ok ovo pišem (ponedjeljak, 19.3.) pred mostarskom katedralom, na poziv biskupa hercegovačke biskupije Ratka Perića održava se veliki molitveni skup kome je neposredan povod obilježavanje Svetog Josipa, katoličkog blagdana. S obzirom na veliku agitaciju, kao i na neuobičajeni lični angažman i poziv vjernicima da u što većem broju dođu na taj skup, realno je pretpostaviti da će pored vjerskih tu biti i dosta političkih sadržaja.

Jer Perić se u dosadašnjim istupima nedvosmisleno svrstao za bespogovorno izvršavanje odluka stožera HDZ-a, kako oko "hrvatske samouprave", tako i oko stvaranja "samoodrživog državnog oblika", što je samo popovsko-mimikrijski, zamumuljeni izraz za treći entitet, ako ne i za zasebnu hrvatsku državu. Ono što je najžalosnije i po Katoličku crkvu i po hrvatski narod jeste da Perić podržava "hrvatske heroje i domoljube", već od strane Haškog tribunala osuđene zločince, tipa Kordića i Čerkeza. Istovremeno, Biskupska konferencija BiH oficijelno izražava "kolegijalnu podršku" Periću, dok se međunarodna zajednica optužuje zbog ignoriranja izborne volje hrvatskog naroda.

I kako lucidno u posljednjem Feralu primjećuje Marinko Čulić, ova konstatacija "zvuči upravo humano kada dolazi iz Katoličke crkve jer je baš u njoj 'međunarodno' miješanje u izbor lokalnih crkvenih glavešina stvar više nego uhodane, milenijske prakse. Štoviše, kada je u Hercegovini prije nekoliko godina dio mjesnog svećenstva pokušao osporiti te ovlasti Vatikana, bio je bez pardona izjuren iz crkvenih redova, iako je uživao više nego gorljivu, mjestimice i divlju podršku tamošnjih vjernika. Za izbornu volju hrvatskog naroda tada se, vidimo, nitko nije zanimao".

Granice ljubavi za Dayton S druge strane, Ante Jelavić, Marko Tokić, Ivo Lužanski i ostali glavni tvorci i ideolozi Hrvatskog sabora ne znaju ili će prije biti da dobro znaju, a shodno staroj i nedavnim stenogramima obznanjenoj Tuđmanovoj direktivi, ponašaju se da jedno misle, drugo govore, a treće u potaji rade.

Mostar, 19.03.2001.

Jer kako uopće razumjeti današnji paradoks: u oba entiteta danas su najgrlatiji zagovornici Daytona (po kojima je Dejtonski sporazum Biblija ili sveto slovo koje se ne može mijenjati) upravo oni koji taj sporazum sistematski idejno i politički osmišljeno i organizirano podrivaju, ruše, obesmišljavaju itd. Za njih je Dayton dobar utoliko što svojim nedorečenostima i komplikovanim rješenjima omogućava da se "ispod plota" prave i učvršćuju paradržavice sa svim (zaokruženim) paralelnim sistemima vlasti. Dobar je kada se u ime tobožnje zaštite nacionalnog interesa treba i institucionalno ograditi ratno-poratno profiterstvo, izbjegavanje poreza i carina, svekoliki šverc, pranje novca i sve ono što narod jednostavno naziva lopovlukom.

U tom kontekstu se i "hrvatska samouprava", kao i u starom socijalističkom vicu, može prevesti kao želja da sam upravljam i da mi se niko, pogotovo ne institucije pravne države, ne miješa u moj zabran, u moj posjed, tor ili etnički bantustan. Kako inače objasniti da se Jelavić i comp. već godinama, a naročito posljednjih mjeseci, kunu u Dayton, da bi u svom zadnjem intervjuu (Oslobođenje, 17.3.) oko ovog pitanja rekao slijedeće: "Stalno ponavljam, mi ne možemo prihvatiti postojeći koncept dejtonskog projekta - etnički čistu državicu RS, a na drugoj polovini, pod plaštom građanskog modela, entitet sa bošnjačkom dominacijom. Taj proces ne možemo prihvatiti. Uspostavom samouprave, postavili smo zid prema tom procesu. Ali to nije konačno rješenje, želimo razgovarati o BiH…"

Dakle, jednom Jelavić jest za Dayton, ali sada ne može prihvatiti postojeći koncept Dejtonskog sporazuma!? Zato on nudi novi koncept koji je i protiv Dejtonskog sporazuma, protiv Ustava BiH i Ustava Federacije BiH, uz to lukavo i uporno izbjegava da kaže kako se to "pod plaštom građanskog modela" stvara "entitet sa bošnjačkom dominacijom"? Pa on je do jučer bio i predsjednik i član Predsjedništva BiH. Njegov "Lužanski", koji je, uzgred rečeno, sâm sebi i to odnedavna dodao to ime (jer je valjda iz sela Lužana), do jučer je bio predsjednik i potpredsjednik Federacije BiH. Prce je bio ministar odbrane, Prlić spoljnih poslova, Čović zamjenik premijera i ministar finasija itd. itd., počev od kantonalno-županijskog, pa do općinskog nivoa. Zna Jelavić to dobro. Ali, "ne lezi vraže" - njemu smeta nešto drugo. A to je gubitak vlasti i preuzimanje iste od strane Alijanse.

Dok je trajala idila i podjela vlasti između SDA i HDZ-a, po principu "nemiješanja u unutarnje poslove" i "svakom svoje i svako na svome", Jelaviću nije smetala takva Federacija i takav "koncept dejtonskog projekta". Njemu ponajviše smeta ono što on naziva "plaštom građanskog modela"?! Za njega npr. Božo Matić, Karlo Filipović, Mijo Anić i desetine drugih Hrvata koji su sada u vrhu federalne i državne vlasti (kojih je ne manje, ako ne i više nego u vrijeme koalicije SDA- -HDZ) nisu pravi Hrvati, oni su "nelegalni i nelegitimni", oni su "izdajice hrvatskog naroda" itd. Zaboravlja da su ti Hrvati izabrani na zadnjim demokratskim, novembarskim izborima i to kao pripadnici različitih stranaka.

Po Daytonu i po oba ustava, država Bosna i Hercegovina je sastavljena od dva entiteta i tri ravnopravna naroda. Ustavni sud je odlučio da ti narodi budu konstitutivni i jednakopravni na cijelom prostoru BiH, dakle u oba entiteta podjednako.

Zašto rukovodstva HDZ-a, kao i SDS-a i drugih njima pratećih korespodentnih nacionalističkih stranaka, nisu ni prstom mrdnula da se povede ta obavezujuća odluka - potpuno je jasno. Oni jednostavno hoće održavanje statusa quo, cementiranu međuentitetsku podjelu, etnički očišćene i jednopartijske strogo kontrolirane, ideološki drilovane prostore, na kojima će, naravno, prije svega ekonomija, ali i ukupan društveni život biti pod apsolutnom kontrolom vladajućih oligarhija.

Stranci sa istom misijom I onda se u svu tu ostrašćenu polemiku, uzajamne optužbe, pa i direktne prijetnje secesijom i tzv. općenarodnom neposlušnošću i bojkotom ponovo uvodi famozna kantonizacija. Naročito u hrvatskim, ali ne manje i u bh. medijima govori se o nekakvom "Budišinom planu" za Bosnu. Jedni, uglavnom oni koji su bliži Tuđmanovim rješenjima i pogledima na BiH, hvale taj plan i u njemu vide rješenje za izlaz iz krize (a ti su bezobrazno paternalistički nastrojeni i agresivni); Drugi u njemu vide novi, sada nešto lukaviji pokušaj da se Dayton konačno sruši, a u nebuloznom projektu kantonizacije ostvare ciljevi destrukcije BiH kao koliko-toliko cjelovite države, odnosno ciljevi "banovinske" ili, modernije rečeno, Vance-Owenovski zamišljene podjele; Treći su oni oprezni, oklijevajući, što zbog bojazni da ne dobiju "šamare", ili još gore - sankcije od međunarodne zajednice, ne žele da budu politički ishitreni, da se možda ne zamjere i ne otežaju posao tek instaliziranoj Alijansi sa demokratske promjene (u tu grupu spadaju i oni dobronamjerni, koji ni sami nisu sigurni šta je bolje: istrajati na realizaciji dejtonskih rješenja ili ih kao nefunkcionalna i neprimjenjiva definitivno napustiti); Četvrti, uglavnom iz Alijanse, u Hrvatskoj od strane Stipe Mesića, te ponekih iz vladajuće hrvatske šestorke, a posebno od strane međunarodne zajednice (Petritsch, Barry, Klein, Miller itd.) smatraju da bi ovakvo potiranje i redefiniranje, po BiH i sve njene narode naprosto bilo katastrofalno, da je to igranje sa buretom baruta i da BiH konačno sada i narednih godina ima preča posla: povratak izbjeglica, ekonomska obnova zemlje, izgradnja institucija sistema i pravne države, program zapošljavanja itd., uglavnom sve ono što je nabrojano u 19 tačaka programa Vlade koji je iznio novi premijer Alija Behmen.

Tako npr. Petritsch stalno podvlači da bi Dejtonski sporazum najprije i u njegovim krucijalnim tačkama prvo trebalo primijeniti, pa onda razmišljati o njegovim dopunama. Klein podvlači "da međunarodna zajednica neće opet otvarati Pandorinu kutiju redefinisanjem Dejtonskog sporazuma" i, što se tiče Budišinog prijedloga o kantonizaciji, "da se on čini nerealnim… o takvim se idejama moglo raspravljati prije pet-šest godina. Dayton je temelj koji se neće mijenjati."

Također, na pitanje šta misli o Budišinom prijedlogu, američki ambasador Miller kaže: "Ja sam ovdje postavljen kako bih osigurao implementaciju Dejtonskog sporazuma. To je pozicija američke vlade i moj je posao osigurati provedbu njegovih dobrih i loših strana. Osnovne postavke Dejtonskog sporazuma svima su jasne: jedna zemlja, dva entiteta i tri naroda. To je naša politika i bilo kakav prijedlog o kantoniziranju cijele BiH je izvan Daytona. Naša politika je u tom kontekstu vrlo jednostavna: moramo osigurati kompletnu provedbu Dejtonskog sporazuma prije nego što neko počne razmišljati o bilo kakvim drugim formulacijama."

Ima, naravno, i mnogih drugih pojedinaca, uglednih i dobronamjernih intelektualaca koji i mimo ovih usput i površno klasificiranih grupacija promišljaju o mogućnosti kantonizacije BiH. Tako npr. ugledni akademik Ivan Supek smatra da bi "kantonalni ustroj BiH bio najbolje moguće rješenje za tu zemlju", ali nikako se "ne smije za to koristiti Owenova ideja o stvaranju čisto etničkih kantona. To je ideja koja je doprinijela da se sukobi rasplamsaju, luda ideja…" Supek smatra da je Dayton bio dobar utoliko što je zaustavio rat, ali da je loš što se prognanici neće vratiti, odnosno da su spriječeni da se vrate čim su uspostavljena dva entiteta. Također, Supek smatra da je Daytonom prije svega nagrađen agresor, te da se on "naprosto mora reformirati u smislu ukidanja entiteta i stvaranja kantona".

Plan ili površni prijedlog Ovo baš i nije u duhu "Budišinog plana". Pa da vidimo šta taj famozni plan sadrži i da li se jedan površan i do kraja neosmišljen prijedlog uopće može nazvati nekakvim planom ili čak "političkom novošću", kako taj predloščić naziva bivši Tuđmanov savjetnik, kolumnista Globusa - Slaven Letica. Prema istom Globusu, Budišin "Plan za Bosnu" glasi: "Novi plan za BiH polazi od njezine nedjeljivosti i teritorijalne cjelovitosti, te se svodi na slijedeće glavne elemente: Prvo, ukinula bi se Federacija BiH i Republika Srpska. Drugo, uspostavlja se Federativna Država BiH koja bi se sastojala od dvanaest ili četrnaest kantona. Treće, Federativna Bosna i Hercegovina imala bi dvodomni parlament. Dom naroda jamčio bi nacionalnu ravnopravnost u BiH. Naposljetku, pojedini kantoni ne bi imali pravo na posebne odnose sa susjednim državama."

"Plan" je očito i vjerovatno namjerno nedorečen, pa se zato već danima uveliko nagađa šta je njegova politička pozadina. Operacionalizacija ovih tačaka bi relativno lako uslijedila, ali prvo što upada u oči jeste da se ničim ne pominje Dejtonski sporazum i međunarodne obaveze koje iz njega proizilaze. Ne pominje se nikakvo prelazno rješenje, kao i obaveze koje proizilaze iz postojećih ustava, državnog, federalnog, te ustava RS-a.

I ono što je najvažnije, ne navodi se ne samo tačan broj već ni to koji bi to (poimenice i u kojim granicama) bili kantoni i da li bi oni bili sačinjeni na (isključivo) etničkim principima.

Problem je u tome što vrhovništvo HDZ-a BiH kantonizaciju zamišlja prije svega kao etničku teritorijalizaciju, zaokruživanje općina sa tzv. hrvatskom većinom, odnosno i formiranje novih općina u svim onim enklavama gdje ima veći broj Hrvata (Usora, Žepče, Ravno, Bila, Husino itd.), a da mu ni na kraj pameti nije da to isto pravo prizna Bošnjacima i Srbima.

Kada HDZ treba da pokaže majoritet, onda se poziva na popis stanovništva iz 1991. godine, a kada joj to ne odgovara, onda polazi od faktičkog stanja, odnosno od punog uvažavanja etničkog inžinjeringa, odnosno čišćenja, prinudnog preseljenja i protjerivanja koje se godinama pod njenim ideološkim, političkim i vojnim rukovodstvom provodilo.

U tom smislu kantonizacija jest jednako hrvatska samouprava, a hrvatska samouprava jest jednako Herceg-Bosna.

Što Jelavić pored kruha traži i pogaču, nije mi jasno, jer, kako kaže novopostavljeni širokobriješki ministar u Behmenovoj vladi, "samouprava nikad nije bila ni ukinuta", odnosno Herceg-Bosna u punom kapacitetu, bez obzira na promjene imena i oznaka i na razna lažna obećanja i zaklinjanja od 1992. do danas, opstoji.

Hoće li međunarodna zajednica ponovno davati koncesije i nasjesti lažnim obećanjima HDZ-a, ostaje da se vidi.

Ovaj put je dara prešala mjeru i bez odlučnih poteza onih koji su sve ovo i projektovali, budućnost BiH nije nimalo ružičasta.

Arhiva Dani
198