Gora, za koju se, koliko prije pola godine, govorilo da je na ivici rata sa Srbijom, danas je više zabrinuta za ustanak militantnih Albanaca sa istoka nego militantnih Srba sa sjevera.

Ali neka se čitalac prosvijećen od nacionalnih mitova ne plaši: neće u novoj turi svijet osloboditi Miloševića i Tuđmana istorijske odgovornosti i proglasiti Srbe glavnim nevinašcima novog svjetskog poretka. Srebrenica je zauvijek Srebrenica, a i ostalo je kod Srba poslije Miloševića na sceni dovoljno ludaka da izazivaju podozrenje u narednih sto godina. Problem je drugi: Milošević i Tuđman nisu bili jedini problem iako smo se svi dobro potrudili da tako izgleda. Nisu to danas ni Albanci iako sve rade da nova podjela uloga ide njima na štetu.

Zavezan se ne tuče, ali i ne radi Ne vrijedi tu ni nasilno zadržavanje stare podjele tipa Račan i dalje pomaže bosanske Hrvate ili Koštunica je Milošević koji se ne zove Slobodan. Nisu oni ljudi bez mana, nisu ni tipovi operisani od nacionalizma, makar one njegove pragmatske varijante koja im se pojavljuje u pitanju: a ko će za mene dogodine glasati. Ali nisu ni reinkarnacije Tuđmana i Miloševića, makar onoliko koliko neće reći Jelaviću i Šaroviću - samo ti brljaj po Bosni, ima ko da plati.

Ali ostaje najteže pitanje: gdje je tu Bosna?

Ona je danas Daytonom ograđen rezervat tri zavezana nacionalna plemena, ali tako spretno zavezana da će svako od njih, ako atakuje na neko drugo ili na strance (koji se javljaju u ulozi sudije), naprije osjetiti zatezanje u predjelu sopstvenog vrata. Nisu li to godinama pokazivali Srbi, nisu li to sada pokazali Jelavićevi Hrvati. Nije loše: tako je završen rat. Ali, ako govorimo o samoodrživosti BiH (odavno se ne čuje ta riječ), valjalo bi plemena razvezati jer mora neko i da radi.

Tu, naravno, dolazimo na prostor demokratskih odnosa onako kako u diktaturi, osim prisilnog, nema nikakvog drugog rada, jer rad, u modernom smislu tog pojma, i jeste prvorazredni proizvod demokratije. Ali ako ih razvežeš da bi mogli da rade, razvezao si ih i da se biju. Naravno, ovo je najaktuelnija priča o Dejtonskom sporazumu, posljednjem, makar nasilnom, konsenzusu Bošnjaka, Srba i Hrvata.

Hrvati su, međutim, sa ili bez Jelavića izašli iz konsenzusa i Bošnjacima nude kantonalnu varijantu da i sami izađu. Bošnjaci su na najboljem putu da kažu da je Daytona bilo dosta, a sad hoće li to uraditi zajedno sa Hrvatima ili ne, drugo je pitanje. Srbi, čiji Momčilo Krajišnik je onog 21. novembra 1995. iza žice Wright-Pattersona poručio da "nema Srbina koji to sme da potpiše", danas su najgorljiviji zagovornici Daytona. Ne samo zato što čuvaju RS kao "republiku srpskog naroda", uostalom ona kao takva postaje sve manje održiva, već zato što poslije Daytona za njih nije bilo povoljnije varijante revizije, uključujući čak i onu Owenovu o pripajanju istočnog dijela RS-a Srbiji.

Klica novog rata Stranci su opet pragmatični: ni njima Dayton nije više tako mio kao prije neku godinu, ali ne znaju šta ih čeka ako taj kamen podignu. Sa druge strane, prezadovoljni su: nema više tih Srba, Hrvata i Bošnjaka, niti ima te atomske bombe koja iz Bosne može da ugrozi miran san bilo kome na Zapadu. Bosna je umirena i kao problem izolovana, što će reći da stranci pred bosanskim političarima kao posljednji argument uvijek imaju ovo: mi ovako možemo još sto godina, a ako vi možete - bujrum. Da su čitali Travničku hroniku, znali bi odgovor, istinit koliko apsurdan: možemo.

Zato Bosna ulazi u svoj najkritičniji period: Dayton je potrošen, i to svi znaju, čak i Srbi. Za vrijeme petogodišnjeg mira, koji je bio mir onoliko koliko se nije ginulo i ni po čemu drugom, svi su drugima učinili ono najgore što su mogli. Svi su posijali klicu za novi rat: Bošnjaci su podržali one kojima je važno da ne bude srpskog entiteta, ali ne i da imaju odgovor kako će spriječiti strah Srba; Hrvati su podržali one koji su za samoupravu bez da se pitaju koliko kamila može da stane na vrh igle i, još teže, koliko Bošnjaka na 20 odsto teritorije; Srbi bi da pod pritiskom promijene Ustav ali da se u njemu ništa ne promijeni, potpuno indiferentni hoće li im se i kako vratiti njihovi izbjegli sugrađani. Zar nema tu dovoljno razloga za još sto godina rata (bez obzira što svi znamo da on sada neće izbiti), zar prethodni rat nije izbio i za manje.

Zato Bosna ulazi u duboku krizu. Svi znaju da je Dayton potrošen i da se sa time više ne može živjeti. Opet, svi znaju da svaka radikalna promjena može dovesti do još goreg.

Šta je rješenje: posljednje krckanje Daytona ostalo je u rukama Zlatka Lagumdžije, Mladena Ivanića i Božidara Matića. Vjerujete li da oni mogu da se dogovore kako zamišljaju buduću Bosnu, a da za to vrijeme stoji flaster preko usta Thomasu Milleru? Ne, opet će u pomoć morati da dolaze Koštunica i Mesić i opet će Bosna morati da se rješava kao regionalni, a ne kao državni problem.

Na radost svih u njoj, nažalost.

Arhiva Dani
198