DANI: Nebojša Šerić Šoba je na internacionalnu umjetničku scenu ušao kao autentičan produkt sarajevskih devedesetih. Danas, šest godina nakon rata u kojem ste bili vojnik, surađujete s prestižnim svjetskim kućama i stipendist ste jedne od najboljih umjetničkih akademija na svijetu. Je li Vas to, konačno, "izliječilo"?

ŠERIĆ: Ne potpuno, ali čini mi se da to polako prolazi. Još uvijek bude onih teških buđenja, noćnih mora, jer bilo je to zaista teško iskustvo. U predratno vrijeme ja sam bio student Akademije i radio portrete, figure, i bavio se nekim trivijalnim sitnicama i uopšte nisam bio svjestan da je to nešto apsolutno nepotrebno i što je meni kao umjetniku strano kao način razmišljanja. Rat je počeo i naravno da pod svim tim okolnostima nije bilo materijala s kojima sam radio, pa sam se onda morao prilagođavati. Istovremeno, počeo sam da koristim materijale koji su predstavljali nešto sasvim drugačije, pokušavao sam tražiti druge estetske puteve, druge načine da se izrazim. Kako nas je rat na najgori mogući način izolovao, trudio sam se da znam šta se dešava, tražio sam od ljudi koji su išli u inostranstvo da mi ne šalju pakete nego da mi šalju časopise da vidim šta se dešava u umjetnosti. Dolazak Christiana Boltanskog u Sarajevo je donio i neku drugu atmosferu, i ja sam počeo raditi sasvim drugačije stvari. Na samom kraju rata mi je bilo jasno da postoji neki put koji sam izabrao, i da sam na totalnom početku. Iskreno, nisam znao ni ko sam ni šta sam dok nisam počeo živjeti vani. Istina je da sam prije nekoliko godina počeo izlagati u evropskim galerijama, ali tada nisam imao profesionalni odnos prema umjetnosti. Imao sam velikih problema da razdvojim umjetnost od života, da shvatim kako je moja umjetnost ono što sam ja, što baš i nije produktivno. Dugo mi je trebalo i da postanem nezavisan. To ne podrazumijeva samo finansijsku nezavisnost, nego i okruživanje nekim grupama ljudi kod kojih, da se izrazim našim jezikom, "nema šuplje". Morao sam se navići na to da ljudi u novim sredinama s više poštovanja govore o umjetnosti i, za razliku od nas, ne smatraju je nekom vrstom rekreativne djelatnosti, nego ozbiljnim poslom.

DANI: Čini se, ipak, da ova sredina još uvijek nije "pregrizla" činjenicu da pored, uslovno kazano, tradicionalnih oblika umjetnosti, postoje i umjetnici koji koriste druge postupke i drugačije medije.

ŠERIĆ: To je vjerovatno posljedica i toga da se u bivšoj Jugoslaviji vrlo malo ljudi bavilo savremenom umjetnošću, a od nje je živjelo par imena koje svi dobro znamo - Braco Dimitrijević, Goran Trbuljak, Marina Abramović, da ih ne nabrajam. Ostali koji su mogli živjeti od, uslovno rečeno, tradicionalnih oblika umjetnosti nisu baš bili imena koja su značila nešto izvan bivše Jugoslavije. I vani postoji cijela scena umjetnika koji se bave, uslovno rečeno, 19. vijekom, a s druge strane ima i paralelna scenu koja se bavi savremenom umjetnošću. Najviše ljudi kupuje upravo stvari za dekoraciju zidova: jelene kako piju vodu, cvijeće i te neke stvari. Ali, savremena umjetnost je elitizam koji se ili jako dobro plaća ili se ne plaća nikako. U prvom slučaju je lako prodati sliku za neku osrednju cifru i naći nekakve agente koji će uvijek prodavati slike i neke tradicionalne skulpture. Sistem koji kod nas funkcioniše, u osnovi, isti je kao vani, samo što se kod nas ovaj drugi tabor, ovi mlađi umjetnici koji se bave savremenom umjetnošću, nalaze u apsolutno podređenoj i lošoj situaciji. Da nema par izuzetaka u ovom gradu koji znaju kako tretirati mlađe ljude - Dunje Blažević i Lejle Hodžić iz SCCA ili Izete Građević iz Obala Art Centra, koji su pružali neke šanse - ne bilo ničega iz te oblasti. Živo se nadam da će neki političar, konkretan političar, čovjek koji odlučuje kome će se preusmjeriti sredstva u kulturi, konačno shvatiti da ta dva tabora podjednako treba tretirati.

DANI: Dobro, ali neće baš biti da publika koja dolazi da vidi Vaš rad svugdje isto reagira. Nama su slike ili biste Rade Končara i Marijana Badela nešto što pripada kolektivnom sjećanju, u New Yorku to može biti bezvrijedan komad metala.

ŠERIĆ: U principu, uvijek se mora objašnjavati. Kad je u pitanju rad koji spominjete, Heroji, tu ima stvari koje su apsolutno lokalnog karaktera, ali kada sam ih "preveo", ljudi su shvatili suštinu onoga što sam htio kazati. Jezik umjetnosti ponekad i nije baš očigledan i razumljiv, ali kad se razmišlja o stvarima, kad ih se prestane "gutati" servirane, onda je moguće da ljudi shvate i naš jezik, naše probleme. Pitanje je samo kako ih predstavljate, na koji način i pod kojim okolnostima. Dugo mi je trebalo da shvatim da svoj rad trebam porediti sa nekim svjetskim standardima i da ono što radim u Sarajevu mogu "svijetla obraza" pokazati i u Bruxellesu i u New Yorku i u Tirani, sa istom odgovornošću i istim odnosom prema sebi.

DANI: Pitanje o tome "šta dosjetku razlikuje od stvarne umjetnosti", sasvim sigurno je izazvano jednom vrstom tradicionalne poslovične opreznosti prema svemu i svačemu što se pokušava servirati kao umjetnost. Kako biste Vi odgovorili?

ŠERIĆ: Teško je striktno definisati šta je šta, ili da se izrazim jezikom našeg djetinjstva - "šta je šarafljenje, a šta nije". Prvo, mi smo ovdje uvijek imali veliki problem nedostatka kritike. Mi nemamo ljudi koji objavljuju članke u evropski relevantnim časopisima, mi nemamo dobru komunikaciju sa svijetom u tom smislu. Za nas bi bilo najbolje kad uopšte ne bismo pisali o našoj umjetnosti, kada bi naši časopisi objavljivali samo ono što se dešava u svijetu, da ljudi počnu dobijati informacije o tome šta su "šarafi", a šta ne. Ponekad je puno bolje objaviti jako dobar članak najboljeg svjetskog kritičara, da narod pročita ono što čitaju i u Parizu, Londonu, New Yorku, da i vi to ovdje pročitate i onda možete uporediti sa načinom na koji se piše o umjetnosti ovdje i tamo. Neke stvari koje se sada čine šarafima, možda za pet godina neće biti to, nego stvarne vrijednosti. Dalje, danas je veliko pitanje u Evropi šta je periferija, a šta centar umjetnosti. Pariz, recimo, koji je bio centar svjetske umjetnosti, to apsolutno više nije. Smijem se kladiti da su se u jednom momentu u Sarajevu dešavale puno pozitivnije i značajnije stvari od nečega što se istovremeno dešavalo u Parizu. Naša scena bi pod određenim uslovima imala neke šanse, ali bez stvarne komunikacije sa svijetom ona se gubi. Zagreb, Beograd i Ljubljana puno bolje komuniciraju sa svijetom nego mi. Doduše, njihovi resursi i političke veze su puno bolje nego što ih mi imamo. A umjetnost, isto kao i svaka druga stvar, zavisi od politike, a naša politika ne radi ništa da "pogura" našu umjetnost. Svi mi, kao, znamo šta kultura jedne države znači u prezentaciji same države na internacionalnom planu. Međutim, ono što naša država pokazuje kao našu kulturu je sasvim suprotno od onoga što bi u principu trebalo pokazivati. Duboko vjerujem da bez ozbiljnih političkih rekonstrukcija nema ništa.

DANI: Koliko je u tome važna i ekonomska osnovica? Umjetnost košta, a mi baš nismo bogato društvo.

ŠERIĆ: Novac se uvijek može naći. Kada neko u Sarajevu kaže - "mi nemamo para da organizujemo izložbu" - to je laž. Laž i lijenost. Smijem potpisati da će svaki umjetnik iz svijeta doći u Sarajevo i raditi izložbu, ali za to mu treba omogućiti uslove. Ponekad - takav je slučaj nedavno bio s Pistolettom - ljudi dođu iz "humanitarnih" razloga. On sigurno nije došao ovdje i rekao "ja ću izlagati ako mi date 10.000 dolara". Malo smo se i pokvarili jer je dosta tih ljudi stvarno počelo da dolazi ovdje jer su se zainteresovali, jer su vidjeli šta se dešava, a mi to pogrešno shvatili i odmah počeli misliti da smo centar svijeta. Kad razmišljam o sebi, uvijek mi pada na pamet da ovdje osjećam popriličnu količinu nekakve nepravde koja je još uvijek prisutna. Čini mi se da se stvari ponovo vraćaju na onaj nivo kao prije rata, ali to me baš i ne raduje. Ima dosta onog sarajevskog izolacionizma i mislim da je ovdje u principu gore nego što je bilo prije godinu i pol, dvije. Ima pozitivnih ljudi koji rade jako dobre stvari, ima i ideja, ali način na koji mi tretiramo umjetnike je jako loš. Stvari od početka nisu dobre: prvo ideš u neku umjetničku školu pa te krenu k'o malog driblati, onda dođeš na tu Akademiju, gdje u principu isto moraš slušati i moraš učiti neke stvari koje ti u 90 odsto situacija nikada neće trebati. Kad to završiš, onda, da bi mogao opstati, moraš ili u Udruženje, gdje znaš šta te čeka, ili ćeš u dizajnerske vode ili ćeš se šaltati pa tražiti pare po humanitarnim organizacijama ili ćeš bježati vani. Još uvijek postoji ta jedna jedina linija, taj sistem koji ne nudi različite opcije, nema alternativnih, praznih prostora gdje se umjetnici mogu iskazati. Ono malo nekakvih ateljea podijeljeno je davno između onih koji o tome odlučuju, tako da je i tu "mrka kapa". Možda bi se trebalo ugledati na načine kako su razvijenije zemlje krenule u rješavanje tih problema pa barem pokušati napraviti model koji bi mogao funkcionisati.

DANI: U svojim radovima koristite dosta motiva iz djetinjstva. Kako danas jedna od ključnih umjetničkih ličnosti ovdašnje scene gleda na vrijeme odrastanja u sarajevskom naselju Džidžikovac?

ŠERIĆ: Valja reći da smo imali neograničenu slobodu. Mi smo bili raja u kojoj je teško bilo opstati kao glup čovjek. Kod nas si se stvarno morao potruditi da bi opstao u raji, da te neko ne bi nasukao. Svi smo na neki način ili uspjeli nešto napraviti, ili smo totalno propali. Ako je neko i propao, propao je na pravi rock and roll način, a onaj ko se uzdigao, učinio je to na apsolutno pozitivan način. Taj Džidžikovac je bio nešto čega, na žalost, više nema. Nastajali su bendovi, slikalo se, sviralo, pisalo, ludovalo i odrasti u takvim okolnostima značilo je uvijek biti oprezan. I to u onom smislu u kojem je jedina stvar o kojoj treba da razmišljaš to kako da proguraš dan s tim silnim nepotrebnim informacijama koje su nekakav uslov da bi uopšte opstao. Morao si da znaš sve članove alpske skijaške selekcije Norveške i skakače reprezentacije DDR-a, i te stvari su umnogome olakšale neke "veće" stvari na koje smo kasnije nailazili.

DANI: O.K., mi "džidžikovci" smo ponosni što imamo jedno veliko ime u svijetu umjetnosti. Je li Šoba ponosan na sebe?

ŠERIĆ: Moram priznati da jesam. Ponosan sam na to što sam kroz život do sada prošao prilično pošteno, za sve sam se izborio. Naravno, nemoguće je napraviti sve u životu bez pomoći nekih ljudi. Normalna je stvar za nekog umjetnika da se seli, ja iz Sarajeva nisam otišao zato što sam morao, nego sam imao sreću da me pozvala jedna od najboljih akademija na svijetu i htio sam otići da se okušam. Kad prošetaš New Yorkom, počneš shvaćati da su tamo neke stvari konzervativnije nego ovdje: prošle godine je bila velika frka oko izložbe gdje je jedan umjetnik izložio sliku Bogorodice u govnima. Ali, teško mi je misliti o tome jesmo li mi konzervativni ili liberalni u uslovima u kojima nemamo voz ili autoput. Valja se stalno preispitivati: "gdje smo mi ustvari?" Tek kada odavde do Venecije budemo mogli za par sati, možemo na drugi način pričati o tome šta je umjetnost.

Arhiva Dani
198