DANI: Vaša je ostavka na članstvo u Regulatornoj agenciji za komunikacije naišla na burnu podršku javnosti. Možemo li detaljnije govoriti o onome što joj je prethodilo, čime je bila motivirana i koji su joj ciljevi?

DIZDAREVIĆ: Htio sam ovom ostavkom da iskažem negodovanje zbog načina na koji je čitav proces dodjeljivanja frekvencija vođen, ali i da uzdrmam IMC i da iznoseći neke od mojih argumenta i razloga, tako pokušam da u preostalih 12 regija dovedem do nečega što bi bio društveno prihvatljiviji odnos. Prva od trinaest regija u kojima su se dodjeljivale trajne dozvole za elektronske medije, pokazala je s jedne strane ugrožavanje slobode izražavanja, što je temeljno ljudsko pravo, i s druge strane da je čitav proces bio uistinu netransparentan. Vođen je krutom birokratskom pravnom logikom, a u stvarima koje su od društvenog značaja ta logika se ne može primjenjivati. Desilo se da je Nezavisna komisija za medije u primjeni kriterija postupila na način koji pokazuje da u BiH mediji poput Eurosporta, BBC-a, MTV-a - dakle stanice koje su usmjerene na jednu određenu kategoriju slušalaca i gledalaca - ne bi dobili dozvolu za rad. Ja sam, prihvatajući se mjesta u Savjetu IMC-a, smatrao da treba unijeti reda i regulisati stanje u elektronskim medijima, prvo zbog haosa koji postoji u eteru; drugo, zbog činjenice da je potrebno i u BiH, kao što je to urađeno u drugim zemljama, regulisati kodeks ponašanja u elektronskim medijima, znajući ulogu koju su mediji odigrali na ovim prostorima u posljednjih 12 godina. Jasno je da je komisija za medije trebala da vodi računa o programskom aspektu, da usmjeri informativni program u skladu sa kriterijima profesionalnog novinarstva, te da reguliše situaciju sa frekvencijama. Ali nisam pretpostavljao da će Nezavisna komisija za medije sebi dati za pravo da ocjenjuje ekonomsku održivost medija u u zemlji kakva je današnja BiH.

DANI: Dakle, ekonomska održivost medija tretirana je kao eliminatoran faktor?

DIZDAREVIĆ: Ocjenjivanje ima tri segmenta: uređivačku politiku, ekonomsku održivost i tehničke karakteristike. Sada govorim o tom elementu finansijske održivosti, koji je također bio eliminatoran, što znači da su radio i TV stanice koje nisu dobile potrebnih šest bodova, bez obzira na zadovoljavanje druga dva kriterija, bivale eliminisane. Moje je mišljenje da u ovakvoj zemlji, koja je u tranziciji i u kojoj se treba navikavati na tržišne uslove, treba omogućiti tržištu da bude regulator u onom segmentu koji se tiče finansija. I tu je moje neslaganje. IMC je diskvalifikovao neke stanice koje, recimo, taj kriterij nisu zadovoljile, i to opet na jedan nekonzistentan način. Neke su bivale negativno ocjenjivane ako su imale gubitak u prethodnim godinama, a neke su opet mogle dobiti negativne bodove zbog toga što nisu imale održive planove za budućnost.

DANI: Da li je ovo prvo neslaganje Srđana Dizdarevića sa radom IMC-a ili je naprosto neslaganje došlo u fazu koja se više nije mogla tolerirati?

DIZDAREVIĆ: Do faze dodjeljivanja trajnih dozvola rađene su stvari iza kojih stojim, bez obzira što su u nekim slučajevima odluke donošene ne jednoglasno, već većinom glasova. Treba biti pravedan i reći da je IMC donio nekoliko fundamentalnih papira, kao što je kodeks za djelovanje elektronskih medija, pravila o zaštiti autorskih prava, pravila ponašanja u predizbornim kampanjama i doprinio stvaranju kodeksa za pisane medije. Mislim da je na neki način doprinio da se medijska situacija u BiH počne kretati u pozitivnom smjeru. Osim toga, međunarodna zajednica je uspjela napraviti i Zakon o slobodnom pristupu informacijama, što je, po meni, neporecivo demokratsko ostvarenje. Mislim da je i tu na neki način bio involviran IMC. Tu je i ovaj zakon o uvredi i kleveti. Sve su to dostignuća koja doprinose demokratizaciji BiH i ostvarivanju normi i standarda koje Evropa pred nas stavlja kako bismo joj mogli pristupiti. U svim tim elementima je uloga IMC-a bila pozitivna i ja zaista nemam razloga da izdvojim bilo šta u protekle dvije i po godine nasuprot čega bi mogla stajati neka principijelna kritika ili principijelno distanciranje od odluka.

DANI: Ipak novinari često nisu bili zadovoljni postupcima IMC-a: i Vijeće za štampu više se doima kao rezultat kompromisa i mirenja sa trenutnim stanjem negoli neki značajniji iskorak?

DIZDAREVIĆ: Kad govorim o segmentu samoorganizovanja novinara i ulozi koju novinari treba da imaju u cilju da se sami zaštite, mislim da je novinarska profesija u BiH pokazala dosta slabosti i, rekao bih, čak i nezrelosti. To govori i sama činjenica da su bh. novinari podijeljeni na pet udruženja i da nemaju novinski sindikat. Postoji aktivan sindikat na RTV BiH, ali, gledano generalno, bh. novinari nemaju cehovsko udruženje. Zato osnovnu odgovornost prebacujem na novinare jer su podlegli podjelama koje su inicirane i nisu bili u stanju, u ime interesa profesije, da to nadvladaju. Stranci su zapravo konstatovali stanje kakvo jeste i pokušali da u takvom stanju dođu do rješenja kroz vijeće. Imajući u vidu elemente kojima ja raspolažem, smatram da su "veći krivci" bh. novinari nego stranci, barem u ovom konkretnom slučaju.

DANI: Formiranje Federalne televizije i uspostava PBS-a primjer je koji ilustrira da ni međunarodna zajednica zapravo ne zna uvijek kako da se postavi: dosta dugo se eksperimentira, vrijeme prolazi, troši se novac, a efekata nema: u ovom času gledamo program vrlo lošeg kvaliteta i veću dramu unutar same zgrade televizije negoli na malim ekranima.

DIZDAREVIĆ: Prvo: u pitanju je potreba da se državni medij transformiše u javni servis, ali tako da se TV RS i RTV BiH transformišu iz oslonaca onih koji su činili izvršnu vlast ili nespornih centara političke moći u nešto što bi trebalo da zadovolji javni interes. Drugi je problem različitih koncepata u transformaciji RTV BiH, odnosno u konceptu kojeg je gurala jedna od nacionalističkih stranaka ciljajući na stvaranje dva kanala koja bi bila nacionalno obojena. Sa svim tim se suočio savjet kojeg je imenovao Visoki predstavnik. Nisam član tih tijela, ali znam da su se pojavila tri gledišta: jedno dominantno u savjetu, drugo je gledište sindikata, a treće međunarodne zajednice. Vrlo dobro znam koja je funkcija sindikata i mislim da je sindikat taj čije se mišljenje može čuti u stvarima koje se tiču transformacije, pa čak i u stvarima koje se tiču programa, ali njegova uloga tu nije ključna. On ima ulogu da zaštiti socijalna, radna i profesionalna prava ljudi koji su njegovi članovi. Tu ima u nekim elementima artikulacija političkih ambicija.

DANI: Ne čini li se Vama da je, recimo, primjer OBN-a, ogromna utrošena sredstva i stanje u kojem se stanica danas nalazi, jedan od značajnih razloga nepovjerenja spram recepata koje nude međunarodni predstavnici? Praktično, pomoć upućena tim medijima nije donijela rezultate.

DIZDAREVIĆ: Pomoć namijenjena medijima i slobodi izražavanja u BiH je u najvećoj mjeri upropaštena! Ako se pogledaju statistike, vidi se da su OBN i Fern uzeli ogroman procenat pomoći koja je bila namijenjena bh. medijima, ali to nije obezbijedilo njihovo preživljavanje, odnosno samoodrživost. Oni i dalje ovise o donacijama i nisu se utopili u medijsku sliku BiH. Moj koncept je od početka bio da se pomogne snaženje postojećih autohtonih medija, da se ne ide na artificijelnu soluciju. U krajnjoj liniji postoji i dio prevare u svemu tome: i Fern i OBN su inicirani i instalirani da bi pomogli prve demokratske izbore '96, a sjećamo se da je Fern krenuo sa emitovanjem ili sedam dana prije ili sedam dana poslije septembarskih izbora te godine. Dakle, nije odigrao tu ulogu, ali je ostao sa jedne strane kao balans, a sa druge strane je usisao pare koje su se mogle mnogo korisnije i produktivnije uložiti. Mislim da je tu prva greška sačinjena. Sve poslije toga je posljedica te krive orijentacije međunarodne zajednice u odnosu prema medijima u BiH.

DANI: Istovremeno, mediji iz godine u godinu zapadaju u sve veće krize. Možemo li, na osnovu pokazatelja iz godišnje analize Helsinškog komiteta za ljudska prava, napraviti uporedbu ataka na novinare u 2000. u odnosu na 1999. godinu?

DIZDAREVIĆ: Mi smo konstatovali da se povećava pritisak na medijske slobode, da se u nekim segmentima on čak i učetverostručio u odnosu na '99. Kad se radi o, recimo, prijetnjama novinarima, njih je bilo 800 u 2000. godini. Ono što je dodatno značajno jesu sofisticirani pritisci na medije i urednike kroz poreze čija je visina nedopustiva. Način finansiranja jednog dijela javnih medija praktično predstavlja ucjenu i nastavak politike koja je medije vidjela u jednoj od dvije moguće uloge: kao sopstvenog portparola, odnosno sredstvo propagande, ili kao protivnika, zbog čega je dolazilo do niza javnih istupa državnika i partijskih lidera koji su držali kontinuitet loših odnosa prema medijima na ovim prostorima, od Jugoslavije, preko Hrvatske do BiH. Mi sa jedne strane konstatujemo neke pomake, kao što je već pomenuti Zakon o slobodnom pristupu informacijama, ali sa druge strane konstatujemo da je, ugrožavanje ljudskih sloboda i položaja novinara još uvijek takvo da je sa stanovišta evropskih i normalnih civilizacijskih kriterija, apsolutno neprihvatljivo.

DANI: Kako ste objasnili taj porast pritisaka na medije u prošloj godini?

DIZDAREVIĆ: Sasvim jednostavno: one političke strukture koje su vladale ovom zemljom u proteklom desetljeću su osjetile da im se izmiče tlo pod nogama, da im politički rejting opada, da im broj pristalica opada, i kompenzaciju su tražili u većem disciplinovanju medija.

DANI: A može li se u BiH dogoditi i obratan proces: da je dio medija shvatio da je neovisno opredjeljenje njihova šansa?

DIZDAREVIĆ: Treba još vremena da bismo to procijenili. U nekim medijima prepoznajem da su samo promijenili gazdu a ne orijentaciju. Slušali su stranku X, a sada slušaju stranku Y; umjesto da slušaju lidera Z, sada slušaju lidera W. Treba vremena, jer prelazak medija iz funkcije glasnogovornika jedne partije u nezavisni profesionalni medij je nešto što je zaista proces i ja još uvijek nemam dovoljno argumenata da govorim kako se takva transformacija desila.

DANI: Nekih pomaka ipak ima?

DIZDAREVIĆ: Preciznije ocjene se mogu dati, recimo, o predizbornoj kampanji: mislim da su tu mediji mnogo korektnije i objektivnije izvještavali nego u bilo kojoj predizbornoj kampanji poslije rata. To je fakat koji ohrabruje i koji na neki način opravdava onu ocjenu koju sam iznio o pozitivnom djelovanju IMC-a. Ono što je drugi element koji bi se mogao pozdraviti je to da je u nekim regijama koje smo mi sve vrijeme tretirali kao crne rupe, dakle tamo gdje je postojao jedan šef, jedna partija, jedan medij, došlo do izvjesnih pomaka: pojavili su se i u tvrdim dijelovima BiH mediji koji su progovorili drugačije.

DANI: Kako Helsinški komitet ocjenjuje 2000. godinu s aspekta poštivanja ljudskih prava?

DIZDAREVIĆ: Najkraće: nije se dogodio kvalitativni pomak. Nije počela da funkcioniše pravna država, zakon se ne primjenjuje jednako na sve građane ove zemlje, i samim tim je održana pretpostavka za ugrožavanje ljudskih prava. Drugo: nije se desilo bitnije transformisanje sudstva i policije. Volja da se povratnicima ne dozvoli da se vrate je i dalje prisutna, samo što se sad više ne provodi kroz atentate i ubijanje potencijalnih povratnika ili miniranje njihovih kuća. Bolje rečeno - sve manje se tako provodi, a sve više kroz diskriminaciju, nemogućnost da ti ljudi opstanu, da se zaposle, da imaju uslove za školovanje djece. Niz je segmenata koji su ostali isti, samo što su oblici kršenja ljudskih prava postali mnogo sofisticiraniji. Danas se može čuti ezan u onim dijelovima BiH gdje se nije mogao čuti prije četiri godine, ali i danas tamo gdje se čuje, stoje i krstovi od 25 ili 30 metara visine koji na neki način markiraju teritoriju u ime jedne vjeroispovijesti, odnosno u ime jednog naroda. Činjenica je, s druge strane, da su institucije za zaštitu ljudskih prava mnogo borbenije, pa su uspjele u nizu konkretnih slučajeva mnogo više pomoći ljudima nego '96. ili '97. Pomakli smo se od jedne agende koja se svodila na to da se zaštiti život građanina, da se zaštiti njegovo pravo na slobodu kretanja, dakle neka elementarana prava, na neku agendu koja je malo evropskija. Sad govorimo o slobodi izražavanja, pravima žene, o jednakosti spolova, specifičnim vrstama kršenja ženskih ljudskih prava koje se prije svega ogledaju kroz trgovinu i nasilje u porodici, govorimo o pravima djeteta, pravima manjina, pravima Roma... Dakle, približavamo se agendi razvijenih evropskih zemalja i to je pozitivan trend. Ali, po našim parametrima, nekih 80 posto građana BiH su žrtve diskriminacije po osnovu etničke, spolne ili političke pripadnosti.

DANI: Iako je malo vremena prošlo od novembarskih izbora i iako je vlast tek konstituirana, mogu li se očekivati neki kvalitativniji pomaci - možda na osnovu pokazatelja pristiglih iz općina koje su još u aprilu prošle godine dobile novu garnituru vlasti?

"Način finansiranja jednog dijela javnih medija praktično predstavlja ucjenu i nastavak politike koja je medije vidjela u jednoj od dvije moguće uloge: kao sopstvenog portparola, odnosno sredstvo propagande, ili kao protivnika"

DIZDAREVIĆ: Vlast koju smo imali u prethodnih 10 godina imala je sadržaj koji nije davao nikakvu šansu BiH i njenim građanima, već nas je samo gurao dublje u ambis sa svih aspekata, od ljudskih prava do ekonomskog položaja i odlazaka mladih i školovanih ljudi. Ova promjena je takvog karaktera da ima pretpostavke za boljitak. Nisam sklon da govorim o ulozi pojedinca u istoriji, jednostavno zbog toga što ne pripadam toj školi mišljenja, ali mislim da sad BiH ima izuzetnu ličnost koja se zove Božidar Matić, i ako vežem neku nadu za budućnost ove zemlje, vežem je za ulogu koju on može da odigra uspostavljajući nove moderne principe i unoseći kvalitete koje lično ima. Mnogo više nade usmjeravam ka onome što on može da odvoji kao način razmišljanja i način rada nego što vjerujem u konzistentnost nove političke snage koja je dominantna u BiH. Dosta puta sam se uvjerio u to da je opozicija na neki način ogledalo vlasti i da je reflektovala slabosti koje je imala vlast. Ona, također, nije imuna na mnoge slabosti koje je imala prethodna vlast. Ako se referiram na Hrvatsku, gdje postoji koalicija zrelijih političkih snaga i manja po broju učesnica, onda nemam razloga da ne budem zabrinut za održivost ovako široke i heterogene koalicije. No, to su više špekulacije. Čini mi se da nova vlast ima elemente da može da uspije. Kad govorimo o općinama, ruku na srce, nije u svakoj općini promjena vlasti u aprilu dovela do željenih rezultata. Međutim, jedna je stvar jasna: ispravljanje krive drine počinje sa padom, počinje sa činjenicom da situacija jedno vrijeme postaje gora da bi onda dobila uzlazeći trend. Mislim da su neki načelnici počeli sređivati stanje u kući, uspostavljati lokalnu vlast kakva treba da bude. Generalno gledano, moja ocjena promjene je pozitivna, daje elemente za nadu. U krajnjoj liniji BiH sada može da računa na iskreniju podršku međunarodne zajednice. Do sada je međunarodna zajednica gasila požare po BiH, a sad bi mogla da se postavi kao aktivniji partner u BiH i da doprinese rješavanju mnogih krucijalnih pitanja kao što je pitanje nezaposlenosti. Moram da kažem još jedan elemenat koji je također izuzetno bitan za položaj u kojem se nalazi BiH, a to su susjedi. U BiH od nas Bosanaca i Hercegovaca zavisi mnogo, ali ne sve. Puno toga zavisi od odnosa susjeda. Nažalost, u sadašnjoj situaciji pored kvalitativne promjene koju su zabilježila dva susjeda, Hrvatska i Jugoslavija, mi ne možemo da kažemo da se u biti odnos prema BiH promijenio. Ono što je bitno jeste da postoji paternalizam prema BiH i želja da joj se nametnu rješenja i da se rješavaju stvari u našoj kući. U tom smislu vidim ranjivost BiH i relativiziranje mogućnosti BiH za brže iskorake i brže promjene.

DANI: Plašim se da međunarodna zajednica svjesno to neće da vidi: najbolji primjer za to je tretman Vojislava Koštunice, kojeg nekritički prihvataju kao ideal demokracije, dok on ne nudi ama baš nikakve značajnije kvalitativne pomake.

DIZDAREVIĆ: Apsolutno, tu nema nikakve dileme. Trebalo je dokazati svom javnom mnijenju i poreskim obveznicima da je politika prema Jugoslaviji uspjela, tako da je promjena odlaskom Miloševića takva da je Koštunica dočekan kao otkrovenje, kao čovjek suštinskih promjena. Sasvim je jasno da su Tuđman i Milošević bili tako zakopali stvari da je moralo stalno biti gore, i sigurno je da nove snage daju mnogo više nade, ali imati odnos koji je međunarodna zajednica ispoljila prema Koštunici je neozbiljno i neodgovorno. I prema Srbiji, odnosno Jugoslaviji, i prema njenim građanima i prema regionu. Gospodina Koštunicu treba cijeniti prema onim parametrima koji znače njegovo približavanje civilizovanom svijetu i civilizovanim zemljama ili onim koje znače ostanak u balkanskoj krčmi. Koštunica jeste do sada pokazao veću odgovornost prema legalizmu ali nije pokazao ništa što bi značilo iskorak. Sama činjenica da ne poštuje ulogu i rezolucije Savjeta bezbjednosti, govorimo konkretno o saradnji sa Haškim tribunalom, pokazuje da je to još daleko od onoga što bismo mi u regionu željeli imati na čelu jedne od bitnijih zemalja. Ta euforija i to korištenje stanja na jugoistoku Evrope za unutrašnjopolitičke svrhe je izuzetno prozirna i mi smo je osjetili u BiH sa izborima '96, kad je američkoj javnosti predstavljeno da nam je na tim izborima donijeta demokratija nakon što nam je Daytonom donesen mir, a, ustvari, septembarski izbori su zakovali stanje i učinili ga gorim nego što je bilo prije rata. Taj odnos je sigurno nešto što šteti regionu i sad se, sa širenjem nove krize, vidi koliko je ta politika kratkovida.

Arhiva Dani
198