heodor Adorno je kazao kako je poezija poslije Auschwitza nemoguća. Htio je vjerovatno reći da su užasi koncentracionih logora toliki da ih je nemoguće opisati, da je umjetnost pred tolikom temom nemoćna. Ipak, možda je istinitije kazati kako je umjetnost jedino pravo oružje protiv holokausta, jedini protuotrov, jedini pravi podsjetnik na nevermore. Jer i bosanski je rat, ispunjen tolikim koncentracionim logorima i masakrima, dokazao kako su svi politički vapaji protiv mogućnosti da se genocid ponovi ustvari tek puka retorika, dim, noć i magla, vatra i ništa.

Naprotiv, cilj umjetnosti nije zavođenje mase, već podsjećanje pojedinca. A onaj ko se jednom istinski i umjetnički suživi s dramom žrtve, tragedijom progonjenog, taj nikad neće biti progonitelj.

Dnevnik iz amsterdamskog potkrovlja Dva globalno najslavnija artefakta o holokaustu su vjerovatno Dnevnik Anne Frank te film Stevena Spielberga Schindlerova lista. Ova su dva djela, naravno, izrazito različita, no spaja ih ono najbitnije: duboki humanizam te ono što starinski nastavnici književnosti i maternjeg jezika običavaju nazivati idejom, porukom djela. A ta je poruka ustvari tek jedna riječ, riječ koju je i gavran u stanju naučiti izgovarati: Nevermore.

Dnevnik koji je djevojčica Anna Frank, kćerka Otta i Edith Frank, počela pisati na svoj trinaesti rođendan, dvanaestog juna 1942. godine, mogao bi se možda nazvati nehotičnim umjetničkim djelom. Taj prolazni hir tolikih tinejdžerki na pragu puberteta, pisanje dnevnika, postao je u slučaju Anne Frank najdirljivije svjedočanstvo u vremenu holokausta. Stranice na kojima se opisuje tegobno odrastanje u mračnom amsterdamskom potkrovlju bolne su i nezaboravne.

Ipak Anni se ne može odreći ni neka vrsta autorske samosvijesti. Naime, ona je u martu 1944. putem radija pokreta otpora čula poziv stanovništvu da za historiju sačuvaju svoje dnevnike. To ju je ponukalo da počne prepisivati i uređivati svoj dnevnik. Posljednji datum u dnevniku jest prvi august 1944. godine. Toga dana Anna je zapisala: "Kad tako paze na mene, postanem najprije nestašna, zatim žalosna i napokon potpuno obrnem srce, okrenem loše prema vani, dobro prema unutra, i stalno tragam za načinom da postanem onakva kakvom bih htjela biti i kakvom bih mogla biti kada… da, kada na svijetu ne bi bilo drugih ljudi."

Tri dana kasnije Anna je sa porodicom pritvorena. Nije imala ni šesnaest godina kada je umrla od tifusa u koncentracionom logoru Bergen-Belsen. Bilo je mart 1945. Od cijele obitelji Frank holokaust je preživio jedino otac Otto. On se 1946. ponovo popeo na onaj amsterdamski tavan gdje je pronašao dnevnik svoje kćeri.

Simon Wiesenthal, najpoznatiji lovac na nacističke ratne zločince, ovako piše o Anninom dnevniku: "Ovaj je dnevnik u mojim očima učinio više nego nirnberški procesi ili čak proces Eichmannu. Jer, prosječni ljudi ovdje su se najednom mogli identificirati sa prosječnom žrtvom, u čiju priču su se mogli uživiti. Kako je pri duši djevojčici koja se mora skrivati na tavanu, to našu moć zamišljanja ne prevazilazi u mjeri u kojoj to čini, recimo, izvještaj zatvorenika koji je prošao muke Auschwitza. Dnevnik Anne Frank je sretan primjer izvještavanja u doživljaju, i on sa jedne strane zrači neusiljenu autentičnost, pokazujući istovremeno tako visok literarni kvalitet, da uspijeva osvojiti čitaoce." Inače, Wiesenthal je, iziritiran neonacističkim osporavanjima autentičnosti Anninog dnevnika, uspio pronaći Silberbauera, gestapovca koji je uhapsio Annu i njenu porodicu.

Najnovije, upravo objavljeno izdanje Dnevnika, prvo je izdanje sa pet dosad nepoznatih stranica. Na ovim stranicama Anna opisuje loš brak svojih roditelja i svoj problematičan odnos s majkom. Ovi, može se reći, česti i uobičajeni mirnodopski problemi tinejdžerki još više potcrtavaju tjeskobno ozračje Anninog odrastanja. Ima filozofa koji tvrde da velika patnja čovjeka čini neosjetljivim na manje. Ove stranice Anninog dnevnika otkrivaju nemogućnost hijerarhiziranja patnje, one pokazuju kako su i u atmosferi svakodnevnog straha za goli život djevojčicu mučili problemi slični problemima tolikih njezinih sretnijih vršnjakinja.

Nepoznate stranice, čije postojanje Annin otac nikada nije skrivao, samo je želio da se ne objave dok još ima živih ljudi kojih se one dotiču, još jednom potvrđuju istinitost Wiesenthalovog mišljenja: ovaj je dnevnik zbilja kao stvoren za "identificiranje prosječnih ljudi sa prosječnom žrtvom".

Spielberg i Lanzmann Ako bi takozvanog prosječnog građanina upitali o najpoznatijem filmu o holokaustu, odgovor bi gotovo sigurno glasio: Schindlerova lista. A priča o Oscaru Schindleru, priča o čovjeku koji kao da je, u nomen est omen smislu, naslutio umjetnost koja će ga proslaviti, jest ustvari priča o tome (kažimo to Kišovim riječima) "u kolikoj meri lični stav i građanska hrabrost u teškim vremenima mogu da izmene sudbinu koju kukavice smatraju neminovnom i proglašavaju je fatumom i istorijskom nužnošću". To je priča o dobroti, o čovječnosti, priča o čovjeku koji je spasio 1.200 života, priča čiji je idealan moto ona gnoma iz semitskih svetih knjiga, jednako Talmuda i Kur'ana: "Ko spasi jedan život kao da je cijeli svijet spasio."

No i priča o Schindlerovoj slavi, o knjizi i filmu koji ga slave, jest lijepa priča, priča o zahvalnosti. Naime, jedan od ljudi koje je Schindler spasio od pakla koncentracionih logora podarivši im sklonište u relativnoj udobnosti tvornice municije, Leopold Paul Page, umro je u Los Angelesu devetog marta ove godine. Rodio se u Poljskoj, u Krakowu kao Leopold Pfefferberg. Na Schindlerovoj listi koja mu je spasila život, bio je zaveden pod rednim brojem 173. Po završetku rata preselio je u Sjedinjene Američke Države, najprije u New York, a zatim u Los Angeles. Tamo je otvorio prodavnicu kožnih proizvoda te je među piscima stao širiti istinitu priču o Oscaru Schindleru. Prošlo je trideset godina dok priča nije pronašla svog pisca. Bio je to Australac Thomas Keneally, koji je, inspirisan Pageovim sjećanjima, fotografijama te transkriptom Schindlerovog govora svojim jevrejskim radnicima, na kraju rata odlučio napisati Schindlerovu listu.

Knjiga je objavljena 1982. godine i posvećena je Pageovoj revnosti i upornosti. Jedanaest godina kasnije Spielberg je po ovoj knjizi snimio istoimeni film. Film je ovjenčan višestrukim Oscarima, besmrtnom globalnom slavom. Najbolji je to film ozbiljnog Spielberga, formalno dostojan velike teme koju obrađuje. Fascinantna crno- -bijela fotografija uz izvanredne glumačke nastupe čini ovaj film istinski izvrsnim ostvarenjem.

Spielberg je nakon Pageove smrti izjavio: "Da nije Leopolda Pagea, Oscar Schindler bio bi poznat među preživjelima koje je spasio te među učenicima i povjesničarima." Ipak, Schindlerova lista ne može biti prozvana najboljim filmom o holokaustu. To mjesto, čini se za vijeke vjekova, pripada filmu Claudea Lanzmanna Shoah. Ovaj devet i po sati dug film (da, film dug 570 minuta!) jest zasigurno jedan od filmskih događaja stoljeća.

Bosanskohercegovački gledaoci mogli su ga prije nekoliko godina pogledati i u programu TV BiH kad je prikazan u dva dijela duža od po četiri sata, dvije noći zaredom, u takozvanom elitnom terminu u osam navečer. (Ovo je nesumnjivo jedan od najboljih poteza državne televizije u njezinoj cjelokupnoj povijesti.) Isto tako, MESS je 1996. godine u obliku knjige objavio cjelokupni transkript ovog filma. Knjiga je opremljena izvanrednim pogovorom Simone de Beauvoir pod naslovom Sjećanje na užas. Na početku ona kaže: "Nije lako govoriti o filmu Shoah. U tom filmu ima magije, a magija se ne može objašnjavati."

Shoah nije ni igrani film ni dokumentarac, on bi se ponajprije mogao opisati jednom kovanicom Danila Kiša koju je on koristio u kontekstu književnosti: faction. Iskustvo gledanja ove slikopisne simfonije jest nešto zbilja neusporedivo s bilo kojim drugim filmom. To je Lanzmannovo životno djelo, djelo na koje je potrošio godine i godine života.

Inače, Claude Lanzmann je rođen u Parizu 1925. godine. Još kao osamnaestogodišnjak istakao se kao jedan od osnivača pokreta otpora. Početkom pedesetih sa Sartreom i Simone de Beauvoir uređivao je glasoviti časopis Moderna vremena. Uostalom, prije nekoliko godina dao je intervju i Danima.

Od Benignija do Hannah Arendt U filmskom promišljanju holokausta u posljednje vrijeme najveću je pažnju na sebe privukao poznati film Roberta Benignija: La Vita e Bella (Život je lijep). Ovaj film doživio je prilično kontroverznu recepciju. Na prvi pogled zbilja zvuči loše: komedija o holokaustu, no velika većina gledatelja smatra i smatrala je kako je film vanredno dirljiv te da se izrazito snažno, makar i na neobičan način, suprotstavlja neljudskom vremenu.

Roman Polanski, i sam žrtva holokausta, upravo završava snimanje filma Pijanista, koji će zasigurno predstavljati iznimno važan kamenčić u mozaiku filmske obrade ponajveće tragedije dvadesetog stoljeća. U književnosti se naročito potvrđuje činjenica da su najbolja djela o holokaustu uglavnom napisana od strane žrtava.

Najbolji demanti Adornovoj skepsi o mogućnosti poezije nakon holokausta jese pjesme Paula Celana, naročito znamenita Fuga smrti. No Celana kao da su dostigli Coleridgeovi stihovi: Otada, u nenadan sat/ Agonija se vraća:/ O grozotama dok ti pričam/ Srce mi gori ko lomača. Ubio se skočivši u rijeku Seine u aprilu 1970. godine.

Autor izvrsnih knjiga o holokaustu, Primirje i Zar je to čovjek, Primo Levi u jednoj od svojih knjiga citira pomenute Coleridgeove stihove. I on je sam sebi oduzeo život: jedanaestog aprila 1987. godine - T.S. Eliot je u pravu, april je, zbilja, najokrutniji mjesec.

Najslavniji živući pisac o holokaustu jest nekadašnji zatočenik Buchenwalda, autor knjiga kakve su Veliko putovanje, Kakva lijepa nedjelja, Pisanje ili život, Španjolac koji (uglavnom) piše na francuskom Jorge Semprun. U ovom je kontekstu nužno spomenuti i knjige mađarskog Jevreja Gyorgyja Konrada te pripovjetke Poljaka Tadeusza Borowskog, Bete iz Miloszevog Zarobljenog uma. Njegove je pripovjetke Czeslaw Milosz smatrao najstrašnijim svjedočanstvom o koncentracionim logorima.

I Borowski pripada onoj grupi pisaca koji su preživjeli torturu koncentracionog logora, no koji nisu mogli izdržati uspomene - i on je izvršio samoubistvo.

Kad je riječ o svojevrsnoj filozofskoj obradi teme holokausta, mora se istaći ime jedne od najumnijih žena dvadesetog stoljeća. To je, naravno, Hannah Arendt. Njezina knjiga Eichmann u Jeruzalemu jest obavezno štivo za svako iole ozbiljnije proučavanje holokausta. Ova velika knjiga o banalnosti zla jest jedan od najvažnijih non-fictiona proteklog stoljeća. Arendtova je, inače, rođena u Kantovom rodnom gradu, Königsbergu, i kao da je već tom činjenicom bila predodređena za velikog pisca i filozofa. Bila je Heideggerova studentica i prijateljica te naposljetku njegova velika ljubav. Ova ljubavna priča znamenitog filozofa (kažimo to eufemistički), ne previše osjetljivog na pitanja morala, i njegove studentice mlade i lijepe, svojevrsne moralne paradigme svog vremena, jest bez ikakve sumnje jedna od najintrigantnijih tema (filozofske) povijesti prošlog vijeka.

Bosna na čekanju Najlogičnije je ovaj tekst završiti umjetničkim radovima na temu holokausta na ovim našim, nesretnim južnoslavenskim prostorima. Definitivno najbolje knjige na ovu temu napisao je Danilo Kiš (za kojeg je holokaust također bio i intimna, porodična tragedija).

Riječ je o romanu Psalam 44 te trilogiji Porodični cirkus, naročito njezinom posljednjem dijelu, romanu Peščanik. Treba istaći i Aleksandra Tišmu, posebno romane Upotreba čoveka i Kapo. A što se tiče bosanske književnosti, tu je, naravno, neizbježni Ivo Andrić, čija je pripovijetka Bife Titanik briljantan artefakt o jednoj konkretnoj žrtvi, nesretnom Menti Papi i njegovom dželatu Stjepanu Koviću. (Istoimeni TV film po ovoj priči snimio je Emir Kusturica.)

No vjerovatno najznačajnije bosansko svjedočanstvo o holokaustu, temeljni kamen bosanske logorologije, jesu knjige Ilije Jakovljevića, njegova zbirka pjesama Lirika nevremena i naročito njegovo prozno djelo Konclogor na Savi. (Ovu veliku, a zaboravljenu knjigu nedavno je objavio zagrebači Konzor.)

Dnevnik Zlate Filipović, djevojčice iz Sarajeva, bio je prije nekoliko godina svjetski izdavački hit. Mediji su je nerijetko krstili bosanskom Annom Frank. Nekolicina preživjelih logoraša Omarske i Keraterma ukoričili su svoja stravična svjedočenja. Dokumentarci poput BBC-jevog Krika iz groba također su vrijedna ostvarenja.

Ipak, prave priče o posljednjem bosanskohercegovačkom holokaustu još čekaju svoje pisce.

Arhiva Dani
198