rvo ćemo dijelom onog ratnog puta, jedinim koji je Tuzlu vezao sa Zeni com i ostatkom svijeta, od Vareša do rijeke Krivaje, pa ćemo na Milankoviće do Kladnja. Zvijezda ti je onda slabo stajala sa putevima, pogotovo asfaltiranim, i vjeruj da je i danas isto. Ako se šta pokvari pa nas auto ostavi negdje u onoj šumi, možeš odmah početi da puštaš bradu. Što? Zato što gore nema ni signala za mobitel, eto što. Možda nam se posreći ako za heftu naleti kakav SFOR-ov helikopter da nas pokupi.

A šta ćemo sa autom? Ništa. Zakiti ga sa sto maraka, možda tako šumaru privuče pažnju pa u njemu zečeve naleže. Pretjeruješ? Pretjerujem. Nego, šta ovo smrdi? Probija kiselina od akumulatora kroz ventilaciju pa smrdi. Je l' to tako treba? Ne treba. Pa zašto smrdi? Šta ja znam. Dobro, pusti barem muziku: kad svira, manje smrdi. Nema muzike, ukralo antenu, a kasetofon pokvaren. A da se vratimo dok nismo zabasali, jer ako je već do Breze počelo smrdjeti, onda se do Vareša možeš nadati i paljevini. Neće valjda. Stat ćemo u Varešu, popiti kafu, pa ćemo vidjeti šta ćemo i kako ćemo. Valja.

Život je lijep Vareš Majdan je predgrađe Vareša, ono što se nekad zvalo industrijska zona. Pošto u Bosni nigdje ništa ne radi, više nema ni industrijskih zona, postoje samo industrijska rugla. Na desnoj strani puta, odmah preko potoka, nalazi se jedno. Vareška željezara nije jedna od onih ružnoća nastalih novijeg datuma koje služe samo za pranje novca i varanje kreditora. Ona je jedno patinirano ruglo. Ne daje nikakve znakove života. Iz njenih se dimnjaka više ne dimi, niti iza njenih čađavih zidova dopire kakav poznat zvuk koji bi prolaznika upućivao na zamah radnog elana, majku svih nekadašnjih prebačaja normi. Sve, opet, djeluje dobro očuvano, konzervirano poput starih tvrđava spremnih za posjet đačkih ekskurzija.

Zvjezdane staze

A kad se malo bolje zagleda, ovoj ugasloj željezari bi se koliko sutra mogla naći namjena. Glavnu ulogu u kakvoj verziji Schindlerove liste ili Benignijevog filma Život je lijep odigrala bi bolje nego većina lokacija gdje ih inače snimaju. Scenografiju imaš, samo na svako deset metara postaviš po jednog stražara, tu i tamo svežeš vučjaka, statiste koji bi igrali logoraše vrbuješ odmah tu, u komšiluku, i preko razglasa pustiš Lili Marlen. Eto jeze, mada je i ovako ne fali.

Muk, kako sa desne, tako i sa lijeve strane puta gdje se zbilo nekadašnje radničko naselje. Nesuđeni statisti spavaju. Nema posla i nema budnih. Ili je, pak, posrijedi subotnji privid. Gdje ovdje piju kafu kad se probude? Nema nigdje nikakve kafane, i ako hoćeš kafu popiti, beli, moraš nekom na vrata zakucati. Znamo li koga u Vareš Majdanu pa da zakucamo? Ne znamo. Vozi dalje.

Ni Vareš baš nešto ne zrači životom, ali kafana radi. Imaju čak i espresso. Košta pola marke i, kao i u Zenici, ona je mjerilo da situacija nije vesela. Gosti u kafani su, ustvari, na radnom mjestu. Ispunjavaju sportsku prognozu. "Cotbus"- "Herta": tip nula... Dobri igrači. Tijesna utakmica. "Cotbusu" se radi o glavi, a "Herta" bi da bude prvak.

U Varešu ne posluje više nego dva preduzeća: pilana i sportska kladionica. Na vlasti je koalicija SDA i HDZ, kažu. Interesuje ih društveno-politička situacija u prijestonici pa pitaju da li je istina da je u nedavnoj pucnjavi na Ilidži preživio momak kome je metak prošao kroz uši. To ne znamo, ali znamo nešto drugo i doći ćemo maksuz u Vareš da se ispričamo. U Vareš se, ruku na srce, i ne može doći drugačije nego maksuz. Nego, može li se još onim putem gore doći do Krivaje? Može, samo usput pitaj za Očeviju?

Dijete s krajolikom Još možda koji kilometar puta od Vareša ka nebu postoje tragovi asfalta. Istina, pojavi se i putokaz za sva sela, sem za ono koje tražiš. Pogled na Vareš u kotlini i okolni predio priziva lik i djelo Ivice Matića, prerano preminulog bosanskohercegovačkog režisera kome je Vareš bio zavičaj. Poznavajući u dušu ovdašnji kraj i ljude, Matić je napravio Ženu s krajolikom, jedan od najautentičnijih i najvrednijih bh. filmova ikada snimljenih. Emir Kusturica je, po Matićevom rukopisu iz zaostavštine, realizirao Nevjeste dolaze, dosta surovu priču iz šume sa Zvijezde planine.

Šuma, pa šuma, pa raskrsnica. Mala drvena kapela na raskrsnici ne govori ništa o tome šta slijedi ako se skrene lijevo, šta desno. Šta reče onaj? Da usput pitamo ljude za Očevije? Koga ćeš pitati? Kuda vodi ovaj put? Ilustracija za priču o Zvijezdi može biti samo balvan i eventualno medvjed. Greška. Iza okuke se, k'o utvara, nasred puta ukaza nekakav malac na rolama. Je li ovo put za Očeviju? "Jeste", reče roler i odrola. U lokvici od otopljenog snijega, usred vukojebine, pored puta su se handrile žabe. Malo su se iščuđavale škodi feliciji, pa se nastavile handriti.

Šahovnica svježe ucrtana u stijeni preko potoka nije govorila ništa o tome jesmo li na pravom putu. Kako su se samo smijali ljudi na koje smo, nakon sat vremena vožnje, nabasali i pitali gdje smo. Nigdje. Autom se dalje ne može, a pješice, prateći potok, do mraka možda i stignete u Kraljevu Sutjesku!!? Sad su malo jasniji oni glupani iz Vještice iz Blaira. Naravoučenije: Ne vjeruj nikome ko se rola po makadamskom šumskom putu na 1.355 metara nadmorske visine. Nema veze, barem smo malo nasmijali ljude. Sudeći po okolnim ruševinama, očito se radi o povratnicima, koji danas, kao i drugdje širom Bosne, nemaju baš često razloga za smijeh.

Kovači A trebalo je samo skrenuti desno na samom izlazu iz Vareša i proći kroz tunel. Jeste, samo što je 1995. godine bio mrkli mrak kada se prvi i jedini put ovuda prolazilo. Sad je lako, imaju putokazi za sve pravce. Ivančevo, Vijaka, Careva Ćuprija... Jedan vodi samo do jagnjetine sa ražnja. Nasred puta za Očeviju stoji tele i blene u škodu feliciju. Hajde što je felicija, nego što je crvena, pa teletu, iz samo telećih razloga, interesantno. Bježi, tele, zanoćismo dok se ti felicije nagledaš.

Moramo u Očeviju. U selo koje je pred rat brojalo oko pet stotina stanovnika, poslije Daytona se vratilo jedva stotinu. Još uvijek nemaju telefonske veze sa svijetom. Ali imaju nešto što teško da se može sresti bilo gdje drugdje na Balkanu pa i šire. Na potoku Očevici već više od petsto godina, otkako se ovdje kopa željezna ruda, postoje kovačnice na vodeni pogon. Na prvi pogled liče na mlinove ali puno veće i nekako moćnije. O njima su, ko se sjeća, još tamo krajem šezdesetih godina, Bakir Tanović, Mak Dizdar i Jan Beran snimili dokumentarni film.

Od jedanaest, koliko ih je nekada bilo, danas još samo iz tri dopiru zvuci čekića. U drugoj po redu, gledano i sa jedne i sa druge strane, u pola posla zatičemo Antu i Miju Gogića, garave. Za razliku od ugaslih peći u Varešu, Zenici, Ilijašu, oni još uvijek vjeruju u željezo. Vijekovima se ovdje kuju potkovice, sačevi, motike... Sa koljena na koljeno. Voda pokreće dva prenosa. Jedan okreće deblo koje pokreće čekić, drugi mijeh kojim se održava vatra. Lože ćumur koji se pali samo za njihove potrebe. Nafaka je sada tanka, ali posao koji su naslijedili od svojih starih ne misle ostavljati. Nadaju se samo boljem i strahuju da ih neće imati ko naslijediti, jer omladina o svemu drugom misli samo ne o poslu. Fenomen očevijskih kovačnica svakako zaslužuje poseban tretman i pažnju iz više razloga, ali je lutanje po Zvijezdi uzelo danak u vremenu.

Uz obećanje da ćemo se ponovno vidjeti, napuštamo vrijedne kovače i hitamo ka Krivaji. Hoćemo li u Solun, Milankoviće, Ćuništa? Reci gdje. Nema potrebe dalje provjeravati, felicija je prošla Zvijezdu, sada može i na Mjesec.

Nego, kako se ono zovu stanovnici Ćuništa?

P.S. Škoda felicija na prodaju. Stara tri godine. Provjereno dobra. Malo smrdi kiselina iz akumulatora kroz ventilaciju, ali kad se pusti muzika, ne čuje se toliko. Zbog teladi je potrebno prefarbati. Zainteresovani kupci se mogu obratiti magazinu Dani.

Arhiva Dani
198