Opservatorij

Verdi i kauboji

Bal pod maskama i simfonijski koncert; Narodno pozorište Sarajevo, 19. i 20. mart 2001.

Postalo je već pravilo da rijetke operne premijere u sarajevskom Narodnom pozorištu bivaju praćene simfonijskim koncertom upriličenim narednog dana. Takav dvodnevni muzički praznik posljedica je prakse koju je orkestar Sarajevske filharmonije prinuđen da sprovodi: za značajne nastupe poziva se ispomoć iz inozemstva, pa se o jednom putnom trošku izvedu dva različita cjelovečernja nastupa. Ovoga puta, tik pred sam dolazak proljeća i zatvaranje festivala Sarajevska zima, muzičke umjetnosti gladna publika na meniju je imala dvije vrhunske predstave.

Sarajevska opera je "Verdijevu godinu" obilježila predstavom Bal pod maskama, koja je u ovoj kući bila izvođena u tri navrata: 1951, 1958, te 1973. Kontroverzno djelo Verdijevog srenjeg perioda na scenu su ovaj put postavili talijanski reditelj i scenograf Giannpaolo Zennaro i njegov asistent Felix Serraclara - i to u bostonskoj inačici. Naime, opera Un Ballo in Maschera provobitno je bila bazirana na povijesnoj činjenici ubojstva švedskog kralja Gustava III umiješanog u zabranjenu ljubav. No napuljski cenzori u Verdijevo vrijeme nisu mogli dozvoliti da se čak ni na pozornici može prikazati ljubavna afera, abdikacija i atentat među aristokratijom, tako da su i Verdi i libretist Antonio Somma dešavanje opere iz Skandinavije preselili u Novu Englesku, u Boston pred kraj 17. stoljeća, a glavnom su liku snizili rang sa kralja na vojvodu Renata.

Danas se u kućama širom svijeta izvode obje varijante, mada se ona švedska preferira.

Novo sarajevsko izvođenje odisalo je svježinom i energijom svih protagonista. Odluka da se cijeli tekst izvodi na originalnom, talijanskom jeziku, pridonijela je općem dojmu, a glavni akteri: tenor Cesare Gollini - gost iz Italije u ulozi Riccarda, zagrebački bariton Tomislav Bekić u ulozi Renata, te Amila Bakšić u glavnoj sopranskoj ulozi, svoj su posao obavili s neskrivenim uživanjem. No, Lejla Jusić kao paž Oscar, sa krunom u zahtjevnoj ariji iz prvog i četvrtog čina pokazala je svoje najkvalitetnije izdanje do sada. Margit Tomik je rolu vračare Ulrice iznijela upečatljivo i ekpresivno, ne samo u vokalnom već i u scenskom smislu. Orkestar pod ravnanjem Miroslava Homena svojski se potrudio da predstavi udahne polet, a jedina slaba strana premijere bio je zbor, posebno njegov tenorski part, koji nas je kontinuirano podsjećao da smo ipak u glasovnim potencijalima osiromašenoj Bosni.

Na istim daskama naredne večeri našao se samo orkestar, ovoga puta u formi Sarajevske filharmonije, predvođen počasnim dirigentom Charlesom Ansbacherom. Najprije smo čuli Mozartov Koncert za obou u C duru, u kojem se kao solista predstavio Vladimir Puškaš, Novosađanin nedavno promoviran u prvog oboistu Sarajevske filharmonije, koji je ovom prilikom opravdao investirano. Mozartova simfonija Hafner bila je slijedeća tačka. Šarmantno i igrivo odsvirana, ova simfonija, sa svojim žustrim prvim i četvrtim stavom, uvjerila nas je da je Ansbacher kroz višekratnu suradnju sa orkestrom počeo njime vladati bolje od ostalih dirigenata. Schumannova Prva simfonija proljetna učvrstila je ovaj dojam - podvostručena sekcija limenih duhača nije iznevjerila, zvuk je bio uravnotežen i postignuta je romantičarska simfonijska boja. Prijatno iznenađenje Ansbacher je ostavio za kraj - umjesto kratkog bisa, kako je to uobičajeno, orkestar je pripremio nešto duži pozdrav od publike. Bila je to uvertira na temu iz filma Kauboji, skladatelja Johna Williamsa, i to iz perioda prije no što se ovaj proslavio radeći muziku za Spielbergove hitove. Ovo djelo, tipično za holivudsku produkciju, odsvirano je u dobrom revijskom maniru.

Neosporno je da naš orkestar ima mogućnosti i želje da povrati nekadašnji predratni sjaj - Sarajevska filharmonija može izvesti dobar koncert kada je motivirana i, što je najvažnije, kada je dostojno plaćena. No to, nažalost, najmanje zavisi od muzičara samih. (V. Andreé Zaimović)

Biti poražen

Hamzalija Muhić: Izložba slika; Galerija "Roman Petrović", 20. mart - 1. april 2001.

Otvarajući petu samostalnu izložbu akademskog slikara Hamzalije Muhića u sklopu Sarajevske zime, Edin Numankadić je istakao estetsku i etičku bliskost koja postoji između ova dva umjetnika, definišući, možda, tako i pojam prijateljstva. A parafrazirajući Da Vincijevu misao o vezi između gledanja starih zidova i razvijanja mašte, Numankadić suptilno uvodi publiku u Muhićevo djelo.

Ova zanimljiva izložba, postavljena u Galeriji "Roman Petrović", plod je dvogodišnjeg autorovog rada i istraživanja "onih oblika, pojava i pokreta koji nemaju nikakvih namjera da nas fasciniraju bilo čime", što je, po Muhiću, čista ljepota. "Nekontrolisana vlaga koja se širi po zidovima, utabane staze na zemlji, razbacane grančice i lišće po putu, taloženje i raspadanje, oblaci što ih goni vjetar govore nam upravo o tome. Njihova ljepota jeste u njihovoj slučajnosti i slobodi", primjećuje autor koji je na prošlogodišnjoj šestoaprilskoj izložbi ULUBiH za svoj rad dobio nagradu za slikarstvo.

Svojom autentičnom komunikacijom sa prirodom, koja rezultira oponašanjem iste, što kazuje nastalo djelo, umjetnik (i vrstan pedagog) uspijeva ostvariti komunikaciju sa publikom. Prepoznavši ljepotu u pojavi, Muhić istu izdvaja iz prirodnog okruženja, a posmatrač je u prilici da u galerijskom ambijentu gledajući konačno progleda i vidi neki od oblika sa kojima se svakodnevno susreće. Pojedina djela gledaoca gotovo upućuju, savjetuju šta mu je činiti kada se nađe pred problemom kakav je, naprimjer, memljiva fleka na zidu. To su one uporne fleke za koje više nema lijeka. Prekrečene bezbroj puta, one će se pojavljivati iznova i iznova, mijenjajući tek oblik ili nijansu. Šta raditi? U njima najprije treba prestati gledati problem. Onda se sa njima pomiriti i na kraju priznati poraz i uramiti ih.

"Osjećam se poražen", kaže čovjek koji je uramio nekoliko desetina "fleka" i sličnih pojava. Za pravilno shvatanje takvog poraza treba znati da je akcija u čišćenju smeća performans u kome bi Hamzalija Muhić najradije učestvovao. Naravno, ako je to pravi način da se prirodi pomogne da pobijedi. Budimo malo poraženi. (N. Džanko)

S Tahirom kroz vjekove

Tahir Dž. Tanović: Ključka kapetanija u Hercegovini i porodica Tanović; Udruženje građana istočne Hercegovine, Sarajevo, 2000. godine

Historija porodice Tanović je historija Bosne, a pogotovo Hercegovine. Sve ono što se dešavalo u zemlji nije moglo mimoići Tanoviće, a nerijetko je bivalo da ono što se dešava njima, dešava se još malo kome. Iako i sama BiH ima takozvani višak historije, koji najčešće označava krvavu košulju, porodica Tanović ima još i pride zahvaljujući najprije nepovoljnom, perifernom geografskom položaju kakav ima Gacko u BiH i cijela Stara Hercegovina. Tahir Tanović je, služeći se dostupnim relevantnim historijskim izvorima te usmenim predanjem i legendama, uspio dosta vjerno rekonstruisati bitisanje porodice Tanović od dolaska Osmanlija (pa i prije) do danas.

Centralno mjesto Tahirovog, samo po konsultovanim izvorima sudeći, opsežnog istraživanja je uloga kapetana Tanovića i Ključke kapetanije (najvjerovatnije 1705.-1835. godina) u složenim i burnim povijesnim zbivanjima i okolnostima kroz koje je narod Bosne u tom periodu prolazio.

Autor temeljito istražuje i daje podatke o svakoj vojni u kojoj su Tanovići učestvovali, bilo da se radi o pohodima na dalekim granicama carstva ili o bitkama sa hajducima pred kućnim pragom. Knjiga obiluje zanimljivim pojedinostima o tome ko je s kim mejdan dijelio, ko i kad zasjede postavljao, pa čak i kolika je plata bila farisima, azapima, mustahfizima, mortolozima, pasbanima i tobdžijama, a hajduci i crnogorski zulumćari obično imaju svoja imena i prezimena (Bajo Pivljanin, Limun harambaša…)

Ono što svakako upada u oko čitaocu je očit rivalitet među uglednim bošnjačkim porodicama gatačkog kraja. Autor će iznijeti niz navoda uglednih naučnih radnika koji potkrepljuju činjenicu da je u slučaju Tanovića riječ o porodici još iz predturskog razdoblja, da su Tanovići "od davnina plemići (kiši-zade) po rođenju", da je to "stara ugledna porodica", "poznata stara porodica" i slično, a neće se libiti da zaključi: "Za druge bošnjačke porodice iz Gacka, to se ne kaže."

Poglavlje knjige Odnosi Tanovići-Čengići takođe ilustrira rivalitet među porodicama, ali pošto se među Čengićima našao jedan Smail-aga, u čiju je slavu bespredmetno sumnjati, autor na svjetlo dana iznosi vrijedne podatke o Smail-aginim savremenicima i saradnicima iz porodice Tanović.

Knjiga obuhvata i porodicu u periodu vladavine Austro-Ugarske monarhije, Kraljevine Jugoslavije, Drugog svjetskog rata i SFRJ. Poglavlje o Drugom svjetskom ratu i organiziranom otporu Fazlagića kule je svakako nezaobilazan, svjetliji dio bošnjačke novije historije koju svim dolazećim pokoljenjima treba predočiti na način na koji je to uradio Tahir Tanović, a njegovu knjigu svakako preporučiti široj čitalačkoj publici. Ne samo onoj porijeklom iz Stare Hercegovine. (N. Džanko)

Gall puta dva

Zlatko Gall: Enciklopedijski CD-vodič/Esencijalni albumi rocka (1954- -2000); Mozaik knjiga, Zagreb, 2000. i Pojmovnik popularne glazbe; Šareni dućan, Koprivica, 2001. biblioteka Mali mrav

Splitski je kunsthistoričar i novinar Zlatko Gall (1954) poznat po tomu da piše mnogo, dobro i redovito i to o najrazličitijim područjima ljudske duhovnosti. I kad je već tako, onda je red da se neke stvari objavljenje po tiskovinama ukoriče i u knjige, pa nas je na prijelazu iz prošlog milenija u novi zapljusnulo nekoliko izdanja kojima je autor upravo Zlatko Gall. Dva od njih spadaju u tzv. neophodne rockerske komendije. U prvom (Enciklopedijski CD-vodič) on okuplja gro svojih kritika koje je pisao o najrazličitijim diskografskim izdanjima, a u želji da slušaocima pruži jednu bazičnu informaciju o tomu što bi morali imati u svojoj cedeteci.

Iako Gall u uvodnom tekstu Enciklopedijskom CD-vodiču, podnaslovljenom i sa Esencijalni albumi rocka (1954-2000), naglašava da se ipak radi samo o subjektivnom izboru, ipak se ova opsežna knjiga da pomnije analizirati i predstavlja dosta pouzdan bedeker kroz svijet onoga što je nastalo od rock'n'rolla preko rocka i različitih derivata, sve do najsuvremenijih plesnih i hi-tech diverzija. Gall je informiran i čovjek od ukusa, on zahvata široko, a nekada i preširoko u materiju, ima vlastite preferencije, što ni u kom slučaju nije loše, no zbog toga ponekada trpi cjelina. On ne ide previše u širinu i biografije pojedinih izvođača ili pak grupe predstavlja isključivo kroz njihove diskografske aktivnosti. Otuda i naša prva primjedba - čini se da bi ovoj knjizi više pristajao naziv Gallov vodič kroz rock cedeteku, a ne enciklopedija. No, za mlade slušaoce koji tek počinju stvarati diskoteku, knjiga će biti više nego dobrodošla.

Kao jedan potpuno osoben svijet stvaralaštva prevashodno mladih, vezan za složenu tehnologiju i nadolazeći koliko iz supkulturnih prostora, toliko i one zvanične kulture, široki spektar popularne glazbe generirao je svoj semantički kôd drugačiji od onoga visoke kulture, djelomično i poradi toga jer je želio sačuvati subverzivni karakter u odnosu na etablirane vrijednosti. Što je to riff, što hillbilly, što loop, što opet doo-wop ili pak shuffle i tako redom i tako dalje? Knjižica džepnog formata, Pojmovik popularne glazbe, vodi kroz taj složeni jezički labirint ukratko, jezgrovito i sa dodatnim natuknicama. Dakako, opet bismo našli bezbroj termina, žanrovskih odrednica ili stilova i instrumenata koji bi se mogli uvrstiti. Između ostalog, ne nalazimo i neke od termina i pojmova vezanih za naše podneblje - recimo new primitivs ili autorska pjesma, dalmatinska šansona, klapa i tomu slično. Dakle: koristiti ali uz konzultiranje sa izvanrednim Pojmovnim vodičem kroz glazbu 20. stoljeća zagrebačkog muzikologa dr. Nikše Glige (Matica hrvatska, 1996), ili knjigu koju je još u Istočnoj Njemačkoj napisao dr. Peter Wicke ili pak recentniji Key Concepte In Popular Music Roya Shukera (Routledge; New York/London,1998).

U svakom slučaju ove knjige, bez obzira na stanovite metodološke i stilističke, te sadržajne primjedbe, predstavljaju pionirska djela na ovim područjima, a činjenica da je zagrebački Mozaik već izdao drugo izdanje CD-vodiča govori o kolikom se interesu za takva izdanja radi. Očekujemo da Gall sabere i neke svoje druge tekstove, posebno one koji se odnose na hrvatsku popularnu glazbu ili pak rock sa ex-jugoslavenskih prostora, jer bi i to moglo biti uzbudljivo štivo. (O.Tvrtković)

Narodno otkrilo internet

Jedna pozorišna kuća u BiH shvatila je da je svijet danas globalno selo u kojem se sve stvari, od hotelskih rezervacija do kupovine grudnjaka, mogu uraditi preko interneta

One generacije koje su odrastale uz Politikin Zabavnik sjetit će se rubrike Vjerovali ili ne, u kojoj se moglo naći sijaset informacija istovremeno i nepotrebnih i neophodnih. Bilo je tu i mrava koji dižu tegove, i ljudi koji su pojeli cijela krda životinja, onih koji se nisu okupali po dvadeset godina, ogromnih cipela, minijaturnih naočala… Te informacije ubijale su dokolicu, bile nešto o čemu se moglo razgovarati kada se iscrpe sve teme za razgovor i odlično štivo za one čije je drugo ime Ja Znam.

Ova novina, nažalost, tu rubriku nema. Nažalost, jer informacija da se Narodno pozorište u Sarajevu konačno može pronaći jednostavnim pretraživanjem interneta, ako se uzme u obzir sve ono o čemu smo do sada pisali nebrojeno mnogo puta, pripadajuća je samo tu i nigdje drugo. Strana koja se otvara na www.npsa.org sadrži sve one informacije koje su bitne za jednu ovakvu kuću - historijat, repertoar, dešavanja u drami, operi i baletu, tehniku, marketing i mnoštvo fotografija sa predstava.

Mada u Narodnom pozorištu kažu kako strana postoji od 1999, do sada je pretraživanje u kojem bi korisnik ukucao Narodno pozorište Sarajevo davalo odgovor: "No results found." Ovo se stoga može smatrati jedinstvenim događajem - jedna pozorišna kuća u BiH shvatila je da je svijet danas globalno selo u kojem se sve stvari, od hotelskih rezervacija do kupovine grudnjaka, mogu uraditi preko interneta. Izlazak na internet jedan je od poteza za koje ove sezone treba pohvaliti Narodno pozorište. Jedina tužna stvar jeste to da je za ovakav potez najvećoj pozorišnoj kući u BiH trebalo toliko vremena. A još tužnije bi bilo ako je to pokazatelj progresije kojom se stvari u Narodnom dešavaju. To bi značilo da će nam trebati cijeli vijek da dođemo do pravog Narodnog, a ne Navodnog pozorišta koje smo do sada, nažalost, imali. (V. Seksan)

ASU uzvraća udarac

Sadašnji studenti smatraju kako je krajnje vrijeme da se Otvorenoj sceni vrati ona slava koju je nekad imala. Trenutno su na repertoaru Dame biraju, Kvartet, Audijencija, John Smith - Princeza od Walesa i Ćelava pjevačica

Postoje dvije stvari koje mlad čovjek može uraditi u BiH danas - spakovati se i otići glavom bez obzira ili ostati i boriti se za mogućnost da radi svoj posao. Raduje činjenica što su mladi glumci i studenti ASU odabrali ovu drugu mogućnost. U crnilu pozorišnog repertoara koji nam se nudi po teatrima glavnog bh. grada, gotovo da zaslijepi repertoar koji je publici ponudila obnovljena Otvorena scena Obala.

Treba se prisjetiti da je ovo nekada kultno mjesto bilo polazna tačka Tetoviranog pozorišta, koje je, nakon Edinburškog festivala i osvojene nagrade, proputovalo cijeli svijet - od Japana do SAD-a. Ovo je bilo mjesto sa kojeg je krenula i Audicija, sigurno najgledanija predstava na ovim prostorima. Ali, najvažnije od svega, Obala je bila mjesto pozitivne energije i dobrih pozorišnih predstava koje je publika voljela.

Danas su tadašnji entuzijasti profesori na ASU ili su se razmiljeli po svijetu, neki od njih bezuspješno pokušavaju klepiti još malo para na račun stare slave. Sadašnji studenti sva tri odsjeka, pak, smatraju kako je krajnje vrijeme da se Otvorenoj sceni vrati ona slava koju je nekad imala. Trenutno je na repertoaru pet predstava Dame biraju, Kvartet, Audijencija, John Smith - Princeza od Walesa i Ćelava pjevačica, dok se već slijedeći mjesec očekuju dvije premijere. Ako činjenica da se predstava Dame biraju igra svake sedmice po dva puta, te da je svaki put mnoštvo onih koji ne uspiju kupiti kartu, ne osvijesti ostatak velikih pozorišnih umjetnika, onda neće ništa. Publika je željna teatra. A mladi su to, čini se, prepoznali. Raduje i to da se ne radi o predstavama koje se prodaju na račun jeftinog komponovanja bosanskog miljea, već zasigurno o predstavama koje bi, takve kakve jesu, mogle igrati u bilo kojem gradu na svijetu. Koliko shvataju situaciju u kojoj žive, svjedoči i činjenica da je najavljeno kako će prihod od jedne predstave mjesečno biti doniran Humanoj televiziji, što je među pozorišnim radnicima jedinstven potez.

Čini se da Akademija uzvraća udarac svim pričama o lijenosti, nekvalitetu i nedostatku profesionalizma jednostavnom rečenicom: "Mi smo i noćas puni. A vi?" (Ve. S.)

Slika - igra

Boško Kućanski: Retrospektivna izložba slika i skulptura (1951-2001), Collegium Artisticum, mart 2001.

Šokiran činjenicom da nije primljen na Likovnu akademiju u Beogradu, prije nekih pedesetak godina, Boško Kućanski je odlučio ne samo da postane umjetnik nego i stomatolog, liječnik, univerzitetski profesor, akademik i šta sve ne... Svoj, kako sam kaže, urođeni višak energije, stavio je pod kontrolu vlastitih ambicija i traumu "osobnog neuspjeha" pretvorio u dugoročnu vrlinu.

Poznat likovnoj publici i kritici kao skulptor - za što je u proteklih pet decenija dobio brojna priznanja, od kojih je najznačajnije grand prix u Budimpešti 1973. - Kućanski je svoju slikarsku komponentu držao u pozadini, da bi joj se upravo ovom retrospektivnom izložbom odužio.

Sama postavka ove izložbe je takva da su slike dominantne i brojem i svojim kvalitetom (Kućanski namjerno nije izložio svoje najbolje skulpture) i samo na prvi pogled ukazuju na neku povezanost sa skulptorskim opusom. Ovaj paralelizam, poznat kod mnogih umjetnika koji su se izražavali u više likovnih disciplina, u slučaju Boška Kućanskog može se shvatiti kao neka vrsta unutarnje ravnoteže, toliko potrebne da dinamiku najintimnijih unutarnjih poriva i želja dovede u sklad sa odabranim likovnim idejama/formama, od kojih su one u mediju skulpture strožije i bliže nekim arhetipskim znakovima, a ove slikarske korespondiraju sa najintimnijim svijetom dječije imaginacije koja je pod snažnim uticajem usmene predaje. Slikarska komponenta umjetniku predstavlja gotovo direktnu i nepatvorenu vezu sa infantilnim, pupčanu vrpcu neposredne povezanosti sa Bogom ili kosmosom.

Samo ovako shvaćeno i primjenjivano slikarstvo, kao neka vrsta artističke terapije, pruža moguće kombinacije igre kod umjetnika koje ga, "plagirajući samoga sebe" (njegova ulja - portreti su precrtani, odnosno preslikani vlastiti dječiji crteži), oslobađaju obaveze i često nametnute društvene uloge da se bude preozbiljan umjesto slobodan i bar ponekad neobuzdan. (E. Dragulj)

Arhiva Dani
198

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 198 23. Mart 2001.