"Hombre, znao sam da ćeš doći. Čekam te danima i, eto, isplatilo se...", napao me s vrata jedne od rupa koje zovu barovima u Ciudad Juarezu, omanji, debeljuškasti, krezubi Meksikanac duge crne masne kose u prljavom, nekada roza odijelu, držeći u ruci flašu Corone. Sa mnom je bio Kelly, novinar iz El Paso Timesa, najvećeg lokalnog lista sa one, američke obale Rio Grande. On je tamnoput i očito nije ličio Meksikancu na stranca. Kelly me poveo u šetnju preko granice, po podrumima Juareza, da vidim mrvicu drame koja gore, na suncu, strancima može da izgleda čak i romantično, kao na filmovima...

"Čeka te Maria Estella, otac je čuva many years for an Americano such as you... samo za tebe, ima 12 godina i nevina je. Do not worry... Dvadeset dolara za cijelu noć, prava fantazija. Ništa tu nema za mene, sve je njenim roditeljima. Ako nešto hoćeš i meni da daš, neću odbiti... Šta kažeš, premlada? Znaš, kad dobro razmislim, i meni se čini da me prevarila, pogledaj te grudi i sve ostalo. I ja ipak mislim da ima sigurno četrnaest... To ti možda više odgovara. Do not worry. Hombre, sjećat ćeš se do kraja života... Nećeš? A možda voliš da gledaš? OK, prava vatra. Kako želiš, ona sa dvojicom, sa trojicom. On sa njih tri, samo reci, šta god hoćeš. Very finest girls, really... Hoćeš da vidiš sa psom, sa konjem? Sve može, hombre, znao sam ja da ćete vas dvojica doći. Samo vas čekam..."

Nesretne Marije Estelle Sedam dana poslije, pročitao sam vjesticu na dnu posljednje stranice Timesa: U baru u Juarezu, ispod šanka, policija otkrila zakopana tijela tri djevojke. Vjeruje se da su u pitanju prostitutke koje su oklijevale da izvrše zapovijest nekog iz narko-mafije. Ne znam da li je to bilo baš u onom baru, ali svejedno. Neke "Marije Estelle" su svakako bile u pitanju.

Samo koji dan kasnije, počelo je u Juarezu i južno od grada otkrivanje čitavih, do jučer tajnih grobnica sa neidentifikovanim tijelima muškaraca i žena. Jedna, pa druga, pa treća. Na desetine leševa. Prije smrti mnogi su bili mučeni i unakaženi. Neki su bili bez glave. Ko zna koliko tih grobnica još ima. Bio je to dokaz o još jednom nedavno okončanom ratu unutar Juarez kartela, danas možda i najmoćnijeg na svijetu. Na tržištu droge se, međutim, nije osjetilo ništa. Heroina, kokaina i marihuane je na ulicama američkih gradova sve više, a cijena je stabilna ili čak pomalo pada, tolika je ponuda.

Vrijednost "posla" samo uz granicu ove godine dostigla je, prema dosta pouzdanim procjenama u El Pasu i među ljudima glavne agencije za borbu protiv narkotika DEA (Drug Enforcement Administration) - cijelih trideset milijardi dolara. Prije tri godine bilo je deset milijardi. Od ove fantastične sume, samo za podmićivanje policajaca, graničara i političara ide do 400 miliona dolara... "Oni se ne podmićuju kako bi samo zatvarali oči na granicama. Njima se daje kako bi svjesno i redovno opstruirali čitav državni mehanizam, zakone, propise, sudstvo, medije pa čak i vojsku u korist lakšeg biznisa sa drogom", kaže jedan od teksaških šefova u borbi protiv kartela, Janet Reno. U interesantnom i dugom razgovoru koji sam imao u El Pasu, Luis Garcia, šef regionalnog ureda Immigration Servicea u El Pasu, rekao mi je povodom trgovine ljudima i tajnim transportom imigranata kroz Bosnu i Hercegovinu, što mu je, kao priča, očigledno poznato: "Ne jurite samo sitne trgovce i one koji prevoze ilegalce kao sardine u kamionima ili na druge načine. Zainteresirajte se za one koji blokiraju donošenje efikasnih zakona, viznog režima, uvođenje transportnih kontrola i propisa, pa ćete naići na pravi problem. Novac koji je u igri nije uopće mali. Pomnožite samo najmanje šezdesetak hiljada ilegalaca koji vam prođu godišnje kroz zemlju sa hiljadu-dvije dolara po glavi, pa ćete vidjeti da su u pitanju milioni. Šta je za mafiju deset posto od toga što treba dati političarima ili policajcima i šta je za neke ljude na vlasti da to sačuvaju od očiju javnosti i za sebe..."

Valja razmisliti.

Tri kruga Nekoliko dana manje-više turističkog boravka uz američko-meksičku granicu, i sa jedne i druge strane, urezat će se svakome u pamćenje do kraja života po dramatičnim pričama nastalim na socijalnim, psihološkim, kulturnim i svakim drugim posljedicama historijskog sudara dva potpuno različita svijeta. Teško se snaći u svemu tome i ne pobrkati hladne cifre i vrele emocije što pritiskuju čovjeka iz drugog svijeta. Nakon kratkog boravka, ostat će pred očima uglavnom slike. Kao kaleidoskop. Šarene, tužne, nevjerovatne, brutalne, slike poput onih iz filmova, priča i romana. Boje, sombrera, marijači, rančevi, kauboji, Indijanci, hrana od koje se zacrvene uši. Međutim, duži boravak na onoj vreloj liniji što se proteže tri hiljade i kusur kilometara, kroz Kaliforniju, Arizonu, New Mexico i Teksas sa jedne i Meksiko sa druge strane, potisne u drugi plan šarenilo prvog utiska. Umjesto toga bivate gurnuti prema nekim mučnim zaključcima, na koje me je nehotice, ali na sjajan način naveo mali lukavi taksista, Meksikanac u Ciudad Juarezu: "Pričaju nešto o onom što se zove globalizacija. Gluposti. Ovdje postoji samo globalizacija eksploatacije i kriminala. Sve je drugo nebitno..." I u pravu je. Američko-meksička granica kao da ne postoji ni zbog čega drugog nego radi patnje i pokušaja da se domogne druge obale, radi droge i prostitucije, što je, na kraju krajeva, opet u vezi sa drugom obalom, patnjom i siromaštvom. Mučan je zaključak koji se, nakon više sedmica provedenih tamo, počne nametati: patnja svake vrste, od siromaštva do boleština i besperspektivnosti naprosto se ciljano proizvodi kako bi biznis trgovine dušama i tijelima bio unosniji. A u tom biznisu se, svjesno ili nesvjesno, vrte svi koji nisu siromašni - preko leđa i života onih što to jesu. Dobro poznata priča i ovdje. "Globalizacija eksploatacije".

Droga je na tom đavoljem mjestu što se proteže južnom stranom američkog kontinenta, od Pacifika do Atlantika, glavni krug pakla. Heroin, kokain, marihuana, metamfetamini... Njome se organizirano bave hiljade ljudi sa jedne i druge strane granice. Šefovi, dileri, prevoznici, ulični rasturači, policajci, generali, političari, ministri, kurve... Odmah uz taj krug i unutar njega je prostitucija. U tom "poslu" je desetine i desetine hiljada djevojčica, dječaka, djevojaka i žena raznih godina, a nadgledaju ih, organizira, pljačkaju, otimaju i preprodaju, muče i ubijaju desetine hiljada raznih kreatura. To rade bez velikih problema jer je prostitucija sa one strane granice - legalna. Na trećem mjestu su prave ilegalne seobe preko granice, u igri mačke i miša, gdje su "mačke" opremljene avionima, džipovima, radarima, senzorima, x-zracima, rendgenima, psima, snajperima, satelitima... Protiv "miševa" su još i sunce, nebo, zmije, pustinja, škorpioni, lopovi, "kojoti", narko-mafija, političari i profiteri svih mogućih vrsta. U ovoj igri učestvuju bukvalno milioni ljudi.

"Happy family" Ako negdje na svijetu postoji "carstvo droge" u kojem je sve drugo osim biznisa sa bijelim prahom nebitno, onda je to dolina kroz koju prolazi Rio Grande, zatvorena sa sjevera posljednjim obroncima Stjenovitih planina što su se dovukli iz Colorada, a na jugu otvorena prema užasnoj meksičkoj pustari, u bukvalnom smislu riječi. To je danas imperija kartela Carrillo Brothers, koji je prije desetak godina počeo da potiskuje do tada neprikosnovene Kolumbijce, na čelu sa Pablom Escobarom iz kartela Medellin. Sve je tada krenulo munjevito da se mijenja. Carrillo Brothersi su prvo bili samo sitni ulični rasturači u službi kartela iz Kolumbije, potom važna poluga u transportu, a onda i sve samostalniji dobavljači koji su čak počeli "preskakati" Medellin u nabavci droge iz Perua i Kolumbije. Od pomagača Kolumbijcima, preko pozicije manjinskog pa onda većinskog partnera, Carrillo Brothers su konačno postali gazde, ne samo u El Pasu i oko granice već i na ulicama Manhattana i Los Angelesa. Za američku policiju na ulicama po odijelu i govoru uočljivi Kolumbijci zamijenjeni su neupadljivim Meksikancima, koji su, uostalom, većina na jugu Amerike. Na tom putu ka vrhu njihovu "happy family" vodio je inteligentni, surovi i nezasiti Amado Carrillo Fuentes, likvidirajući prethodno, na plaži u Cancunu bivšeg šefa Brothersa, Rafaela Aguilara Guajareda. Amado je, kažu i danas otvoreno u Juarezu, bio čovjek koji je "shvatio budućnost". Dok o njemu pričaju, Meksikancima cakle oči od čudesnog ushićenja. Paklenu granicu droge on je iz džungli Anda pomjerio na meksičko-američku granicu, široku koliko i polupresahli Rio Grande. Sam Ciudad Juarez, centar poslova kartela, samo je mostovima odvojen od El Pasa u Americi. Amado je bukvalno zagospodario državom. Kontrolirao je telekomunikacioni sistem i sve telefone, vojne radare i baze, ušao u kriptosisteme zaštite državne bezbjednosti, potkupio sve do samog vrha, uključujući, kažu, i Katoličku crkvu u Meksiku. Sve je i u poslu sa drogama odjednom postalo drugačije. On nije robovao starim shemama, mijenjao je preko noći tehniku rada, pravce transporta, ljude i baze. One koji nisu mogli ili nisu htjeli da se brzo prilagode, jednostavno je likvidirao. Za vrijeme njegove "vladavine" ubijeno je ili nestalo, u direktnoj vezi sa poslovima kartela, "koliko se zna" - 400 ljudi. Od njega je zavisio čitav sloj društva u Meksiku. Svi su se na neki način prostituisali. Službenici, policajci, taksisti, čuvari zatvora, domaćice, studentkinje, vojnici, carinici... Mnogi meksički policajci su, zapravo, članovi ganga koji oblače uniformu kako bi pomogli u dilanju droge i onesposobljavanju policije. Nedavno je u El Pasu objavljeno svjedočenje policajca na čije je oči drugi policajac ubio časnog detektiva u civilu "jer je mislio da je ovaj diler", a znao je o kome je riječ. "Često mi se činilo da je policija gora mafija od dilera", rekao je u javnom svjedočenju pomenuti policajac. Mnogi od tada ne daju ni dolar za njegov život.

Amado je prvi uveo sistem takozvanih "warehouse", napuštenih kuća u gradovima pored granice u koje su drogu u malim količinama prenosili plaćeni "amateri" čiji je osnovni cilj bio, zapravo, samo da pređu ilegalno granicu. U ovim kućama droga se onda pakovala i u velikim transportima distribuirala dalje, širom Amerike. Početkom devedesetih, američka policija je pronašla prvu takvu bazu u Sylmaru, u kojoj je bilo nakupljeno za transport više od 20 tona kokaina, dovoljnog za proizvodnju milijardu "rocks of crack". Kartel je stvorio i "coyote", zlikovce koji su jadnicima što hoće prijeko, posebno ženama i djeci, davali pravo bogatstvo od po pedesetak ili sto dolara da prenesu "sendvič" u crnom najlonu i odnesu ga u "warehouse". Ko nije htio, plaćao je najmanje pet stotina dolara za prolaz kroz pustinju i najčešće skončavao u njoj umjesto u Americi. A kada je drogu počeo da prevozi velikim boeingom 727, Amado je dobio naziv - "Vladar neba". Na izvjestan način jedina konkurencija od Pacifika do Atlantika bio mu je Tijuana kartel ili Arellano Felix Organization iz Tijuane, južno od San Diega, možda još brutalniji od braće Carrillo. Za sada, poslovi među njima su podijeljeni tako da razloga za rat nema.

Brutalni Vincente Amado Carrillo Fuentes umro je na bizaran način. Pokušao je da hirurškim putem bitno izmijeni izgled zbog prave hajke koja je organizirana na njega iz SAD-a. Stvar se zakomplicirala, došlo je do više upala i sepse i umro je početkom jula 1997. godine. Može se samo zamisliti kako su potom "operirani" hirurzi.

Nada naivnih da će Juarez kartel oslabiti nakon njegove smrti, brzo se izjalovila. Na mjesto Amada došao je njegov brat Vincente, podjednako okrutan, sposoban i spreman na prilagođavanje sofisticiranoj tehnološkoj stvarnosti, ne zaboravljajući ujedno i tradicionalne brutalnosti. Da bi dao do znanja vlastima i ostalima kako sa njim nema šale, javno je zaprijetio da će ubiti jednog od glavnih američkih šefova u borbi protiv droge, generala Barryja McCaffreya, samo ako se usudi da dođe na granicu. Ubit će ga, kaže, granatom iz bazuke! U unutrašnjim obračunima za naslijeđe brata imao je običaj, recimo, da protivniku pošalje kutiju sa glavom njegove žene u ledu. Prethodno je, kažu cinici, provjerio da li je žena bila voljena. Do trona je stigao ubivši glavnog konkurenta za prijestolje Rafaela Munoza Talaveru. Američki agenti koji se bore protiv ovog kartela jednostavno kažu: "Vincente je istinski đavo. Mi zaista ne znamo gdje je on, a može biti svugdje, u svakom hotelu u Meksiku, na svim značajnijim konjskim trkama ili među publikom koja se kladi u borbama pasa ili pijetlova."

Iako se čini da je prostitucija u Meksiku, osobito na granici, na toliko niskim granama da se od nje ne može praviti veliki biznis, realnost je mnogo drugačija. Hiljade i desetine hiljada djevojaka namamljuju se u grad oglasima u kojima se nude poslovi po kućama bogatih da bi, jednom uhvaćene u mrežu, završile prvo u "kampovima za prevaspitavanje", uglavnom na rančevima u pustinji. Potom, po barovima u kojima "uslugu u ćošku, na stolici" nude za pet do deset dolara, a trominutni klečeći "gutljaj čaja", kako se ponuda eufemistički zove, za samo dolar-dva. Ko dobaci do sobe, plaća dolar za minutu. One koje se opiru prevaspitavanju ili klijentu, prvo muče, tuku, bez prestanka siluju, a ako ni to ne pomogne - ubijaju, spaljuju pa zakopavaju. Potresne su priče rijetkih djevojaka koje uspiju na tren pobjeći, o tome kako su po naređenju ubijale jedna drugu jer drugog izlaza nije bilo. Čak i sestra sestru. Ne postoje gradovi na svijetu u kojem djevojke toliko mrze "skin the gringo", i gradovi u kojem ih više traže i zovu kao što su Juarez i Tijuana.

Prostitutke su veliki posao iz više razloga. Pored onog osnovnog, one namamljuju mušterije za drogu, opipavaju one koji bi mogli drogu ponijeti sa sobom preko granice, služe kao predstraža pred policijom i agentima, pronalaze "individualke", najčešće studentkinje i domaćice koje bi htjele zaradu izvan sistema... A tamošnji sistem jeste droga i djeluje kao teška droga. Povratka sa tog halucinantnog meksičkog puta nema. Osim, možda, preko granice koja je pod nosom, a tako daleko.

(Nastavit će se)

Arhiva Dani
198