Povijesno outsiderstvo Pripremajući se da pišem o jednoj ozbiljnoj temi, ozbiljnoj knjizi i ozbiljnom autoru, svjestan sam da ni jedna knjiga o nama i našim naravima nije rekla toliko koliko ratno i poratno bosanskohercegovačko iskustvo. Odnos je to istine i doživljene istine. Narod bi rekao: "Nije nam maslo za ramazana." Kako bi, uostalom, i moglo biti kad smo zadnjih 200 najdinamičnijih godina europske i svjetske povijesti uglavnom prespavali pod jarmom autoritarno-ideologijskih režima.

Pad Berlinskoga zida 1989. i krvavi raspad Jugoslavije označili su naše buđenje, ali ne i ulazak u svijet modernih političkih ideja i civilnoga društva. Naša prošlost i nije ništa drugo nego gruba šala povijesti. Konstituirali samo se kao povijesni anakronizam, kao nusproizvod povijesti. Otuđeno triješće, u stilu fratarskog egzistencijalnog humora rekao bi Srećko M. Džaja.

O hrvatskim samoupravljačima Bolji primjer za to od nedavne uspostave hrvatske samouprave tražiti ne treba. Bilo bi lakše pisati o aktualnom političkom mjesečarenju Ante i interesne mu kompanije, ali zbog uvjerenja da se definitivno radi o političkim gubitnicima staljinističke provenijencije koji su za sprovod svoje politike ovim činom uradili neusporedivo više nego svi njihovi politički protivnici zajedno, od ove se teme ipak odustalo. Nije da oni neće proizvesti još štete - za hrvatski narod u BiH pogotovo - ali budući da su prešli crtu poslije koje povratka nema, ostaje samo zaželiti im sretan put tamo gdje su oduvijek i pripadali: u tribalnu prošlost na koju se - držeći se za srca (čitaj novčanike) prilikom intoniranja Lijepe njihove i danas-dan pozivaju.

Povijesno gledano, procesi su vraćeni pola stoljeća unatrag: u doba zaživljavanja samoupravnog radničkog socijalizma. Ovdje prošlost nikako da postane povijest (P. Matvejević). Zato se mi toliko motamo i tumaramo po prošlosti, jer u iscrpljenosti svih životnih formi jedino to i preostaje. Povijest est magistra vitae, rezimirao je ovdašnji znalac povijesnih usudbi.

Dosade, samo malo dosade Mnogo je važnije zato pisati o onome što u ovoj "nedosadi" bar teorijski otvara perspektive, nudi šanse. Knjiga akademika Envera Redžića - nema sumnje - svojom je pojavom odškrinula prozor one "dosade" na koju se tuži norveški profesor Svein Monnesland, autor prelijepe fotomonografije o Bosni: 1001 dan.

Ovaj ugledni slavista sa univerziteta u Oslu, očito fasciniran slikama drevne Bosne, potužio se na nedavnoj promociji svoje knjige da je u Norveškoj - za razliku od Bosne - dosadno. Moglo bi se pisati o europskoj "dosadi" o komercijalizaciji i ateizaciji Europe, ali o tome nekom drugom prilikom.

Pred panoramom ideja Redžićeva knjiga prije svega je panorama povijesnih ideja selekcioniranih stručno i sa izoštrenim smislom da se odstrani važno od nevažnog, a rezultat je njegova višegodišnjeg rada na novijoj bosanskohercegovačkoj povijesti, muslimansko-bošnjačkoj posebno. Bez tako prisutne nacionalne euforije, koja u pravilu prelazi zadnju liniju ukusa, Redžić prati raskršća muslimanske politike u BiH zadnjih 100 godina, bez "šminkanja" i naknadne pameti na vidjelo iznosi sve kontroverze i nedosljednosti koje su pratile jednu političku ideju, od septembra 1993. imenovanu bošnjačkom.

Potcrtavajući da se radi o nedovršenim procesima i da je za konačne ocjene rano, ali osjećajući da su korijeni problema urasli u davnu prošlost, Redžić svoju studiju započinje bosanskim srednjovjekovljem, odnosno pitanjem njegove konfesionalne "topografije". Iako ostaje kod tradicionalne - u kritičkoj historiografiji odbačene nominacije tzv. bogumilstva - Redžić prednost ipak daje modernim tumačenjima te pitanje širenja i primanja islama - još i danas neuralgičnu točku bošnjačkoga identiteta - ne svodi na pojednostavljene ideologijske konstrukte. Nadati se da će neki od bošnjačkih historičara ovaj fenomen sagledati u kontekstu europske povijesti obilježene reformacijom i protureformacijom, odnosno u okviru globalnih odnosa Osmanskoga carstva i europskih sila tog vremena. Već sada vrijedi tipovati na to da će - osmotren u tom svjetlu - problem dobiti jednu potpuno novu dimenziju, i da će bošnjačko-muslimanskom identitetu dati toliko potrebno samopouzdanje.

Inače, bošnjačka će najveća muka - a u suštini jednostavan i europskoj povijesti konfesionalizacije kompatibilan problem - svoje "tumače" i dalje imati u pseudoznanosti koju zadnjih dana na stranicama Oslobođenja po tko zna koji put javnosti "raskošno" prezentira dr. Enver Imamović. Na stranu sva ta iracionalna i neskrivena mržnja prema Katoličkoj crkvi, u Imamovićevoj adrenalinskoj interpretaciji svodivoj na križarske ratove, inkviziciju i lomače. Osnovni problem jeste u tome što se iz ove iskrivljene dioptrije višestoljetni bošnjačko-muslimanski identitet uspostavlja u opoziciji prema katoličanstvu i Katoličkoj crkvi, dakle kao negativan i negatorski.

Sličan se primjer može naći u češko-njemačkim relacijama, ali to je vrijeme odavno prohujalo i pripada srednjem vijeku. Kod nas, pak, degenerirano srednjovjekovlje nikako da postane povijest.

Ovakvi etno-nacionalistički manifesti u ruke daju najmoćnije oružje onima koji ovu zemlju trogloditski dijele i prekrajaju već 10 godina. Upravo u ovu zamku bošnjačka je politika upala još 1992., i do danas se iz nje izvukla nije. Ako je zadnja za javnost zatvorena sjednica Glavnog odbora SDA i najava raskida ljubavi sa HDZ-om i SDS-om, pretvaranje Stranke u Stranku centra, te pružanje podrške Alijansi za promjene i njezinim probosanskim programima znak zaokreta, bilo bi poželjno da Glavni odbor SDA hitno nabavi nekoliko Redžićevih knjiga prije održavanja Kongresa najavljenog za jesen ove godine. I ne samo to nego i pročita, a Redžićeve teze ugradi u politički program. Ostane li se na onoj pretpovijesnoj paroli - Na svojoj zemlji u svojoj vjeri - piši propalo. Prije svih za same Bošnjake. Bosna će se definitivno etnički podijeliti, a u tom raskusurivanju oni će izvući najdeblji kraj.

Nasuprot opskurnim velikodržavnim tlapnjama, trijezni i autorefleksivni Redžić - oslonjen upravo na čvrste povijesne spoznaje - podvrgava strogoj kritici takve za BiH fatalne koncepte: "Bosni kao da nije bilo moguće da se oslobodi hegemonije. Između dva svjetska rata hegemoniju u BiH imala je politika srpskog velikodržavlja; u uslovima fašističke okupacije BiH je bila osuđena na velikohrvatski državni totalitarizam; u razdoblju od 1945-1990. politički hegemon bila je KPJ; od 1990. do sada bošnjačka SDA uporno teži za hegemonijom u BiH. Istorijski se potvrdilo da hegemonija ugrožava i razara BiH, da je hegemonija pokretač i nosilac dezintegracije BiH."

Mjesto Bošnjaka u budućoj BiH vidi Redžić kroz jedino moguću, sa poviješću u punom skladu izgrađenu europsku političku dioptriju: "BiH može postati stabilna država ne utrkom nacija da bi povećale svoju političku snagu i uticaj na državne poslove, što neizbježno vodi nacionalnim konfliktima i destruiranju države, već osiguravanjem jednakopravnosti građana - pripadnika svih b-h naroda, razvijanjem demokratskih odnosa, jačanjem poretka zakonitosti i pravne države. Težnja da jedan narod, pogotovo većinski, čini BiH jakom državom, motivirana je intencijom da u državi ostvari suprematiju i hegemoniju, što neminovno vodi u duboke krize, često po državu katastrofalne. Ako jedna nacionalna politika u višenacionalnoj državi, kakva je BiH, kontrolira sva ili najvažnija područja državne aktivnosti, ona postaje izvorište nazakonitosti, koja ugrožava samu državu i čini njen poredak nestabilnim i permanentno kriznim."

Svaki tjedan, tri nedjelje u Bosni U knjizi profesora Monneslanda, str. 303., nalazi se pasaž (Avelot de la Neziere, 1894. god.) koji - mutatis mutandis - odslikava današnje stanje duhova i političku situaciju u BiH: "U Sarajevu svaki tjedan ima tri nedjelje, što dobro odgovara komotnom orijentalnom načinu života. Vjernici raznih vjera imaju svaki svoj dan za odmor; muslimani petak, Jevreji subotu i kršćani nedjelju, ali svi, iz poštovanja prema drugima, smatraju svojom dužnošću ne samo ne smetati svojim sugrađanima u njihovoj vjerskoj službi, nego čak i sudjelovati u njihovoj radosti tri dana ne radeći ništa."

Naglasak je u ovome: "tri dana ne radeći ništa." Ovaj živopisni izvadak danas je aktualan kao matrica goruće potrebe za političkim konsenzusom u "najkompliciranijoj zemlji Evrope", kako je za BiH rekao Josip Vidmar na zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 1943. Sada je situacija neusporedivo složenija jer ne postoji ondašnja jednostavna dilema izbora između fašističkog i antifašističkog bloka, nego političko rješenje zahtijeva najmanje četiri paralelna konsenzusa koji su, opet, sami u sebi višeslojni:

1. Unutarbosanskog: srpsko- -hrvatsko-bošnjačkog
2. Unutareuropskog: englesko--francusko-njemačkog
3. Europsko-američkog
4. Europsko-američko-islamskog (država Islamske konferencije)

Današnja BiH najbolji je primjer kako svemoć prerasta u nemoć, a izlječenju te stare boljke europskih politika na Balkanu bošnjački bi političari mogli dati povijesni doprinos shvate li da je bošnjački narod - ne svojom zaslugom, nego stjecajem povijesnih okolnosti - danas možda najvažniji narod Europe.

Rješenju svjetske dihotomije predstavljene u Huntingtonovoj knjizi kao sukob civilizacija - u suštini dihotomije između profanog i sakralnog - probosanska, transparentna i konzistentna a to ujedno znači i europska bošnjačka politika ne samo da bi dala značajan doprinos nego bi zajedno s drugima širom otvorila vrata novim idejama i ozbiljnoj izgradnji državnih institucija. Takav koncept nudi Redžićeva knjiga.

Kod nas problem i jeste u tome što historičari pišu vrijedne knjige, ali do političara dospijevaju samo djela salonske historiografije.

O Zgodiću i zgodovini Na promociji Redžićeve knjige laskave joj je ocjene uputio prof. dr. Esad Zgodić, pokazavši da pravilno razumijeva bošnjački problem i načine njegova rješavanja. Međutim, sjenu na njegovo izlaganje bacio je on sam upustivši se - bez ijednog argumenta, ali zato arogantno - u monolog o nekim tezama Srećka M. Džaje, istaknuvši da pred njima ne treba padati u idolatriju. Nisam mislio da su predstavljanja knjiga prilike za znanstvene diskusije, i zato sam - shvativši da su primjedbe upućene meni jer sam se nekoliko puta pozvao na Džaju - Zgodiću ponudio da na drugom mjestu javno polemiziramo o Džajinim zaključcima. Profesor me međutim razočarao odgovorivši da on nije medievalist i da se ne može upuštati u takvu raspravu. Ali Džaji dijeliti lekcije, to može. I to povjesničaru koji je od nemuslimana prvi javno afirmirao bošnjačko- -muslimanski politički, kulturološki i nacionalni identitet.

Sam po sebi očajno bizaran ali tako svojstven vladajućoj klimi u našim znanstveno-intelektualnim krugovima, Zgodićev me promašeni intervent potakao da osim Redžićeve bošnjačkoj političkoj i intelektualnoj eliti toplo preporučim čitanje Džajinih knjiga. Zid šutnje i ignorancije (u Zgodićevu slučaju pojačan nekompetencijom) na koji su one ovdje naišle još od 1971. konačno treba ukloniti i sa njegovim tezama - dosad sa mjerodavnog mjesta i na primjeren način neosporenim - prodiskutirati onako kako to nalažu najviši znanstveni uzusi: sine ira et studio.

Imperijalizam pjesnika i karikaturalni imperijalizam generala Nećemo, valjda, reagirati poput Envera Imamovića, koji mi je poslije jedne moje nedavne kritike izrečene na stranicama ovog magazina javno prijetio, poručivši da "pripazim šta govorim". Pozivao se tada ne na moju argumentaciju, nego na bošnjačke grobove. O bošnjačkim grobovima, međutim, ja sam javno govorio i odgovorne uz slike spaljene Foče prozivao još aprila 1992., za razliku od njega koji je tada kovao strategiju u podrumu, odnosno pisao pseudo-historiografiju krvi, tla i istrebljenja.

Dobro je zato da je Redžić napisao svoju knjigu, jer će budućnost ponovno potvrditi da "imperijalizam pjesnika vlada i traje duže od imperijalizma generala" (Fernando Pesoa). Kad se to desi - a desit će se prije ili kasnije - tada ćemo se poput profesora Monneslanda i mi moći potužiti na dosadu.

Jelavićev CRO-herc-atest Upravo dok završavam tekst, do ruku mi dolazi Oslobođenje (17. III. 2001.) gdje mi, uz ostale hrvatske predstavnike u novoformiranoj vlasti Federacije BiH, Ante Jelavić priznaje da nisam izdajnik, da me uvažava kao Hrvata, ali ne i kao predstavnika hrvatskog naroda. Ne tako davno, točnije 2. I. 1999., na naslovnoj strani novina znakovita imena - Hrvatska riječ - osvanuo je natpis: "Lovrenović je zbog egzistencijalnih razloga morao postati najveći Bošnjak." Sudeći po Jelavićevoj izjavi, čini se da sam se u međuvremenu nacionalno osvijestio. Došao tobe. Sve je to, međutim, jednostavnije nego što izgleda. I onda i danas, a siguran sam i sutra, ja sam bio i bit ću ono što jedino mogu biti: nacionalni Hrvat, ali bosanskog kulturološkog sadržaja, bez matičnih i rezervnih domovina iza sedam gora, sa Kraljevom Sutjeskom a ne Medvedgradom kao "oltarom domovine". Jeste pomalo patetično, ali ništa manje istinito. Tu se moje i Jelavićevo hrvatstvo toliko razlikuju da mu ni u primisli ne dopuštam određivati mi njegovu mjeru, nešto kao standardizaciju nacionalne kvalitete na koju sebi uzurpira pravo.

Za razliku od Jelavića i njegova CRO-herca, ja sam bio i ostao neprofitabilan Hrvat, ne izvlačim kamate i dividende iz nacije. Zločin HDZ-a nad bosanskim Hrvatima pretvorio nas je u dva različita svijeta, sa razdaljinom između sjevernog i južnog pola. Sreća je da tu parazitsku oligarhiju reprezentira zanemarivo mali broj partijskih skorojevića, koji s narodom - pa ni onim u Hercegovini - nema ništa zajedničko. Od HDZ-a izmanipulirani katolički svijet izgubio je svoje bosansko duhovno središte i poput uklete duše luta sprženim poljanama besmisla u raznim Drvarima od stoljeća sedmog, sijući u Bosni, gleda kad će u Hrvatskoj pasti kiša. Ali Anti je važno da vlada - to je njegova mjera zadružno-interesnog hrvatstva - briga njega za narod, za Crkvu, za vjeru... za jedini autentični ambijent ovdašnjeg hrvatstva: za Bosnu i Hercegovinu. Davno je rečeno, i prozirno-lukavi Ante je shvatio: "Kruha i igara."

Arhiva Dani
198